Sutra je dan parlamentarnih izbora. Od stotinjak političkih stranaka, nekoliko njih ima najveće šanse za osvajanje najvećeg broja glasova. S jedne strane je HDZ, stranka koja je vladala Hrvatskom sedamnaest od dvadeset godina i koja je uništila sve ono što je stvarao radnik u bivšem sustavu. S druge strane je Kukuriku koalicija, koja je se sastoji od četiriju stranaka: SDP-a kao glavne među njima, HNS-a, HSU-a i IDS-a. Ova koalicija ima šanse osvojiti većinu u Saboru utoliko što se HDZ diskreditirao čak i kod onih koji su ga simpatizirali zbog svojih domoljubnih nagona, stoga je njihova kampanja bila suptilna jer za pobjedu samo trebaju promovirati svoj politički program. Također, učili su na nekim pogreškama koje su napravili prije četiri godine. Ono čime se koalicija pokušala dodvoriti biračima jest tzv. ‘Plan 21′. To je dokument koji definira osnovne smjernice djelovanja buduće koalicijske vlade. Naziv potječe od broja poglavlja na koja je podijeljen kao što su: gospodarska platforma, regionalni razvoj i korištenje fondova EU, turizam, obrazovanje i znanost, kultura, vanjska politika, socijalna politika itd. Za ova poglavlja, njihove sadržaje i rješenja može se reći da su kompilacija čitave kritike koja dolazi od strane ekonomskih stručnjaka koji su od sredine devedesetih bili protiv tadašnje ekonomske politike. HDZ i njegovi sateliti uspjeli su toliko upropastiti društvenu imovinu da koalicija može dobiti veći broj glasova jednostavno zagovarajući suprotnu ekonomsku politiku od dosadašnje. Prema tome ‘Plan 21′ je rađen na temelju onoga što neki ekonomisti govore već niz godina i s te strane koalicija nije imala težak posao u sastavljanju ovog dokumenta. Međutim, velika većina tih ekonomista pripadaju kejnzijanskoj školi mišljenja ili njoj srodnima. Ovo podrazumijeva pravodobnu i promišljenu ulogu države u stvaranju tržišnog okvira, a u vrijeme krize aktivnu državnu ulogu kao i dugi niz ekonomskih politika. Kako smo pokazali u jednom od ranijih tekstova kakav značaj kejnzijanska politika ima u ovim okolnostima za radničku klasu na ovom mjestu se to ne treba ponavljati.
S političke strane su SDP i drugi članovi koalicije početkom 2000-ih pokazali što znaju i mogu. Socijaldemokratska partija je izdala radnike čak i više nego što je moguće za jednu partiju koja se naziva socijaldemokratskom u današnje vrijeme. Pokrenula je privatizaciju nekih strateških državnih poduzeća, surađivala s MMF-om, vodila ekonomsku politiku koja je išla na štetu radnicima. Sramotno je i to što nije uradila reviziju pretvorbe i privatizacije te je tim dokazala na kojim pozicijama stoji. Koji su razlozi ili argumenti da danas Kukuriku koalicija na čelu s SDP-om učini drugačije? Prije deset godina Hrvatska je imala godinu recesije te puno nagomilanih problema, a SDP ih je krenuo rješavati na način da su ispaštali radnici. Danas je situacija po hrvatske radnike daleko nepovoljnija, a politika državne potrošnje, koja je u krizi glavno oružje kejnzijanskih ekonomista, strogo je ograničena zbog zaduženosti države i stanja u EU. Pređimo neke točke iz ‘Plana 21′ u kratkim crtama kako bismo mogli uvidjeti načelna neslaganja sa interesima radnika ove zemlje. Kod poglavlja ‘gospodarska platforma’ strategija koalicije je ’5I’ ili investicije-izvoz-inovacije-industrija-integracija. Sve ovo zvuči dobro, ali lakše je reći nego ostvariti. Investitori u polukolonijalne zemlje ne dolaze stvoriti blagostanje već ostvariti veći profit. Radna mjesta su samo popratna posljedica i to s konkurentnijom radnom snagom, što podrazumijeva smanjenje radničkih prava. U poglavlju se spominju i porezne olakšice poslodavcima, smanjenje poreza na plaće itd. Međutim, tko garantira radniku da njegov gazda neće smanjenje poreza na plaće uzeti sebi, umjesto da ostavi veći neto iznos radniku? S druge strane, da bi se ove promjene uvele strani i domaći investitori neće pristati na nefleksibilnost radničkih prava. Nadalje to vodi ka izmjenama zakona o radu. Kapital se može privući garancijama prema kojima može zapošljavati i otpuštati po volji i potrebi. U poglavlju ‘rad i radništvo’ napisane su stvari koje se čine odličnima za radnika. Dobit će posao, imat će redovnu plaću, a ako nešto pođe po zlu, neovisno, brzo i pravedno pravosuđe doći će mu u pomoć. Glavnu uslugu radnicima može učiniti onaj koji revidira pretvorbu i privatizaciju, tu prvobitnu akumulaciju kapitala. Kod poglavlja o ‘mirovinskom sustavu i socijalnoj politici’ govori se vrlo uvijeno o tome da se povećanje granice ulaska u penziju neće dirati. Prema tome, radnik će raditi do smrti, a koalicija će mu pomoći nagrađujući njegov trud da radi što dulje. U socijalnoj politici koalicija vidi oruđe za rješavanje siromaštva, pitanja beskućnika itd. Pa upravo ovaj sustav kojeg vi usavršavate i proizvodi ove pojave! Kao kruna ovog dokumenta dolazi poglavlje o ‘članstvu u EU i vanjska politika’. Članstvo je velika stvar za ovu koaliciju, ali ponavljaju kao papige, Hrvatska mora ući pripremljena u EU i to članstvo treba iskoristiti za boljitak države. Zna se kakva je pozicija perifernih zemalja u EU, a o tome smo pisali u našem dokumentu o EU. Koalicija je i za aktivnu ulogu u NATO-u, toj kriminalnoj organizaciji koja krši sva moguća prava od nacionalnih do radničkih.
Može se vidjeti da je, osim nekih izmjena u ekonomskoj politici koje su logične zbog dugogodišnje kritike, koalicija naumila voditi istu politiku kakva je bila do sada predstavljajući čuvara interesa stranog kapitala. Utoliko je HDZ=KUKURIKU koalicija. Međutim, sve ovo napisano je s rezervom. Kako stvari stoje u EU na ekonomskom polju vjerojatnije je da od ekonomske politike nagoviještene u ovom planu neće biti ništa. Kako krupni kapital kaže, tako će Hrvatska i ostale polukolonijalne zemlje morati raditi. Kresanje radničkih prava, štednja, porezi, zaustavljanje rasta plaća, smanjenje kupovne moći. Sve su to izgledne pojave sljedećih godina. Jedina razlika je ta što je koalicija smislila nove i suptilnije laži kako je potrebno žrtvovati se u početku da bi kasnije bilo bolje. Ovo je laž za radnika, a bila bi istina tek kada bi se to odnosilo isključivo na kapital.
Mogli bismo zaključiti kako je izgledno dobije li koalicija izbore da će se diskreditirati u očima onih koji su je doveli na vlast. Nakon toga bit će više nego očito da među postojećim političkim strankama nema niti jedne koja zastupa radničke interese.
H.Z.
Prosinac 4th, 2011 at 16:21
Autor je, nažalost, zaboravio napomenuti da su komunjare za vrijeme Račanove vlade smanjile i otkazne rokove, otpremnine i porodiljne naknade.
Prosinac 6th, 2011 at 02:56
@Ivane
O kojim ti to “komunjarama” govoriš?
Komunisti su jedno, a “komunjare” drugo.
Nikada neću braniti SDP jer oni imaju veze s komunizmom
koliko Ti s lanjskom južinom(bila u isto vrijeme, odokativnom metodom).
“Komunjare” su ti u HDZ-u, najvećim djelom,
a Komunisti su ti izvan svih postojećih stranaka u RH.
Jesam li, barem, djelomice, u pravu?
Prosinac 6th, 2011 at 17:35
Ivane,
Doista je tužno da nisi sposoban razlikovati političke programe (Račanov SDP nasuprot komunizmu) koji su doista vrlo različiti. Umjesto konkretne analize, ti nudiš “staru mudreost” nečega što bismo mogli nazvati genealoškim mišljenjem – pošto je tadašnji SDP rezultat reformiranja dijela članstva saveza komunista bivše države (dobro bi bilo zapitati se o komunizmu tih “komunista”, također) i konstitucije nove stranke (u novim uvjetima), to svakako mora značiti da postoji bitni kontinuitet između njihovog “komunizma” i Račanovih operacija. I tako dolazimo do “komunjara” (ista stvar s današnjom naslovnicom jutarnjeg – nova CRVENA vlada).
Tužno, i opasno – pošto upravo ovakve ideološke makinacije zamagljuju realne razlike između političkih pozicija, kao i realnost društvenih antagonizama.
Prosinac 7th, 2011 at 08:38
Ispričavam se svim komunistima koji su za svoje političke neistomišljenike organizirali gulage i Gole otoke i zabranu svakog daljnjeg javnog djelovanja, koji su ograničavali pravo govora, političkog udruživanja i ispoljavanje svih oblika seksualnih orijentacija, koji su planskom privredom doveli do smrti od gladi nekoliko milijuna Ukrajinaca i Rusa, koji su se jednom za svagda riješili anarhista, socijaldemokrata i svih drugih frakcionaša lijeve misli.
Doista mi je žao ako sam ih doveo u vezu s odmetnutim Ivicom Račanom.
Prosinac 7th, 2011 at 14:46
Ivane,
Raspravljači poput tebe imaju jednu naviku kojoj očito niti ti ne možeš odolijeti. Nakon što im se pokaže da su njihove izjave faktički neistinite (provjeri ovaj tekst i uvidjet ćeš da se itekako spominje politika SDPa tijekom prvog mandata), i nakon što im se diletantsko poistovjećivanje radikalno različitih političkih struja predbaci kao bijedan pokušaj mistifikacije realnih problema, onda dolazi “argument” koji možemo nazvati “argumentom vječnog gulaga”.
Što podrazumijeva još jednu gadnu netočnost – monolitni, homogeni karakter jedne političke doktrine (prema tome, i čistu logičku nužnost ponavljanja katastrofa iz prošlosti).
Čisto da preletim jednu od tih točaka u nedostatku vremena (i vjerojatnoj uzaludnosti bilo kakve racionalne rasprave s tobom):
Netočno je da je “planska privreda” (još jedna apstrakcija, bez ikakvog pokušaja kritičkog ispitivanja pojma i prakse) doveli do Holdomora. Sredi si faktičko znanje prvo (tada bi uvidio da je stvaranje materijalne baze za tzv. “plansku privredu” dovelo do ovih događaja, a ne samo funkcioniranje tog oblika privrede u SSSRu)
Uz ovo, možeš si postaviti, iako sumnjam da hoćeš, pitanje o konkretnim povijesnim posljedicama procesa industrijalizacije (što i jest bio projekt kolektivizacije poljoprivrede) u različitim društvenim i ekonomskim okolnostima (recimo, industrijalizacija u Engleskoj). A onda se zapitaj na koji je način povijesna praksa staljinističke industrijalizacije releventna za suvremeni svijet.
I ne trebaš suze krokodilske prolijevati zbog svoje bedastoće. Bolje bi bilo da tu energiju utrošiš produktivnije, recimo, na ispravljanje ovog otužnog stanja.
Prosinac 7th, 2011 at 17:45
Ivane, zar će se opet morati ulaziti u objašnjavanja o razlici između staljinizma i komunizma i podjele potonjeg na različite struje i frakcije? Prva stvar koju su nosioci birokratske reakcije u SSSR-u napravili bilo je punjenje Gulaga i postrojavanje streljačkih vodova pred dosljedne komuniste. U kratko roku je čitav centralni komitet osim Staljina bio ubijen,zatvoren ili protjeran. S druge strane ako želiš reći da je Račan bio mali staljinistički (pod time ne mislim naravno samo slijeđenje Staljina već političku kulturu i način vladanja) birokrat u toku prošlog sustava, mogao bih reći ok.
Prosinac 8th, 2011 at 00:23
Đava moj dragi, komunizam podrazumijeva permanentnu primjenu nasilja, dakle primjenu sile protiv volje onoga tko se ne želi saživjeti s kolektivističkim laprdanjima i snoviđenjima. U početku ono je silovito, a s vremenom se pretvara u izbalansirano kontinuirano nasilje čuvara revolucije, koji u svom svetom naumu koriste sva raspoloživa sredstva: školski odgoj i obrazovanje, vojna obuka, policija i vojska, planska privreda, medijski politički marketing, zabrana organiziranja političkih neistomišljenika, zabrana privatnog vlasništva na sredstvima za proizvodnju, zabrana nagomilavanja kapitala, zabrana dobrovoljne prostitucije, pornografije, konzumiranja narkotika i sva druga maštovita sredstva koja se u kraćoj verziji zgodno i pitomo nazivaju diktatura proleterijata.
Đava, nema tu, dakle, nikakvog mog argumenta vječnog gulaga, nego tvoje opasne ideje koja uključuje permanentno nasilje, narcizma i sadizam.
Prosinac 8th, 2011 at 12:22
da nije ovo ivana, trebalo bi ga izmisliti. ivane, ti bi mogao biti primjer koji bi buduća djeca u socijalizmu učila u školama, koje su sve gluposti ljudi pričali u klasnom društvu!
Prosinac 8th, 2011 at 14:08
lula, hvala ti.
Iskreno se nadam da će već tvoja djeca, ili najkasnije djeca tvoje djece, zadovoljno živjeti u besklasnom društvu radničkih i seljačkih vijeća, vođenih kristalnim moralom političke avangarde, i da će, kao dio mnoštva zadovoljnih i sitih trudbenika, radosno izgrađivati društvo novog čovjeka, skrojenog od same vrline i velikodušnosti, ali te molim da se potrudiš naučiti ih da put do raja ne smiju popločati ljudskim glavama i da sa sobom povedu samo one koji to žele.
Prosinac 8th, 2011 at 14:10
Zabrana dobrovoljne prostitucije? Bez postojanja novca, bez robne razmjene i uz potpuno slobodni pristup radu, a prema tome i prisvajanju dijela društvenog proizvoda, prostitucija postaje praktički nemoguća i jednostavno nepoželjna. Doduše, ne vidim zašto bi se udruženi radnici trebali brinuti ako pojedinci razmjenjuju seksualne usluge za predmete koji su drugi zaslužili radom. Ukratko, ponovno argument poistovjećivanja SSSRa s bilo kojim zamislivim komunizmom.
Zabrana pornografije? Ovo postaje smiješno. Ti si očito pod dojmom onih američkih laprdanja o islamsko-komunističkom kalifatu i sljedstvenoj moralnoj polliciji. Što se mene tiče, u komunizmu očekujem eksploziju amaterske pornografije. Možda bih i ja sudjelovao.
Kontinuirano nasilje i policijska država su mogućnosti jedino u situaciji blokovske podjele svijeta, a i tada je vrlo vjerojatnije da će tek relativno nerazvijeniji blok biti prisiljen pribjegavati kontinuiranom policijskom nasilju. Drugim riječim, ponovno i opet, kao i uvijek, baziraš svoju histeriju na historijski kontingentnom primjeru i hipostaziraš rezultate tog razvoja. Što se mene tiče, efektni način za borbu za stvarnu radničku demokraciju jest internacionalno širenje revolucije. Drugim riječima, u jednom momentu će svi anakronizmi poput čovjeka koji vrišti za svojim pravom na slobodno poduzetništvo jednostavno biti irelevantni. Kao što su danas doslovni legitimisti – zagovaratelji realnog povratka u feudalizam – irelevantni.
Što se tiče nasilja nad političkim protivnicima – moja pozicija jest da je potpuno legitimno, i potrebno, onemogućiti im političko organiziranje. Što se tiče nasilja nad takvim pojedincima, to je legitimno jedino u slučaju dokazane veze s naoružanim skupinama. Doduše, postoje i druge vrste pritiska, i uopće ne bi trebalo isključiti mogućnost djelovanja same neposredne okoline, tj. organiziranih radnika, u vidu kampanje verbalnog zlostavljanja
Imaš li još koji komadić mudrosti za nas?
Zabrana narkotika? Hajde mi sad reci da ne baziraš svoja laprdanja jedino na poistovjećivanju politike SSSRa s bilo kojim, zamislivim komunizmom. Uglavnom, da si iole bolje informiran, ogromna većina revolucionarnih organuzacija zagovara barem legaliziranje lakših opojnih supstanci. AKo ne i još nešto.
Prosinac 8th, 2011 at 14:27
Članak nije vrijedan komentara.
Ove stranice, RB, trebaju postojati i treba ih podržavati ako su i dok su otvorene za komunikaciju svih građana. Vaše Stranice mogu imati prednosti i nedostatke u odnosu na društvene mreže fb, g+ i slične.
Pozitivna strana postojanja više različitih pa i manjh društvenih mreža je da mogu poslužiti kao alternativa ukoliko dođe do problema, tehničkih i netehničkih, na velikim društvenim mrežama. Ali kako stvari stoje treba koristiti velike društvene mreže uz promociju ili za promociju manjih, stavljanjem linkova i sl.
Svima preporučam dolazak na Google+.
Prosinac 8th, 2011 at 16:00
Apstrahirajmo na trenutak činjenicu da Đava ne uzima u obzir da je došao na stranice trockista – boljševika, čija je revolucionarna politička opcija potpuno imuna na dubinsko preispitivanje njezinih temeljnih teorijskih postavki i koje krasi tvrd stav prema drugim rukavcima lijeve misli i sterilan odnos prema boljševičkoj ulozi u stvaranju sovjetske Rusije.
Dakle, apstrahirajmo Đavlov nevini odnos spram trockizma i radi vlastitog zadovoljstva izdvojimo samo djelić njegovog netrockističkog trkeljanja.
Dakle, Đava kaže: “Doduše, ne vidim zašto bi se udruženi radnici trebali brinuti ako pojedinci razmjenjuju seksualne usluge za predmete koji su drugi zaslužili radom.”
I ne vidi da je rečenim upravo dokazao da trkelja.
Klasičan novac zamijenio je razmjenom predmeta u društvu koje ne treba razmjenu roba jer je roba svima dostupna u skladu s uloženim trudom. Kontigentni komunistički oksimoron, jer sve što služi u razmjeni ima ulogu novca.
Pa, nadalje: “Što se mene tiče, u komunizmu očekujem eksploziju amaterske pornografije. Možda bih i ja sudjelovao.”
U ovome je pak problem to što pravo na sudjelovanju u pornografskom materijalu neće donositi Đava, nego “legitimna” većina glasova u radničkim ili upravnim vijećima ili centralno planersko tijelo koje mogu činiti impotentni kreteni koji nemaju sluha za Đavlove opscene potrebe.
I za kraj, da ne duljim, Đava kaže: “Što se mene tiče, efektni način za borbu za stvarnu radničku demokraciju jest internacionalno širenje revolucije. Drugim riječima, u jednom momentu će svi anakronizmi poput čovjeka koji vrišti za svojim pravom na slobodno poduzetništvo jednostavno biti irelevantni. Kao što su danas doslovni legitimisti – zagovaratelji realnog povratka u feudalizam – irelevantni.”
Opet, dakle, “što se mene tiče”, a tome: “mene tiče” – ovdje, nažalost nema mjesta jer će, ponovimo, odluku o takvim stvarima donositi netko drugi. A i “internacionalno širenje revolucije” snoviđenje je poput Isusovog hodanja po vodi. Baš me zanima kako će i kada radnici Hrvatske, Obale bjelokosti, Filipina i Čilea, Indonezije i Saudijske Arabije zajedno kročiti u bolju komunističku budućnost. Nikada, naravno.
Prosinac 8th, 2011 at 17:57
a jesi ga nasrao… Rasprava je dobra stvar, no Ivan na svakom tekstu komentira iste stvari, kada mu se objasne onda prestaje i počinje ih pisati na drugom. Može mu se objašnjavati korak po korak, točku po točku, uludo. On će opet iz početka…Pogledajte samo zadnje dvije “rasprave” http://www.radnickaborba.org/2011/11/04/ernest-mandel-jugoslavenska-ekonomska-teorija/#comments
http://www.radnickaborba.org/2011/11/20/stav-o-izborima/#comments
ustvari, odite još malo u povijest, u arhivu i potražite njegove komentare. To se zove trolanje. Takva rasprava nema smisla.
“stranice trockista – boljševika, čija je revolucionarna politička opcija potpuno imuna na dubinsko preispitivanje njezinih temeljnih teorijskih postavki i koje krasi tvrd stav prema drugim rukavcima lijeve misli i sterilan odnos prema boljševičkoj ulozi u stvaranju sovjetske Rusije.” – ovo je predivno rečeno, ali na tim stranicama Ivan je mogao vidjeti, da je malo čitao, a ne samo blebetao i ovakve stvari koje samo potvrđuje da je on kako bi rekao Mamić “jedan lažov i falsifikator svega” :
“Radnička borba je politička organizacija koja se zalaže za ukidanje kapitalizma i uspostavu socijalističkog društva te sa svim srodnim ideološkim i organizacijskim strujama solidarno i kritički radi na praktičko-političkom kao i teorijsko-ideološkom profiliranju i razvoju antikapitalističkog pokreta.”
“zbog objektivnih okolnosti – ustanaka bijele garde pod vodstvom monarhističkih generala i izbijanja građanskog rata, ekonomske blokade, intervencije stranih imperijalističkih vojski, izostanka europske revolucije, te potpunog sloma ekonomije zemlje – uslijed očajničkih nastojanja obrane mlade radničke države došlo je s jedne strane do zabrane opozicijskih partija koje su direktno ili indirektno pomagale kontrarevolucionarni ustanak, a s druge do jačanja uloge državnog aparata i srastanja partije s državom, ubrzane birokratizacije, te postepenog odumiranja sovjetske demokracije, čime su se stvarale pretpostavke političke kontrarevolucije koja će se ubrzo pojaviti u vidu staljinističkog birokratskog totalitarizma.”
“Radnička kontrola u tvornicama je, uslijed uništavanja industrije, ratnog stanja i likvidacije najsvjesnijih radničkih slojeva, prestala postojati. U odsustvu svake druge perspektive dolazilo je do potpune državne kontrole nad industrijom, te niza etatističkih i prinudnih ekonomskih mjera (npr. militarizacija rada) koje su poticale manifestacije birokratizma. Sveruski kongres sovjeta sastajao se samo jednom godišnje. U isto je vrijeme došlo do jačanja uloge državnog aparata koji je s jedne strane bavio rješavanjem vojnih pitanja, a s druge strane pokušajima oživljavanja uništene privrede.”
Prosinac 12th, 2011 at 12:45
@Ivan
“Apstrahirajmo na trenutak činjenicu da Đava ne uzima u obzir da je došao na stranice trockista – boljševika, čija je revolucionarna politička opcija potpuno imuna na dubinsko preispitivanje njezinih temeljnih teorijskih postavki i koje krasi tvrd stav prema drugim rukavcima lijeve misli i sterilan odnos prema boljševičkoj ulozi u stvaranju sovjetske Rusije.”
…za razliku od plitkih malograđanskih filistara i trećerazrednih moralizatora tvog tipa, koji su poslovično poznati po svojoj sposobnosti za “dubinsko preispitivanje” vlastitih “temeljnih teorijskih postavki”
)))
“Klasičan novac zamijenio je razmjenom predmeta u društvu koje ne treba razmjenu roba jer je roba svima dostupna u skladu s uloženim trudom. Kontigentni komunistički oksimoron, jer sve što služi u razmjeni ima ulogu novca.”
Ovdje imamo jedan klasičan primjer “dubokog preispitivanja teorijskih postavki”. Pred ovom “dubinom” bi se i Hegelu zavrtjelo u glavi… istina, iz drugih razloga… posebno je impresivan posljednji dio, “sve što služi u razmjeni ima ulogu novca”. Tu tek se tek “dubina” razvija u svom punom potencijalu…
“U ovome je pak problem to što pravo na sudjelovanju u pornografskom materijalu neće donositi Đava, nego “legitimna” većina glasova u radničkim ili upravnim vijećima ili centralno planersko tijelo koje mogu činiti impotentni kreteni koji nemaju sluha za Đavlove opscene potrebe.”
Točno, opće je poznato da je jedna od glavnih preokupacija radničkih vijeća u svim dosadašnjim revolucijama bilo određivanje individualnog prava na “sudjelovanje u pornografskom materijalu”. Još jedan zasluženi aplauz za još jedan dragulj destilirane idiotije…
P.S. Jedna od prvih (ako ne prva) evropska zemlja koja je izbacila homoseksualnost iz kaznenog zakona bila je Ruska Socijalistička Federativna Sovjetska Republika.
Prosinac 12th, 2011 at 13:03
@Ivan
“Iskreno se nadam da će već tvoja djeca, ili najkasnije djeca tvoje djece, zadovoljno živjeti u besklasnom društvu radničkih i seljačkih vijeća, vođenih kristalnim moralom političke avangarde, i da će, kao dio mnoštva zadovoljnih i sitih trudbenika, radosno izgrađivati društvo novog čovjeka, skrojenog od same vrline i velikodušnosti, ali te molim da se potrudiš naučiti ih da put do raja ne smiju popločati ljudskim glavama i da sa sobom povedu samo one koji to žele.”
Točno. Zato “put do raja” imaju pravo “popločati ljudskim glavama” nositelji slobodnog tržišta, poduzentištva i općenito “slobode” prosvijećenih vlasnika kapitala da o svim centralnim pitanjima koja se posredno ili neposredno tiču života ogromne većine ostalih odlučuju u skladu sa svojom prosvijećenom voljom.
Welcome to the American Dream… just don’t forget to wake up before it’s too late…
Prosinac 12th, 2011 at 15:15
Je li to nekakva greška, ili ste uveli cenzuru?
Prije nekoliko minuta sam napisao komentar ispod teksta iz 2010, i nije prikazan, nema ga među komentarima.
http://www.youtube/user/0zoran0
Prosinac 14th, 2011 at 12:46
Predlažem svima da u potpunosti zanemarite moje plitko malograđansko filistarstvo i trećerazredno moralizatorstvo. Ignorirajte, molim vas, sve moje “destilirane idiotije” koje bi i Hegelu izazavale vrtoglavicu. Jer, vrijeme je! Odsudni je trenutak da zbijete redove i smjelo, bez zadrške krenete Labinovim putem, za čovjekom koji zna da novac nije roba kao kruh i da kruh jeste roba ali nije novac jer se kruhom, zna on, ne može ništa kupiti. Slijedite ga, s njim je uspjeh zajamčen, u njegovoj produhovljenoj duši ima mjesta za cijeli napaćeni svijet što obitava na planetu koji je naš bard empatije i humanosti smjelo i sigurno podijelio na crne i bijele, jer, zna on, nema tu šta da se kenja s drugim bojama i varijantama: ili mi – ili oni.
Sretno, drugovi!
Sretno, Labine!
Prosinac 14th, 2011 at 20:14
Ivane,
“Apstrahirajmo na trenutak činjenicu da Đava ne uzima u obzir da je došao na stranice trockista – boljševika, čija je revolucionarna politička opcija potpuno imuna na dubinsko preispitivanje njezinih temeljnih teorijskih postavki i koje krasi tvrd stav prema drugim rukavcima lijeve misli i sterilan odnos prema boljševičkoj ulozi u stvaranju sovjetske Rusije”.
Nije jasno kako si došao do zaključka da ne uzimam u obzir doktrinarnu određenost organizacije koja drži ove stranice. Štoviše, nisam uopće siguran zbog čega bi to bilo relevantno, s obzirom na to da su stavovi koje ti iznosiš generalizirani, tj. oni se odnose na komunizam kao takav. Dakle, kao komunist (nije uopće potrebno da ulazim u doktrinarnu ne/određenost mojih stavova), smatram da sam sposoban (i pozvan) da odgovorim. Prema tome, na koji način su ove izjave relevantne?
“Dakle, apstrahirajmo Đavlov nevini odnos spram trockizma i radi vlastitog zadovoljstva izdvojimo samo djelić njegovog netrockističkog trkeljanja.”
Teško da je moj odnos prema trockizmu nevin. Ali još više od toga, ponavljam, ovakvi sudovi nemaju uporište u onome što sam napisao.
“I ne vidi da je rečenim upravo dokazao da trkelja.
Klasičan novac zamijenio je razmjenom predmeta u društvu koje ne treba razmjenu roba jer je roba svima dostupna u skladu s uloženim trudom. Kontigentni komunistički oksimoron, jer sve što služi u razmjeni ima ulogu novca.”
Trkeljam?
Postojanje roba, što je implicirano u ovome što kažeš o dostupnosti u skladu s trudom, podrazumijeva postojanje novca i cirkulaciju, tj. razmjenu roba. Roba ne postoji bez razmjene. Ali da si malo bolje čitao, primjetio bi da nisam uporabio pojam robe, već jednostavno predmete (ono što se naziva “use value”). Dakle, ono što je implicitno u onom što sam napisao jest da radnici bivaju kompenzirani za svoje utrošeno radno vrijeme istim iznosom u radnom vremenu u predmetima koje mogu birati iz “društvenog fonda” za osobnu potrošnju. Ovdje se ne radi o novcu, već o onome što neki teoretičari nazivaju voucherima – koji nikako ne funkcioniraju kao novac jer ne cirkuliraju (drugim riječima, na ime i prezime pojedinca se alociraju radni sati za potrošnju, a to se ne može prebaciti na drugog pojedinca osim u slučaju ljubaznog transfera već podignutih predmeta – iliti darivanja).
U tom smislu, prostitucija je jedino moguća kao osobni izbor, pri čemu se praktički događa situacija trampe, a ne (novčane) razmjene – Dalibor podigne te i te predmete koje mu je Ružica unaprijed rekla da želi i preda ih nakon izvršenog akta (ili prije).
“U ovome je pak problem to što pravo na sudjelovanju u pornografskom materijalu neće donositi Đava, nego “legitimna” većina glasova u radničkim ili upravnim vijećima ili centralno planersko tijelo koje mogu činiti impotentni kreteni koji nemaju sluha za Đavlove opscene potrebe.”
Naravno da odluke ne želim niti mogu donositi ja sam. Nemam ama baš nikakve pretenzije na poziciju vrhovnog arbitra svega što se zbiva u zemlji.
Ali tvoj pristup je višestruko problematičan. On doista implicira mogućnost razvoja moralne policije – koja bi danonoćno češljala internet i uklanjala pornografske materijale. To je vrlo čudna optužba na račun komunista – koji slove kao zli ateisti. Ali ni to nije najveći problem jer postoji još jedan problem. Naime, čini se da ti vjeruješ da je komunistima u interesu stvoriti golem sloj neproduktivnog radništva koje bi bilo isključivo zaduženo za upravne/represivne zadatke, što je apsolutna nužnost kada bi bilo kakvo redarenje na internetu (a i izvan njega, u privatnim domovima) uopće bilo izvedivo.
Ukratko, ovdje ponovno diže svoju ružnu glavu ahistorijski argument navodno inheretno autoritarnog, štoviše, diktatorskog karaktera komunističke društvene transformacije, tj. političkih organa koji nastaju kao nositelji te tranzicije.
“Opet, dakle, “što se mene tiče”, a tome: “mene tiče” – ovdje, nažalost nema mjesta jer će, ponovimo, odluku o takvim stvarima donositi netko drugi. A i “internacionalno širenje revolucije” snoviđenje je poput Isusovog hodanja po vodi. Baš me zanima kako će i kada radnici Hrvatske, Obale bjelokosti, Filipina i Čilea, Indonezije i Saudijske Arabije zajedno kročiti u bolju komunističku budućnost. Nikada, naravno”
Dabome, “što se mene tiče”. Ne pravim se niti ću se praviti da kroz mene progovara Historija ili neka druga mistificirana Velika Sila. Ovo su moji stavovi (naravno, za koje nije zaslužna isključivo moja mentalna aktivnost) i smatram da postoje realna uporišta za njih (kako u samoj povijestoi radničkog pokreta, tako i u nekim njegovim idejnim, tj. doktrinarnim strujama). Ne vidim problem ovdje. I doista, o internacionalizmu neću odlučivati ja kao Veliki Šef. Ali, čini se da je uopće beznadno govoriti o ovim stvarima, barem kada si sugovornik ti, jer su predrasude o naravi političkog odlučivanja unutar revolucionarnog poktreta preukorijenjene.
A tvoje vjerovanje o vjerojatnosti pojave o kojoj govorim je upravo to – vjerovanje, a ne argument.
Prosinac 14th, 2011 at 22:56
“…pri čemu se praktički događa situacija trampe, a ne (novčane) razmjene”
Nisam znao da trampa nije isto što i razmjena.
“A tvoje vjerovanje o vjerojatnosti pojave o kojoj govorim je upravo to – vjerovanje, a ne argument.”
Ok, ja vjerujem da internacionalizam koji zagovaraš nema baš nikakve šanse i da je riječ o čistom religioznom zanosu, a ti, nasuprot tome, znaš da će se on sigurno dogoditi. Ne znaš baš kad, ali siguran si da će se dogoditi. I ne znaš na koji će se način realizirati, ali si siguran da u vezi s time ne bi trebalo biti nekih naročitih problema. Dakle, ti si siguran, a ja vjerujem. Ok. To je stvarno u redu i nemam što prigovoriti.
Prosinac 15th, 2011 at 17:56
Ivane,
“Nisam znao da trampa nije isto što i razmjena.”
Odlično, sad znaš.
Sad ozbiljno, razmotri razliku između hipotetskih situacija. Razmjena seksualnih usluga za novac i pružanje seksualnih usluga za konkretne predmete (koji se ne mogu razmijeniti naknadno za bilo što što bi funkcioniralo kao novac).
Drugim riječima, postoji bitna, i to kvalitativna razlika između trampe i razmjene (roba).
Ali, kao što vidiš, ovdje pokušavam dati strogo ekonomski sadržaj pojmu razmjene (robno-novčana razmmjena). Drugim riječima, nastojim izbjeći njegovu generičku upotrebu (prema kojoj trampa jest razmjena – ili još bolje, jedan njezin oblik).
A što se tiče internacionalizma, potpuno krivotvoriš moje stavove, kao i obično. Nigdje nisam napisao, i nipošto ne mislim, da znam da će se internacionalno širenje revolucije dogoditi. U tome je upravo i poanta. Moje stajalište jest da se radnički militanti i komunisti trebaju aktivno boriti za internacionalizam. I ovdje je vrlo lako uvidjeti da to doista nema nikakve veze s bilo čime nalik na religiozni zanos (jer radnički internacionalizam nije svrha po sebi – već uvjet zdravog društvenog razvoja na fundamentalno ne-kapitalističkim, tj. socijalističkim, temeljima).
Prosinac 16th, 2011 at 14:08
…(koji se ne mogu razmijeniti naknadno za bilo što što bi funkcioniralo kao novac).
Aha, znači netko mi pruži seksualnu uslugu za predmet koji naknadno ne može razmijeniti i time taj predmet gubi funkciju koju u razmjeni ima novac. A ha. To je to. Znači, taj predmet, ustvari, inicijalno ipak ima funkciju novca, ali mu ga ti oduzmeš nekakvim propisom. Jesam li u pravu? Ili, ja koji primim uslugu to dalje ne mogu razmjenjivati pa je zato riječ o trampi? Uh. Ne ide mi.
A da probam još jednom: jedan Šošon ulovi zeca i ponudi ga Sijuksu u zamjenu za pokrivač. To je razmjena.
Ako Sijuks dobivenog zeca dalje zamijeni za nečija tri metka, onda je to i dalje razmjena.
Ali, ako Sijuks ta tri metka ponudi onom Šošonu s početka priče u zamjenu za to da mu Šošon pokaže put do kuće, onda je riječ o trampi.
Jesam li u pravu? Ili je i dalje u pitanju razmjena?
Uh, moram priznati da je sve to skupa prilično komplicirano.
Prosinac 18th, 2011 at 12:25
Ivane,
Da, komplicirano je
“Aha, znači netko mi pruži seksualnu uslugu za predmet koji naknadno ne može razmijeniti i time taj predmet gubi funkciju koju u razmjeni ima novac. A ha. To je to. Znači, taj predmet, ustvari, inicijalno ipak ima funkciju novca, ali mu ga ti oduzmeš nekakvim propisom. Jesam li u pravu? Ili, ja koji primim uslugu to dalje ne mogu razmjenjivati pa je zato riječ o trampi? Uh. Ne ide mi.”
Točnije bi bilo reći (što se odnosi na hipotetsko ne-kapitalističko društvo) da taj predmet nikada nije imao funkciju novca, tj. razmjenske vrijednosti. On je jednostavno bio korisni proizvod proizveden radi izravnog zadovoljavanja ljudskih potreba.
Da nastavimo taj primjer: dobiveni predmet bi se svakako mogao trampiti naknadno, ali je upitno koliko bi to imalo smisla u situaciji u kojoj je produktivnost rada, kao i alokacija resursa i rada, na taj način organizirana da ograniči rijetkost predmeta. Zašto bi netko htio trampiti predmet X za željeni predmet Y ako mu je potrebno 20 min. rada (koji je odmah dostupan) da “stekne pravo” na podizanje istog? Mislim, to je svakako moguće i nipošto ne bi trebalo biti zabranjeno, ali jasno je ono što je ovdje bitno: ovaj proces nikako ne može voditi akumulaciji vrijednosti, akumulaciji baš kapitala (jer niti pojedinci ne bi kontrolirali njima podređene ljude pod oružjem – drugim riječima, ne bi kao pojedinci predstavljali vlast, a niti bi nekakvim hoardanjem mogli ostvariti neravnotežu moći).
Na to se sve svodi.
A primjer sa različitim domorocima…Poanta je da bi te pojmove trebalo detaljno historizirati, dakle, odrediti prema samim povijsnim promjenama proizvodnje ljudskih društava.
Tvoj primjer se jedino odnosi na trampu jer ne uključuje univerzalni ekvivalent razmjene (tj. novac). Povijesno, on dobro pokazuje barem jednu stvar, a to je da su postojala ljudska društva u kojima svrha proizvodnje nije bila razmjena, tj. akumulacija vrijednosti putem razmjene – kapitalizam – te da se razmjena događala, tako reći, tek na rubovima društva, najčešće s drugim društvenim jedinicama (a ne unutar istog društva kao što je slučaj danas).
Je li ovo nešto jasnije?
Prosinac 18th, 2011 at 19:14
Nije mi jasnije, ali, svejedno, hvala ti na trudu.
Prosinac 21st, 2011 at 10:14
@Ivan
“Aha, znači netko mi pruži seksualnu uslugu za predmet koji naknadno ne može razmijeniti i time taj predmet gubi funkciju koju u razmjeni ima novac.”
Ne. Taj predmet možda niti prije razmjene nije imao funkciju novca. To što će netko u individualnoj razmjeni za neki predmet dati neki drugi predmet ili uslugu još ništa od toga ne čini novcem. Novac je ona roba (u kapitalizmu ne više samo roba (roba je samo za direktnu i indirektnu radničku klasu), nego primarno kapital) koja ima univerzalno-društveni razmjenski karakter, ne partikularno-individualni.
“A ha. To je to. Znači, taj predmet, ustvari, inicijalno ipak ima funkciju novca, ali mu ga ti oduzmeš nekakvim propisom. Jesam li u pravu?”
To nema nikakve veze s nikakvim propisima. Ništa nema “inicijalnu funkciju” novca jer je novac društvena, a ne individualna kategorija. Roba može postati novac kada i ako nadiđe okvire ograničene individualne razmjene i postane mjerilom razmjenske vrijednosti za skup ljudi koji čine neku razmjensku zajednicu, t.j. novac je uvijek i nužno DRUŠTVEN. Što sa sobom s druge strane povlači da je novac “individualne razmjene” besmislica. Reći da “sve što služi u razmjeni ima ulogu novca” jest točno ako izbrišemo svaku razliku između partikularnog i univerzalnog razmjenskog karaktera neke robe, t.j. točno je u istom smislu u kojem je točno da su u noći sve krave crne.
Prosinac 21st, 2011 at 10:53
@Ivan
“Ok, ja vjerujem da internacionalizam koji zagovaraš nema baš nikakve šanse i da je riječ o čistom religioznom zanosu, a ti, nasuprot tome, znaš da će se on sigurno dogoditi. Ne znaš baš kad, ali siguran si da će se dogoditi. I ne znaš na koji će se način realizirati, ali si siguran da u vezi s time ne bi trebalo biti nekih naročitih problema. Dakle, ti si siguran, a ja vjerujem. Ok. To je stvarno u redu i nemam što prigovoriti.”
Taj internacionalizam je već jednom bio pedalj udaljen od toga da čitavu Evropu ujedini u socijalističkoj revoluciji, čiji je izostanak (on a side note) bio temeljni materijalni preduvjet za polagani uspon i na kraju pobjedu staljinizma u Rusiji. Staljinistička reakcija protiv Oktobra ne bi imala apsolutno nikakve šanse da je revolucija pobjedila (za početak) samo u Njemačkoj. Već pobjede u Njemačkoj 1919 ili 1923, Britaniji 1926 i Kini 1925-27 bi u svjetskoj areni vjerojatno bile preokrenule ukupni odnos snaga u smjeru konačne pobjede svjetske revolucije. I danas ne bi živjeli u ovom sranju u kojem već živimo.
Prosinac 23rd, 2011 at 10:27
“Reći da “sve što služi u razmjeni ima ulogu novca” jest točno ako izbrišemo svaku razliku između partikularnog i univerzalnog razmjenskog karaktera neke robe, t.j. točno je u istom smislu u kojem je točno da su u noći sve krave crne.”
U čemu je problem “ako izbrišemo svaku razliku između partikularnog i univerzalnog razmjenskog karaktera neke robe?” Evo, izbrisao sam je i koga za nju briga: novac, dakle, ima, kako voliš reći, društveni karakter i služi u partikularnoj razmjeni kao roba. I to je to. Ja tebi cipele, a ti meni društveni karakter novca ili ja tebi cipele, a ja tebi partikularni karakter dva kilograma šećera. Trampa je jedno i drugo ma kako ti to volio zvati.
Na tebi je, dakle, da bi konačno riješio taj teorijski ćušpajz u vezi s karakterom roba, da zajedno s radničkom klasom Južnoafričke republike preuzmeš vlast i oduzmeš novcu karakter društvenosti.
I, da, u pravu si, u vezi s revolucijama u pitanju je bio samo “pedalj”, to je doista malo.
Ok, nije bio u pitanju samo jedan pedalj udaljenosti nego: 2 pedlja u Njemačkoj (1919. i 1923.) plus Britanija 1926. i Kina 1925. – to je ukupno 4 pedlja; pa još pedalj u SAD-u, pa na Novoj Gvineji, pa u Singapuru, pa pedalj u Sjevernoj Koreji, pa pedalj na Kubi i u Meksiku, pedalj u Kanadi i na još stotinu i tko zna koliki mjesta. Pedalj po pedalj i eto novog svijeta radosti i sreće.
Znaš, taj tvoj pedalj udaljenosti podsjećame na onu:
“Ja ..bem skoro svaki dan: skoro jučer, skoro prekjučer…”
Prosinac 23rd, 2011 at 22:04
Ivane, možeš ti svašta izbrisati u svojoj glavi ako ti se sviđa – i razliku između alge i čovjeka i reći da su sve to živa bića, od svih razlika možeš apstrahirati i onda ih svesti na 0=0. No problem je ako onda te svoje apstrakcije primjenjuješ na analizu društvene stvarnosti. Još to prikazujući kao neke zaključke! Stvari koje su u svojoj funkciji različite treba obuhvatiti različitim pojmovima, to je sva elementarna logika.
U tvojem nabrajanju zanemaruješ međusobnu povezanost svih događaja i njihov utjecaj jedan na drugi – to kako su stari porazi pomogli nove poraze i kako bi stare pobjede pomogle nove. Događaje umjetno izoliraš umjesto da ih sagledaš u cjelini.
Prosinac 23rd, 2011 at 23:21
Jao, tebi nemam što prigovoriti. Istina je da zanemarujem povezanost događaja. I istina je da događaje umjetno izoliram. Sve je to gola istina. I slažem se da “stvari koje su u svojoj funkciji različite treba obuhvatiti različitim pojmovima”. Na teorijskoj razini potpuno si u pravu, no u našoj je raspravi bila riječ o životnoj situaciji, a ne o ispraznoj i nekorisnoj teorijskoj analizi koja nema svoje praktično, živo opravdanje. Novac je roba i služi u razmjeni, svejedno ima li društveni ili partikularni karakter. I to je sve.
Prosinac 29th, 2011 at 22:10
@Ivan
“Evo, izbrisao sam je i koga za nju briga: novac, dakle, ima, kako voliš reći, društveni karakter i služi u partikularnoj razmjeni kao roba.”
Pokusaj ju izbrisati sljedeci put kad odes u trgovinu (npr. prerezi novcanice i pretvori ih tako iz novca u obicni papir koji vise nema univerzalni razmjenski karakter novca, nego samo razmjensku vrijednost sarenog papira), pa ces brzo nauciti koga je briga.
Prosinac 29th, 2011 at 23:11
@Labin
A ti probaj slijepcu ponuditi strip u zamjenu za litru mlijeka, pa ćeš vidjeti kako se univerzalna umjetnička vrijednost stripa pretvara u “razmjensku vrijednost šarenog papira”.
Siječanj 1st, 2012 at 11:51
@Ivan
Karl Marx / Das Kapital, I. svezak, poglavlja 1-4. Mozda nesto postane jasnije.
Siječanj 2nd, 2012 at 11:24
@Labin
Friedrich August Hayek / Put u ropstvo. Možda progledaš.
Siječanj 2nd, 2012 at 14:50
anonimno
put urpostvo je jedna od glupljih knjiga. tko ju je pročitao zna da taj čovjek (hayek) besramno laže. primjerice, ne citira izvore marksiszma već neke desete reinterpretacije i na temelju toga ‘potvrđuje’ svoje tvrdnje. Nadalje, negdje citira Trockog, kod kritike sssr-a, a onda ne kaže u kojem je kontekstu ta kritika. S druge strane uspoređuje 3.reich i sssr. kao dva ista totalitarizma (nešto u stilu put u pakao je poploćen dobrim namjerama)–totalna glupost. zanemaruje klasni karakter država, historijske okolnosti ,razvoj kapitalizma i čitav niz drugih stvari. i onda se još usudi kritizirati marksiste jer kao oni misle da sve znaju.
ono što je marx radio, a što hayek nikada nije, jest da je bar polazio od izvora kad se bavio nekom tematikom. A nisam vidio u referentnoj literaturi knjige Put u ropstvo sabrana djela Lenjina, Marxa, Engelsa i ostalih…
Siječanj 2nd, 2012 at 23:39
@lula,
Put u ropstvo nije jedna od glupljih knjiga i ti to dobro znaš.
Možda bi bilo bolje priznati da je ona jedna od onih čiji vas utjecaj najviše plaši.
Kako, lula, možeš reći da je Hayek glup kad u toj knjizi napiše i ovo:
“Ako je posljedica bezličnih sila tržišta, nejednakost se mnogo spremnije podnosi i mnogo manje pogađa dostojanstvo osobe nego ako je posljedica plana.
Kada neka tvrtka kaže čovjeku da ne treba njegove usluge ili da mu ne može dati bolji posao, to u društvu konkurencije nije omalovažavanje njegove osobe ni uvreda njegova dostojanstva.
Istina je da ponekad – u razdobljima dugotrajnije masovne nezaposlenosti – učinak na mnoge može biti veoma sličan tomu. Međutim, ima drukčijih i boljih metoda da se ta nevolja spriječi no što je centralističko upravljanje.
No, nezaposlenost ili gubitak prihoda, koji će uvijek u svakom društvu nekoga pogađati, zasigurno su manje ponižavajući ako su posljedice zle sreće, a ne svjesno nametnuti od strane vlasti.
Ma kako da je to gorko iskustvo, ono će u planskom društvu biti mnogo gore. U njemu će pojedinci morati odlučivati o tomu je li neka osoba potrebna za određeni posao, pa čak i o tomu je li uopće za išta korisna, odnosno od kolike je koristi. Životno mjesto u takvome društvu pojedincu dodjeljuje tuđa volja.
Dok će ljudi nevolju koja može pogoditi bilo koga prihvaćati, nevolju koja je posljedica odluke vlasti neće tako lako prihvaćati. Možda nije lijepo biti samo kotačić u bezličnom stroju; no, puno je gore ako taj stroj ne možemo napustiti, ako smo za svoj položaj i za nadređene koji su nam dodijeljeni čvrsto vezani. Svačije nezadovoljstvo sudbinom neizbježno će se povećavati sa sviješću o tomu da je ta sudbina posljedica svjesne ljudske odluke.
Kada se jednom vlada upusti u planiranje pravednosti radi, ona je odgovorna za svačiju sudbinu i svačiji položaj. U planskome društvu, svi ćemo znati da nam je bolje ili gore no drugima, ne zbog okolnosti koje nisu ni u čijoj vlasti ili koje je nemoguće predvidjeti, nego zato što tako hoće vlasti. Stoga svi napori usmjereni poboljšanju našeg položaja morat će smjerati ne predviđanju i pripremanju za borbu s okolnostima koje nisu u našoj moći, nego pridobivanju naklonosti vlasti koje drže svu moć.”
Siječanj 3rd, 2012 at 03:55
Mislim da si sada pokazao bijedu i siromaštvo Hayekove misli, želeći pokazati koliko je “pametan”. Nažalost, mislim da je ovaj citat izuzetno “glup”.
- Ozbiljan znanstvenik proučava teorije neistomišljenika i njihove argumente i onda ih pokušava pobiti, a ne zanemaruje ih kao da nisu niti izrečeni. To je zabušavanje i šarlatanstvo. Nakon što Marx na naučan način pokazuje kako je nezaposlenost nužan sastavni dio kapitalizma i kako ima izuzetnu važnu ulogu u kapitalističkoj reprodukciji, kako je dakle, strukturnog karaktera, Hayek bez da trepne djetinjasto konstatira kako se radi o “zloj sreći”.Time se u najmanju ruku potcjenjuje inteligencija čitaoca.
- On se kao bavi kritikom planske ekomonije, ali ne osjeća potrebu da malo ozbiljnije prouči problem planske ekonomije, različite struje koje su je zagovarale i njihove razlike. Najeftiniji trik – pod planskom ekonomijom podvaljuje birokratsku plansku ekonomiju, izjednačava socijalizam sa staljinizmom. Umjesto da se kritizira mogućnost planske ekonomije uopće, što bi ozbiljan znanstvenik koji bi zagovarao slobodno tržište morao, dakle kako demokratske tako i birokratske. Ponovno šarlatanstvo koje potcjenjuje inteligenciju čitaoca. Nismo djeca da padamo na ovakve trikove kojih smo se naslušali u devedesetima. Otprilike je to jednako smiješno kao kada bi netko gorljivo branio feudalizam na temelju poraza ustanka kojeg je vodio Matija Gubec ili problematičnosti njegovog ekonomskog i političkog “modela”.
- Kada uzmemo u obzir ove dvije stvari od sve ove njegove drekarije ne ostaje ništa. Da ne govorimo o nehistorijskim i apstraktnim, te subjektivističkim odredbama koje se tamo pojavljuju, a koje su sigurna oznaka niske razine autora i najbolje preporuka da se na tekst ne gubi vrijeme.
Siječanj 3rd, 2012 at 11:13
Dragi Jao, tek toliko da znaš, do sada je punu zaposlenost ostvario samo Hitler, vaš kolektivistički brat s drugim predznakom – i nitko, nitko više.
Nijednom dosadašnjem socijalističkom planeru: Tito, Lenjin, Mao, Aljende, Chavez Castro itd. – nikome od njih, dakle, to nije pošlo za rukom: iz jednog se centra ne može upravljati ukupnošču ljudskih potreba i preferencija velike životne zajednice. Takvo što gotovo je nemoguće i u jednoj obitelj, a kamoli u višemilijunskim zajednicama. Jao, ljudi se u jednoj zgradi teško dogovaraju oko upotrebe pričuve ili neke zajedničke prostorije, a ti snovidiš o centralnom planiranju vađenja rude ili pomorstva.
Adolfu je u tome uspio jer je funkcija cjelokupne njemačke privrede bila usmjerena prema jednom cilju. Da je imao priliku (na sreću nije) taj jedan cilj zamijeniti isključivo mirnodopskima, puna bi zaposlenost jednostavno isparila.
“Zla sreća” – kakav je problem u toj sintagmi. Želiš li me ti to uvjeriti da bi, pod uvjetom da si visoko pozicionirani član avangradne partije koja bi preuzela vlast, tvoje dijete imalo isti tretman kao i moje: da bi, ako tako odluči neko vijeće radnika ili kućanica, bio spreman poslati ga u neki rudnik ili na patologiju da presvlači mrtvace ili bi se ipak pobrinuo da mu nađeš neki dostojanstveniji posao. Ili, molim te, zar nije “zla sreća” ako bi čovjek u vašem društvu centralnog planiranja bio rođen u Donjem Lapcu, a nečije dijete u Zagrebu ili Londonu. Nije li praktičnije da taj mali Donjolapčanim radi u lokalnoj šumariji nego da se na to radno mjesto dovodi nekoga iz Belog manastira? Uostalom, nije li “zla sreća” to što je netko pametniji, ljepši ili radišniji. kako biste planski uredili te stvari, kako biste utjecali na kapacitiranost nečijeg intelekta ili fizičkih mogućnosti. Je li, prema vašoj teoriji planske kontrole, pravedno da onaj tko je fizički jak planski, dakle, bez osobnog pristanka, bude određen za vojnika ili policajaca, a netko slabašan i bolježljiv da postane administrativac, siguran od svake pogibije u slučaju rata ili nereda.
Da, jao, na “zlu sreću” može se utjecati: slobodnom konkurencijom kvalitete, truda i urođenih talenata u kapitalizmu ili u socijalizmu uz primjenu kontinuirane sile i oduzimanjem prava pojednicu da donosi slobodne odluke kojima će udovoljiti svojim potrebama ne vodeći računa o utvarama “društvenih”, “nacionalnih” ili kakvih drugih kolektivističkih gluposti.
Siječanj 4th, 2012 at 15:53
ivan
sad je jasnije otkud crpiš svoje ‘teorije’ i ‘argumente’ kojima izvodiš neke kontranapade. Upravo je problem u HAyeku, kako je već napisano gore, da on nije išao analizirati postojeći sustav u sssr-u. stoga je zaključio da je to socijalizam i planska ekonomija koja vodi ljude u pakao. vrhunske li pameti koja u povijesti čovjeka od nekoliko desetina tisuća godina, ,pojavu koja traje nekoliko godina prozove konačnom i na temelju te procjene bazira svoju knjigu! ma da je samo pročitao nekoliko knjiga lenjina, trockoga ne bi pisao takve gluposti. stoga su dva zaključka: ili nije naišao na te knjige što ga čini lošim i nikakvim znanstvenikom jer nije dobro proučio materiju itd., ili je svjesni manipulator i sve što s tim dolazi.
a ove tvoje tvrdnje i obrane hayeokvih citata se opet svode na hayekov obrazac proučavanja materije. čitanje tuđih pristranih interpretacija koje su još manje pogodile bit stvari. valjda si dosad trebao shvatiti da ukoliko želiš kritizirati oktobarsku revoluciju i sve što je slijedilo, ne valja crpiti znanje iz tekstova davora butkovića, inoslava beškera, obrada kosovca i sličnih.
na foru sa ‘zlom srećom’, ne padaju ljudi koji barem nešto znaju u dosadašnjem ekonomskom razvoju. kao zla sreća je nešto iznad nas, na što se ne može utjecati pa je bolje da stvari pustimo svojim tokom i usput damo sve od sebe da pobjedimo u konkurenciji. Nije ovo američki film. Upravo suprotno, na tzv.zlu sreću se može utjecati, a prvi korak je revolucija.
“Nije li praktičnije da taj mali Donjolapčanim radi u lokalnoj šumariji nego da se na to radno mjesto dovodi nekoga iz Belog manastira? Uostalom, nije li “zla sreća” to što je netko pametniji, ljepši ili radišniji.” ovo je vrh. praktičnije je to da bi taj “mali” mogao raditi nekoliko sati uz postojeću tehnologiju ali u kapitalizmu mora odguliti svoj dio za mizernu plaću! to da je netko pametniji samim rođenjem ili radišniji (kinez je po tebi čim se rodi spreman za rad je li?) ide polagano onoj da ljudi koji nisu sposobni naći posao i preživjeti, i trebaju propasti jer uspijevaju samo najjači… gubiš se isto kao tvoj hayek jer nije problem u sreći, pameti, problem je u kapitalističkom načinu proizvodnje.
kad si već spomenuo taj nesretni kraj iz like, treba znati i da je upravo sudbina tog kraja takva zbog nepostojanja plana. danas većina tih krajeva nema ni struju . Upravo posljedica slobodnog tržišta je takva da se razvijaju oni krajevi koji su interesantni kapitalu.
i za kraj, konačno pročitaj svjedočanstva otkobarske revolucije iz perspektive ljudi koji su u njoj imali glavne uloge, a ne neke desete interpretacije… ili nemoj više pisati gluposti
Siječanj 4th, 2012 at 22:32
Evo, da ne nastavljam s glupostima, samo kratak osvrt na tvoj citat: “kad si već spomenuo taj nesretni kraj iz like, treba znati i da je upravo sudbina tog kraja takva zbog nepostojanja plana. danas većina tih krajeva nema ni struju . Upravo posljedica slobodnog tržišta je takva da se razvijaju oni krajevi koji su interesantni kapitalu.”
Da, iz tog je “korisnog” kapitalističkog razloga SAD cijeli razvijen, kao i Norveška, Švedska i Francuska, sve odreda kapitalističke zemlje, a SSSR je sa suprotnom investicijskom politikom svoju plansku privredu okončao jadno i ponižavajuće zadržavajući svoj prividni sjaj na ruinama propalog carstva. Isto vrijedi i za Kinu, Kubu ili bilo koju drugu socijalističku zemlju.
I, naravno, kapital će UVIJEK ići tamo gdje je isplativo – to je stvar elementarne pameti: zanima me jesi li naručila desetak suknji iz Uzora da pomogneš tim ljudima ili zašto svaki dan ne kupiš koji kilogram kruha više da pomogneš radnicima u pekarama. To ne činiš jer ti je kratkoročno neisplativo a dugoročno ne možeš nikome pomoći. Ili, drugim riječima, zašto u Gospiću nije otvoreno sveučilište?
Eto neću više pisati gluposti. Čekam vašu revoluciju pa da od Dervente napravite Zagreb. Jedva čekam.
Siječanj 4th, 2012 at 23:57
Uporno i beskrajno dosadno poistovjećuješ staljinizam sa socijalizmom, zahtjev za ukidanjem kapitalizma s Istočnim blokom, plansku ekonomiju s birokratski planskom ekonomijom.Sto puta je o tome na ovim stranicama govoreno. Zbog toga je nemoguće diskutirati.
Ekonomija SSSR-a je nažalost bila karikatura socijalističke ekonomije, no već je i ta karikatura uspjela industrijalizirati zemlju i podignuti je iz razine kaljuže nerazvijene seljačke zemlje, što se zasigurno u kapitalizmu ne bi dogodilo nikada. Usprkos birokraciji i njezinim sabotažama, usprkos imperijalistima – SAD, Francuskoj, Britaniji itd. i njihovim pritiscima, gušenjima i sabotažama.
Sve odreda najrazvijenije kapitalističke zemlje svoj su položaj ostvarile u osnovi izrabljivanjem slabije razvijenih područja i gušenjem njihovog razvoja, eksploatacijom kolonija, ratovima i osvajanjima, uglavnom na pljački i krvi. Naravno, ta priča se danas nastavlja i uvijek je lijepo jasno vidjeti tko je na čijoj strani.
Siječanj 6th, 2012 at 13:36
Baš me zanima na eksploataciji koga se razvila posljeratana zapadna Njemačka ili Švicarska i Švedska ili možda Finska.
Siječanj 7th, 2012 at 16:55
u zapadnoj njemačkoj je bilo stacionirao pola američkih trupa koje su ‘čuvale’ zapad od rusije. samim time njemci nisu trošili na vojsku te su mogli mirno ulagati u industriju. s druge strane u svojim počecima sssr nije imao dana predaha od stalnih napad svih mogućih zemalja. dalje zapadna njemačka spada teritorijalno među zemlje sjeverozapadne europe koje su se razvile davno prije ostalih. da ne govorimo o tome koliko je njemačka morala ‘uspjeti’ kako bi se pokazalo ‘socijalizmu’ da je kapitalizam bolji i efikasniji sustav.
mnogi giganti koji su stvoreni za vrijeme nacizma su nastavili postojati te su imali punu potporu vlasti (a u nacizmu znamo da nije bilo eksploatacije zar ne ivane?). k tome dodaj silne slavene koji su obavljali najjeftinije poslove 60-ih
i 70-ih. tako da priča da se njemačka razvila sama od sebe ne stoji.
sve u svemu mislim da je za početak dobro da pročitaš tekst od trockog koji je stavljen na stranicu prije dva mjeseca… i u tom malom teksu su napisani odgovori svi odgovori na tvoje pitanja. ali šteta što nisi čitao …zanimljivo da taj tekst nisi komentirao
Siječanj 7th, 2012 at 20:54
Koji su giganti nastali u Njemačkoj za vrijeme nacizma?
Ne trudi se, odustajem.
Nema smisla.
Pozdrav.
Siječanj 7th, 2012 at 21:31
volkswagen,vrlo bliska veza porschea i hitlera. porsche mu je dizajnirao bubu.; IG farben koji iako nastao malo ranije, tek dobio na važnosti u nacizmu, vrlo usko surađivao s vlastima. nakon rata bezbroj patenata i znanstvenog iskustva je ostal; hugo boss koji je radio uniforme; uostalom evo link za firme koje su surađivale s hitlerom. kad se kaže da je nastao gigant , znači da se firma morala u njega razviti (nije valjda odmah ni iz čega stvoren gigant), a upravo je nacizam bio taj period okrupnjavanja njemačkog kapitala.
http://www.11points.com/News-Politics/11_Companies_That_surprisingly_Collaborated_With_the_Nazis
a ako pogeldaš kakav utjecaj na razvoj danas imaju siemens i volkswagen, porsche i ostali, mislim da je jasno…
a što je s tekstom od trockoga?
Siječanj 7th, 2012 at 23:47
Koji tekst od Trockog?
Molim link.
Siječanj 8th, 2012 at 00:15
http://www.radnickaborba.org/2011/11/07/lav-trocki-uvjeti-socijalisticke-izgradnje/
Siječanj 8th, 2012 at 00:20
Nisam siguran da nastavljanje ove rasprave ima naročitog smisla, ako ga je do sada uopće bilo. Ali, ako baš insistiraš…a i da razbijem autističnost vaših stranica…
Dakle, jao je rekao: “Sve odreda najrazvijenije kapitalističke zemlje svoj su položaj ostvarile u osnovi izrabljivanjem slabije razvijenih područja i gušenjem njihovog razvoja, eksploatacijom kolonija, ratovima i osvajanjima, uglavnom na pljački i krvi.”
Ponavljam: “SVE ODREDA…”.
Trebalo bi biti jasno, čak i najzagriženijim poklonicima lijeve misli, da nisu baš SVE ODREDA kapitalističke zemlje nastale na opisan način. Singapur sigurno nije. A nije ni Monako. Ni Finska, naravno.
U istoj je priči, dakako, i Njemačka. Bez obzira na nekoliko, kako ti kažeš, giganata koji su surađivali s Hitlerom i podršku SAD-a, ne može se zanijekati činjenica da je Njemačka po završetku 2. svj. rata u svakom smislu, pa i gospodarskom, bila potpuno devastirana i da njezin ponovni uzlet u pretežitoj mjeri ima zahvaliti kapitalističkoj poslovnoj kulturi i individualnim slobodama, koje su uključivale i pravo slobodnog poduzetništva, učinkovito sindiklano organiziranje, i, na koncu, politički pluralizam koji je rezultirao i djelotvornim socijaldemokratskim tendencijama koje su od Njemačke stvorile jednu respektabilnu i za život poželjnu welfare državu. U isto vrijeme odmah s druge strane žice bila je druga polovica Njemačke koja je kretala s istim startnih pozicija i koju je u svakom pogledu podupirao SSSR. I? Kakav je rezultat? Ništa osim potpunog urušavanja svih ljudskih vrijednosti u čvrstom zagrljaju policijske države.
Siječanj 8th, 2012 at 00:28
Trockijev članak je interesantan, ali ga ne želim komentirati na ovako suženom prostoru običnog blog komentara. Za to mi treba veći prostor, makar isti koji je on dobio.
Ali ako želiš da nastavimo, možda ne bi bilo loše da mi postaviš nekoliko konkretnih pitanja u vezi s tim tekstom i da tako izgradimo nastavak rasprave.
Siječanj 8th, 2012 at 08:40
ukoliko želiš vjerovati u institucionalna čuda i kapitalističke slobode kao pravac za razvoj welfare state, samo daj. nema svrhe gubiti vrijeme da se objasni razvoj kapitalističkih zemalja (naravno najarzvijenijih). preko 80% svijeta je, po tebi, nerazvijeno jer su te zemlje valjda glupe pa se još nisu sjetile da im je raj realna opcija, samo još moraju uvesti kapitalističke slobode i pouzetništvo. svašta
Siječanj 8th, 2012 at 08:49
ako ti ne vidiš koliko si bio u krivu s pričama o planiranju i nacionalizaciji i ‘ekonomskoj efikasnosti’, nakon što si pročitao tekst, onda je svaka rasprava besmislena.
Siječanj 10th, 2012 at 14:20
Hayek:
“Ako je posljedica bezličnih sila tržišta, nejednakost se mnogo spremnije podnosi i mnogo manje pogađa dostojanstvo osobe nego ako je posljedica plana.
Kada neka tvrtka kaže čovjeku da ne treba njegove usluge ili da mu ne može dati bolji posao, to u društvu konkurencije nije omalovažavanje njegove osobe ni uvreda njegova dostojanstva.
Istina je da ponekad – u razdobljima dugotrajnije masovne nezaposlenosti – učinak na mnoge može biti veoma sličan tomu. Međutim, ima drukčijih i boljih metoda da se ta nevolja spriječi no što je centralističko upravljanje.
No, nezaposlenost ili gubitak prihoda, koji će uvijek u svakom društvu nekoga pogađati, zasigurno su manje ponižavajući ako su posljedice zle sreće, a ne svjesno nametnuti od strane vlasti.
Ma kako da je to gorko iskustvo, ono će u planskom društvu biti mnogo gore. U njemu će pojedinci morati odlučivati o tomu je li neka osoba potrebna za određeni posao, pa čak i o tomu je li uopće za išta korisna, odnosno od kolike je koristi. Životno mjesto u takvome društvu pojedincu dodjeljuje tuđa volja.”
Ne bih trebao trositi vrijeme na ovo, ali nisam mogao odoljeti nakon sto sam procitao ovaj citat “velikog mislioca” Hayeka. Nikad ga prije nisam citao, ali sam na temelju njegove reputacije pretpostavljao da se nalazi na nesto visem nivou od vulgarnih neoklasicnih ideologa 18. i 19. stoljeca tipa Bastiata ili Saya, koje je Marx, koji ih je (s pravom) smatrao najplitkijim i najstupidnijim kvaziekonomistima svoga vremena, temeljito i sistematski demontirao u svojim “Teorijama o visku vrijednosti” i “Osnovama kritike politicke ekonomije”. Cini se da sam bio u krivu. Hayek je (na ideoloskoj razini) cini se samo jos jedna dosadna kopija, ili u najboljem slucaju modificirana izvedenica Bastiata (isto kao i Mises, Rothbard, Friedman, nastavite listu po zelji…)
******************
“No, nezaposlenost ili gubitak prihoda, koji će uvijek u svakom društvu nekoga pogađati.”
Jasno. Nezaposlenost ili gubitak prihoda su naime prirodni zakoni neumoljivog, vjecnog i univerzalnog karaktera, nikako SPECIFICNI HISTORIJSKI SOCIJALNI ODNOSI MEDJU LJUDIMA, kako si to voli umisljati Marx (svaki vulgarni kapitalisticki ideolog naime uvijek kao prvu premisu svojih “misli” uzima vjecni i univerzalni karakter socijalnog poretka koji brani, a Hayek nam cini se samo zeli potvrditi kako niti on nema namjeru biti iznimka od pravila).
Ovaj veliki mislioc ujedno “nezaposlenost” samorazumljivo smatra kategorijom koja karakterizira svako drustvo kao takvo. Njemu nije jasno, da npr. primitivne zadruzne zajednice ili robovlasnicka anticka Grcka ili feudalna srednjovjekovna Francuska ne poznaju nikakvu “nezaposlenost”, jer je nezaposlenost o kojoj on govori kategorija specificna za ekonomske i juristicke odnose modernog kapitalistickog drustva, i izvan tog okvira kao svoje temljne pretpostavke postaje potpuno besmislena. Isto naravno vrijedi i za “prihod”.
Ovako bi se moglo dalje ad nauseam. Stvarno, sto je Marxov Kapital u usporedbi s misaonom dubinom ovih korifeja moderne drustvene i ekonomske misli…
P.S. Ako je vec Friedman zasluzio Nobela, ja sam za pokretanje inicijative da ga i Hayek barem posthumno dobije. Kad je bal, nek je bal…
Siječanj 10th, 2012 at 15:43
E da je naobraženosti, e da je pameti, nego samo pogubna pamet jedne knjige (sola scriptura, sola fide): Hayek jest dobitnik Nobelove nagrade – 1974.
I da mi je znati kako Marksova radna teorija vrijednosti definira poželjnu cijenu radne snage jedne stjuardese ili hostese u kazalištu. Kako ide računica kojom kazalište ubire višak vrijednosti u odnosu na majstora svjetla ili jednog glumca. Da mi je znati pa umrijeti kako se definira vrijednost radne snage jednog liječnika ili profesora na privatnom sveučilištu, vrijednost koja ne bi bila zloupotrijebljena od strane poslodavca ili posredno od kolege koji prima isti novac a predavanju su mu u svakom pogledu bolja i učinkovitija.
Iskreno sam mislio da je Marksova radna teorija vrijednosti prevladana kao neučinkovita i nedorečena – a kad ono tu su Lubin i ekipa – i da je posve jasno da vrijednost roba, pa i radne snage, ovisi o odnosima ponude i potražnje: ako si u izradu lonca potrošio milijun sati radne snage i ako vrijednost tog rada obračunaš na bilo koji marksistički način, ma jasno je ko lebac da ćeš za taj lonac dobiti samo onoliko koliko je netko za to spreman platiti. Tome u prilog ide i činjenica da Marks nije uspio zaokružiti svoju ekonomsku teoriju i postaviti jasan putokaz kako bi trebalo u ekonomskom smislu funkcionirati njegovo idealno društvo, osim, naravno, na idealan način: prvo ćemo svi raditi koliko možemo a dobivati koliko trebamo (to će biti prije nego dođe Isus?), a onda će razvijenjem tehnologije strojevi zamijeniti ljude i mi ćemo iz carstva prinude priječi u carstvo slobode. Riječ je Gospodnja.
Siječanj 10th, 2012 at 20:47
“E da je naobraženosti, e da je pameti, nego samo pogubna pamet jedne knjige (sola scriptura, sola fide): Hayek jest dobitnik Nobelove nagrade – 1974.”
Odlicno, moja inicijativa cini se nece biti potrebna. Vec sam mislio da su se u Hayekovom slicaju zajebali i nisu prepoznali jos jednu ekonomsku velicinu koja je zaduzila svijet, ali cini se da sam se prevario (koje iznenadjenje…)
“Iskreno sam mislio da je Marksova radna teorija vrijednosti prevladana kao neučinkovita i nedorečena”
Mislio si iskreno, ali krivo.
“i da je posve jasno da vrijednost roba, pa i radne snage, ovisi o odnosima ponude i potražnje”
To je posve jasno samo i jedino neoklasicnim vulgarizatorima Adama Smitha i Davida Ricarda, svakome drugome je posve jasno, da odnos ponude i potraznje vrijednost robe moze odredjivati samo pod specificnim uvjetima, nikako uvijek i apsolutno.
“ako si u izradu lonca potrošio milijun sati radne snage i ako vrijednost tog rada obračunaš na bilo koji marksistički način, ma jasno je ko lebac da ćeš za taj lonac dobiti samo onoliko koliko je netko za to spreman platiti.”
Ovo moze napisati samo netko, tko o Marxovoj teoriji vrijednosti ne zna bas nista.
“Tome u prilog ide i činjenica da Marks nije uspio zaokružiti svoju ekonomsku teoriju”
Tvrdi tko? Hayek?
))))
“I da mi je znati kako Marksova radna teorija vrijednosti definira poželjnu cijenu radne snage jedne stjuardese ili hostese u kazalištu. Kako ide računica kojom kazalište ubire višak vrijednosti u odnosu na majstora svjetla ili jednog glumca. Da mi je znati pa umrijeti kako se definira vrijednost radne snage jednog liječnika ili profesora na privatnom sveučilištu, vrijednost koja ne bi bila zloupotrijebljena od strane poslodavca ili posredno od kolege koji prima isti novac a predavanju su mu u svakom pogledu bolja i učinkovitija.”
Da si kojim slucajem (s pretpostavkom barem djelomicnog razumijevanja) procitao Kapital i npr. “Kritiku gotskog programa”, razumio bi da je dio ovdje postavljenih pitanja bespredmetan, jer pociva na pretpostavkama koje nemaju nikakve veze s Marxovim pozicijama, a na onaj dio koji nije bespredmetan bi znao odgovor.
Siječanj 10th, 2012 at 21:31
“Trebalo bi biti jasno, čak i najzagriženijim poklonicima lijeve misli, da nisu baš SVE ODREDA kapitalističke zemlje nastale na opisan način. Singapur sigurno nije. A nije ni Monako. Ni Finska, naravno.”
…nije ni Monako
… pa sta nisi uzeo, na primjer, Belgiju… bas moras ravno nogom u govno (dobro da nisi uzeo Lichtenstein, jos ljepsi primjer)… ljudi, ja ne mogu misliti jos i na to kako da vi stalno ne padate glavom u drek…
Singapur i Finska egzistiraju unutar ekonomskog okvira koji ne moraju sami odrzavati (vec im je postavljen od drugih), jednako kao sto ga (jos uvijek najvecim dijelom) ne mora odrzavati kontinentalna zapadna Evropa (Britanija je slucaj za sebe, jer u tom smislu igra bitnu vojnu ulogu junior partnera SAD-u). Temeljna pretpostavka njihovog ekonomskog okvira je pax americana, a pax americana nije moguca bez permanentnog rata, jer je bazirana na principima apsolutne ekonomske i vojne premoci SAD-a i njegovih najbitnijih evropskih i azijskih saveznika na ustrb i stetu svih ostalih (dakle, veceg dijela svijeta).
Siječanj 10th, 2012 at 22:58
… a kraljica majka je zapravo reptil koji siše našu kozmičku energiju.
Siječanj 10th, 2012 at 23:31
…a Sadam Hussein je zapravo novi Hitler koji zeli unistiti svijet oruzjem za masovno unistenje (koje ne postoji (nije da bi ista znacilo da i postoji), a ono koje smo mu mi slali kad je bio na nasoj liniji je vec nazalost uz nasu dobronamjernu ravnodusnost potrosio na Kurdima i Siitima – ali to se ne racuna, jer je tada bio jedan od nositelja neprikosnovenog diktata nasih interesa u regiji (pardon, “stabilnosti”))…
Siječanj 11th, 2012 at 01:18
a Lenjin je bio tako pametan i takav vizionar da nije uspio u neposrednoj blizini vlastitoga sifilističnog nosa na vrijeme prepoznati i eliminirati opasnost Staljinove nakaznosti…
Siječanj 11th, 2012 at 16:11
evo ti još jednog od niza dokaza demokratičnosti partije. pa nije lenjin bio tip koji je mogao jednim potezom izbaciti koga je htio, iz partije…svašta
Siječanj 11th, 2012 at 18:31
Moshe Lewin / Lenjinova posljednja bitka (Lenin’s last struggle)
Siječanj 11th, 2012 at 19:36
Nije, naravno, problem sam Lenjin, nego činjenica da je cijeli projekt pao zbog gluposti i zla jednog čovjeka, zbog nesposobnosti partije da prevenira takvu mogućnost i izostanka otpora članstva i pretežitog dijela partijskog vrha i vojske nakon što je postalo bjelodano da je Staljin notorna budala i tip zbog kojeg će nastradati milijuni nevinih.
Problem je, dakle, to što ni preuzimanje vlasti od strane skupine najpoštenijih svetaca ovoga svijeta nije nikakavo jamstvo da instrumentarij državne moći neće preko noći preuzeti i zloupotrijebiti jedna obična, notorna bolesna budala ili skupina takvih protuha.
Problem je sam pojam vlasti, sama mogućnost da jedan čovjek ili skupina ljudi, uvjereni u tko zna što, upravljaju drugim ljudime, njihovom imovinom, slobodama i sudbinama.
I, naravno, nije riječ samo o Lenjinu i SSSR-u. Isto se dogodilo, bez izuzetka, svugdje gdje je jedna mesijanska partija preuzela vlast u pokušaju da naprečac, preko noći, izgradi novo društvo i novog čovjeka: milijuni su završili u logorima i montiranim političkim procesima, a preživjeli su socijalni mir u uravnilovskooskudici platili šutnjom i gubitkom slobode javnog istupanja i otovorenog protivljenja sustavu. Isto, dakle, vrijedi za Kinu, Kambođu, Vijetnam, Sjevernu Koreju, Jugoslaviju, Mađarsku, Čehoslovačku, DR Njemačku, Poljsku, Kubu, Rumunjsku, Bugarsku itd. Svi jednopartijski i jednoumni pokušaji aplikacije različitih verzija marksizma završili su loše, jako loše.
I zato držim da je zagovor revolucionarnog prevrata neozbiljan ako se nema razrađen sustav prevencije od oholosti jednog jedinog čovjeka i gluposti ljudi koji i danas vjeruju da su takvi zlikovci imali dobre namjere.
Siječanj 12th, 2012 at 15:25
“Nije, naravno, problem sam Lenjin, nego činjenica da je cijeli projekt pao zbog gluposti i zla jednog čovjeka, zbog nesposobnosti partije da prevenira takvu mogućnost i izostanka otpora članstva i pretežitog dijela partijskog vrha i vojske nakon što je postalo bjelodano da je Staljin notorna budala i tip zbog kojeg će nastradati milijuni nevinih.”
To nije tocno u ovom obliku. Staljin nikada ne bi bio mogao uzurpirati vlast da ruska radnicka klasa nije bila u potpunosti deklasirana agresijom stranih i bijelih armija u gradjansko-intervencionistickom ratu 1918-21. Lenjin 1921 s pravom moze tvrditi da je u RSFSR radnicka klasa u smislu zive drustvene klase (trenutno) de facto prestala postojati, jer ju je pritisak rata, izolacije i blokade gladju kroz prve tri godine postojanja Sovjetske Republike prakticki razorio.
Deklasiranje ruske radnicke klase bilo je prvi materijalni preduvjet uspona Staljinove frakcije, jer su rat i blokada progutali politicki najiskusniji, najsvjesniji i najobrazovaniji sloj te klase, koji je za vrijeme rata preuzeo najodgovornije i najisturenije pozicije na fronti i koji je najvecim dijelom ili izginuo ili umro od bolesti ili gladi ili kombinacije obojeg.
Cak i usprkos tome, Staljinu ce trebati jod dobrih ca. 6 godina ogorcene borbe sa reziduama radnicke klase koje predstavlja tradicije Oktobarske Revolucije i koja se politicki artikulirala u Lijevoj Opoziciji prije nego sto uspije cementirati svoju vlast.
Staljinizam nije proizvod psiholoskih osobina ili moralnih kvaliteta jednog ili vise pojedinaca. Staljinizam je proizvod procesa materijalne i drustvene degeneracije jedne industrijski nazadne i izolirane radnicke republike, cije drustveno tkivo nije moglo izdrzati kombinirani pritisak imperijalne agresije i posljedica gotovo potpunog unistenja drustvene klase na cijim je ledjima osnovana i obranjena. Samo u tom smislu je tocno da “ni preuzimanje vlasti od strane skupine najpoštenijih svetaca ovoga svijeta nije nikakavo jamstvo da instrumentarij državne moći neće preko noći preuzeti i zloupotrijebiti jedna obična, notorna bolesna budala ili skupina takvih protuha”, dakle, u smislu da nikakve osobne kvalitete politickog vodstva ne mogu sprijeciti drustvenu degeneraciju ako su svi nuzni materijalno-drustveni uvjeti za nju vec stvoreni a drustvena snaga koja bi joj se mogla suprotstaviti ili ne postoji ili je preslaba.
Ili kao sto je krajem dvadesetih rekla Lenjinova supruga Nadezda Krupskaja “da je Lenjin danas ziv, bio bi ili u zatvoru ili u egzilu”.
“Isto se dogodilo, bez izuzetka, svugdje gdje je jedna mesijanska partija preuzela vlast u pokušaju da naprečac, preko noći, izgradi novo društvo i novog čovjeka: milijuni su završili u logorima i montiranim političkim procesima, a preživjeli su socijalni mir u uravnilovskooskudici platili šutnjom i gubitkom slobode javnog istupanja i otovorenog protivljenja sustavu. Isto, dakle, vrijedi za Kinu, Kambođu, Vijetnam, Sjevernu Koreju, Jugoslaviju, Mađarsku, Čehoslovačku, DR Njemačku, Poljsku, Kubu, Rumunjsku, Bugarsku itd. Svi jednopartijski i jednoumni pokušaji aplikacije različitih verzija marksizma završili su loše, jako loše.”
Ovo je jos jedna ahistorijska apstrakcija, u kojoj sretno koegzistiraju Kuba i Kambodja, Jugoslavija i Sjeverna Koreja, DDR i Rumunjska itd. Pretpostavlja se opet:
a) kvalitativna jednakost ovih zemalja medjusobno, kao i njihova kvalitativna jednakost sa Staljinovim SSSR-om, sto nije tocno
b) idelosko pocivanje tih rezima na toboznjim razlicitim verzijama “marksizma”, sto isto nije tocno
c) mogucnost dana tim zemaljama da ekonomski toboze slobodno i neometano “pokazu sto mogu”, sto tek pogotovo nije tocno
U svim navedenim primjerima (osim Kambodje, koja je bila slucaj za sebe, sto istina (opet) moze zahvaliti Uncle Samu, ali to je vec jedna druga prica) radilo se o politickim projektima industrijske modernizacije i akumulacije pod impresijom (u tom smislu nedvojbenih) industrijskih uspjeha SSSR-a, koji je planskom privredom od jedne od najzostalijih evropskih zemalja do sredine pedesetih postao industrijska velesila sposobna lansirati satelite u Zemljinu orbitu (i to usprkos potpunom unistenju zapadnog dijela zemlje u WWII).
Drugim rijecima, sve te zemlje nastaju i formiraju se u sjeni ideoloske, ali kroz egzistenciju i uspjehe SSSR-a i konkretno-materijalne dominacije staljinizma (iako u vrlo modificiranim varijantama i sa pojavama napustanja nekih pozicija), ne na politickim temeljima boljsevizma, dakle ne na principima demokratske radnicke vlasti, samodjelatnosti masa i nuznosti internacionalnog sirenja revolucije kao jedine dugorocne garancije vlastitog opstanka i napretka.
U skladu s time, sve one nuzno moraju nositi (istina, u vrlo razlicitim oblicima i “dozama”) temeljne politicko-drustvene odlike staljinizma: vlast jedne sve konzervativnije partijsko-upravljacke birokracije, komandno a ne dogovorno planiranje, podilazenje nacionalistickom nazadnjastvu i sovinizmu vodece, najbrojnije nacije i potpuni izostanak bilo kakve internacionalne perspektive za radnicku klasu.
“I zato držim da je zagovor revolucionarnog prevrata neozbiljan ako se nema razrađen sustav prevencije od oholosti jednog jedinog čovjeka”
Jedina sigurna prevencija je osiguranje materijalnih uvjeta za nesmetano ekonomsko i politicko funkcioniranje i razvoj radnicke demokracije. Nikakva druga prevencija ne postoji. Tako dugo dok pokusaji socijalisticke izgradnje budu ruinirani deklasiranjem radnicke klase i materijalnih osnova drustva kroz bilo vojnu ili ekonomsku agresiju imperijalizma, jedini moguci rezultat su degeneracija, oskudica i diktatura, dakle ovakva ili onakva varijanta staljinizma. I to ne ovisi ni o cijoj “slobodnoj volji”. Da RB sutra dobije vecinu na izborima ili da nacionalni radnicki sovjet proglasi Socijalisticku Radnicku Republiku Hrvatsku, svo kombinirano teorijsko i politicko znanje organizacije zajedno s najizvrsnijim osobnim kvalitetama njenih clanova nece moci sprijeciti njeno propadanje u uvjetima prolongirane izolacije i blokade, koji su neizbjezni bez daljnjih revolucionarnih pobjeda radnicke klase u razvijenijim i vecim industrijskim zemljama.
P.S. A side note on Cuba: Kuba posve sigurno nije socijalisticki raj, ali zato sve sto se oko nje nalazi posve sigurno jest pakao…
Siječanj 13th, 2012 at 11:30
Tvoj komentar, kao i Trockijev članak na istu temu (http://www.radnickaborba.org/2009/12/26/lav-trocki-staljinizam-i-boljsevizam/), pokušaj su da se pravi razlozi boljševičkog neuspjeha i posljedične pojave staljinizma na svaki mogući način ne dovedu u uzročno-posljedičnu vezu s totalitarnim, jednoumnim, nedemokratskim postupanjem vodstva boljševičke partije, ne dovedu u vezu s poznatom činjenicom da je cijela ta stvar bili hebeno preuranjena i do kraja nepripremljena, da je to bio pokušaj da se jedna, po nekima, dobra ideja nasilno nakalemi u vremenu i prostoru koji joj ne odgovaraju. Dapače, vaš je otpor toliko grčevit, općenit i slatkorječiv da ga se u može nazvati čak i infantilnim.
A evo i zašto.
Dakle, ovo su bitni razlozi koje, a na istom je tragu i Trocki, navodiš kao podlogu za Staljinovo preuzimanje vlasti:
1. Ruska radnička klasa bila je u potpunosti deklasirana agresijom stranih i bijelih armija u građansko-intervencionističkom ratu 1918-21. Štoviše, tvrdiš da je Lenjin 1921. s pravom tvrdio da je u RSFSR radnička klasa, u smislu žive društvene klase (trenutno) de facto prestala postojati, jer ju je pritisak rata, izolacije i blokade glađu kroz prve tri godine postojanja Sovjetske Republike praktički razorio.
2. Rat i blokada progutali su politički najiskusniji, najsvjesniji i najobrazovaniji sloj te klase, koji je za vrijeme rata preuzeo najodgovornije i najisturenije pozicije na fronti i koji je najvećim dijelom ili izginuo ili umro od bolesti ili gladi ili kombinacije obojeg.
Malo dalje u tekstu oba razloga povezuješ na sljedeći način: “…dakle, u smislu da nikakve osobne kvalitete političkog vodstva ne mogu spriječiti društvenu degeneraciju ako su svi nužni materijalno-društveni uvjeti za nju već stvoreni a društvena snaga koja bi joj se mogla suprotstaviti ili ne postoji ili je preslaba.”
Infantilnost iznesenog , a time i njegova neodrživost, u sljedećemu je: za sve dobro, ako ga je uopće bilo, zaslužna je samo boljševička partija i marksizam, a za sve loše, pa onda i za Staljina, krivi su agresija stranih i bijelih armija, blokada, neaktivnost internacionalnog pokreta, parlamentarna demokracija, socijademokrati, liberali, buržoazija, anarhisti, kapitalizam, ali i to što je rat progutao intelektualni cvijet pokreta. Još samo nedostaju suša i značajniji ciklonalni poremećaji. Dakle, svakako nismo krivi mi, boljševici, nego drugi zločesti barbe i tete. Dijete bi to formuliralo ovako: Ja sam sve naučio, ali me učiteljica ne voli i zato sam dobio lošu ocjenu. Trocki i ti to biste još mogli reći ovako: Socijalistička revolucija uspjela bi da nije bilo agresije i blokade, da u ratu nije poginuo intelektualni potencijal partije, da je Lenjin poživio, da su anarhisti pametniji nego što jesu, da buržoazija nije pružala otpor, da Staljin nije bio budala kao što je bio, da je bilo više hrabrosti u vrhu partije da mu se pruži otpor, da su Nijemci uspjeli u svojoj revoluciji, da je narod pametniji i da nije sklon kultu ličnosti, da je ovo, da je ono itd.
Jasno je, naravno, i da bih ja bio najpametniji da nije Lubina.
Ili, ajmo to još jednom preformulirati: jesu li Trocki i Lenjin krivi ako kod podizanja revolucije nisu vodili računa o mogućem ishodu i katastrofalnim posljedicama ili, možda ipak jesu o tome vodili računa, zbog čega su onda sasvim sigurno krivi jer su znali što će se dogoditi a nisu pričekali i poradili na tome da se na internacionalnom i domaćem terenu poslože okolnosti koje bi pobjedu učinile izglednijom i korisnom za sve, a ne samo za novu klasu – političku birokraciju.
Siječanj 14th, 2012 at 13:06
“Ili, ajmo to još jednom preformulirati: jesu li Trocki i Lenjin krivi ako kod podizanja revolucije nisu vodili računa o mogućem ishodu i katastrofalnim posljedicama ili, možda ipak jesu o tome vodili računa, zbog čega su onda sasvim sigurno krivi jer su znali što će se dogoditi a nisu pričekali i poradili na tome da se na internacionalnom i domaćem terenu poslože okolnosti koje bi pobjedu učinile izglednijom i korisnom za sve, a ne samo za novu klasu – političku birokraciju.”
Citav ovaj pasus samo pokazuje upravo tvoje jos poptpuno infantilne predozbe o nastajanju, razvoju i nestajanju potencijalne revolucionarne situacije u odredjenim konkretnim oklonostima, kao i tipicno vulgarno-idealisticko shvacanje socijalisticke revolucije koju “zapocinju” ili “podizu” politicke vodje jedn politicke struje. Nikakv Lenjin i nikakv Trocki ne mogu zapoceti ili “podici” revoluciju u smislu nastajanja revolucionarne situacije. Revolucionarna situacija ne nastaje po narudzbi i volji Lenjina ili Trockog, vec nastaje kao spontana eksplozija akumuliranih drustvenih proturjecnosti, koje u jednom trenutku punom silinom provale na povrsinu drustva. Ruska revolucija 1917 je zapocela strajkom radnica jedne tekstilne tvornice u Petrogradu, i u vrijeme tog strajka jos nikome nije bilo na kraj pameti da ce se taj strajk pretvoriti u revolucionarnu plimu koja ce unutar dva ili tri tjedna pomesti carizam (govorim o Februarskoj revoluciji).
Isto tako, u takvim situacijama postoji konacni vremenski okvir u kojem je evtl. moguce revolucionarnom gibanju dati konkretan politicki program i smjer prije nego sto se ospe pod teretom nepostojanja jasne politicke perspektive. Drugim rijecima, jednom nastala revolucionarna situacija nazalost nece cekati na tvoje “povoljnije okolnosti”, vec se unutar takve situacije mora djelovati u skladu s vremenskim okvirom koji jos dopusta organiziranje preuzimanja realne vlasti od strane organizirane radnicke klase prije nego sto nepostojanje organizirane i jasne politicke perspektive dopusti burzoaziji da se konsolidira i kroz prolongirani status quo demoralizira pokret i na kraju potpuno suzbije val revolucionarne situacije (dobar (ali niti izdaleka jedini) primjer za ovo je npr. Maj 1968 u Francuskoj).
Internacionala situacija onog trenutka bila je najizglednija moguca internacionalna situacija citavog tog perioda, jer su cetiri godine Prvog svjetskog rata politicki radikalizirale evropsku radnicku klasu do tocke u kojoj je bilo samo pitanje vremena u kojoj ce od zemalja sudionica rata odjeknuti prva eksplozija. Prva je odjeknula u Rusiji, nastavile su ju eksplozije u Finskoj, Njemackoj, Madjarskoj, Italiji, Austriji, Irskoj itd. To sto nisu pobjedile, ne znaci da nisu mogle pobjediti jednako kao sto pobjeda revolucije u Rusiji ne znaci da ona nije mogla biti porazena. Mogla je biti porazena, da su boljsevici npr. vodili politiku koju je vodio Bela Kun u Madjarskoj – u tom slucaju bi posve sigurno bila porazena. Da su pobjedile, nikakva politicko-upravljacka birokracija ne bi imala sanse, jer bi njenom razvoju time bile oduzete temeljne materijalne pretpostavke. Staljinizam i politicko-upravljacka birokracija ne izrastaju, kako si to zamisljaju vulgär-idealisti, iz “ideja” i “principa” u zrakopraznom prostoru, vec posjeduju, bas kao i sve druge stvari ovoga svijeta, svoje konkretne materijalne preduvjete. Bez postojanja tih materijalnih preduvjeta oni su isto tako nemoguci kao sto su bez njih nemoguci moderna gradjanska individua, prekooceanski brod, antropozofija, dvanaesttonska glazba ili NASA.
Revolucionarna situacije sama po sebi jos nije nikakav garant pobjede revolucije, i revolucionatna situacija ne ceka ni na kakvu “pripremljenost” i ni na kakvo “poslagivanje okolnosti” koje nastaje neovisno i s one strane same revolucionarne borbe. Jedino nacelo, na koje se u vec postojecoj revolucionarnoj situaciji revolucionarna organizacija moze osloniti glasi: Fortuna iuvat audacem.
“Dakle, svakako nismo krivi mi, boljševici, nego drugi zločesti barbe i tete. Dijete bi to formuliralo ovako: Ja sam sve naučio, ali me učiteljica ne voli i zato sam dobio lošu ocjenu”
Da li je dijete u pravu ili u krivu, to se tek ima konkretno utvrditi. Isto vrijedi i za boljsevike. To sto ti a priori pretpostavljas da su dijete i boljsevici u krivu, to je tvoj problem, kao i tvoj voluntarizam po kojem je zdrav razvoj radnicke demokracije moguc i u uvjetima rata, gladi i unistenja industrijske baze, samo ako vladajuca politika nije “totalitarna” i “nedemokratska” (jos par opcenitih fraza, ispranih od svakog konkretnog znacenja i odnosa sa danom historijskom situacijom). Tebi cini se nikako ne ulazi u glavu da bi, cak i u slucaju da je boljsevicka politika u prvim godinama postojanja RSFSR ispunjavala sve tvoje “demokratske” kriterije, unutar nepromijenjenog, ratom i intervencijom zadanog materijalnog okvira u kojem je egzistirala uspon staljinizma (sa Staljinom ili bez njega, potpuno svejedno) bio jednako tako neizbjezan kao i da je ta politika od pocetka bila potpuno totalitarno-policijskog karaktera.
Drugim rijecima, citava tvoja kritika svodi se na vulgarno-idealisticku poziciju o irelevantonsti materijalno-drustvenih uvjeta i o o njima neovisnoj odlucujucoj ulozi “ideja”, “moralnih kvaliteta”, “psiholoskih osobina” itd. iz kojih onda u zrakopraznom prostoru izvire drustvena realnost modelirana po njihovim karakteristikama.
Toliko o “infantilnim predodzbama”.
Siječanj 14th, 2012 at 19:31
“Trocki i ti to biste još mogli reći ovako: Socijalistička revolucija uspjela bi da nije bilo agresije i blokade, da u ratu nije poginuo intelektualni potencijal partije, da je Lenjin poživio, da su anarhisti pametniji nego što jesu, da buržoazija nije pružala otpor, da Staljin nije bio budala kao što je bio, da je bilo više hrabrosti u vrhu partije da mu se pruži otpor, da su Nijemci uspjeli u svojoj revoluciji, da je narod pametniji i da nije sklon kultu ličnosti, da je ovo, da je ono itd.”
Ne. Ovi faktori koje tu nabrajas u istom cuspajzu, kao da su svi jednake tezine ili kao da neki nisu pretpostavka drugih nemaju svi isto znacenje. Agresija, blokada i gotovo potpuno unistenje ruske radnicke klase su temeljni i odlucujuci faktor. Ti faktori ujedno odredjuju temeljni okvir za svaki daljnji drustveni razvoj, i ako su oni jednom etablirani, onda je posve svejedno da li bi Lenjin jos pozivio ili ne bi pozivio, da li je Staljin budala ili nije, da li su anarhisti pametniji ili nisu pametniji, itd. Samo kvalitativna promjena tog temeljnog materijalno-drustvenog okvira moze stvoriti pretpostavke za izlazak iz gliba postepenog propadanja i klizanja u staljinizam.
Da li npr. ogranicenje partijske demokracije (zabrana frakcija) na X. Kongresu 1921 u sebi nosi opasnost da se iskoristi za gusenje partijske demokracije? Naravno da nosi. Pitanje je medjutim, zasto se uopce na tom Kongresu o tome mora raspravljati? Zasto je to uopce pitanje, kojim se Kongres KPR(b) uopce mora baviti? Zato sto u situaciji praktickog nepostojanja zive radnicke klase prijeti akutna neposredna opasnost rusenja zadnjih garanata odrzanja radnicke vlasti, koje je jedino (ako je uopce) moguce ako se partija prema van percipira kao jedinstveni, homogeni blok, sto nije moguce uz postojanje sluzbenih partijskih frakcija. Pitanje nije, da li su na tom Kongresu u pravu oni koji tvrde, da je takva mjera trenutno potrebna da se partija konsolidira u jednoj iznimno teskoj i neizvjesnoj situaciji u kojoj se RSFSR nalazi, ili su u pravu oni koji tvrde, da je takva mjera opasnost za demokratske tradicije kolektivnog odlucivanja.
Problem je upravo u tome DA SU U PRAVU I JEDNI I DRUGI, t.j. da je rijec o situaciji u kojoj se mora birati izmedju kuge s jedne i kolere s druge strane. Medjutim, temeljna pretpostavka same nuznosti takvog izbora su drustvene posljedice rata, gladi i blokade, koje su takav problem uopce nametnule kao problem. Ali bez uklanjanja tih posljedica, dakle bez izlazka iz blokade i brze revitalizacije radnicke klase kroz obnovljenu industriju iz toga nema izlaza, to je jos samo koprcanje objesenih koji nisu sigurni da li ce prezivjeti malo dulje ako se nagnu na desnu ili na lijevu stranu.
Travanj 21st, 2012 at 21:20
Ha,ha… dižem temu od mrtvih… valjda to ovdje neće biti takav problem…
Nešto sam čitao o radničkim kooperativama u zadnje vrijeme, tipa Mondragon u Španjolskoj, pa imam nekoliko pitanja…
Kakav je pogled RB na takve kooperative općenito i što mislite o odluci radnika-vlasnika da menadžeri imaju i do deset puta veća plaće od običnih radnika? Dok je Španjolska u velikim problemima, Mondragon je najavio nova zapošljavanja…
Tvrdi Ivan, citirajući Hayeka: ”Ako je posljedica bezličnih sila tržišta, nejednakost se mnogo spremnije podnosi i mnogo manje pogađa dostojanstvo osobe nego ako je posljedica plana.” U primjeru ove kooperative, nejednakost je posljedica odluke samih radnika i – koliko sam informiran – upravo je zato spremnije podnose, štoviše smatraju je pravednom.
Travanj 21st, 2012 at 22:36
Pa nemamo neki službeni stav zapisan u nekoj deklaraciji, ali otprilike mislim da u ovome što ću reći izražavam ideje gotovo svih članova, barem koliko se o tome razgovaralo. Svaki pokušaj organiziranja radničkih kooperativa u kapitalističkom kontekstu ostaje izložen brojnim proturječjima i neminovno zapada u nepremostive probleme. Radničko upravljanje je u pravom smislu riječi ostvarivo i suvislo samo ako se uspostavi na razini čitavog društva i ako je pračeno preuzimanje državne vlasti od strane radničkih tijela. O nekim praktičnim problemima jedan drug piše u nedavnom tekstu o radničkom dioničarstvu. Osim toga jasno se pokazalo da kada te kooperative kao Mondragon dođu u drugu zemlju rade kao i svi drugi izrabljivači, tjerajući radnike na prosvjede i pobune protiv svoje politike (na netu je lako vidjeti nešto linkova o ovom pitanju). Takve kooperative vežu radnike uz logiku stvaranja profita, razbijaju radničko klasno jedinstvo, te često daju lažnu nadu o mogućnosti promjene društva na temelju reformističke aktivnosti na “mikrorazini”. Ta obilježja velikih kooperativa nisu slučajna već proizlaze iz činjenice da svaka kooperativa mora funkcionirati po kapitalističkoj logici, bez obzira što su vlasnici radnici, inače je osuđena na propast. Kratkoročna i neposredna alternativa ne nalazi se u slijeđenju formule stvaranja kooperativa koje kolektiv radnika ujedno svode na jednog kapitalista koji se sa drugim “klasičnim” kapitalistima mora natjecati na tržištu, već u zahjtevima za nacionalizacijom uz radničku kontrolu, u perspektivi preuzimanja vlasti.
Travanj 27th, 2012 at 16:41
Vlasnici kooperativa – unutar Mondragona – su 100 posto sami radnici. Glasovanjem po principu jedan radnik – jedan glas biraju radnike koji obavljaju posao menadžera (u Mondragonu smatraju da su i menadžeri radnici) a svaka kooperativa samostalno odlučuje o tome što je to fer nadoknada za one koji obavljaju posao menadžera – raspon plaća se kreće između 1:3 i 1:10. “Raspon plaća” postoji i između radnika i inženjera, čistačice i kuharice, dizajnera i projektanta – u čemu je problem? Pedeset posto prihoda Mondragon reinvestira u zajednicu – 10 posto u humanitarne svrhe a 40 posto za razvoj, obrazovanje i stvaranje novih radnih mjesta te tehnološki razvoj – bili na kapitalističkom tržištu ili ne. Po tome su jedinstveni. Puno gore od njih još uvijek prolaze radnici zrenjaninske Jugoremedije koji zaista nastoje funkcionirati unutar neoliberalne države i igrati zadanu predstavu akcionara, vlasnika i političkih dirigenata.
Travanj 27th, 2012 at 20:01
Problem je u onome što reče drug. Ili, evo konkretnog tekta (čemu biti sektaš, pa ne linkati tekst od i anarhosindikalista ako su ok odradili posao, jel):
http://www.masa-hr.org/content/mondrag%C3%B3n-mit-o-kooperativama
Svibanj 1st, 2012 at 15:24
Još malo nesektaškog pojašnjenja:
http://www.cooperativeconsult.com/blog/?p=490
Od 2003.g. unutar Mondragona se prilično žučno raspravlja o trendu uključivanja “kooperativa” koje nisu članice korporacije, pa time i ne prihvaćaju poslovni credo Mondragona (ne potpuno). Poljska kooperativa FagorMastercook je 2006. promijenila ime u FagorMastercook S.A. i postala tzv. “anonymous company” što bi kod nas – ako sam dobro shvatio -otprilike bilo kao mješanac d.d. i d.o.o., igre bez granica.