Donosimo tri poglavlja iz Lenjinova djela Proleterska revolucija i renegat Kautsky (Naprijed, Zagreb, 1973.) koja će biti objavljena u dva dijela. 

Lenjin je napisao ovo kraće djelo u listopadu i studenom 1918. kao odgovor na Kautskyevu Diktaturu proletarijata. Djelo karakterizira strogi antiboljševizam, a ne pokušaj marksističke analize tog možda i najznačajnijeg pitanja radničkog pokreta. Kautsky je vjerojatno najveće razočaranje međunarodnog radničkog pokreta s početka 20. stoljeća. Bio je vodeća ličnost Druge internacionale i jedan od prvih marksista koji je uopće smatrao da je revolucija u Rusiji itekako moguća. Uopće, ruski marksisti pozdravljali su ga kao svojega te su njegova djela imala velik utjecaj u Rusiji. Baš je zato njegova preobrazba u socijal-reformatora i njegova menjševička pozicija (svjesna ili nesvjesna) neugodan primjer izdaje ortodoksnog marksizma.

Lenjinov se odgovor, u poglavljima koje donosimo, na djelo Kautskog svodi na sljedeće: ako se želi razumjeti demokracija onda se mora ustrajati na spoznaji njenog klasnog karaktera. Ona se ne može promatrati nezavisno od društva iz kojeg proizlazi. Prema tome, demokracija se ne svodi, ako je analiziramo marksistički, na puki odnos formalne većine i manjine, nego na dvije glavne klase u kapitalizmu. U kapitalizmu je moguća samo buržoaska demokracija, a tek je njegovim rušenjem moguća proleterska demokracija. Ono što se događa u Rusiji neposredno nakon revolucije jest proleterska demokracija, odnosno uključivanje svih trudbeničkih masa u dotadašnji privilegij odlučivanja i upravljanja. Ne treba se zavaravati time da na Zapadu postoji „prava“ demokracija jer radnici glasaju pa na taj način odlučuju o bitnim političkim pitanjima. Radnici mogu odlučivati jedino o pitanjima koja su sporedna za kapitalizam a onda i za radnike. Pitanja koja su od egzistencijalne važnosti za radnike, poput kontrole proizvodnje, zapošljavanja, nacionalizacije, ukidanja privatnog vlasništva itd., nikada se neće moći postaviti u onim demokratskim okvirima na koje su navikli „demokrati“. Između eksploatiranih i eksploatatora ne može biti jednakosti i samim time pojam demokracije, ako pokušava obuhvatiti većinu i manjinu bez klasnih odnosa, postaje prazan, šupalj. 

Još je jedan ogroman propust Kautskog u tome što on ne pristupa analizi diktature proletarijata tako da shvati i rasvijetli to pitanje u ruskim okolnostima. On svjesno zanemaruje ruske okolnosti, sve ono što su Marx i Engels pisali o diktaturi proletarijata i na taj način boljševike prikazuje kao anti-demokrate. Stoga je i logično njegovo mišljenje da sovjeti nisu smjeli postati državne organizacije.

Ova su poglavlja itekako aktualna, pogotovo u vremenima kad su svima puna usta demokracije i raznih parola o demokraciji, a da pritom ni ne misle o njenom klasnom karakteru. Ne shvatiti klasni karakter demokracije, ne prokazati i ne pokušati promijeniti ga, znači jedino, najčešće nesvjesno, pristanak na daljnju kapitalističku eksploataciju.

 

BURŽOASKA I PROLETERSKA DEMOKRACIJA

Pitanje koje je Kautsky užasno zapetljao izgleda u stvari ovako.

Ako nećemo tjerati šegu sa zdravim razumom i s historijom, jasno je da se ne može govoriti o „čistoj demokraciji“ dok postoje različite klase: može se govoriti samo o klasnoj demokraciji. (U zagradi rečeno, „čista demokracija“ nije samo ignorantska fraza, koja pokazuje neshvaćanje kako klasne borbe tako i suštine države, nego i potpuno šuplja fraza, jer u komunističkom društvu demokracija će, preobražavajući se i pretvarajući se u naviku, odumirati, ali nikad neće biti „čista“ demokracija.)

„Čista demokracija“ je lažna fraza liberala, koji obmanjuju radnike. Historija zna za buržoasku demokraciju, koja smjenjuje feudalizam, i za proletersku demokraciju, koja smjenjuje buržoasku.

Kad Kautsky malone desetak strana posvećuje „dokazivanju“ istine da je buržoaska demokracija progresivna u usporedbi sa srednjim vijekom i da nju proletarijat pošto poto mora iskorištavati u svojoj borbi protiv buržoazije, to je obično liberalsko brbljanje koje obmanjuje radnike. To je truizam — ne samo u prosvijećenoj Njemačkoj nego i u neprosvijećenoj Rusiji. Kautsky jednostavno baca „učenu“ prašinu u oči radnicima kad s važnim izrazom lica priča i o Weitlingu i o jezuitima u Paragvaju i o mnogočemu drugom, da bi opisao buržoasku suštinu suvremene, tj. kapitalističke, demokracije.

Kautsky uzima iz marksizma ono što je prihvatljivo za liberale, za buržoaziju (kritika srednjeg vijeka, progresivna historijska uloga kapitalizma uopće i kapitalističke demokracije napose), a izbacuje, prešućuje, zabašuruje u marksizmu ono što je neprihvatljivo za buržoaziju (revolucionarno nasilje proletarijata protiv buržoazije radi njena uništenja). Eto zašto Kautsky ispada, neizbježno, zbog svoje objektivne pozicije, ma kakvo bilo njegovo subjektivno uvjerenje, lakej buržoazije.

Buržoaska demokracija, ma koliko da je ona veliki historijski progres u usporedbi sa srednjim vijekom, uvijek ostaje — i u kapitalizmu ne može ne ostati — uska, krnja, lažna, licemjerna, raj za bogate, klopka i prevara za eksploatirane, za siromašne. Eto tu istinu, koja čini najbitniji sastavni dio marksističkog učenja, „marksist“ Kautsky nije shvatio. Eto u tom — osnovnom — pitanju Kautsky servira „prijatne stvari“ za buržoaziju umjesto naučne kritike onih uvjeta koji čine svaku buržoasku demokraciju demokracijom za bogate.

Podsjetit ćemo najprije veleučenog gospodina Kautskog na one teoretske izjave Marxove i Engelsove koje je naš erudit sramno „zaboravio“ (da ugodi buržoaziji), a zatim ćemo stvar objasniti u najpopularnijem obliku.

Ne samo antička i feudalna država, i „moderna predstavnička država je sredstvo za eksploatiranje najamnog rada od strane kapitala“ (Engels u svom djelu o državi). „Kako je pak država samo prolazna institucija, kojom se služe u borbi, u revoluciji, da bi nasilno gušili svoje protivnike, čista je besmislica govoriti o slobodnoj narodnoj državi: dok je proletarijatu još potrebna država, ona mu je potrebna ne u interesu slobode, nego u interesu ugušivanja njegovih protivnika, a čim postane moguće govoriti o slobodi, prestaje država kao takva postojati“ (Engels u pismu Bebelu od 28. III 1875). „Država nije ništa drugo do mašina za ugnjetavanje jedne klase od strane druge, i to u demokratskoj republici ništa manje nego u monarhiji“ (Engels u predgovoru Marxovu „Građanskom ratu“). Opće izborno pravo je „mjerilo zrelosti radničke klase. Više ono ne može dati i neće nikad dati u današnjoj državi“ (Engels u svom djelu o državi). Gospodin Kautsky prežvakava neobično dosadno prvi dio te postavke, koji je prihvatljiv za buržoaziju. A drugi, koji smo mi podvukli i koji je za buržoaziju neprihvatljiv, renegat Kautsky prešućuje! „Komuna je imala da bude ne parlamentarno, nego radno tijelo, izvršno i zakonodavno u isto vrijeme… Umjesto toga da se jedanput u tri godine ili u šest godina rješava koji će član vladajuće klase predstavljati i tlačiti (ver- und zertreten) narod u parlamentu, opće izborno pravo imalo je da služi narodu, organiziranom u komune, za to da pronalazi za svoje poduzeće radnike, nadzornike i knjigovođe, kao što individualno izborno pravo služi za taj cilj svakom poslodavcu“ (Marx u djelu o Pariškoj komuni „Građanski rat u Francuskoj“).

Svaka od tih postavaka, koje su vrlo dobro poznate veleučenom gospodinu Kautskom, bije Kautskog u glavu, razgolićuje sve njegovo renegatstvo. U čitavoj brošuri Kautskog nema ni trunka shvaćanja tih istina. Cijeli je sadržaj njegove brošure tjeranje šege s marksizmom!

Uzmite osnovne zakone suvremenih država, uzmite upravljanje njima, uzmite slobodu zbora ili štampe, uzmite „jednakost građana pred zakonom“, — i naći ćete na svakom koraku dobro poznato svakom poštenom i svjesnom radniku licemjerstvo buržoaske demokracije. Svaka država, neka je ona i najdemokratičnija, ima u svom ustavu stražnja vratašca ili klauzule koje daju mogućnost buržoaziji da krene trupe protiv radnika, da stavi na snagu ratne zakone itd. „u slučaju narušavanja reda“, faktički, u slučaju kad eksploatirana klasa „narušava“ svoj ropski položaj i pokušava da se ne ponaša robovski. Kautsky bezočno uljepšava buržoasku demokraciju prešućujući na primjer ono što rade najdemokratičniji i najrepublikanskiji buržuji u Americi ili Švicarskoj protiv radnika štrajkaša.

O, mudri i učeni Kautsky to prešućuje! On ne shvaća, taj učenjak i političar, da je prešutkivanje toga podlost. On više voli pričati radnicima dječje bajke kao što je bajka da demokracija znači „zaštitu manjine“. Nevjerojatno ali istinito! U ljeto 1918. godine od rođenja Kristova, u petoj godini svjetskog imperijalističkog pokolja i gušenja internacionalističkih (tj. onih koje nisu podlo izdale socijalizam kao Renaudeli i Longueti, kao Scheidemanni i Kautsky, kao Hendersoni i Webbi itd.) manjina u svim „demokracijama svijeta“, gospodin učenjak Kautsky, slatkim, slatkim glasom pjeva slavopojke „zaštiti manjine“. Tko hoće, može o tome pročitati na str. 15 brošure Kautskog. A na strani 16. ovaj učeni… individuum ispričat će vam o vigovcima i torijevcima u XVIII. st. u Engleskoj!

Kakva učenost! Kakvo rafinirano lakejstvo pred buržoazijom! Kakva civilizirana manira puzanja potrbuške pred kapitalistima i lizanja njihovih čizama! Kad bih bio Krupp ili Scheidemann, ili Clemenceau ili Renaudel, ja bih plaćao gospodinu Kautskom milijune, nagrađivao ga Judinim poljupcima, hvalio ga pred radnicima, preporučivao „jedinstvo socijalizma“ s ljudima tako „dostojnim poštovanja“ kao što je Kautsky. Pisati brošure protiv diktature proletarijata, pričati o vigovcima i torijevcima u XVIII. st. u Engleskoj, uvjeravati da demokracija znači „zaštitu manjine“ i prešutkivati pogrome protiv internacionalista u „demokratskoj“ republici Americi — zar to nisu lakejske usluge buržoaziji?

Učeni gospodin Kautsky „zaboravio je“ — vjerojatno slučajno zaboravio… — jednu „sitnicu“: da zaštitu manjine vladajuća partija buržoaske demokracije pruža samo drugoj buržoaskoj partiji, a proletarijat pri svakom ozbiljnom, dubokom, osnovnom pitanju umjesto „zaštite manjine“ dobiva ratne zakone ili pogrome. Ukoliko je demokracija razvijenija, utoliko je ona pri svakom dubokom političkom razmimoilaženju koje je opasno za buržoaziju bliža pogromu ili građanskom ratu. Taj „zakon“ buržoaske demokracije učeni gospodin Kautsky mogao bi promatrati na Dreyfusovoj aferi u republikanskoj Francuskoj, na linčovanju crnaca i internacionalista u demokratskoj republici Americi, na primjeru Irske i Ulstera u demokratskoj Engleskoj, na hajci protiv boljševika i organiziranju pogroma protiv njih u aprilu 1917. u demokratskoj republici Rusiji. Ja namjerno uzimam primjere ne samo iz vremena rata nego i iz predratnog, mirnog vremena. Slatki gospodin Kautsky voli zatvarati oči pred tim činjenicama XX. st. i umjesto toga pričati radnicima neobično nove, veoma interesantne, izvanredno poučne, nevjerojatno važne stvari o vigovcima i torijevcima u XVIII. st.

Uzmite buržoaski parlament. Možemo li uzeti da učeni Kautsky nikad nije čuo kako burza i bankari utoliko više podvrgavaju sebi buržoaske parlamente ukoliko je jače razvijena demokracija? Iz toga ne proizlazi da ne treba iskorištavati buržoaski parlamentarizam (i teško da ga je ijedna partija na svijetu iskorištavala tako uspješno kao boljševici, jer smo mi 1912—1914. godine osvojili čitavu radničku kuriju u četvrtoj Dumi). Ali iz toga proizlazi da samo liberal može zaboravljati historijsku ograničenost i uvjetovanost buržoaskog parlamentarizma, kao što to zaboravlja Kautsky. U najdemokratskijoj buržoaskoj državi ugnjetene mase nailaze na svakom koraku na vapijuću proturječnost između formalne jednakosti, koju „demokracija“ kapitalisti proglašava, i tisuća faktičkih ograničenja i komplikacija koji čine proletere najamnim robovima. Baš ta proturječnost otvara oči masama da vide trulost, lažnost, licemjerje kapitalizma. Baš tu proturječnost razgolićuju stalno agitatori i propagandisti socijalizma pred masama da bi ih pripremili za revoluciju! A kad je počela era revolucije, Kautsky joj je okrenuo leđa i počeo je opjevati draži umiruće buržoaske demokracije.

Proleterska demokracija, čiji je jedan od oblika sovjetska vlast, omogućila je neviđen na svijetu razvitak i proširenje demokracije baš za ogromnu većinu stanovništva, za eksploatirane i trudbenike. Napisati čitavu brošuru o demokraciji, kao što je to učinio Kautsky, koji govori na dvije strane o diktaturi i na desecima strana o „čistoj demokraciji“, — i ne opaziti to, znači potpuno izvrnuti stvar, kao pravi liberal.

Uzmite vanjsku politiku. Ni u jednoj, ni u najdemokratskijoj buržoaskoj zemlji ona se ne vodi otvoreno.

Svuda obmana masa — u demokratskoj Francuskoj, Švicarskoj, Americi, Engleskoj, sto puta šira i rafiniranija nego u drugim zemljama. Sovjetska vlast je revolucionarno skinula veo tajne sa vanjske politike. Kautsky to nije opazio, on o tome ništa ne govori, iako u epohi pljačkaških ratova i tajnih ugovora o „podjeli sfera utjecaja“ (tj. o podjeli svijeta među razbojnicima – kapitalistima) to ima kardinalno značenje, jer od toga zavisi pitanje mira, pitanje života i smrti desetaka miliona ljudi.

Uzmite ustrojstvo države. Kautsky se hvata za „sitnice“, čak i za to što su izbori „posredni“ (u sovjetskom ustavu), ali suštinu stvari ne vidi. Klasnu suštinu državnog aparata, državne mašine on ne opaža. U buržoaskoj demokraciji kapitalisti tisućama smicalica — koje su utoliko vještije i sigurnije ukoliko je „čista“ demokracija razvijenija, otiskuju mase od učešća u upravljanju, od slobode zbora i štampe itd. Sovjetska vlast prva na svijetu (strogo uzevši druga, jer je isto to počela raditi Pariška komuna) privlači mase, i to baš eksploatirane mase, upravljanju. Učešće u buržoaskom parlamentu (koji nikad ne rješava ozbiljna pitanja u buržoaskoj demokraciji: njih rješavaju burza, banke) zagrađeno je od radnih masa tisućama pregrada, i radnici vrlo dobro znaju i osjećaju, vide i uočavaju da je buržoaski parlament tuđa institucija, oruđe ugnjetavanja proletera od strane buržoazije, institucija neprijateljske klase, eksploatatorske manjine.

Sovjeti su neposredna organizacija samih radnika i eksploatiranih masa koja na sve moguće načine olakšava tim masama da same ustrojavaju državu i upravljaju njome. Upravo avangarda trudbenika i eksploatiranih, gradski proletarijat dobiva pri tome prednost, zato što je on najbolje ujedinjen — putem krupnih poduzeća; njemu je najlakše birati i pratiti izbore. Sovjetska organizacija automatski olakšava ujedinjenje svih trudbenika i eksploatiranih oko njihove avangarde, proletarijata. Stari buržoaski aparat — činovništvo, privilegiji bogatstva, buržoaskog obrazovanja, veza itd. (ti faktički privilegiji utoliko su raznovrsniji ukoliko je buržoaska demokracija razvijenija) — sve to pri sovjetskoj organizaciji otpada. Sloboda štampe nije više licemjerstvo, jer se štamparije i papir oduzimaju buržoaziji. Tako isto i najbolje zgrade, palače, vile, veleposjedničke kuće. Sovjetska vlast je mnoge i mnoge tisuće tih najboljih zgrada odmah oduzela eksploatatorima, i tako učinila milijun puta „demokratskijim“ pravo zbora za mase — ono pravo zbora bez kojeg je demokracija laž. Posredni izbori u ne-lokalne, ne-mjesne sovjete olakšavaju kongrese sovjeta, čine cijeli aparat jeftinijim, elastičnijim, pristupačnijim za radnike i seljake u periodu kad život vri i kad je naročito potrebno imati brzu mogućnost opozivanja svog mjesnog deputata ili njegova slanja na opći kongres sovjeta.

Proleterska demokracija je milijun puta demokratskija od svake buržoaske demokracije; sovjetska vlast je milijun puta demokratskija od najdemokratskije buržoaske republike.

Ne opaziti to — mogao je samo ili svjesni sluga buržoazije ili politički potpuno mrtav čovjek, koji ne vidi živi život od prašnjavih buržoaskih knjiga, koji je skroz naskroz prožet buržoasko demokratskim predrasudama i koji se zbog toga, objektivno, pretvara u lakeja buržoazije.

Ne opaziti to — mogao je samo čovjek koji nije kadar postaviti pitanje s gledišta ugnjetenih klasa: postoji li ijedna zemlja na svijetu, među najdemokratičnijim buržoaskim zemljama, u kojoj prosječni, masovni radnik, prosječni, masovni poljoprivredni radnik ili seoski poluproleter uopće (tj. predstavnik ugnjetene mase, ogromne većine stanovništva) ima i približno onu slobodu da organizira zborove u najljepšim zgradama, onu slobodu da ima za izražavanje svojih misli, za obranu svojih interesa, najveće štamparije i najbolje magazine papira, onu slobodu da izdiže baš ljude svoje klase na upravljanje državom i na „ustrojavanje“ države koju ima u Sovjetskoj Rusiji?

Smiješno je i misliti da gospodin Kautsky može naći i u jednoj zemlji makar jednog od tisuću obaviještenih radnika i poljoprivrednih radnika koji bi se kolebao odgovarajući na to pitanje. Instinktivno, slušajući odlomke priznanja istine iz buržoaskih listova, radnici cijelog svijeta simpatiziraju sa Sovjetskom Republikom baš zato što vide u njoj proletersku demokraciju, demokraciju za siromašne, a ne demokraciju za bogate, kakva je na djelu svaka, čak i najbolja buržoaska demokracija.

Nama upravljaju (i našu državu „ustrojavaju“) buržoaski činovnici, buržoaski parlamentarci, buržoaski suci. To je prosta, očigledna, neosporna istina, koju znaju iz svog životnog iskustva, koju osjećaju i uočavaju svakog dana deseci i stotine milijuna ljudi iz ugnjetenih klasa u svim buržoaskim zemljama, i u najdemokratskijim buržoaskim zemljama.

A u Rusiji su potpuno razbili činovnički aparat, nisu ostavili u njemu ni kamen na kamenu, istjerali su sve stare suce, rastjerali su buržoaski parlament i dali su kudikamo pristupačnije predstavništvo baš radnicima i seljacima, njihovim sovjetima zamijenili su činovnike ili su njihove sovjete postavili nad činovnicima, njihove sovjete učinili biračima sudaca. Dovoljna je sama ta činjenica, pa da sve ugnjetene klase priznaju sovjetsku vlast, to jest danu formu diktature proletarijata, koja je milijun puta demokratskija od najdemokratskije buržoaske republike.

Kautsky ne shvaća tu za svakog radnika shvatljivu i očiglednu istinu, jer je „zaboravio“, „odvikao se“ postavljati pitanje: demokracija za koju klasu? On rezonira s gledišta „čiste“ (tj. besklasne? ili vanklasne?) demokracije. On rezonira kao Šajlok: „funta mesa“, više ništa. Jednakost svih građana — inače nema demokracije.

Mora se učenom Kautskom, „marksistu“ i „socijalistu“ Kautskom, postaviti pitanje: može li biti jednakosti među eksploatiranim i eksploatatorom?

Čudovišno je, nevjerojatno je, da se to pitanje mora postavljati pri analizi knjige idejnog vođe II. Intemacionale. Ali „kad si se uhvatio u kolo, igraj“. Kad si uzeo pisati o Kautskom — objašnjavaj učenom čovjeku zašto ne može biti jednakosti među eksploatatorom i eksploatiranim.

MOŽE LI BITI JEDNAKOSTI MEĐU EKSPLOATIRANIM I EKSPLOATATOROM?

Kautsky rasuđuje ovako:

(1) „Eksploatatori su činili uvijek samo neznatnu manjinu stanovništva“ (str. 14 brošure Kautskog).

To je neosporna istina. Kako treba rasuđivati polazeći od te istine? Može se rasuđivati marksistički, socijalistički: u tom slučaju treba uzeti za bazu odnos eksploatiranih prema eksploatatorima. Može se rasuđivati liberalski, buržoaskodemokratski: u tom slučaju treba uzeti za bazu odnos većine prema manjini.

Ako se rasuđuje marksistički, mora se reći: eksploatatori neminovno pretvaraju državu (a riječ je o demokraciji, to jest o jednoj od formi države) u oruđe gospodstva svoje klase, eksploatatora, nad eksploatiranima. Zato će i demokratska država, dok postoje eksploatatori koji gospodare nad većinom eksploatiranih, nužno biti demokracija za eksploatatore. Država eksploatiranih mora se iz osnova razlikovati od takve države, mora biti demokracija za eksploatirane i ugušivanje eksploatatora, a ugušivanje klase znači nejednakost te klase, njeno izuzimanje iz „demokracije“.

Ako se rasuđuje liberalski, morat će se reći: većina odlučuje, manjina se pokorava. Oni koji se ne pokoravaju, kažnjavaju se. I to je sve. Ni o kakvom klasnom karakteru države uopće, „čiste demokracije“ napose, ne vrijedi raspravljati; to se stvari ne tiče, jer većina je većina, a manjina je manjina. Funta mesa je funta mesa, i basta.

Kautsky rasuđuje baš tako:

(2) „Zašto bi gospodstvo proletarijata uzimalo i moralo uzimati formu koja je nespojiva s demokracijom?“ (str. 21).

Iza toga dolazi komentar: proletarijat ima na svojoj strani većinu; komentar — veoma iscrpan i veoma bogat riječima, i s citatom iz Marxa i s ciframa glasova u Pariškoj komuni. Zaključak: „Režim koji ima tako jake korijene u masama nema ni najmanjeg razloga da dira u demokraciju. On će morati neki put upotrijebiti nasilje: u slučajevima kad se pribjegava nasilju da bi se ugušila demokracija. Na nasilje se može odgovoriti samo nasiljem. Ali režim koji zna da su za njim mase primjenjivat će nasilje samo da štiti demokraciju, a ne da je uništava. On bi prosto naprosto izvršio samoubistvo kad bi uklonio svoju najsigurniju osnovu, opće izborno pravo, duboki izvor snažnog moralnog autoriteta“ (str. 22).

Kao što vidite: odnos između eksploatiranih i eksploatatora iz argumentacije Kautskog iščezao je. Ostala je samo većina uopće, manjina uopće, demokracija uopće, poznata nam već „čista demokracija“.

Ne zaboravite da se to govori u vezi s Pariškom komunom! Navest ćemo, radi ilustracije, šta su Marx i Engels rekli o diktaturi u vezi s Komunom:

Marx: … „Kad radnici na mjesto diktature buržoazije stavljaju svoju revolucionarnu diktaturu… da bi slomili otpor buržoazije… oni daju državi revolucionarnu i prijelaznu formu.“[i]

Engels: … „Partija koja je pobijedila“ (u revoluciji) „mora da održava svoje gospodstvo pomoću straha koji reakcionarima uliva njeno oružje. Da se Pariška komuna nije oslanjala na autoritet naoružanog naroda protiv buržoazije, zar bi se ona držala duže od jednog dana? I zar mi, naprotiv, ne bismo imali pravo da zamjerimo Komuni što se ona odveć malo služila tim autoritetom?“[ii]

Isti: „Kako je pak država samo prolazna institucija, kojom se služe u borbi, u revoluciji, da bi nasilno gušili svoje protivnike, čista je besmislica govoriti o slobodnoj narodnoj državi: dok je proletarijatu još potrebna država, ona mu je potrebna ne u interesu slobode, nego u interesu ugušivanja njegovih protivnika, a čim postane moguće govoriti o slobodi, prestaje država kao takva postojati.“[iii]

Između Kautskog i Marxa sa Engelsom razmak je kao između neba i zemlje, kao između liberala i proleterskog revolucionara. Čista demokracija i naprosto „demokracija“, o kojoj govori Kautsky, samo je prepriča van je te „slobodne narodne države“, tj. čista besmislica. Kautsky s učenošću veleučene kabinetske budale ili s nevinošću desetogodišnje djevojčice pita: zašto bi bila potrebna diktatura kad postoji većina? A Marx i Engels objašnjavaju:

–          Zato da bi se slomio otpor buržoazije,

–          zato da bi se reakcionarima ulivao strah,

–          zato da bi se podržavao autoritet naoružanog naroda protiv buržoazije,

–          zato da bi proletarijat mogao nasilno ugušiti svoje protivnike.

Kautsky ta objašnjenja ne shvaća. Zaljubljen u „čistoću“ demokracije, ne videći njenu buržoaznost, on „dosljedno“ stoji na tome da većina, pošto je ona većina, ne treba da „lomi otpor“ manjine, ne treba da je „nasilno ugušuje“— dovoljno je ugušivati slučajeve kršenja demokracije. Zaljubljen u „čistoću“ demokracije, Kautsky nehotice pravi onu sićušnu grešku koju uvijek prave svi buržoaski demokrati: naime, on formalnu jednakost (skroz lažnu i licemjernu u kapitalizmu) uzima za faktičku! Sitnica!

Eksploatator ne može biti jednak s eksploatiranim.

Ta istina, ma koliko ona bila neprijatna Kautskom, čini bitni sadržaj socijalizma.

Druga istina: stvarne, faktičke jednakosti ne može biti dok ne bude potpuno uništena svaka mogućnost eksploatacije jedne klase od strane druge.

Eksploatatore je moguće razbiti odmah, kad uspije ustanak u centru ili pobuna vojske. Ali, osim sasvim rijetkih i naročitih slučajeva, eksploatatore nije moguće uništiti odmah. Nije moguće odmah eksproprirati sve veleposjednike i kapitaliste iole veće zemlje. Dalje, sama eksproprijacija, kao pravni ili politički akt, ni najmanje ne rješava stvar, jer je potrebno faktički ukloniti veleposjednike i kapitaliste, faktički ih zamijeniti drugom, radničkom, upravom tvornica i imanja. Ne može biti jednakosti među eksploatatorima, koji su se u toku mnogih generacija izdvajali i obrazovanjem, i uslovima bogatog života i iskustvom — i eksploatiranima, čija je velika većina čak i u najrazvijenijim i najdemokratskijim buržoaskim republikama potlačena, neprosvijećena, neuka, zastrašena, rascjepkana. Eksploatatori dugo poslije prevrata nužno zadržavaju niz ogromnih faktičkih prednosti: kod njih ostaje novac (uništiti novac nije moguće odmah), izvjesna, često velika, pokretna imovina, ostaju veze, iskustvo organizacije i upravljanja, poznavanje svih „tajni“ (običaja, metoda, sredstava, mogućnosti) upravljanja, ostaje više obrazovanje, prisnost s tehnički višim osobljem (koje živi i misli buržoaski), ostaje kudikamo veća praksa u vojnim stvarima (to je veoma važno) i tako dalje, i tako dalje.

Kad su eksploatatori razbijeni samo u jednoj zemlji – a to je, dabome, tipičan slučaj, jer je istovremena revolucija u nizu zemalja rijedak izuzetak — oni ostaju ipak jači od eksploatiranih, jer su međunarodne veze eksploatatora ogromne. Da dio eksploatiranih ili naj- i nerazvijenijih srednjoseljačkih, zanatlijskih itd. masa ide i može ići za eksploatatorima, pokazivale su sve revolucije dosad, računajući tu i Komunu (jer je među versajskim trupama, što je „zaboravio“ veleučeni Kautsky, bilo i proletera).

Kad tako stvari stoje, pretpostavljati da u iole dubokoj i ozbiljnoj revoluciji stvar rješava naprosto odnos većine prema manjini je najveći idiotizam, najgluplja predrasuda najobičnijeg liberala, obmana masa, sakrivanje od njih notorne historijske istine. Ta historijska istina sastoji se u ovome: za svaku duboku revoluciju važi kao pravilo dug, uporan, očajan otpor eksploatatora, koji niz godina zadržavaju krupne faktičke prednosti nad eksploatiranima. Nikad — osim u slatkoj fantaziji slatke budalice Kautskog — eksploatatori se neće podvrgnuti odluci većine eksploatiranih dok ne isprobaju u posljednjoj, očajnoj bitci, u nizu bitaka, svoju prednost.

Prijelaz od kapitalizma ka komunizmu je čitava historijska epoha. Dok se ona ne završi, eksploatatorima neminovno ostaje nada u restauraciju, a ta se nada pretvara u pokušaje restauracije. I poslije prvog ozbiljnog poraza, oboreni eksploatatori, koji nisu očekivali svoje obaran je, nisu vjerovali u nj, nisu dopuštali ni pomisao na nj, s udesetorostručenom energijom, s divljom strašću, s mržnjom koja je postala sto puta silnija, bacaju se u borbu za povratak otetog „raja“, za svoje porodice koje su živjele tako prijatno i koje sad „prosta fukara“ osuđuje na propast i bijedu (ili na „grube“ poslove …) A za eksploatatorima-kapitalistima vuče se široka masa sitne buržoazije, za koju deseci godina historijskog iskustva svih zemalja dokazuju da se povija i koleba: danas ide za proletarijatom, sutra se plaši teškoća revolucije, pada u paniku od prvog poraza ili poluporaza radnika, nervira se, batrga se, kuka, prebjegava iz tabora u tabor… kao naši menjševici i eseri.

I u toj situaciji, u periodu očajnog, oštrog rata, kad historija stavlja na dnevni red pitanje života ili smrti vjekovnih i hiljadugodišnjih privilegija — govoriti o većini i manjini, o čistoj demokraciji, o nepotrebnosti diktature, o jednakosti eksploatatora s eksploatiranim!! Koliko je gluposti, koliko filistarstva potrebno za to!

Ali deceniji relativno „mirnog“ kapitalizma, 1871 – 1914., nagomilali su u socijalističkim partijama koje se prilagođavaju oportunizmu Augijeve štale filistarstva, borniranosti, renegatstva…

Proleterska revolucija i renegat Kautsky (prvi dio), 4.3 out of 5 based on 12 ratings