-  Radnička borba se bori za ostvarivanje neposrednih socijalnih zahtjeva radnika, studenata i nezaposlenih

-   Smatramo da ta borba može biti uspješna jedino ako počiva na punoj solidarnosti i savezništvu svih potlačenih skupina. Zbog toga se zalažemo za jedinstveni socijalni front radnika, studenata, nezaposlenih i umirovljenika.

-   Svi pripadnici navedeni socijalnih skupina moraju shvatiti da su njihovi interesi jedinstveni i da ih mogu ostvariti samo u zajedništvu sa ostalim pojedincima koji teže ostvarivanju istih ciljeva. Zbog toga se najoštrije suprostavljamo svemu što nastoji razjediniti radnike i postaviti ih jedne protiv drugih – nacionalizmu, šovinizmu, seksizmu, te diskriminaciji po vjerskoj, seksualnoj ili drugim osnovama, te isto tako svim ratovima i širenju razdora između različitih naroda. Budući da je vlast kapitala internacionalna i otpor njegovoj diktaturi mora ujediniti sve narode – zalažemo se za najužu moguću suradnju i savezništvo između svih potlačenih na Svijetu.

-   Smatramo da se postojeće stanje može promjeniti samo oštrom socijalnom i političkom borbom koju će voditi potlačeni slojevi – u vidu niza prosvjeda, štrajkova, okupacija fakulteta i tvornica itd. U toj borbi ne možemo računati na pomoć postojećih parlamentarnih  političkih stranaka – one su zainteresirane jedino za vlastiti položaj i moć, koji ostvaruju zahvaljujući savezništvu s bogatima, kapitalistima i tajkunima na štetu siromašnih radnika i studenata. Radnici i svi potlačeni moraju osnovati svoju organizaciju koja će se dosljedno i beskompromisno boriti za ostvarivanje njihovih interesa.

-   Smatramo da u društvu postoje dvije osnovne skupine – oni koji žive od svojega rada (radnici) i oni koji zahvaljujući monopolu parazitiraju na radu drugih i tamelju njega zgrću profit (kapitalisti odnosno poslodavci), neprestano težeći da ga povećaju pogoršanjem radnih i životnih uvjeta radnika. Prvi su siromašni, prisiljeni na loše životne i radne uvjete, bez prava odlučivanja na radnom mjesto i u društvu (osim formalnog odlučivanja o tome tko će ih od niza identičnih političara 4 godine tlačiti i parazitirati na njihovom radu). Drugi imaju tvornice, banke, ostala sredstva za proizvodnju, luksuzne vile i skupe limuzine, te mogućnost da u potpunosti odlučuju kako proizvoditi, koga otpustiti, kakvi radni uvjeti mogu vladati na poslu itd.  Oni su također najuži suradnici i partneri političara, čije kampanje financiraju, a zauzvrat dobivaju različite povlastice – radi se o simbiozi parazita političara i parazita kapitalista. S obzirom na to da oni teže daljnjem pogoršanju života radnika i studenata kako bi si povećali profite, te da cjelokupno društveno bogatstvo počiva na radu radnika, koji su zauzvrat potlačeni i lišeni prava da odlučuju o korištenju i raspodjeli tog bogatstva, smatramo da su interesi radnika i kapitalista najoštrije suprostavljeni i da tu ne može biti riječi o nekom zajedničkom dijalogu i partnerstvu, budući da bi on u suštini bio dijalog između gospodara i sluge. Radnička borba u tom sukobu bezrezervno staje na stranu radnika, studenata i svih potlačenih skupina

-   Radnička borba smatra da se svi zahtjevi radnika i ostalih potlačenih skupina ne mogu ikada stabilno i dugoročno ostvariti u okvirima postojećeg sistema – kapitalizma, budući da on funkcionira na principu dominacije kapitalista nad radnicima, te savezu između kapitalista i političara. Da bi se opravdani socijalni zahtjevi permanentno ostvarili potrebna je korjenita promjena društva u kojem živimo. Pri tome se nikako ne zalažemo za promjenu u smislu ponovnog vraćanja tzv. „socijalističkih“ sistema koji su bili prisutni u prošlom stoljeću, već smatramo da su oni predstavljali birokratske jednopartijske diktature nad radnicima, ali i nad društvom općenito. Težimo takvoj promjeni koja će omogućiti zadržavanje svih demokratskih sloboda već postignutih u okvirima ovog sustava i njihovo znatno proširenje,  uz to omogućiti ukidanje izrabljivanja radnika, te demokratsku kontrolu svih članova društva nad odvijanjem procesa proizvodnje i rješavanjem pitanja od općeg interesa.

-   Smatramo da se takav način društvenog uređenja treba temeljiti na n radničkoj vlasti u tvornicima (putem neposredno-demokratskih radničkih organa), te preuzimanjem svih društvenih funkcija od općeg interesa (posebno uprava, sudstvo, školstvo) pod vlast samoupravnih organa koje bi izabirali svi za to zainteresirani građani, uz poštivanje prava na različitost mišljenja i slobodnog političkog organiziranja.

-   Sasvim je jasno da zbog svega rečenoga posebnu inspiraciju pronalazimo u onim strujama u socijalističkom i radničkom pokretu koje su bile beskompromisne u svom sukobu s kapitalizmom, te pri tome ukazivale na nužno demokratski karakter budućeg društva koje se temelji na ozbiljenoj demokraciji radničkih savjeta, kao što su se istodobno oštro protivile svim oblicima staljinističke degeneracije. Temelj tog naslijeđa nalazimo u političkom i teorijskom radu Lava Trockog, Rose Luxemburg i Antonia Gramscija.

Ako se slažete se našim stavovima i ciljevima – pridružite nam se!

Za daljnje upoznavanje naših stavova preporučamo čitanje teksta koji slijedi. Riječ je o isječku iz knjige Razlog za socijalizam (A Case for Socialism) američkog socijalista Alana Maasa.

Radnička borba

Ljudska potreba, ne korporativna pohlepa

Socijalizam se temelji na ideji da bi ogromni društveni resursi trebali biti korišteni za zadovoljavnaje potreba ljudi.

To izgleda tako očito – ako su ljudi gladni, trebaju biti nahranjeni; ako su ljudi bez domova, trebamo im izgraditi domove; ako su ljudi bolesni, na raspolaganju im mora biti najbolja medicinska skrb. Socijalističko društvo bi uzelo velika bogatstva od imućnih i upotrijebilo ih za zadovoljavanje osnovnih potreba cijeloga društva. Novac koji se uzaludno troši na oružje mogao bi biti iskorišten za okončanje siromaštva, beskućništva, i svih ostalih oblika oskudice.

Ne postoji nacrt kako će socijalističko društvo izgledati. To će odlučiti generacije koje dolaze i koje će živjeti u njemu. Ipak, čini se očitim da će takvo društvo svakome jamčiti dovoljno hrane i čvrst krov nad glavom. Obrazovni program bi bio besplatan – i preustrojen tako da se potiču mogućnosti svakog djeteta. Zdravstvena skrb bi bila besplatna i dostupna svima, kao i sve komunalne usluge poput plina i električne energije. Javni prijevoz bi također bio besplatan – te praktičniji i učinkovitiji. Sve ove osnovne potrebe bi postale najviši prioriteti.

Socijalističko društvo ne bi oduzelo samo postojeće bogatstvo vladajućoj klasi, već i njezinu ekonomsku kontrolu nad svijetom. Sredstva za proizvodnju – tvornice, uredi, rudnici, i tako dalje – bi bila u vlasništvu čitavoga društva. U aktualnom sustavu, važne ekonomske odluke su prepuštene kaosu slobodnog tržišta i slijepoj konkurenciji kapitalista koji se otimaju za profitom. U socijalizmu, većina ljudi bi demokratski planirala što učiniti i kako to učiniti.

Nije iznenađujuće da socijalističke ideje uzrokuju glasne prigovore branitelja kapitalističkog sistema. Većina ih se svodi na isto: društveno vlasništvo i planiranje bi uključivalo gomilu birokrata koji naređuju ljudima i govore im što bi trebali željeti.

To je smiješna optužba kada uzmete u obzir da većina ljudi u kapitalizmu nema značajne mogućnosti izbora o stvarima koje znače najviše u njihovim životima – što rade na poslu i kako to rade, što mogu kupiti, kako troše većinu svoga vremena. Ove odluke se donose u sobama za sastanke uprava korporacija, u Ovalnom uredu, u sudačkim odajama – bez ičijeg sudjelovanja.

Socijalističko planiranje bi sadržavalo potpunu suprotnost ovoga: najširu moguću raspravu i razmatranje o tome što je potrebno u društvu i kako to ostvariti. Umjesto prepuštanja odluka o tome što se, i kako, proizvodi šačici rukovoditelja, svi radnici bi imali pravo odlučivanja o onome što rade na svom radnom mjestu. I veća tijela demokratski izabranih predstavnika bi bila u mogućnosti potpuno raspravljati o cjelokupnim društvenim prioritetima.

Ako socijalističko društvo pogreškom proizvede previše nekog proizvoda, višak može biti darovan, a resursi premješteni u proizvodnju nečeg drugog. Kada kapitalisti naprave takvu pogrešku, tvornice se zatvaraju, radnici izbacuju na ulicu, hrana se uništava da bi se podigle cijene, i tako dalje. Socijalizam bi okončao ovo besmisleno traćenje.

Kako bi moglo planirati za rad, socijalističko društvo mora biti demokratsko – mnogo više nego aktualni sustav. Demokracija i kapitalizam baš i ne idu ruku pod ruku. Zapravo, represivne diktature vode mnoge takozvane modele slobodnog tržišta u manje razvijenim zemljama. Čak i u zemljama koje se hvale koliko su demokratske, demokracija je ograničene na biranje predstavnika u vladi svake dvije do četiri godine.

Nažalost, rezultati bivšeg SSSR-a, Kine i drugih takozvanih socijalističkih zemalja su stvorili dojam da je socijalizam autoritarno društvo koje vode partijski šefovi. To nema nikakve veze sa istinskim socijalizmom – i, zapravo, sa cijelim iskustvom borbe radničke klase. Socijalizam će biti demokratski na fundamentalniji način.

Bilo je mnogo revolucionarnih prevrata tijekom dvadesetog stoljeća – Rusija 1917, Španjolska u 30-ima, Iran 1979, da spomenemo samo neke – i svaki je stvorio sličan sustav u kojemu većina društva donosi odluke o organizaciji i prioritetima borbe. Svaki put demokracija se temeljila na sustavu radničkih savjeta – predstavničkih tijela izabranih na radnim mjestima. Svi različiti primjeri radničkih savjeta kroz godine imali su zajednička obilježja: mogućnost radnika da u svakom trenutku opozovu izabrane predstavnike; plaće predstavnika nimalo više od plaća onih koje predstavljaju; izbori na masovnim skupovima radije nego u izoliranim glasačkim kabinama.

Ne možemo predvidjeti točan oblik radničkih savjeta u socijalističkom društvu. Ono što je bitno je demokratski princip koji su ta tijela predstavljala u prošlim borbama. Osnovni princip koji je zajednički svim revolucijama je da predstavnici moraju biti odgovorni onima koje predstavljaju. To može biti ostvareno samo ako rasprava i argumentacija uspijevaju u svakom kutu društva – i ako su predstavnici odgovorni prema ishodima tih rasprava. Takav sustav bi bio mnogostruko demokratskiji od ovog što trenutno postoji.

Srce socijalizma je jednakost. Karl Marx i Friedrich Engels rezimiraju njegov cilj jednostavnim sloganom: ”Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama.”

Ovakav temeljni pristup razbješnjuje poslodavce i njihove ideologe. Oni odbacuju ideju društva bez moći i privilegija za malu grupu ljudi. Gunđaju da su u socijalizmu svi plaćeni jednako. To je istina. Okvirno govoreći, ljudi bi imali jednaka primanja – nema razloga da bi bilo ikako drugačije.

”Aha!”, dolazi odgovor. ”Platili biste neurokirurga jednako kao i vozača kamiona! Tada se nitko ne bi trudio da postane neurokirurg.”

Takva izjava je iskaz o prioritetima kapitalističkog društva – jedini razlog zašto bi ljudi pokušavali liječiti bolesne je novac. Bez financijskog poticaja, ta logika nastavlja, nitko se ne bi bavio poslom koji zahtijeva mnogo obrazovanja, usavršavanja i vještine.

Kakva travestija! Bit socijalizma bi bila u davanju prilike ljudima da rade ono što stvarno žele. To bi ih poticalo da postanu liječnici, znanstvenici, umjetnici, ili bilo što drugo što požele – za razliku od sada gdje je pristupnost obrazovanja ograničena pristupom novcu.

Kapitalizam zapravo guši kreativnost ljudi. Samo manjina ljudi koristi svoje umove za vođenje društva – i većina ih to čini sa svrhom vlastitog bogaćenja, a ne za ostvarivanje općeg dobra.

Koristili bismo naše tehnološko znanje kako bismo odstranili dosadne ili opasne poslove koliko je to moguće – i jednako podijelili zadatke koje ne možemo automatizirati. Cilj bi bio osloboditi sve ljude da rade posao koji vole – i dati im dovoljno slobodnog vremena da uživaju u čudima svijeta koji ih okružuje.

Zamislite kakvo bi društvo bilo kada bi bilo važno što obični ljudi misle – kada bi bilo važno što radnik na tekućoj vrpci misli o tempu rada i da li je potreban ili što radnik u bolnici misli o raspoloživosti medicinskih resursa i kako koristiti te resurse. To je svijet gdje ljudi postaju potpuno živi na način kako to nikada ne bi mogli u kapitalizmu.

Alan Mass