Donosimo intervju s Lukom Mesecom s Delavsko-punkerske univerze iz Ljubljane.

RB: Možete li se predstaviti i reći čime se bavite?

Luka Mesec: Luka Mesec, postdiplomski student ekonomije i ovogodišnji koordinator Delavsko-punkerske univerze (Radničko-pankersko sveučilište – ur.).

RB: Predstavite nam ukratko Delavsko-punkersko univerzu.

Luka Mesec: Delavsko-punkerska univerza kolektiv je studenata, aktivista i istraživača koji je nastao 1998. u autonomnoj zoni Metelkova u Ljubljani. Pročitaj detaljnije

RB: Sindikat metalaca Hrvatske 3. maj 15. studenog organizira prvi prosvjed kako bi Vladi poručili da želite “raditi i od rada živjeti i kako je stečaj za vas neprihvatljivo rješenje”. Mislite li da će vas Vlada čuti i koliko daleko su radnici spremni ići?

Juraj Šoljić: Ne znam da li ste upoznati s našim radom u ovih zadnjih 10-tak godina. Još od 2000. godine SMH-IS radi na opstojnosti 3. maja koji je sustavno politički uništavan od samostalnosti hrvatske države. Nekoć najperspektivnije brodogradilište u bivšoj državi i na ovamo je od strane političkih garnitura bilo sustavno uništavano, pa čak i danas ovim sitnim lokalnim prepucavanjima radi predizbornih kampanja stavljaju se u prvi plan osobni interesi pojedinih političkih aktivnih predstavnika u odnosu na stanje u kojem se nalazi brodogradilište, a i radnici 3. maja.

Imamo slučaj da se već četiri godine, a možda i 20-tak godina unazad politika miješa u izbore uprava u brodogradilištu, a da nisu i sposobni ljudi. Svakako da veliku ulogu ima i Vlada koja nije našla način da se brodogradnja kao jedina strateški važna industrijska grana potpomogne sustavno kako to rade ili u zemljama članicama EU ili na Dalekom istoku.

Pa tako i 2008. godine je takva Uprava mislila da ćemo se bolje privatizirati i restrukturirati ukoliko imamo praznu knjigu narudžbi, te smo svojim Zahtjevom i prosvjedom koji smo organizirali i dali do znanja da se mora zaštiti djelatnost i radna mjesta. Nažalost, opet smo morali organizirati se u listopadu 2009. s prikupljenih 24.000 potpisa potpore našim zahtjevima i organizacijom prosvjednog Skupa dobili jamstva za četiri broda za domaće brodare koji su dali egzistenciju radnicima 3. maja. Pročitaj detaljnije

RB : Predstavite nam inicijativu koja je nastala povodom davanja Hrvatskih autocesta u koncesiju. U kojoj je fazi inicijativa sada, kako planirate da će se odvijati i koji su konačni ciljevi?

Mijat Stanić : Najprije da kažem nešto o sebi i svome sindikatu. Ja sam predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata, sindikata koji djeluje u cestarskim poduzećima; on djeluje u sedam poduzeća od kojih su sva državna. U zadnje vrijeme nova vlada je najavila da će dati autoceste u koncesiju. Mi i sa bivšim vladama, još od 2005. godine, ratujemo protiv tih koncesija. Prva naznaka davanja u koncesiju je bila povodom stand by aranžmana s MMF-om, gdje su poduzeća dobila rok do kada su trebala provesti privatizaciju. Međutim od toga se odustalo, jednim dijelom i zbog toga što smo i mi kao radnici digli veliku bunu, ali se ista tema pojavila 2008. za vrijeme Ive Sanadera. Mi smo organizirali i najavili prosvjed i nakon njegovog organiziranja stigao nam je prosvjed u ministarstvo kod ministra Božidara Kalmete i on je rekao da će odustati od koncesije. Tražili smo pisanu potvrdu – što nam je on i dao. Tada smo odjavili i prosvjedni skup jer se odustalo od koncesije. Pročitaj detaljnije

Radnička Borba: Koje je vaše zanimanje u HŽ-u i koliko dugo radite?

Strojovođa: Strojovođa sam i radim već preko deset godina.

RB: Kakvi su radni uvjeti?

S: Što se tiče radnih uvjeta, oni objektivno nisu zadovoljavajući. Prije svega zbog starog voznog parka koji zasigurno ne zadovoljavaju kriterije po kojima vozila danas izlaze na tržište. Tu mislim na zadovoljavanje nekih tehničkih specifikacija koje utječu na zdravstvenu sposobnost za obavljanje tog posla. A veliki su, recimo, problemi utjecaja vibracije, buke, zračenja ionizirajućih i neionizirajućih pa čak i azbestnih čestica s kojima se susrećemo. Tako da to ostavlja trag. Kako je vozni park star preko četrdeset godina, on sigurno ne zadovoljava nekakve normative koji su danas postavljeni. I to utječe, što direktno što indirektno, na zdravlje pojedinca. Dalje što smatram da je bitno jest da sam sistem održavanja koji je vrlo problematičan i sad tu ulazimo u sferu politike. Zato jer, ako bi gledali u tehničkom smislu (znači, kako je određenim pravilnikom propisano), ispalo bi, zapravo, da nijedno vozilo tehnički nije ispravno i time bi bio obustavljen kompletan promet. I onda se na te sitnice ne gleda, a te sitnice su vrlo bitne. Jer to je s jedne strane monoton posao, koji zahtijeva i nekakvu automatizaciju, ograničen si na tri, četiri kvadrata prostora koji sigurno nije idealan. Tu govorimo o klimatizirajućim uvjetima, zatim barem deset do dvanaest sati moraš sjediti, zvučna izolacija vozila, što čovjek kad je mlađi možda i ne osjeća. No, kako stari sve više obraća pozornost na te stvari. Pročitaj detaljnije

Intervju Radničke borbe s Marijanom Kolak, sindikalnom povjerenicom Montera.

RB: Možete li nam ukratko predstaviti sebe i sindikat u kojem djelujete?

MK: Ja sam Marijana Kolak, 38 god., majka 2,5 godišnjeg sina (i to je najljepše zanimanje i zvanje na svijetu), supruga jednog krasnog čovjeka i sve ostalo (majka, žena, kraljica …, ovo pokušavam biti duhovita), po zanimanju PTT tehničar ili u prijevodu poštanski službenik, SSS, pokušaj fakulteta propao, radim u Monteru od 1997. god. kao tajnica uprave.

Sindikalno sam se angažirala u firmi praktično nedavno tj. negdje u travnju ove godine, i postala sindikalna povjerenica Sindikata graditeljstva Hrvatske – Sindikalna podružnica Monter, naime tako se točno zovemo, a ovi iz Sindikata graditeljstva u Zagrebu vole kad ih se stalno spominje ili naglašava. Pročitaj detaljnije

Farooq Tariq je vodeći ljevičarski aktivist. Član je Izvršnog komiteta Radničke partije Pakistana (LPP) te je aktivan u mnogim borbama radničke klase. Zbog svoje borbe protiv vojne diktature, proveo je mnogo godina u izgnanstvu i bio zatvaran najmanje 5 puta. U intervjuu za Viewpoint komentirao je političku scenu u zemlji.

Aktivni ste u lijevoj politici od 1974. Što su bile vaše političke aktivnosti u početku? Kako ste prihvatili marksizam kao vašu političku ideologiju?

Farooq Tariq: To je dug put. Pridružio sam se lijevoj politici kada nisam znao što je desnica, a što ljevica. Moglo bi se reći da me je čista slučajnost učinila političkim aktivistom. 1974. kada sam bio student, zagovarao sam prava žena i vjerovao da žene imaju pravo raditi s muškarcima u svim sferama društvenog i gospodarskog života društva. Bio sam protiv predrasuda i restrikcija nametnutih ženskom stanovništvu naše zemlje u ime kulture i religije. Islami Jamait Tulba (IJT), studentsko krilo Jamaat Islamija nije voljelo moje poglede te sam bio pretučen od njihovih nasilnika na kampusu. Ovaj incident me je učinio političkim aktivistom; s vremenom sam bivao sve bliži lijevoj ideologiji i politici. Pročitaj detaljnije

Intervju s Dimitrisom Hilarisom, članom vodstva OKDE-Spartakosa (grčke sekcije Četvrte internacionale) i Internacionalnog komiteta Četvrte internacionale, objavljen u 70. broju L’Anticapitaliste, lista Antikapitalističke ljevice u Švicarskoj.

U predvečerje izbora 6. svibnja 2012., njemački ministar financija, Wolfgang Schäuble, pozvao je Grke da izaberu većinu ”koja poštuje obveze prema međunarodnim kreditorima koje je dala trenutna koalicijska vlada.”[i] Tratio je dah jer je više od 65 % Grka glasalo protiv diktata Europske unije, Europske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Novo razdoblje je započelo 6. svibnja u Ateni. Da bi raspravljali o tome, intervjuirali smo Dimitrisa Hilarisa iz organizacije OKDE-Spartakos, koja je dio koalicije ANTARSYA. Pročitaj detaljnije

RB: Možete li nam reći nešto o sebi i borbi koju vodite?

Bojan Kovačić: Ja sam jedan od članova Stožera za obranu Diokija koji je formiran prije nekoliko mjeseci, te jedan od štrajkača glađu; dakle nisam uzimao niti hranu niti vodu, međutim morao sam prestati iz zdravstvenih razloga. Vjerojatno vas zanima zašto smo se odlučili na taj korak i zašto smo tu. Tu nismo svojom krivnjom. Tu smo zato da se izborimo za svoje pošteno zarađene plaće i otpremnine. Tu smo zato da u ovoj zemlji netko napokon preuzme odgovornost za svoje građane i radnike – jer ova država može preživjeti samo uz plaćene radnike. Do sada nismo nailazili na nikakva rješenja, održalo se masu sastanaka i sa ministarstvima, i s ministrima, i sa INA-om koja nas je najviše kočila i opstruirala. Mi više nismo imali drugog načina nego ovako pokazati svoj bunt. Naši zahtjevi su moralni i sasvim legalni – mi ne tražimo niti lipu više niti lipu manje od onoga što smo zaradili. Mi ne tražimo nekakve bonuse koje su tražili oni menadžeri koju su uništavali poduzeća po cijeloj Hrvatskoj i zato uzimali veliki novac. Njihovi ugovori su bili poštovani, a mi imamo ugovore po kojima moramo biti plaćeni i prema kojima radnici ovoga postrojenja trebaju biti zbrinuti otpremninama. Svi sastanci koji su bili organizirani od ministarstava bili su očito opstruirani od strane nekih vjerovnika. Pročitaj detaljnije

Donosimo prijevod iz slovenskih novina Primorske novice u kojima je bila objavljena priča jednog od radnika koji je među osnivačima sindikata u Luci Koper. Taj radnik zadnjih mjesec dana vodi pravnu borbu u Sloveniji jer mu je raskinut radni ugovor, i to nezakonito, što on sad pokušava dokazati.

Činjenica da su se on i drugi radnici odlučili organizirati kako bi se oduprli kapitalu dovela je do raskidanja ugovora o radu Predragu, a njegovim kolegama prijeti isto.

Ovdje se može uočiti čvrsta sprega kapitala i politike u Sloveniji. Naime, slovenska politika prema strancima je u najmanju ruku nepovoljna. Također većina poduzeća koja su zapošljavala strane radnike bila su ili u vlasništvu države ili je država imala jaki utjecaj u njima. Problem s bosanskim radnicima je taj što je njih kao stranih radnika najviše, negdje oko pedeset tisuća,  te se stoga na njihovoj koži najviše manifestira slovenska diskriminacijska politika. S druge strane, ovo ide na ruku kapitalu koji za te radnike ne mora uplaćivati razne doprinose kao i to da te radnike može iskorištavati koliko god želi. Ovi radnici se, pak, ne usude pobuniti jer im je Slovenija za sada jedini spas za posao kojim prehranjuju obitelji koje ostaju kod kuće. Ipak, radnici podizvođača u Luci Koper su se pobunili te osnovali sindikat.

Ovaj tekst će, nadamo se, poslužiti kao primjer svim radnicima koji imaju pravo na sindikat, a poslodavac im njegovo osnivanje ne dopušta i konačno kao primjer radnicima da se trebaju organizirati jer će jedino tako biti sigurniji. Pročitaj detaljnije

RB: Možete li nam ukratko predstaviti sebe i sindikat u kojem djelujete? 

Juko Cikojević: Ja sam Juko Cikojević, predsjednik Hrvatskog sindikata telekomunikacija koji je osnovan kad se Hrvatska osamostalila. U našoj kompaniji djeluju, praktički, tri sindikata koja imaju svoje predstavnike u različitim institucijama, radničkom vijeću i zaštiti na radu. Oba dva tijela broje po devetnaest ljudi, a HST ima četrnaest pozicija, republički sindikat ima četiri i treći sindikat (sindikat radnika HT-a) ima jednu poziciju. Zašto to govorim? Zato jer smo se konačno sva tri sindikata ujedinili zbog ove teme očuvanja radnih mjesta. Inače, HT broji oko 5700 radnika, a naš sindikat ima 3200 članova. Republički sindikat ima oko 1400, dok treći sindikat ima nekoliko stotina članova. Znači većinski smo sindikat i vodimo glavnu ulogu, ali u suradnji s ostalim sindikatima zajedno djelujemo protiv namjere poslodavca o otpuštanju radnika. Pročitaj detaljnije