a mene podsjeća na situaciju kada u antikvarijatu kupim raritetnu knjigu za 200 kuna pa je, nakon što je pročitam, prodam nekom predanijem kolekcionaru za, recimo, 300 kuna, čime sam, dakle, u plusu za 100. S njima, na primjer, mogu kupiti pizzu i sok. Osim u lovi, ne zaboravi, opisana transakcija obogatila me je i za iskustvo čitanja, ali i za radost učinjenu tipu kojemu sam je prodao jer mu je kupnja sigurno uljepšala dan.

“a ovo me podsjeća na onu: i bogataš i siromah imaju ista prava; obojica će biti pod istragom ako ukradu kilu kruha!”

iskreno vjerujem da je to jedino ispravno. Krađa je krađa i svakako bi trebala biti sankcionirana kaznom istog intenziteta, neovisno o tome je li počinitelj bogat ili ne i bez obzira na motive zbog kojih je počinjena. Nije mi jasno zašto bi bogataš morao biti teže kažnjen. I, uostalom, zašto tako stereotipno gledaš na pojmove bogataša i siromaha: kao da impliciraš generalizaciju po kojoj je svaki bogataš svoje bogatstvo stekao pljačkom, a svaki je siromah takav jer mu je bogataš oteo ono što mu pripada. Primjer: Luka Modrić je bogataš za kojeg sigurno ne možeš reći da je lopov. S druge strane, imaš i siromaha koji su to postali zbog svoje lijenosti ili gluposti.

“Mislim da si bolji apologeta od Friedmana i Hayeka zajedno.”

Hvala ti. Ne pamtim kad mi je zadnji put netko dao tako sjajan kompliment.

ovo me podsjeća na oni priču o robijašu i žrtvi. I to je savršeno dobrovoljni ugovor. Tko ne bi dobrovoljno pristao na ugovor, kad je alternativa smrt?

“…sa svojim životom čini što god ga je volja dok tim postupanjem ne nanosi štetu istim takvim pravima drugog čovjeka…”

a ovo me podsjeća na onu: i bogataš i siromah imaju ista prava; obojica će biti pod istragom ako ukradu kilu kruha!

Mislim da si bolji apologeta od Friedmana i Hayeka zajedno.

Tvoja produhovljena intelektualna zauzetost da mi se napokon da prava, konačna mjera doista imponira. A i sam trud oko prekucavanja Fritzovih citata…nema što, sjajan posao. Pa onda tu je, na kraju tvojeg teksta, i jednako vrijedno poentiranje o malograđaninu, a to sam kao ja, koji, bez obzira na nomenklaturne promjene u višim klasnim sferama, ostaje uvijek isti. R.P., stvarno: svaka čast.

E sad, to što ja, za razliku od tebe, u radnicima Jadrankamena ne prepoznajem “kamene karijatide ‘sretnije i bolje Hrvatske’” svakako ne bih nazvao mojom malograđanštinom nego bistrim stavom o ljudima koji su gotovo trideset godina šupački šutjeli dok su drugi radnici u tom razdoblju po svuda gubili posao (Jugoplastika, Melioracija, Dalmacijacement, Dalma, Adriachem, Salonit, Uzor, Kamensko itd.). To je jasan i čvrst stav, a ti ga slobodno nazovi kako želiš, o ljudima koji su, dok su njihova klasna braća, dakle, odumirala u egzistencijalnom grču svakodnevnih otkaza i neisplaćenih plaća, trgovali dionicama tog istog Jadrankamena nad čijom sudbinom sada ridaju, a ridaju, R.P., ne zato što žele prestanak “dikature kapitala” i uspostavu neke bolje Hrvatske iz marksističke literature, nego zato jer će, ako ridanje ne uspije, ostati bez prihoda, bez love, jadikuju, dakle, jer neće moći školovati djecu i plaćati rtv pretplatu, a ne zato jer su, za razliku od mene, napokon pročitali Krležu i Zweiga i shvatili da oni nisu tek naivna hrvatska raja, željna dobre spize i jeftinog piva, nego kamene karijatide “sretnije i bolje Hrvatske”. Moš’ mislit.

U tvojem postu ne sviđa mi se i to što si za kritičara malograđanštine uzeo Miroslava Krležu koji je, da te podsjetim, poslije drugog svjetskog rata proveo život kao nekritički, srednjestrujaški, malograđanski intelektualac, zaklonjen debelom partijskom sjenom i osobnim jamstvima despota s kojim je nerijetko provodio vrijeme u višesatnim šahovskim partijama, što na Brijunima, što na Dedinju. Njegov jedini, recimo, bitniji kritički angažman bio je u vezi s Deklaracijom o Hrvatskom književnome jeziku zbog kojeg je izašao iz Partije, ali ne i ušao u jednu od ondašnjih kazamata. Stari to svakako ne bi dopustio. (Svaki atak na Fritza imao je veliki reputacijski rizik za kamarilu na vlasti.) Znaš li, R.P., da Krleža nakon 2. svjetskog rata nije napisao ni jedno zgotovljeno i relevantno književno djelo. Znaš li da je živio na Gvozdu u finom buržujskom stanu s lijepim pogledom na Gornji grad, u stanu, dakle, koji je građen po narudžbi jednog bankara, a ne u bezdušnoj betonskoj višekatnici s radničkom klasom. Da ne duljim, odabir Miroslava Krleže možda i nije bio tvoje najsretnije rješenje – ali ako ipak misliš da jeste, molim te citiraj mi jednu jedinu rečenicu kojom je poslijeratnu vlast izravno i nedvosmisleno prozvao makar za jednoumlje i netoleranciju spram drugačijih mišljenja. Unaprijed hvala.

Uzgred, jedva čekam da vaša ofucana sintagma “diktatura kapitala” fino legne zabrinutim radnicima kojima nije do filozofski stilizirane laprdaže, nego do običnog, slatkog, dosadnog, relaksirajućeg kapitalizma koji pruža mogućnost školovanja djece, sigurnost radnih mjesta i jeftinije pivo. Revolucija? Sprdnja. Pa uskoro je evropsko prvenstvo u nogometu, a vi o diktaturi kapitala. Kao da ne znate s kim imate posla.