Lav Trocki: Kopenhaški govor o Oktobarskoj revoluciji (1932.)

Dragi slušatelji!

Dopustite mi da na početku izrazim svoje iskreno žaljenje što nisam u mogućnosti da pred kopenhaškim slušateljstvom govorim na danskom jeziku. Ostaje vidjeti hoće li slušatelji izgubiti što zbog toga. Što se predavača tiče, nepoznavanje ga danskog jezika svakako lišava mogućnosti da skandinavski život i skandinavsku literaturu prati izravno, iz prve ruke i u originalu. A to je velik gubitak.

Njemački je jezik, kojemu sam ovdje primoran pribjeći, moćan i bogat. No moj je njemački jezik prilično ograničen. Uostalom, o složenim se pitanjima s potrebnom slobodom može raspravljati samo na vlastitom jeziku. Stoga unaprijed moram zamoliti slušateljstvo za strpljenje.

Prvi sam put u Kopenhagenu bio za Međunarodnog socijalističkog kongresa[i] i sa sobom sam ponio najljepše uspomene na vaš grad. No to je bilo prije gotovo četvrt stoljeća. Od tada se voda u Øresundu i fjordovima više puta promijenila. I ne samo voda. Rat je slomio kralježnicu starog Europskog kontinenta. Europske su rijeke i mora sprali mnogo ljudske krvi. Čovječanstvo, posebno europsko, prošlo je kroz teška iskušenja, postalo tmurnije i brutalnije. Svaka je vrsta sukoba postala ogorčenija. Svijet je ušao u razdoblje velike promjene. Njezini su ekstremni izrazi rat i revolucija.

Prije nego što prijeđem na temu svog predavanja – Revoluciju – smatram svojom dužnošću zahvaliti organizatorima ovoga sastanka, kopenhaškoj organizaciji socijaldemokratskih studenata. Ovo činim kao politički protivnik. Moj govor, istina, slijedi povijesno-znanstvene, a ne političke linije. Želim to naglasiti od samog početka. No nemoguće je govoriti o revoluciji iz koje je sovjetska republika izrasla, a da se ne zauzima politička pozicija. Kao predavač stojim pod istim stijegom pod kojom sam stajao kao sudionik revolucionarnih događaja.

Sve do rata, boljševička je partija pripadala međunarodnoj socijaldemokraciji. Četvrtog je kolovoza 1914. glas njemačke socijaldemokracije za ratne kredite jednom zauvijek okončao ovu vezu i otvorio razdoblje neprekinute i nepomirljive borbe boljševizma protiv socijaldemokracije. Znači li to da su organizatori ovog skupa pogriješili pozvavši me da održim predavanje? Slušateljstvo će to moći prosuditi tek nakon mog predavanja. Radi opravdavanja svog prihvaćanja ljubaznog poziva da predstavim izvještaj o Ruskoj revoluciji, dopustite mi da istaknem činjenicu da je tijekom 35 godina mog političkog života pitanje Ruske revolucije bilo praktična i teoretska osovina mojih interesa i djelovanja. Četiri su godine mog boravka u Turskoj prvenstveno bile posvećene povijesnoj razradi problema Ruske revolucije. Možda mi to daje određeno pravo nadati se da ću barem djelomično uspjeti pomoći ne samo prijateljima i simpatizerima nego i protivnicima da bolje razumiju mnoge značajke revolucije koje su dosad izmicale njihovoj pažnji. U svakom slučaju, namjera je mog predavanja pomoći u razumijevanju. Ne namjeravam revoluciju propagirati ni na revoluciju pozivati. Želim je objasniti.

Ne znam je li na skandinavskom Olimpu bila posebna božica ustanka. Teško! U svakom slučaju, danas nećemo zazivati njezinu milost. Održat ćemo naše predavanje pod znakom Snotre, stare božice znanja. Unatoč strastvenu karakteru revolucije kao živa događaja, nastojat ćemo je obraditi staloženošću anatoma. Ako zbog toga predavanje bude suhoparnije, nadam se da će slušatelji to uzeti u obzir.

Započnimo s nekim osnovnim sociološkim principima koji su vam svima nesumnjivo poznati, ali kojih se moramo prisjetiti prilikom pristupanja tako zamršenoj pojavi kao što je revolucija.

Ljudsko je društvo povijesno stvorena suradnja u borbi za opstanak i osiguranje održanja naraštajâ. Karakter je društva određen karakterom njegove ekonomije. Karakter je njegove ekonomije određen njegovim sredstvima za proizvodnju.

Svakom velikom razdoblju u razvoju proizvodnih snaga odgovara određeni društveni sustav. Svaki je društveni sustav dosad vladajućoj klasi osigurao ogromne prednosti.

Iz rečenog je jasno da društveni sustavi nisu vječni. Povijesno nastaju a potom postaju okovi daljnjeg razvoja. „Sve što nastane vrijedno je tek da nestane.”

No nijedna vladajuća klasa nije dobrovoljno i mirno abdicirala. U pitanjima života i smrti argumenti temeljeni na razumu nikada nisu zamijenili argumente sile. To može biti tužno, ali tako jest. Nismo stvorili ovaj svijet. Možemo ga samo uzeti takvim kakav jest.

Revolucija znači promjenu društvenog sustava. Prenosi vlast iz ruku klase koja se istrošila u ruke klase koja je u usponu. Ustanak predstavlja najoštriji i presudni trenutak u borbi dviju klasa za vlast. Ustanak može voditi stvarnoj pobjedi revolucije i uspostavi novog sustava samo kad se temelji na progresivnoj klasi koja je sposobna oko sebe okupiti većinu naroda.

Za razliku od prirodnih procesa, revolucija se provodi od ljudi i putem ljudi. No u revoluciji ljudi djeluju i pod utjecajem društvenih uvjeta koje nisu slobodno izabrali, nego naslijedili iz prošlosti i koji im imperativno pokazuju put. Upravo zbog toga, i samo zbog toga, revolucija slijedi određene zakone.

Ljudska svijest objektivne uvjete, međutim, ne odražava pasivno. Naviknuta je da aktivno odgovara na njih. U određenim trenucima taj odgovor poprima napet, strastven masovni karakter. Prepreke su prava i sile zbačene. Aktivno je uplitanje masa u događaje zapravo najneophodniji element revolucije.

No i najburnije djelovanje može ostati na razini prosvjeda, bez uzdizanja na visinu revolucije. Ustanak masa mora voditi obaranju vlasti jedne i uspostavi vlasti druge klase. Tek je tada revolucija ostvarena. Masovni ustanak nije izoliran pothvat, koji može biti izazvan po volji. Predstavlja objektivno uvjetovan element u razvoju revolucije, kao što revolucija predstavlja objektivno uvjetovan proces u razvoju društva. No ako uvjeti za ustanak postoje, ne smije se pasivno, otvorenih usta, čekati; i u ljudskim poslovima, kako Shakespeare kaže, ima plimâ i osekâ[ii].

Da bi pomela zastarjeli društveni sustav, progresivna klasa mora shvatiti da je kucnuo njezin čas i postaviti si zadatak osvajanja vlasti. Tu se otvara područje svjesnog revolucionarnog djelovanja, gdje se dalekovidnost i proračunatost spajaju s voljom i hrabrošću. Drugim riječima, tu se otvara područje djelovanja partije.

Revolucionarna partija u sebi objedinjava cvijet progresivne klase. Bez partije koja je sposobna orijentirati se u svom okruženju, procijeniti kretanje i ritam događaja te pravovremeno zadobiti povjerenje masa, pobjeda je proleterske revolucije nemoguća. Ovo su uzajamni odnosi objektivnih i subjektivnih čimbenika revolucije i ustanka.

U raspravama, posebno teološkim, uobičajeno je, kao što znate, da protivnici diskreditiraju znanstvenu istinu odvodeći je do apsurda. Ova se metoda u logici naziva „reductio ad absurdum”[iii]. Mi ćemo nastojati ići u suprotnom smjeru, to jest uzet ćemo apsurd kao polaznu točku da bismo se to sigurnije približili istini. Kad je riječ o revoluciji, nipošto se ne možemo žaliti na nedostatak apsurdâ. Uzmimo jedan od najsvježijih i najgrubljih.

Talijanski pisac Malaparte[iv], štogod poput fašističkog teoretičara – i takvi postoje – nedavno je objavio knjigu o tehnici državnog udara. Autor, naravno, posvećuje nezanemariv broj stranica svom „istraživanju” Oktobarskog prevrata.

Za razliku od Lenjinove „strategije” koja ostaje povezana s društvenim i političkim uvjetima Rusije iz 1917., „taktika Trockog”, prema Malaparteovim riječima, „naprotiv uopće nije povezana s općim uvjetima zemlje.” To je glavna ideja djela! Malaparte na stranicama svoje knjige prisiljava Lenjina i Trockog da vode brojne razgovore u kojima oba sugovornika zajedno pokazuju toliko dubokoumnosti koliko je priroda stavila na raspolaganje samom Malaparteu. Na Lenjinovo razmatranje društvenih i političkih preduvjeta prevrata, Malaparte je navodnom Trockom naložio da odgovori doslovno sljedeće: „Vaša strategija zahtijeva previše povoljnih uvjeta; ustanku ne treba ništa, on je samodovoljan.” Čujete: „Ustanku ne treba ništa!” Upravo je ovo, dragi slušatelji, taj apsurd koji nam mora pomoći da se približimo istini. Autor uporno ponavlja da u Oktobru pobjedu nije donijela Lenjinova strategija, nego taktika Trockog. Ova je taktika, prema njegovim riječima, čak i sada prijetnja miru europskih zemalja. „Lenjinova strategija”, citiram od riječi do riječi, „ne predstavlja nikakvu neposrednu opasnost europskim vladama. Sadašnju im, a time i trajnu, opasnost predstavlja taktika Trockog.” Još konkretnije: „Zamijenite Kerenskog Poincaréom[v] i boljševički bi državni udar iz oktobra 1917. bio jednako uspješan.” Teško je vjerovati da je takva knjiga prevedena na više jezika i shvaćana ozbiljno.

Uzalud bismo nastojali dokučiti zašto je uopće Lenjinova, o povijesnim uvjetima ovisna, strategija nužna ako „taktika Trockog” može ispuniti iste zadatke u svakoj situaciji. I zašto su uspješne revolucije tako rijetke ako je za njihov uspjeh dovoljno samo nekoliko tehničkih recepata?

Razgovor je Lenjina i Trockog, koji fašistički autor prikazuje, kako po sadržaju, tako po obliku bljutava izmišljotina – od početka do kraja. Nemalo takvih izmišljotina kruži svijetom. Tako je, na primjer, u Madridu pod mojim imenom tiskana knjiga „La Vida de Lenin” (Lenjinov život) za koju sam jednako odgovoran kao i za Malaparteove taktičke recepte. Madridski je tjednik Estampa unaprijed objavio čitava poglavlja ove navodne knjige Trockog o Lenjinu, koja sadrže odvratna oskvrnuća sjećanja na čovjeka kojeg sam cijenio i cijenim neusporedivo više nego bilo kojeg od svojih suvremenika.

No ostavimo krivotvoritelje njihovoj sudbini. Stari je Wilhelm Liebknecht, otac nezaboravnog borca i heroja Karla Liebknechta, volio reći: „Revolucionarni se političar mora opskrbiti debelom kožom.” Doktor je Stockmann čak izražajnije preporučio svakome tko namjerava djelovati suprotno mišljenju društva da ne oblači nove hlače. Primit ćemo oba dobra savjeta na znanje i nastaviti prema dnevnom redu.

Koja pitanja Oktobarska revolucija postavlja mislećem čovjeku?

    • Kako je i zašto došlo do ove revolucije? Konkretnije, zašto je proleterska revolucija pobijedila u jednoj od najzaostalijih zemalja u Europi?
    • Što je Oktobarska revolucija donijela?
    • Je li položila test?

Na prvo se pitanje, u vezi s uzrocima, sada može odgovoriti manje ili više iscrpno. Nastojao sam to veoma detaljno učiniti u svojoj Povijesti revolucije. Ovdje mogu samo formulirati najvažnije zaključke.

Činjenica da je proletarijat prvi put došao na vlast u tako zaostaloj zemlji poput bivše carske Rusije čini se zagonetnom samo na prvi pogled, zapravo je u potpunosti u skladu s povijesnim zakonom. Mogla je biti predviđena, i bila je predviđena. Štoviše, revolucionarni su marksisti na temelju predviđanja ove činjenice izgradili svoju strategiju mnogo prije presudnih događaja.

Prvo i najopćenitije objašnjenje: Rusija jest zaostala zemlja, ali samo dio svjetske ekonomije, samo element svjetskog kapitalističkog sustava. U tom je smislu Lenjin riješio zagonetku Ruske revolucije jezgrovitom formulom: „Lanac je pukao na svojoj najslabijoj karici.”

Gruba ilustracija: veliki rat, proizašao iz proturječnosti svjetskog imperijalizma, uvukao je u svoj vrtlog zemlje različitih stupnjeva razvoja, ali je od svih sudionika zahtijevao isto. Jasno da je teret rata morao biti posebno nepodnošljiv najzaostalijim zemljama. Rusija je prva bila primorana napustiti bojište. No da bi se otrgnuo od rata, ruski je narod morao zbaciti vladajuće klase. Tako je lanac pukao na svojoj najslabijoj karici.

Ipak, rat nije katastrofa koja dolazi izvana poput potresa, nego, kao što reče stari Clausewitz[vi], nastavak politike drugim sredstvima. U ratu su se samo grublje izrazile glavne tendencije „mirnodopskog” imperijalističkog sustava. Što su više svjetske proizvodne snage, napetija konkurencija na svjetskim tržištima, oštriji antagonizmi i žešća utrka u naoružanju, to je slabijim sudionicima teže. Upravo su zbog toga zaostale zemlje zauzele prva mjesta u slijedu slomova. Lanac svjetskog kapitalizma uvijek naginje pucanju na svojoj najslabijoj karici.

Ako zbog izvanrednih ili iznimno nepovoljnih okolnosti – recimo uspješne vojne intervencije izvana ili nepopravljivih pogrešaka same sovjetske vlade – kapitalizam ponovo bude uspostavljen na neizmjernu sovjetskom teritoriju, istodobno će se neminovno ponovo pojaviti i njegova povijesna nedostatnost i posljedično će ubrzo postati žrtva istih proturječnosti koje su ga 1917. dovele do eksplozije. Nikakvi taktički recepti nisu mogli dati život Oktobarskoj revoluciji da je Rusija nije nosila u sebi. Revolucionarna partija na kraju krajeva može tražiti samo ulogu porodničara koji je prisiljen pribjeći carskom rezu.

Moglo bi mi se odgovoriti: „Vaša opća razmatranja mogu odgovarajuće objasniti zašto je stara Rusija, ta zemlja u kojoj su zaostao kapitalizam i siromašno seljaštvo bili okrunjeni parazitskim plemstvom i raspadajućom monarhijom, morala doživjeti brodolom. No u usporedbi s lancem i najslabijom karikom još uvijek nedostaje ključ prave zagonetke: Kako je u zaostaloj zemlji mogla pobijediti socijalistička revolucija? Povijest poznaje nemalo primjera propadanja zemalja i civilizacijâ praćenih istodobnim slomom starih klasa koje nisu imale progresivnih nasljednika. Slom je stare Rusije na prvi pogled zemlju trebao promijeniti prije u kapitalističku koloniju nego u socijalističku državu.”

Ovaj je prigovor veoma zanimljiv. Izravno nas vodi do srži cijelog problema. A ipak, ovaj je prigovor pogrešan, rekao bih da je lišen unutarnje proporcije. S jedne strane polazi od pretjerane predodžbe u pogledu zaostalosti Rusije, a s druge od pogrešne teorijske predodžbe u pogledu fenomena povijesne zaostalosti općenito.

Živa bića, uključujući naravno i čovjeka, prolaze kroz slične faze razvoja u skladu sa svojom starošću. Kod normalnog petogodišnjeg djeteta nalazimo određenu vezu između težine, visine i unutarnjih organa. No posve je drugačije s ljudskom sviješću. U suprotnosti s anatomijom i fiziologijom, psihologija, kako individualna, tako kolektivna, odlikuje se iznimnom sposobnošću apsorpcije, fleksibilnosti i elastičnosti; u tome leži aristokratska prednost čovjeka pred njegovim najbližim životinjskim srodnicima, majmunima. Psiha koja je fleksibilna i ima sposobnost apsorpcije daje takozvanim društvenim organizmima, za razliku od stvarnih, to jest bioloških organizama, iznimnu varijabilnost unutarnje strukture kao nužan uvjet povijesnog napretka. U razvoju nacijâ i državâ, posebno kapitalističkih, nema ni sličnosti ni pravilnosti. Različite se faze civilizacije, čak krajnje suprotne, približavaju i miješaju u životu jedne te iste zemlje.

Ne zaboravimo, dragi slušatelji, da je povijesna zaostalost relativan koncept. Ako postoje zaostale i napredne zemlje, postoji i djelovanje jednih na druge; postoji pritisak naprednih zemalja na zaostale; postoji potreba zaostalih zemalja da dostignu napredne, da posude njihovu tehniku i znanost itd. Tako nastaje kombinirani tip razvoja: značajke se zaostalosti kombiniraju s posljednjom riječi svjetske tehnike i misli. Konačno, povijesno su zaostale zemlje, da bi se otrgnule od zaostalosti, katkad primorane žuriti pred ostalima.

Elastičnost kolektivne svijesti omogućava da se pod određenim uvjetima u društvenoj areni ostvari ishod koji se u individualnoj psihologiji naziva „nadilaženje svijesti o inferiornosti”. U tom se smislu može reći da je Oktobarska revolucija za ruski narod bila herojsko sredstvo nadilaženja vlastite ekonomske i kulturne inferiornost.

No prijeđimo s ovih povijesno-filozofskih, možda donekle preapstraktnih, generalizacija i postavimo ista pitanja konkretno, to jest u pogledu živih ekonomskih činjenica. Zaostalost se Rusije na početku dvadesetog stoljeća najjasnije pokazala u činjenici da je industrija u zemlji zauzimala malo mjesta u usporedbi s poljoprivredom, grad u usporedbi sa selom, proletarijat u usporedbi sa seljaštvom. U cjelini, ovo je značilo nisku produktivnost nacionalnog rada. Dovoljno je reći da je u predvečerje rata, kad je carska Rusija dosegnula vrhunac svog blagostanja, nacionalni dohodak bio osam do deset puta niži nego u Sjedinjenim Državama. Ovo brojčano izražava „veličinu” njezine zaostalosti ako se riječ „veličina” uopće može rabiti u vezi sa zaostalošću.

Istodobno se, međutim, zakon kombiniranog razvoja u ekonomiji pokazivao na svakom koraku, kako u jednostavnim, tako u složenim pojavama. Gotovo bez cesta, Rusija je bila primorana graditi željeznice. A da nije prošla kroz europsku obrtničku i manufakturnu fazu, Rusija je odmah prešla na mehaniziranu proizvodnju. Preskakanje je međufaza sudbina zaostalih zemalja.

Dok je seljačka poljoprivreda često ostajala na razini sedamnaestog stoljeća, ruska je industrija, ako ne po razmjeru, barem po tipu, dosegnula razinu naprednih zemalja te ih u mnogim pogledima i preduhitrila. Dovoljno je reći da su divovska poduzeća, ona s više od tisuću radnika, u Sjedinjenim Državama zapošljavala manje od 18 posto ukupnog broja industrijskih radnika, u Rusiji pak više od 41 posto. Ovu je činjenicu teško pomiriti s uobičajenom predodžbom ekonomske zaostalosti Rusije. Ona, međutim, ovu zaostalost ne pobija, nego je dijalektički nadopunjuje.

Klasna je struktura zemlje pokazivala isti proturječni karakter. Europski je financijski kapital industrijalizirao rusku ekonomiju ubrzanim tempom. Industrijska je buržoazija odmah poprimila krupnokapitalistički i protunarodni karakter. Strani su dioničari, štoviše, živjeli izvan zemlje. Radnici su, s druge strane, naravno bili Rusi. Nasuprot brojčano slabe ruske buržoazije, koja nije imala nikakve nacionalne korijene, stajao je relativno jak proletarijat sa snažnim korijenima u dubini naroda.

Revolucionarnu je karakteru proletarijata pridonijela činjenica da Rusija, upravo kao zaostala zemlja, pod pritiskom sustizanja svojih protivnika, nije mogla izraditi vlastiti konzervativizam, ni društveni ni politički. Najkonzervativnijom se zemljom u Europi, zapravo u cijelom svijetu, opravdano smatra najstarija kapitalistička zemlja – Engleska. Europska zemlja najslobodnija od konzervativizma po svoj vjerojatnosti jest Rusija. No ruski je mlad, svjež i odlučan proletarijat još uvijek činio sitnu manjinu naroda. Rezerve su njegove revolucionarne snage ležale izvan samog proletarijata – u seljaštvu koje je živjelo u polukmetstvu i u potlačenim nacijama.

Temelj je revolucije bilo agrarno pitanje. Stara je feudalno-monarhistička tlaka postala dvostruko nepodnošljivija u uvjetima nove kapitalističke eksploatacije. Seljačka su općinska zemljišta obuhvaćala oko 140 milijuna desetina[vii]. Na 30.000 velikih zemljoposjednika, od kojih je svaki u prosjeku imao više od 2.000 desetina, otpadalo je 70 milijuna desetina, to jest približno toliko koliko na deset milijuna seljačkih obitelji ili 50 milijuna seljačkog stanovništva, s tom razlikom da su najbolja zemljišta pripadala zemljoposjednicima. Ova je zemljišna statistika činila gotov program seljačkog ustanka.

Plemić Bokorin pisao je 1917. komorniku Rodzjanku[viii], predsjedniku posljednje gradske Dume: „Ja sam zemljoposjednik i ne ulazi mi u glavu da moram izgubiti svoju zemlju i k tome za nevjerojatnu svrhu, za eksperiment socijalističkog nauka.” No upravo je zadatak revolucija ostvariti ono što vladajućim klasama ne ulazi u glavu.

U jesen je 1917. gotovo cijela zemlja bila poprište seljačkih ustanaka. Od 642 okruga stare Rusije, njih je 482, to jest 77 posto, bilo zahvaćeno pokretima! Odraz je gorućih sela osvijetlio pozornicu za ustanak u gradovima.

No seljački je rat protiv zemljoposjednika – mogli biste mi odgovoriti – jedan od klasičnih elemenata buržoaske, a nipošto proleterske revolucije!

Potpuno točno, odgovaram – tako je bilo prije. No nesposobnost je kapitalističkog društva da preživi u povijesno zaostaloj zemlji bila izražena upravo u činjenici da seljački ustanak nije gurnuo ruske buržoaske klase naprijed, nego ih je naprotiv zauvijek bacio natrag u tabor reakcije. Ako nije željelo propasti, seljaštvu je preostalo jedino da se poveže s industrijskim proletarijatom. Ovo je revolucionarno udruživanje dviju potlačenih klasa Lenjin genijalno predvidio i pripremio se za njega mnogo unaprijed.

Da je buržoazija hrabro riješila agrarno pitanje, ruski proletarijat, dakako, ne bi bio mogao doći na vlast 1917. Zakašnjela, prerano žrtva staračke slabosti, pritom pohlepna i kukavna, ruska se buržoazija nije usudila dignuti ruku na feudalno vlasništvo. No time je proletarijatu izručila vlast a zajedno s njom i pravo raspolaganja sudbinom buržoaskog društva.

Prema tome, da bi sovjetska država nastala, potrebna je bila suradnja dvaju čimbenika različite povijesne prirode: seljačkog rata, to jest pokreta koji je karakterističan za zoru buržoaskog razvoja, i proleterskog ustanka, to jest pokreta koji najavljuje zalazak buržoaskog pokreta. Upravo je u tome kombinirani karakter Ruske revolucije.

Jednom kad se medvjed – seljak – uspravi na stražnje noge, postaje strašan u svom gnjevu. No nije sposoban svom bijesu dati svjestan izraz. Treba vođu. Pouzdanog su vođu, prvi put u svjetskoj povijesti, pobunjeni seljaci pronašli u proletarijatu. Četiri milijuna industrijskih i transportnih radnika vodi sto milijuna seljaka. To je bio prirodan i neizbježan uzajamni odnos proletarijata i seljaštva u revoluciji.

Drugu su revolucionarnu rezervu proletarijata činile potlačene nacije, k tome također pretežno seljačkog sastava. Usko povezan s povijesnom zaostalošću zemlje, ekstenzivan je karakter razvoja države, koja se poput masne mrlje proširila od moskovskog središta do periferije. Na istoku je podjarmila još zaostalije narode da bi, oslanjajući se na njih, ugušila razvijenije nacije zapada. Glavnoj masi stanovništva, koju je činilo sedamdeset milijuna Velikorusa, postupno je dodano oko devedeset milijuna pripadnika drugih naroda.

Tako je nastalo carstvo u čijem je sastavu vladajuća nacija činila samo 43 posto stanovništva, a ostalih se 57 posto sastojalo od nacija različitih stupnjeva civilizacije i obespravljenosti. Nacionalni je pritisak u Rusiji bio neusporedivo grublji nego u susjednim državama i to ne samo onima iza zapadne nego i onima iza istočne granice. Ovo je nacionalnom pitanju dalo ogromnu eksplozivnu snagu.

Ruska liberalna buržoazija ni u nacionalnom ni u agrarnom pitanju nije bila voljna ići dalje od određenih ublažavanja ugnjetavačka i nasilna režima. „Demokratske” su se vlade Miljukova[ix] i Kerenskog, koje su odražavale interese velikoruske buržoazije i birokracije, tijekom osam mjeseci svog postojanja upravo požurile nezadovoljnim nacionalnostima usaditi misao: „Dobit ćete samo ono što uzmete silom.”

Lenjin je vrlo rano uzeo u obzir neizbježnost razvoja centrifugalnih nacionalnih pokreta. Boljševička se partija godinama nepopustljivo borila za pravo na samoodređenje nacija, to jest za pravo potpunog odcjepljenja. Samo je kroz ovu hrabru poziciju o nacionalnom pitanju ruski proletarijat mogao postupno zadobiti povjerenje potlačenih naroda. Pokret se nacionalne nezavisnosti, kao i agrarni pokret, nužno okrenuo protiv službene demokracije, ojačao proletarijat te slio u korito Oktobarskog prevrata.

Tako se pred nama malo-pomalo podiže veo sa zagonetke proleterskog prevrata u povijesno zaostaloj zemlji.

Marksistički su revolucionari, mnogo prije događaja, predvidjeli tijek revolucije i povijesnu ulogu mladog ruskog proletarijata. Neka mi bude dopušteno da ovdje ponovim odlomak iz vlastitog djela iz 1905.[x]

„Moguće je da proletarijat u nekoj ekonomski zaostaloj zemlji dođe na vlast prije nego u nekoj kapitalistički razvijenoj zemlji. … Ruska će revolucija po našem shvaćanje stvoriti uvjete, u kojima će vlast moći prijeći u ruke proletarijata (a u slučaju pobjede revolucije morat će prijeći), prije nego što se političarima građanskog liberalizma pruži prilika da potpuno razviju svoj državnički genij. … Sudbina je najelementarnijih revolucionarnih interesa seljaštva… povezana sa sudbinom čitave revolucije, drugim riječima sa sudbinom proletarijata. Proletarijat koji se nalazi na vlasti stupit će pred seljaštvo kao klasa koja ga oslobađa. … Proletarijat će u vladu stupiti kao revolucionarni predstavnik nacije, kao priznati narodni vođa u borbi protiv apsolutizma i barbarstva kmetstva. … Proleterski režim mora već u samom početku načeti rješavanje agrarnog pitanja, s čime je povezana sudbina širokih masa ruskog stanovništva.”

Dopustio sam si navođenje ovog citata kao svjedočanstva da teorija Oktobarske revolucije koju danas predstavljam nije brzopleta improvizacija i nije izgrađena naknadno pod pritiskom događaja. Ne, u obliku političke prognoze prethodila je Oktobarskom prevratu. Složit ćete se da je teorija općenito vrijedna samo u onoj u mjeri u kojoj pomaže predvidjeti tijek razvoja i svrsishodno utjecati na njega. U tome je, općenito, neprocjenjiva vrijednost marksizma kao oružja društvene i povijesne orijentacije. Nažalost, uske mi granice predavanja ne dopuštaju da znatno proširim navedeni citat. Stoga ću se zadovoljiti kratkim sažetkom cijelog spisa iz 1905.

Po svojim neposrednim zadacima, ruska revolucija jest buržoaska revolucija. No ruska je buržoazija proturevolucionarna. Pobjeda je revolucije stoga moguća samo kao pobjeda proletarijata. No pobjednički se proletarijat neće zaustaviti na programu buržoaske demokracije, nego će ići do socijalističkog programa. Ruska će revolucija postati prva faza svjetske socijalističke revolucije.

To je bila teorija permanentne revolucije koju sam oblikovao 1905. i koja je izložena najoštrijim kritikama pod imenom „trockizam”. Točnije, samo je dio te teorije. Drugi dio, koji je sada posebno aktualan, kaže:

Sadašnje su proizvodne snage daleko prerasle svoje nacionalne granice. Socijalističko društvo nije moguće unutar nacionalnih granica. Koliko god važan ekonomski uspjeh izolirane radničke države bio, program je „socijalizma u jednoj zemlji” sitnoburžoaska utopija. Samo europska a potom svjetska federacija socijalističkih republika može biti stvarna pozornica za skladno socijalističko društvo.

Danas, nakon provjere događajima, vidim manje razloga nego ikad za odbacivanje ove teorije.

Nakon svega što je bilo rečeno, je li još uvijek vrijedno truda prisjećati se fašističkog pisca Malapartea, koji mi pripisuje taktiku koja je neovisna o strategiji i predstavlja tehničke recepte za ustanak, primjenjive uvijek i na svim meridijanima? Dobro je što barem ime nesretnog teoretičara državnog udara omogućava da ga se lako razlikuje od pobjedničkog praktičara državnog udara. Nitko stoga ne riskira da će zamijeniti Malapartea s Bonaparteom.

Bez oružanog ustanka od 7. studenog 1917., sovjetska država ne bi postojala. No sam ustanak nije pao s neba. Niz je povijesnih preduvjeta bio nužan za Oktobarsku revoluciju:

1.       Propadanje starih vladajućih klasa – plemstva, monarhije, birokracije.

2.       Politička slabost buržoazije, koja nije imala korijena u narodnim masama.

3.       Revolucionaran karakter agrarnog pitanja.

4.       Revolucionaran karakter problema potlačenih nacija.

5.       Znatna društvena težina proletarijata.

Ovim se organskim preduvjetima moraju dodati određeni veoma važni konjunkturni uvjeti.

6.    Revolucija iz 1905. bila je velika škola ili, Lenjinovim izrazom, „generalna proba” za revoluciju iz 1917. Dovoljno je reći da su sovjeti su kao nezamjenjiv organizacijski oblik proleterskog ujedinjenog fronta u revoluciji prvi put stvoreni 1905.

7.      Imperijalistički je rat zaoštrio sva proturječja, istrgnuo zaostale mase iz nepokretnosti i tako pripremio grandiozne razmjere katastrofe.

No svi ovi uvjeti, koji su u potpunosti bili dovoljni za izbijanje revolucije, nisu bili dovoljni za osiguranje pobjede proletarijata u revoluciji. Za ovu je pobjedu bio potreban još jedan uvjet:

8.       Boljševička partija.

Kad ovaj uvjet stavljam na posljednje mjesto u nizu, to činim samo zato što niz prati logičan slijed, a ne zato što partiji pripisujem posljednje mjesto po važnosti.

Ne, daleko sam od takvog mišljenja. Liberalna buržoazija može prigrabiti vlast i ne jednom je prigrabila vlast kao rezultat borbi u kojima nije sudjelovala; za to ima veličanstveno razvijene organe za grabljenje. Radne su mase, međutim, u drugačijoj poziciji: naviknute su da daju, a ne da primaju. Rade, trpe koliko dugo mogu, nadaju se, gube strpljenje, ustaju, bore se, umiru, donose pobjedu drugima, bivaju prevarene, padaju u obeshrabrenost, ponovo savijaju vrat, ponovo rade. Takva je povijest narodnih masa pod svim režimima. Da bi čvrsto i sigurno uzeo vlast u svoje ruke, proletarijat treba partiju koja daleko nadilazi druge partije u jasnoći misli i revolucionarnoj odlučnosti.

Boljševička je partija, ne jednom i prilično opravdano nazivana najrevolucionarnijom partijom u povijesti čovječanstva, bila živo sabijanje novije ruske povijesti, svega što je u njoj bilo dinamično. Štoviše, revolucionarne su tendencije europskog i svjetskog razvoja u ruskom boljševizmu privremeno našle svoj najpotpuniji izraz. Obaranje je carizma davno bilo prepoznato kao preduvjet razvoja ekonomije i kulture. No za izvršenje ovoga zadatka, snage su bile nedovoljne. Buržoazija se bojala revolucije. Inteligencija je nastojala dignuti seljaka na noge. Nesposoban poopćiti vlastitu patnju i ciljeve, mužik nije odgovorio na ovaj poticaj. Inteligencija se naoružala dinamitom. Čitava je generacija potraćena u toj borbi.

Prvog je ožujka 1887. Aleksandar Uljanov proveo posljednji od velikih terorističkih atentata. Pokušaj je atentata na Aleksandra III. propao. Uljanov i ostali sudionici bili su obješeni. Pokušaj da se revolucionarna klasa zamijeni kemijskim pripravkom doživio je brodolom. I najjunačnija je inteligencija ništa bez masa. Pod izravnim je dojmom tih činjenica i zaključaka rastao i formirao se Uljanovljev mlađi brat Vladimir, budući Lenjin, dosad najvažnija figura ruske povijesti. Već se u ranoj mladosti postavio na marksističke temelje i pogled usmjerio k proletarijatu. Ne gubeći selo iz vida ni na trenutak, tražio je put za seljaštvo putem radnikâ. Naslijedivši od svojih revolucionarnih prethodnika odlučnost, požrtvovnost i spremnost da ide do kraja, Lenjin je u mladosti postao učiteljem nove generacije inteligencije i naprednih radnika. U štrajkovima i uličnim borbama, u zatvorima i progonstvu, radnici su dobili potrebno čeličenje. Trebali su marksistički reflektor da im osvjetla njihov povijesni put u tmini samovlade.

Godine je 1883. nastala u emigraciji prva marksistička grupa. Godine je 1899. na tajnom sastanku proglašeno osnivanje Ruske socijaldemokratske radničke partije (svi smo se tada nazivali socijaldemokratima). Godine je 1903. započeo rascjep između boljševika i menjševika. Godine je 1912. boljševička frakcija konačno postala samostalnom partijom.

Klasnu je mehaniku društva naučila prepoznavati u borbama tijekom dvanaest godina veličanstvenih događaja, od 1905. do 1917. Obrazovala je kadar jednako sposoban kako inicijative, tako i pokornosti. Disciplina je revolucionarne akcije bila temeljena na jedinstvu nauka, na tradiciji zajedničkih borbi i na pouzdanju u provjereno vodstvo.

Takva je partija bila 1917. Prezirana od službenog javnog mnijenja i papirnate grmljavine tiska inteligencije, prilagodila se kretanju masa. Čvrsto je vladala u tvornicama i pukovnijama. Seljačke su joj se mase sve više okretale. Ako pod „nacijom” razumijemo ne povlaštene krugove, nego većinu naroda, to jest radnike i seljake, onda su boljševici tijekom 1917. postali istinska ruska nacionalna partija.

U septembru je 1917. Lenjin, koji je bio primoran skrivati se, dao znak: „Kriza je zrela, približava se čas ustanka.” Bio je u pravu. Vladajuće su se klase, suočene s problemima rata, zemlje i nacionalnog oslobođenja, našle u slijepoj ulici. Buržoazija je konačno izgubila glavu. Demokratske su stranke, menjševici i socijal-revolucionari, prosule i posljednji ostatak povjerenja masa podržavanjem imperijalističkog rata putem nemoćne politike kompromisa i ustupaka buržoaskim i feudalnim vlasnicima. Probuđena se vojska više nije željela boriti za strane joj ciljeve imperijalizma. Zanemarujući demokratski savjet, seljaštvo je istjeralo zemljoposjednike s njihovih imanja. Nacionalno je potlačena periferija Carstva ustala protiv petrogradske birokracije. Boljševici su prevladavali u najvažnijim radničkim i vojničkim sovjetima. Radnici i vojnici zahtijevali su djela. Čir je bio zreo. Potreban je bio rez lancetom.

Samo je pod tim društvenim i političkim uvjetima ustanak bio moguć. A tako je postao i neizbježan. S revolucijom se, međutim, ne može šaliti. Jao kirurgu koji nemarno rukuje lancetom! Ustanak je umjetnost. Ima svoje zakone i pravila.

Partija je Oktobarski ustanak provela hladnom proračunatošću i vatrenom odlučnošću. Upravo je zahvaljujući tome pobijedila gotovo bez žrtava. Putem pobjedničkih sovjeta, boljševici su stali na čelo zemlje koja zauzima šestinu površine zemlje.

Većina se mojih sadašnjih slušatelja, valja pretpostaviti, uopće nije bavila politikom 1917. Utoliko bolje. Pred mladom se generacijom nalazi mnogošta interesantno, iako ne uvijek lako. No predstavnici se starije generacije u ovoj dvorani sigurno vrlo dobro sjećaju kako je boljševičko zauzimanje vlasti bilo dočekano: kao kuriozitet, kao nesporazum, kao skandal; najčešće kao noćna mȍra koja mȏra nestati s prvim jutarnjim zrakama. Boljševici će izdržati dvadeset i četiri sata, tjedan, mjesec, godinu. Rok je stalno morao biti produživan… Vladari su se čitavog svijeta naoružali protiv prve radničke države; potpaljivanje građanskog rata, opetovane intervencije, blokada. Tako je prolazila godina za godinom. U međuvremenu je povijest zabilježila petnaest godina postojanja sovjetske vlasti.

„Da”, neki će protivnici reći, „oktobarska se pustolovina pokazala mnogo solidnijom nego što su mnogi od nas mislili. Možda čak i nije u potpunosti bila ‚pustolovina’. Ipak, svu snagu zadržava pitanje: Što je ostvareno po toj visokoj cijeni? Jesu li ostvareni blistavi zadaci koje su boljševici objavili na predvečerje revolucije?”

Prije nego što odgovorimo hipotetskim protivnicima, napomenimo da pitanje samo po sebi nije novo. Naprotiv, za petama je Oktobarskoj revoluciji od dana njezina rođenja.

Francuski novinar Claude Anet, koji je tijekom revolucije bio u Petrogradu, već je 27. oktobra 1917. napisao:

„Maksimalisti”, tako su Francuzi tada zvali boljševike, „osvojili su vlast i veliki je dan došao. Napokon, govorim si, promatrat ću ostvarenje socijalističkog raja koji nam se obećava tolike godine… Divna pustolovina! Povlašten položaj!”

I tako dalje i tako dalje. Kakva se iskrena mržnja krije iza ironična pozdrava! Već u jutro nakon zauzimanja Zimskog dvorca, reakcionarni je novinar požurio prijaviti svoj zahtjev za ulaznicom u raj. Petnaest je godina prošlo od revolucije. Naši neprijatelji sa sve manje ceremonije otkrivaju svoju zluradost zbog činjenice da zemlja sovjetâ još i danas vrlo malo nalikuje carstvu općeg blagostanja; čemu onda revolucija i čemu žrtve?

Dragi slušatelji, dopuštam si misliti da mi proturječnosti, teškoće, pogreške i nevolje sovjetskog režima nisu ništa manje poznate nego bilo kome drugome. Osobno ih nikada nisam prikrivao ni u govorima ni u spisima. Vjerovao sam i vjerujem da se revolucionarna politika, za razliku od konzervativne, ne može temeljiti na prikrivanju. „Govoriti što jest”[xi] mora biti najviši princip radničke države.

U kritici su, kao i u kreativnom djelovanju, potrebni razmjeri. Subjektivnost je loš savjetnik, pogotovo u velikim pitanjima. Rokovi moraju biti primjereni zadacima, a ne osobnim hirovima. Petnaest godina! Koliko je to u životu pojedinca! U tom su razdoblju mnogi iz naše generacije položeni u grob, a oni koji su ostali dodaše bezbrojne sijede vlasi. No tih istih petnaest godina – beznačajna li razdoblja u životu naroda! Tek minuta na satu povijesti.

Kapitalizmu su trebala stoljeća da se nametne u borbi protiv Srednjeg vijeka, da podigne razinu znanosti i tehnike, da izgradi željeznice, da postavi električne vodove. A potom? Potom je kapitalizam bacio čovječanstvo u pakao ratova i kriza.

No socijalizmu njegovi protivnici, to jest pristaše kapitalizma, daju samo desetljeće i po da uredi raj na zemlji s punom udobnošću. Ne, takve obveze nikada nismo preuzeli. Takve rokove nismo postavili.

Procesi se velikih promjena moraju mjeriti svojim mjerilima. Ne znam hoće li socijalističko društvo nalikovati biblijskom raju. Čisto sumnjam. No u Sovjetskom Savezu zasad nema socijalizma. Tamo prevladava prijelazno stanje, puno proturječnosti, opterećeno teškim nasljeđem prošlosti, a k tome i pod neprijateljskim pritiskom kapitalističkih država. Oktobarska je revolucija objavila načelo novoga društva. Sovjetska je vlast pokazala samo prvu fazu njegova ostvarenja. Edisonova je prva svjetiljka bila veoma loša. Od pogrešaka i promašaja prve socijalističke izgradnje treba znati razlikovati budućnost.

No nesreća koja se sručuje na živa čovjeka! Opravdavaju li rezultati revolucije žrtvu koju je uzrokovala? Jalovo, posve retoričko pitanje; kao da povijesni procesi dopuštaju knjigovodstvenu bilancu! S jednakim bi se pravom u pogledu teškoća i patnje ljudskog postojanja moglo pitati: „Isplati li se uopće doći na svijet?” Heine je o tome napisao: „A budala očekuje odgovor…” Takva melankolična mudrovanja nisu spriječila ljude da rađaju i budu rođeni. Samoubojstva čak i u ovim danima besprimjerne svjetske krize srećom čine neznatan postotak. No narodi nemaju običaj pribjegavati samoubojstvu. Izlaz iz nepodnošljivih tereta traže kroz revoluciju.

Tko se to uostalom zgraža nad žrtvama socijalističkog prevrata? Najčešće oni koji su pripremili žrtve imperijalističkog rata te ih veličali ili se s njima u najmanju ruku lako pomirili. Sad je na nama red da pitamo: Je li se rat opravdao? Što je dao? Čemu poučio?

Reakcionarni povjesničar Hippolyte Taine u svom pamfletu u jedanaest tomova protiv velike Francuske revolucije sa zluradošću opisuje patnju francuskog naroda u godinama jakobinske diktature i nakon nje. Najgore je bilo nižim gradskim slojevima, plebejcima, koji su kao sankiloti dali najbolje od sebe za revoluciju. Sada su oni ili njihove žene hladnim noćima stajali u redu da bi se rano ujutro praznih ruku vratili ugašenom obiteljskom ognjištu. U desetoj je godini revolucije Pariz bio siromašniji nego prije njezina izbijanja.

Pomno izabrane, umjetno sastavljene činjenice služe Taineu kao opravdanje za njegovu uništavačku presudu protiv revolucije. „Gledajte, plebejci su željeli biti diktatori te su se strmoglavili u bijedu.” Teško je zamisliti neukusnije moraliziranje! Prije svega, da je revolucija zemlju strmoglavila u bijedu, krivica bi prvenstveno bila pala na vladajuće klase koje su bile nagnale narod u revoluciju. Drugo, velika se Francuska revolucija ne iscrpljuje u gladnim redovima pred pekarama. Čitava je suvremena Francuska, u mnogim pogledima čitava suvremena civilizacija, proizašla iz koljevke Francuske revolucije!

Za trajanja građanskog rata u Sjedinjenim Državama tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća palo je 500.000 ljudi. Mogu li te žrtve biti opravdane?

Sa stajališta američkih robovlasnika i britanskih vladajućih klasa koje su stupale s njima – ne! Sa stajališta crnačkog ili britanskog radnika – potpuno! A sa stajališta razvoja čovječanstva u cjelini – također ne može biti nikakve dvojbe o tome. Iz građanskog su rata iz šezdesetih godina proizašle današnje Sjedinjene Države sa svojom neobuzdanom praktičnom inicijativom, racionaliziranom tehnikom, ekonomskim poletom. Na ovim će postignućima amerikanizma čovječanstvo izgraditi novo društvo.

Oktobarska je revolucija dublje od bilo kojeg svog prethodnika dirnula u najveću svetinju društva – vlasničke odnose. Tim je duže razdoblje potrebno za otkrivanje kreativnih posljedica revolucije u svim sferama života. No opći je smjer prevrata već jasan: sovjetska republika nema nikakva razloga pognuti glavu pred kapitalističkim tužiteljima i služiti se jezikom isprike.

Radi procjene novoga sustava sa stajališta ljudskog razvoja, prvo se mora odgovoriti na pitanje: Kako se društveni napredak izražava i kako ga se može mjeriti?

Najobjektivniji, najdublji i najneprjeporniji kriterij napretka jest rast proizvodnosti društvenog rada. Procjena je Oktobarske revolucije s ovog gledišta već dana kroz iskustvo. Princip je socijalističke organizacije prvi put u povijesti pokazao svoju sposobnost ostvarivanja proizvodnih rezultata neviđenih u tako kratkom razdoblju.

Krivulja je industrijskog razvoja Rusije, izražena u grubim indeksnim brojevima, kako slijedi; uzimamo 1913., posljednju godinu prije rata, kao 100. Godina 1920., najviša točka građanskog rata, ujedno je i najniža točka industrije – samo 25 odnosno četvrtina prijeratne proizvodnje. Godine 1925. penje se na 75 odnosno tri četvrtine prijeratne proizvodnje; 1929. na oko 200; 1932. na 300 odnosno tri puta koliko u predvečerje rata.

Slika postaje još upečatljivija u svjetlu međunarodnih indeksa. Od 1925. do 1932. industrijska se proizvodnja u Njemačkoj smanjila za gotovo trećinu, u Americi gotovo prepolovila, a u Sovjetskom Savezu više nego učetverostručila. Ove brojke govore same za sebe.

Nemam nikakvu namjeru poricati ili prikrivati crnu stranu sovjetske ekonomije. Na rezultate industrijskog indeksa iznimno utječe nepovoljan razvoj poljoprivrede, to jest područja koje se u biti još nije uzdignulo do socijalističkih metoda, ali je istodobno odvedeno na put prema kolektivizaciji bez dovoljne pripreme, više birokratski nego tehnički i ekonomski. Ovo je važno pitanje, ali izlazi iz okvira mog predavanja.

Navedeni indeksni brojevi zahtijevaju još jednu važnu ogradu. Nepobitni i na svoj način blistavi rezultati sovjetske industrijalizacije zahtijevaju daljnju ekonomsku provjeru sa stajališta uzajamnog prianjanja različitih elemenata ekonomije, njihove dinamičke ravnoteže i posljedično njihove proizvodne sposobnosti. Tu su neizbježne još veće teškoće pa čak i nazadovanja. Socijalizam ne izvire u svom savršenom obliku iz petogodišnjeg plana kao Minerva iz Jupiterove glave ili Venera iz morske pjene. Prethode mu desetljeća ustrajnog rada, pogrešaka, popravaka i rekonstrukcije. Štoviše, ne zaboravimo da socijalistička izgradnja po samoj svojoj prirodi savršenstvo može postići samo na međunarodnoj pozornici.

No čak bi i najnepovoljnija ekonomska bilanca dosad ostvarenih rezultata mogla otkriti samo nepravilnost prethodnih kalkulacija, pogreške planiranja i promašaje upravljanja, ali ni na koji način ne bi mogla opovrgnuti empirijski ustanovljenu činjenicu – mogućnost da se socijalističkim metodama proizvodnost kolektivnog  rada podigne na dosad neviđenu visinu. Ovu nam tekovinu svjetsko-povijesne važnosti nitko i ništa ne može oduzeti.

Nakon rečenog, jedva da je vrijedno zadržavati se na prigovorima da je Oktobarska revolucija dovela Rusiju do propasti civilizacije. To je glas uznemirenih palača i salona. Feudalno-buržoaska „civilizacija”, koju je oborio proleterski prevrat, bila je samo barbarstvo s lažnim ukrasima. Iako je ostala nedostupna ruskom narodu, malo je novoga donijela riznici čovječanstva.

No u vezi s tom civilizacijom, koju toliko oplakuju bijeli emigranti, pitanje moramo postaviti preciznije – u kojem je smislu bila uništena? Samo u jednom smislu: uništen je monopol sitne manjine nad dobrima civilizacije. No sve što je u staroj ruskoj civilizaciji bilo stvarno kulturno, ostalo je netaknuto. Boljševički „Huni” nisu satrli ni tekovine uma ni umjetnička djela. Naprotiv. Pažljivo su skupljali spomenike ljudskog stvaralaštva i doveli ih u uzoran red. Kultura je monarhije, plemstva i buržoazije sada postala kulturom povijesnih muzeja.

Narod revno posjećuje te muzeje. No ne živi u njima. Uči. Gradi. Sama činjenica da je Oktobarska revolucija naučila ruski narod, desetke naroda carske Rusije, čitati i pisati stoji neizmjerno više od cijele bivše stakleničke ruske civilizacije. Oktobarska je revolucija postavila temelje nove civilizacije koja nije namijenjena za izabrane, nego za sve. To osjećaju mase cijeloga svijeta. Otud njihove simpatije prema Sovjetskom Savezu, jednako strastvene kao nekada njihova mržnja prema carskoj Rusiji.

Dragi slušatelji, vi znate da je ljudski jezik nezamjenjivo oruđe ne samo za davanje imena događajima nego i za njihovo vrednovanje. Izlučujući ono što je slučajno, prolazno, umjetno, u sebe upija ono što je bitno, karakteristično, pune težine. Primijetite sa kakvom osjetljivošću jezici civiliziranih nacija razlikuju dva razdoblja u razvoju Rusije. Plemićka je kultura u svjetsku upotrebu unijela barbarizme kao što su car, kozak, pogrom, nagajka. Poznajete te riječi i znate što znače. Oktobarska je revolucija u jezik svijeta uvela riječi kao što su boljševik, sovjet, kolhoz, gosplan, petoljetka. Tu praktična lingvistika daje svoj najviši historijski sud!

Najdublje, ali najteže izravno mjerivo, značenje svake velike revolucije sastoji se u tome da oblikuje i čeliči karakter naroda. Predodžba je Rusa kao sporih, pasivnih, sjetnih, tajanstvenih široko raširena i nije slučajna. Ima svoje korijene u prošlosti. No na Zapadu te duboke promjene koje je revolucija unijela u karakter naroda dosad nisu bile dovoljno uzimane u obzir. Može li biti drugačije?

Svaki se čovjek sa životnim iskustvom može prisjetiti slike nekog mladića kojeg je poznavao – prijemljiva, osjećajna, preosjetljiva – koji je poslije pod utjecajem snažnog poticaja odjednom osnažio, očeličio i postao neprepoznatljiv. U razvoju cijele nacije, takve moralne preobražaje provodi revolucija.

Februarski ustanak protiv samovlade, borba protiv plemstva, protiv imperijalističkog rata, za mir, za zemlju, za nacionalnu jednakost, Oktobarski ustanak, obaranje buržoazije i onih stranaka koje su težile sporazumima s njom, tri godine građanskog rata na 8.000 kilometara dugom bojištu, godine blokade, bijede, gladi i epidemija, godine napete ekonomske izgradnje, nove teškoće i odricanja – to je teška ali dobra škola. Težak čekić razbija staklo, ali kuje čelik. Čekić revolucije kuje čelik karaktera naroda.

„Tko će vjerovati”, pisao je zgražajući se carski general Zaleski nedugo nakon prevrata, „da portir ili čuvar iznenada postaje predsjednik suda, bolničar ravnatelj bolnice, brijač uglednik, kaplar vrhovni zapovjednik, nadničar gradonačelnik, bravar rukovodilac tvornice?”

„Tko će vjerovati?” No moralo se vjerovati. Nije se moglo ne vjerovati kad su kaplari porazili generale, kada je gradonačelnik – nekoć nadničar – slomio otpor stare birokracije, podmazivač vagona doveo prijevozni sustav u red, bravar kao rukovodilac uredio industriju. „Tko će vjerovati?” Neka se samo pokuša ne vjerovati.

Radi objašnjenja neuobičajene ustrajnosti koju su narodne mase Sovjetskog Saveza pokazale u godinama revolucije, mnogi se strani promatrači po staroj navici pozivaju na „pasivnost” ruskog karaktera. Surov anakronizam! Revolucionarne mase oskudice podnose strpljivo, ali ne pasivno. Vlastitim rukama stvaraju bolju budućnost i žele je stvoriti pod svaku cijenu. Neka klasni neprijatelj samo pokuša ovim strpljivim masama izvana nametnuti svoju volju! Ne, bolje da ne pokuša!

Za kraj ćemo pokušati odrediti mjesto Oktobarske revolucije ne samo u ruskoj nego i svjetskoj povijesti. Tijekom 1917. sastaju se u rasponu od osam mjeseci dvije povijesne krivulje. Februarski prevrat – taj zakašnjeli odjek velikih borbi koje su se u prethodnim stoljećima odigrale na teritoriju Nizozemske, Engleske, Francuske, gotovo cijele kontinentalne Europe – pridružuje se nizu buržoaskih revolucija. Oktobarski je prevrat proglasio i započeo vlast proletarijata. Svjetski je kapitalizam na ruskom teritoriju doživio prvi veliki poraz. Lanac je pukao na svojoj najslabijoj karici. No pukao je lanac, a ne samo karika.

Kapitalizam je preživio samoga sebe kao svjetski sustav. Prestao je ispunjavati svoju osnovnu zadaću: podizanje razine ljudske snage i ljudskog bogatstva. Čovječanstvo ne može ostati na dosegnutoj razini. Samo snažno podizanje proizvodnih snaga i ispravna, planska, to jest socijalistička organizacija proizvodnje i raspodjele može ljudima – svim ljudima – osigurati dostojan životni standard te im istodobno dati dragocjen osjećaj slobode u pogledu vlastite ekonomije. Slobode u dva smisla – prvo, čovjek više neće biti primoran posvetiti većinu svog života fizičkom radu. Drugo, više neće ovisiti o zakonima tržišta, to jest slijepim i mračnim silama koje djeluju iza njegovih leđa. Svoju će ekonomiju izgrađivati slobodno, to jest prema planu, sa kompasom u ruci. Ovaj je put riječ o potpunom rendgeniziranju anatomije društva, o razotkrivanju svih njegovih tajni i podvrgavanju svih njegovih funkcija razumu i volji kolektivnog čovječanstva.

U tom smislu socijalizam mora postati nova stepenica u povijesnom usponu čovječanstva. Našem je pretku koji se prvi put naoružao kamenom sjekirom cijela priroda predstavljala urotu tajanstvenih i neprijateljskih sila. Prirodne su znanosti otad u suradnji s praktičnom tehnologijom osvijetlile prirodu do njezinih najskrovitijih dubina. Pomoću električne energije, fizičar sada donosi sud o atomskoj jezgri. Nije daleko dan kad će znanost kao od šale riješiti zadatak alkemije, pretvarajući gnoj u zlato i zlato u gnoj. Tamo gdje su bjesnjeli demoni i furije prirode, sada sve hrabrije vlada marljiva volja čovjeka.

No dok se pobjednički hrvao s prirodom, čovjek je svoje odnose s drugim ljudima gradio slijepo, gotovo kao mrav ili pčela. Sa zakašnjenjem i krajnje neodlučno pristupao je problemima ljudskog društva. Započeo je s religijom da bi potom prešao na politiku. Reformacija je bila prvi uspjeh kritičkog razuma u području kojim je vladala mrtva tradicija. S crkve, kritička je misao prešla na državu. Rođena u borbi s apsolutizmom i srednjovjekovnim staležima, doktrina je narodne suverenosti te ljudskih i građanskih prava ojačala. Tako je nastao parlamentarni sustav. Kritička je misao prodrla u državnu administraciju. Politički racionalizam demokracije predstavlja najviše postignuće revolucionarne buržoazije.

No između prirode i države stoji ekonomija. Tehnika je oslobodila čovjeka tiranije starih elemenata – zemlje, vode, vatre i zraka – da bi ga zatim podvrgnula vlastitoj tiraniji. Čovjek je prestao biti rob prirode da bi postao rob stroja i, još gore, rob ponude i potražnje. Sadašnja svjetska kriza na posebno tragičan način svjedoči kako čovjek, koji roni do dna oceana, uzdiže se do stratosfere, razgovara s antipodima putem nevidljivih valova, kako ovaj ponosni i odvažni vladar prirode ostaje rob slijepih sila vlastite ekonomije. Povijesni se zadatak našeg razdoblja sastoji u zamjenjivanju nekontrolirane tržišne igre razumnim planiranjem, discipliniranju proizvodnih snaga, prisiljavanju proizvodnih snaga da skladno rade i poslušno služe potrebama čovjeka. Samo na ovim novim društvenim temeljima, čovjek će moći protegnuti svoje umorne udove te – svi do jednoga, ne samo izabrani – postati građani s punim ovlastima u području misli!

No to još nije kraj puta. Ne, to je samo početak. Čovjek sebe naziva krunom stvaranja. Ima određeno pravo na to. No tko kaže da je današnji čovjek posljednji i najviši predstavnik vrste Homo sapiens? Ne, kako fizički, tako i duhovno, ovo je biološko nedonošče, čije je razmišljanje boležljivo i koje još nije stvorilo nikakvu novu organsku ravnotežu, veoma daleko od savršenstva.

Istina, čovječanstvo je ne jednom iznjedrilo divove misli i djela koji nad svojim suvremenicima strše kao vrhovi u planinskom lancu. Ljudska rasa ima pravo biti ponosna na Aristotela, Shakespearea, Darwina, Beethovena, Goethea, Marxa, Edisona i Lenjina. No zašto su oni tako rijetki? Iznad svega, zato što su gotovo bez iznimke proizišli iz srednjih i viših klasa. Osim rijetkih iznimaka, iskre su genijalnosti u potlačenim dubinama naroda ugušene prije nego što se mogu rasplamsati. Ali i zato što su procesi stvaranja, razvoja i obrazovanja ljudskog bića bili i ostali stvar slučaja, neosvijetljeni teorijom i praksom, nepodvrgnuti svijesti i volji.

Antropologija, biologija, fiziologija i psihologija prikupile su brda građe da bi pred čovječanstvom u punom opsegu postavile zadatke njegovog tjelesnog i duhovnog usavršavanja i daljnjeg razvoja. Psihoanaliza je genijalnom rukom Sigmunda Freuda podigla pokrivač s bunara koji se pjesnički zove čovjekovom „dušom”. I što je otkriveno? Naša je svjesna misao samo djelić djelovanja mračnih psihičkih sila. Òbučeni se ronioci spuštaju do dna oceana i tamo fotografiraju tajanstvene ribe. Ljudska misao, spuštajući se do dna svog bunara, mora osvijetliti najtajanstvenije pokretačke sile psihe i podčiniti ih razumu i volji.

Jednom kad okonča anarhične sile vlastitog društva, čovjek će se latiti rada na sebi, u mužaru i retorti kemičara. Prvi će put čovječanstvo sebe promatrati kao sirovinu ili u najboljem slučaju kao fizički i psihički poluproizvod. Socijalizam će značiti skok iz područja nužnosti u područje slobode i u tom smislu da će današnji – proturječan i neskladan – čovjek utrti put novoj i sretnijoj rasi.

(Dio slušateljstva zapjeva Internacionalu.)

Kopenhagen, 27. studenog 1932.

____________________________________
Bilješke:


[i] Osmi kongres Druge internacionale, 28. kolovoza – 3. rujna 1910.

[ii]„ … Ima 

plime i oseke u ljudskim poslovima:

tko dotok uhvati, taj plovi prema sreći;

tko promaši, svi puti njegova života

ograničeni su pličinama i bijedom.”

Shakespeare, W. (1981.) Julije Cezar, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb; preveo Mate Maras.

[iii] Svođenje na apsurd.

[iv] Curzio Malaparte (1898.–1957.), talijanski novinar, dramaturg, pisac kratkih priča i novela te diplomat; borio se u Prvom svjetskom ratu i sudjelovao u Mussolinijevom maršu na Rim. Pravim imenom Kurt Erich Suckert, prezime Malaparte (tal. „loša strana”) uzima poigravši se prezimenom Napoleona Bonapartea (tal. „dobra strana”). Godine je 1931. napisao „Tehniku državnog udara”.

[v] Raymond Poincaré (1860.–1934.), francuski predsjednik od 1913. do 1920.

[vi] Carl von Clausewitz (1780.–1831.), pruski general i vojni teoretičar. Njegovo je najvažnije djelo „O ratu” u kojem se sa zamjetnom vještinom primjenjuje Hegelova dijalektika.

[vii] Ruska mjera za površinu; jedna desetina iznosi približno 1,08 hektara.

[viii] Mihail Rodzjanko (1859.–1924.), vođa oktobrista, monarhijske stranke krupne liberalne buržoazije.

[ix] Pavel Miljukov (1859.–1943.), povjesničar i vođa kadeta (Konstitucionalno-demokratske stranke), ministar vanjskih poslova u Prijelaznoj vladi od ožujka do svibnja 1917., jedan od najistaknutijih protivnika revolucije.

[x] Riječ je o „Dostignućima i perspektivama”. Citate navodimo prema Trocki, L. (1971.) Iz revolucije, „Otokar Keršovani”, Rijeka.

[xi] Citat Ferdinanda Lassallea (1825.–1864.), osnivača Općeg njemačkog radničkog udruženja.

Advertise Here

Prijavite se na mailing listu Radničke borbe

Adresa e-pošte

Pogledajte grupu