Presude izrečene u subotu na suđenju svrgnutom egipatskom predsjedniku Hosniju Mubaraku i njegovim glavnim suradnicima su politička travestija.

Optuženi za nadgledanje ubijanja prosvjednika od strane policije u početnim tjednima egipatske revolucija u siječnju-veljači 2011., Mubarak i bivši ministar unutarnjih poslova Habib El-Adly su oslobođeni, na osnovi nepostojanja dokaza o njihovu sudjelovanju. Oba su osuđena na doživotni zatvor, ali samo zbog toga što nisu spriječili pokolj. Policija je ubila više od 1.000 ljudi tijekom početnog ustanka.

Sud je oslobodio El-Adlyjeve zamjenike i šefove raznih sigurnosnih i policijskih snaga koje su upotrijebile smrtonosnu silu protiv prosvjednika. Kako je presudio da nema dokaza da je Mubarak aktivno naredio zločine, sud je stvorio pravne temelje za njegovo potpuno oslobađanje, bude li se kasnije žalio na presudu.

Presuda rehabilitira egipatski državni aparat, na kojemu počiva vladajuća vojna hunta, kao i ulogu američkog i europskog imperijalizma. Blisko surađujući s Mubarakom desetljećima, SAD i njeni saveznici su podupirali Mubaraka tijekom ustanka u veljači 2011., a sada podupiru huntu. Početkom veljače 2011., dok su egipatske sigurnosne snage ubijale stotine prosvjednika, izaslanik SAD-a Frank Wisner je izjavio: ”Uloga predsjednika Mubaraka ostaje do kraja presudna u danima koji dolaze dok nastojimo odrediti put prema budućnosti.”

Presuda zorno pokazuje da trenutni egipatski režim počiva na laži – tvrdnji da se socijalne i demokratske težnje, koje su odvele radničku klasu u revolucionarnu borbu prošle godine, mogu zadovoljiti jednostavnim smjenjivanjem nekoliko dužnosnika na sastanku vrha državnog aparata.

Bilo kakvo ozbiljno proučavanje Mubarakovih zločina bi razotkrilo cijeli državni aparat egipatske vladajuće klase. Egipatska hunta, sastavljena od Mubarakovih starih generala, oslanja se na iste sigurnosne snage kao i sam Mubarak, zaštićena njegovim sudstvom te financirana i naoružana od njegovih saveznika među imperijalističkim silama.

Presuda također razotkriva politički bankrot ‘ljevice’ egipatske srednje klase. Neprijateljski raspoložena prema revolucionarnoj borbi za mobilizaciju radničke klasne u obaranju režima i borbi za socijalizam, propagirala je umjesto toga tvrdnju da može uspostaviti demokraciju pod diktaturom hunte. Presuda na suđenju Mubaraku iznova potvrđuje lažni karakter tzv. ‘demokratske tranzicije’ koja se odvija pod kontrolom hunte – uključujući i drugi krug predsjednički izbora 16.-17. lipnja.

Oba kandidata koja su ušla u drugi krug – Ahmed Shafiq, posljednji premijer pod Mubarakom, i Mohamed Mursi, kandidat desničarskog Muslimanskog bratstva (MB) – su izraziti protivnici revolucije. Shafiq je navodno naveo Mubaraka kao ‘uzor’ u govoru u Američkoj gospodarskoj komori u Egiptu, obvezujući se obnoviti red u mjesec dana korištenjem pogubljenja i brutalne sile.

Mursi, koji je surađivao s huntom i ima snažne veze sa SAD-om, je također jasno rekao da se namjerava osloniti na Mubarakov policijski milje. Nakon pobjede u prvom krugu izbora, pohvalio je policiju i vojsku, jamčeći im da će ”status policajaca i oficira ostati isti.”

Unatoč ovim izjavama, snage ‘ljevice’ srednje klase pojačavaju svoju kampanju potpore Mursiju i, pomoću njega, uspostavljenog društvenog reda. Na trgu Tahrir u subotu, Hisham Fouad, vođa skupine Revolucionarnih socijalista (RS), je izjavio: ”Strateški stojim uz Mohameda Mursija na predsjedničkim izborima. Vjerujemo da će, ako se brojni ljudi nastave slijevati na egipatske trgove i ulice, Shafiqu biti teže doći u vladu.”

Poziv sitnoburžoaske ‘ljevice’ na ‘strateško’ glasanje za islamističku desnicu, koja se svrstava uz egipatsku državu, je posljednja u dugom nizu političkih izdaja.

U prvim mjesecima revolucije, RS je hvalio huntu kao progresivnu snagu, tvrdeći da se huntine generale može pritisnuti odozdo na reforme i čišćenje institucija Mubarakova režima. Nakon što je ovo stajalište prošle godine razbijeno narodnim pozivima za ‘drugom revolucijom’ – kojoj se RS protivio – sada podupiru islamističko Muslimansko bratstvo kao alternativu dužnosnicima bivšeg Mubarakova režima.

Nakon početnih pobjeda, iskustvo revolucije je pokazalo da valovi prosvjeda, koliko god masovni bili, ne mogu osigurati pobjedu društvenih i demokratskih zahtjeva revolucije. Radnička klasa neće postići ništa nastojanjima pritiskanja ili reformiranja državnog aparata Mubarakova režima; jedini put naprijed je borba za njegovo obaranje.

Ključni zadatak s kojim se suočava radnička klasa je izgradnja vlastitih narodnih organa borbe, postavljanje temelja za obaranje režima i njegovu zamjenu radničkom državom koja će se boriti za socijalističku politiku u Egiptu, na srednjem istoku i internacionalno.

Samo takva radnička država će biti sposobna utvrditi punu odgovornost za zločine Mubaraka i njegovih imperijalističkih podupirača.

Johannes Stern