Izborni plan Kukuriku koalicije

Sutra je dan parlamentarnih izbora. Od stotinjak političkih stranaka, nekoliko njih ima najveće šanse za osvajanje najvećeg broja glasova.  S jedne strane je HDZ, stranka koja je vladala Hrvatskom sedamnaest od dvadeset godina i koja je uništila sve ono što je stvarao radnik u bivšem sustavu.  S druge strane je Kukuriku koalicija, koja je se sastoji od četiriju stranaka:  SDP-a kao glavne među njima, HNS-a, HSU-a i IDS-a. Ova koalicija ima šanse osvojiti većinu u Saboru utoliko što se HDZ diskreditirao čak i kod onih koji su ga simpatizirali zbog svojih domoljubnih nagona, stoga je njihova kampanja bila suptilna jer za pobjedu samo trebaju promovirati svoj politički program. Također, učili su na nekim pogreškama koje su napravili prije četiri godine. Ono čime se koalicija pokušala dodvoriti biračima jest tzv. ‘Plan 21’. To je dokument koji definira osnovne smjernice djelovanja buduće koalicijske vlade. Naziv potječe od broja poglavlja na koja je podijeljen kao što su: gospodarska platforma, regionalni razvoj i korištenje fondova EU, turizam, obrazovanje i znanost, kultura, vanjska politika, socijalna politika itd.  Za ova poglavlja, njihove sadržaje i rješenja može se reći da su kompilacija čitave kritike koja dolazi od strane ekonomskih stručnjaka koji su od sredine devedesetih bili protiv  tadašnje ekonomske politike. HDZ i njegovi sateliti uspjeli su toliko upropastiti društvenu imovinu da koalicija može dobiti veći broj glasova jednostavno zagovarajući suprotnu ekonomsku politiku od dosadašnje. Prema tome ‘Plan 21’ je rađen na temelju onoga što neki ekonomisti govore već niz godina i s te strane koalicija nije imala težak posao u sastavljanju ovog dokumenta. Međutim, velika većina tih ekonomista pripadaju kejnzijanskoj školi mišljenja ili njoj srodnima. Ovo podrazumijeva pravodobnu i promišljenu ulogu države u stvaranju tržišnog okvira, a u vrijeme krize aktivnu državnu ulogu kao i dugi niz ekonomskih politika. Kako smo pokazali u jednom od ranijih tekstova kakav značaj kejnzijanska politika ima u ovim okolnostima za radničku klasu na ovom mjestu se to ne treba ponavljati.

S političke strane su SDP i drugi članovi koalicije početkom 2000-ih pokazali što znaju i mogu. Socijaldemokratska partija je izdala radnike čak i više nego što je moguće za jednu partiju koja se naziva socijaldemokratskom u današnje vrijeme. Pokrenula je privatizaciju nekih strateških državnih poduzeća, surađivala s MMF-om, vodila ekonomsku politiku koja je išla na štetu radnicima. Sramotno je i to što nije uradila reviziju pretvorbe i privatizacije te je tim dokazala na kojim pozicijama stoji. Koji su razlozi ili argumenti da danas Kukuriku koalicija na čelu s SDP-om učini drugačije? Prije deset godina Hrvatska je imala godinu recesije te puno nagomilanih problema, a SDP ih je krenuo rješavati na način da su ispaštali radnici. Danas je situacija po hrvatske radnike daleko nepovoljnija, a politika državne potrošnje, koja je u krizi glavno oružje kejnzijanskih ekonomista, strogo je ograničena zbog zaduženosti države i stanja u EU. Pređimo neke točke iz ‘Plana 21’ u kratkim crtama kako bismo mogli uvidjeti načelna neslaganja sa interesima radnika ove zemlje. Kod poglavlja ‘gospodarska platforma’ strategija koalicije je ‘5I’ ili investicije-izvoz-inovacije-industrija-integracija. Sve ovo zvuči dobro, ali lakše je reći nego ostvariti. Investitori u polukolonijalne zemlje ne dolaze stvoriti blagostanje već ostvariti veći profit. Radna mjesta su samo popratna posljedica i to s konkurentnijom radnom snagom, što podrazumijeva smanjenje radničkih prava. U poglavlju se spominju i porezne olakšice poslodavcima, smanjenje poreza na plaće itd. Međutim, tko garantira radniku da njegov gazda neće smanjenje poreza na plaće uzeti sebi, umjesto da ostavi veći neto iznos radniku? S druge strane, da bi se ove promjene uvele strani i domaći investitori neće pristati na nefleksibilnost radničkih prava. Nadalje to vodi ka izmjenama zakona o radu. Kapital se može privući garancijama prema kojima može zapošljavati i otpuštati po volji i potrebi. U poglavlju ‘rad i radništvo’ napisane su stvari koje se čine odličnima za radnika. Dobit će posao, imat će redovnu plaću, a ako nešto pođe po zlu, neovisno, brzo i pravedno pravosuđe doći će mu u pomoć. Glavnu uslugu radnicima može učiniti onaj koji revidira pretvorbu i privatizaciju, tu prvobitnu akumulaciju kapitala. Kod poglavlja o ‘mirovinskom sustavu i socijalnoj politici’ govori se vrlo uvijeno o tome da  se povećanje granice ulaska u penziju neće dirati. Prema tome, radnik će raditi do smrti, a koalicija će mu pomoći nagrađujući njegov trud da radi što dulje. U socijalnoj politici koalicija vidi oruđe za rješavanje siromaštva, pitanja beskućnika itd. Pa upravo ovaj sustav kojeg vi usavršavate i proizvodi ove pojave! Kao kruna ovog dokumenta dolazi poglavlje o ‘članstvu u EU i vanjska politika’. Članstvo je velika stvar za ovu koaliciju, ali ponavljaju kao papige, Hrvatska mora ući pripremljena u EU i to članstvo treba iskoristiti za boljitak države. Zna se kakva je pozicija perifernih zemalja u EU, a o tome smo pisali u našem dokumentu o EU. Koalicija je i za aktivnu ulogu u NATO-u, toj kriminalnoj organizaciji koja krši sva moguća prava od nacionalnih do radničkih.

Može se vidjeti da je, osim nekih izmjena u ekonomskoj politici koje su logične zbog dugogodišnje kritike, koalicija naumila voditi istu politiku kakva je bila do sada predstavljajući čuvara interesa stranog kapitala. Utoliko je HDZ=KUKURIKU koalicija. Međutim, sve ovo napisano je s rezervom. Kako stvari stoje u EU na ekonomskom polju vjerojatnije je da od ekonomske politike nagoviještene u ovom planu neće biti ništa. Kako krupni kapital kaže, tako će Hrvatska i ostale polukolonijalne zemlje morati raditi. Kresanje radničkih prava, štednja, porezi, zaustavljanje rasta plaća, smanjenje kupovne moći. Sve su to izgledne pojave sljedećih godina. Jedina razlika je ta što je koalicija smislila nove i suptilnije laži kako je potrebno žrtvovati se u početku da bi kasnije bilo bolje. Ovo je laž za radnika, a bila bi istina tek kada bi se to odnosilo isključivo na kapital.

Mogli bismo zaključiti kako je izgledno dobije li koalicija izbore da će se diskreditirati u očima onih koji su je doveli na vlast. Nakon toga bit će više nego očito da među postojećim političkim strankama nema niti jedne koja zastupa radničke interese.

H.Z.

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 4.2/5 (5 votes cast)
Izborni plan Kukuriku koalicije, 4.2 out of 5 based on 5 ratings

18 Komentari za ovaj post

  1. Ivan Kaže:

    E da je naobraženosti, e da je pameti, nego samo pogubna pamet jedne knjige (sola scriptura, sola fide): Hayek jest dobitnik Nobelove nagrade – 1974.

    I da mi je znati kako Marksova radna teorija vrijednosti definira poželjnu cijenu radne snage jedne stjuardese ili hostese u kazalištu. Kako ide računica kojom kazalište ubire višak vrijednosti u odnosu na majstora svjetla ili jednog glumca. Da mi je znati pa umrijeti kako se definira vrijednost radne snage jednog liječnika ili profesora na privatnom sveučilištu, vrijednost koja ne bi bila zloupotrijebljena od strane poslodavca ili posredno od kolege koji prima isti novac a predavanju su mu u svakom pogledu bolja i učinkovitija.

    Iskreno sam mislio da je Marksova radna teorija vrijednosti prevladana kao neučinkovita i nedorečena – a kad ono tu su Lubin i ekipa – i da je posve jasno da vrijednost roba, pa i radne snage, ovisi o odnosima ponude i potražnje: ako si u izradu lonca potrošio milijun sati radne snage i ako vrijednost tog rada obračunaš na bilo koji marksistički način, ma jasno je ko lebac da ćeš za taj lonac dobiti samo onoliko koliko je netko za to spreman platiti. Tome u prilog ide i činjenica da Marks nije uspio zaokružiti svoju ekonomsku teoriju i postaviti jasan putokaz kako bi trebalo u ekonomskom smislu funkcionirati njegovo idealno društvo, osim, naravno, na idealan način: prvo ćemo svi raditi koliko možemo a dobivati koliko trebamo (to će biti prije nego dođe Isus?), a onda će razvijenjem tehnologije strojevi zamijeniti ljude i mi ćemo iz carstva prinude priječi u carstvo slobode. Riječ je Gospodnja.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  2. Labin Kaže:

    “E da je naobraženosti, e da je pameti, nego samo pogubna pamet jedne knjige (sola scriptura, sola fide): Hayek jest dobitnik Nobelove nagrade – 1974.”

    Odlicno, moja inicijativa cini se nece biti potrebna. Vec sam mislio da su se u Hayekovom slicaju zajebali i nisu prepoznali jos jednu ekonomsku velicinu koja je zaduzila svijet, ali cini se da sam se prevario (koje iznenadjenje…)

    “Iskreno sam mislio da je Marksova radna teorija vrijednosti prevladana kao neučinkovita i nedorečena”

    Mislio si iskreno, ali krivo.

    “i da je posve jasno da vrijednost roba, pa i radne snage, ovisi o odnosima ponude i potražnje”

    To je posve jasno samo i jedino neoklasicnim vulgarizatorima Adama Smitha i Davida Ricarda, svakome drugome je posve jasno, da odnos ponude i potraznje vrijednost robe moze odredjivati samo pod specificnim uvjetima, nikako uvijek i apsolutno.

    “ako si u izradu lonca potrošio milijun sati radne snage i ako vrijednost tog rada obračunaš na bilo koji marksistički način, ma jasno je ko lebac da ćeš za taj lonac dobiti samo onoliko koliko je netko za to spreman platiti.”

    Ovo moze napisati samo netko, tko o Marxovoj teoriji vrijednosti ne zna bas nista.

    “Tome u prilog ide i činjenica da Marks nije uspio zaokružiti svoju ekonomsku teoriju”

    Tvrdi tko? Hayek? :)))))

    “I da mi je znati kako Marksova radna teorija vrijednosti definira poželjnu cijenu radne snage jedne stjuardese ili hostese u kazalištu. Kako ide računica kojom kazalište ubire višak vrijednosti u odnosu na majstora svjetla ili jednog glumca. Da mi je znati pa umrijeti kako se definira vrijednost radne snage jednog liječnika ili profesora na privatnom sveučilištu, vrijednost koja ne bi bila zloupotrijebljena od strane poslodavca ili posredno od kolege koji prima isti novac a predavanju su mu u svakom pogledu bolja i učinkovitija.”

    Da si kojim slucajem (s pretpostavkom barem djelomicnog razumijevanja) procitao Kapital i npr. “Kritiku gotskog programa”, razumio bi da je dio ovdje postavljenih pitanja bespredmetan, jer pociva na pretpostavkama koje nemaju nikakve veze s Marxovim pozicijama, a na onaj dio koji nije bespredmetan bi znao odgovor.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  3. Labin Kaže:

    “Trebalo bi biti jasno, čak i najzagriženijim poklonicima lijeve misli, da nisu baš SVE ODREDA kapitalističke zemlje nastale na opisan način. Singapur sigurno nije. A nije ni Monako. Ni Finska, naravno.”

    …nije ni Monako 🙂 … pa sta nisi uzeo, na primjer, Belgiju… bas moras ravno nogom u govno (dobro da nisi uzeo Lichtenstein, jos ljepsi primjer)… ljudi, ja ne mogu misliti jos i na to kako da vi stalno ne padate glavom u drek…

    Singapur i Finska egzistiraju unutar ekonomskog okvira koji ne moraju sami odrzavati (vec im je postavljen od drugih), jednako kao sto ga (jos uvijek najvecim dijelom) ne mora odrzavati kontinentalna zapadna Evropa (Britanija je slucaj za sebe, jer u tom smislu igra bitnu vojnu ulogu junior partnera SAD-u). Temeljna pretpostavka njihovog ekonomskog okvira je pax americana, a pax americana nije moguca bez permanentnog rata, jer je bazirana na principima apsolutne ekonomske i vojne premoci SAD-a i njegovih najbitnijih evropskih i azijskih saveznika na ustrb i stetu svih ostalih (dakle, veceg dijela svijeta).

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  4. Ivan Kaže:

    … a kraljica majka je zapravo reptil koji siše našu kozmičku energiju.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  5. Labin Kaže:

    …a Sadam Hussein je zapravo novi Hitler koji zeli unistiti svijet oruzjem za masovno unistenje (koje ne postoji (nije da bi ista znacilo da i postoji), a ono koje smo mu mi slali kad je bio na nasoj liniji je vec nazalost uz nasu dobronamjernu ravnodusnost potrosio na Kurdima i Siitima – ali to se ne racuna, jer je tada bio jedan od nositelja neprikosnovenog diktata nasih interesa u regiji (pardon, “stabilnosti”))…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  6. Ivan Kaže:

    a Lenjin je bio tako pametan i takav vizionar da nije uspio u neposrednoj blizini vlastitoga sifilističnog nosa na vrijeme prepoznati i eliminirati opasnost Staljinove nakaznosti…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  7. romi Kaže:

    evo ti još jednog od niza dokaza demokratičnosti partije. pa nije lenjin bio tip koji je mogao jednim potezom izbaciti koga je htio, iz partije…svašta

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  8. Labin Kaže:

    Moshe Lewin / Lenjinova posljednja bitka (Lenin’s last struggle)

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  9. Ivan Kaže:

    Nije, naravno, problem sam Lenjin, nego činjenica da je cijeli projekt pao zbog gluposti i zla jednog čovjeka, zbog nesposobnosti partije da prevenira takvu mogućnost i izostanka otpora članstva i pretežitog dijela partijskog vrha i vojske nakon što je postalo bjelodano da je Staljin notorna budala i tip zbog kojeg će nastradati milijuni nevinih.

    Problem je, dakle, to što ni preuzimanje vlasti od strane skupine najpoštenijih svetaca ovoga svijeta nije nikakavo jamstvo da instrumentarij državne moći neće preko noći preuzeti i zloupotrijebiti jedna obična, notorna bolesna budala ili skupina takvih protuha.

    Problem je sam pojam vlasti, sama mogućnost da jedan čovjek ili skupina ljudi, uvjereni u tko zna što, upravljaju drugim ljudime, njihovom imovinom, slobodama i sudbinama.

    I, naravno, nije riječ samo o Lenjinu i SSSR-u. Isto se dogodilo, bez izuzetka, svugdje gdje je jedna mesijanska partija preuzela vlast u pokušaju da naprečac, preko noći, izgradi novo društvo i novog čovjeka: milijuni su završili u logorima i montiranim političkim procesima, a preživjeli su socijalni mir u uravnilovskooskudici platili šutnjom i gubitkom slobode javnog istupanja i otovorenog protivljenja sustavu. Isto, dakle, vrijedi za Kinu, Kambođu, Vijetnam, Sjevernu Koreju, Jugoslaviju, Mađarsku, Čehoslovačku, DR Njemačku, Poljsku, Kubu, Rumunjsku, Bugarsku itd. Svi jednopartijski i jednoumni pokušaji aplikacije različitih verzija marksizma završili su loše, jako loše.

    I zato držim da je zagovor revolucionarnog prevrata neozbiljan ako se nema razrađen sustav prevencije od oholosti jednog jedinog čovjeka i gluposti ljudi koji i danas vjeruju da su takvi zlikovci imali dobre namjere.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  10. Labin Kaže:

    “Nije, naravno, problem sam Lenjin, nego činjenica da je cijeli projekt pao zbog gluposti i zla jednog čovjeka, zbog nesposobnosti partije da prevenira takvu mogućnost i izostanka otpora članstva i pretežitog dijela partijskog vrha i vojske nakon što je postalo bjelodano da je Staljin notorna budala i tip zbog kojeg će nastradati milijuni nevinih.”

    To nije tocno u ovom obliku. Staljin nikada ne bi bio mogao uzurpirati vlast da ruska radnicka klasa nije bila u potpunosti deklasirana agresijom stranih i bijelih armija u gradjansko-intervencionistickom ratu 1918-21. Lenjin 1921 s pravom moze tvrditi da je u RSFSR radnicka klasa u smislu zive drustvene klase (trenutno) de facto prestala postojati, jer ju je pritisak rata, izolacije i blokade gladju kroz prve tri godine postojanja Sovjetske Republike prakticki razorio.

    Deklasiranje ruske radnicke klase bilo je prvi materijalni preduvjet uspona Staljinove frakcije, jer su rat i blokada progutali politicki najiskusniji, najsvjesniji i najobrazovaniji sloj te klase, koji je za vrijeme rata preuzeo najodgovornije i najisturenije pozicije na fronti i koji je najvecim dijelom ili izginuo ili umro od bolesti ili gladi ili kombinacije obojeg.

    Cak i usprkos tome, Staljinu ce trebati jod dobrih ca. 6 godina ogorcene borbe sa reziduama radnicke klase koje predstavlja tradicije Oktobarske Revolucije i koja se politicki artikulirala u Lijevoj Opoziciji prije nego sto uspije cementirati svoju vlast.

    Staljinizam nije proizvod psiholoskih osobina ili moralnih kvaliteta jednog ili vise pojedinaca. Staljinizam je proizvod procesa materijalne i drustvene degeneracije jedne industrijski nazadne i izolirane radnicke republike, cije drustveno tkivo nije moglo izdrzati kombinirani pritisak imperijalne agresije i posljedica gotovo potpunog unistenja drustvene klase na cijim je ledjima osnovana i obranjena. Samo u tom smislu je tocno da “ni preuzimanje vlasti od strane skupine najpoštenijih svetaca ovoga svijeta nije nikakavo jamstvo da instrumentarij državne moći neće preko noći preuzeti i zloupotrijebiti jedna obična, notorna bolesna budala ili skupina takvih protuha”, dakle, u smislu da nikakve osobne kvalitete politickog vodstva ne mogu sprijeciti drustvenu degeneraciju ako su svi nuzni materijalno-drustveni uvjeti za nju vec stvoreni a drustvena snaga koja bi joj se mogla suprotstaviti ili ne postoji ili je preslaba.

    Ili kao sto je krajem dvadesetih rekla Lenjinova supruga Nadezda Krupskaja “da je Lenjin danas ziv, bio bi ili u zatvoru ili u egzilu”.

    “Isto se dogodilo, bez izuzetka, svugdje gdje je jedna mesijanska partija preuzela vlast u pokušaju da naprečac, preko noći, izgradi novo društvo i novog čovjeka: milijuni su završili u logorima i montiranim političkim procesima, a preživjeli su socijalni mir u uravnilovskooskudici platili šutnjom i gubitkom slobode javnog istupanja i otovorenog protivljenja sustavu. Isto, dakle, vrijedi za Kinu, Kambođu, Vijetnam, Sjevernu Koreju, Jugoslaviju, Mađarsku, Čehoslovačku, DR Njemačku, Poljsku, Kubu, Rumunjsku, Bugarsku itd. Svi jednopartijski i jednoumni pokušaji aplikacije različitih verzija marksizma završili su loše, jako loše.”

    Ovo je jos jedna ahistorijska apstrakcija, u kojoj sretno koegzistiraju Kuba i Kambodja, Jugoslavija i Sjeverna Koreja, DDR i Rumunjska itd. Pretpostavlja se opet:

    a) kvalitativna jednakost ovih zemalja medjusobno, kao i njihova kvalitativna jednakost sa Staljinovim SSSR-om, sto nije tocno

    b) idelosko pocivanje tih rezima na toboznjim razlicitim verzijama “marksizma”, sto isto nije tocno

    c) mogucnost dana tim zemaljama da ekonomski toboze slobodno i neometano “pokazu sto mogu”, sto tek pogotovo nije tocno

    U svim navedenim primjerima (osim Kambodje, koja je bila slucaj za sebe, sto istina (opet) moze zahvaliti Uncle Samu, ali to je vec jedna druga prica) radilo se o politickim projektima industrijske modernizacije i akumulacije pod impresijom (u tom smislu nedvojbenih) industrijskih uspjeha SSSR-a, koji je planskom privredom od jedne od najzostalijih evropskih zemalja do sredine pedesetih postao industrijska velesila sposobna lansirati satelite u Zemljinu orbitu (i to usprkos potpunom unistenju zapadnog dijela zemlje u WWII).

    Drugim rijecima, sve te zemlje nastaju i formiraju se u sjeni ideoloske, ali kroz egzistenciju i uspjehe SSSR-a i konkretno-materijalne dominacije staljinizma (iako u vrlo modificiranim varijantama i sa pojavama napustanja nekih pozicija), ne na politickim temeljima boljsevizma, dakle ne na principima demokratske radnicke vlasti, samodjelatnosti masa i nuznosti internacionalnog sirenja revolucije kao jedine dugorocne garancije vlastitog opstanka i napretka.

    U skladu s time, sve one nuzno moraju nositi (istina, u vrlo razlicitim oblicima i “dozama”) temeljne politicko-drustvene odlike staljinizma: vlast jedne sve konzervativnije partijsko-upravljacke birokracije, komandno a ne dogovorno planiranje, podilazenje nacionalistickom nazadnjastvu i sovinizmu vodece, najbrojnije nacije i potpuni izostanak bilo kakve internacionalne perspektive za radnicku klasu.

    “I zato držim da je zagovor revolucionarnog prevrata neozbiljan ako se nema razrađen sustav prevencije od oholosti jednog jedinog čovjeka”

    Jedina sigurna prevencija je osiguranje materijalnih uvjeta za nesmetano ekonomsko i politicko funkcioniranje i razvoj radnicke demokracije. Nikakva druga prevencija ne postoji. Tako dugo dok pokusaji socijalisticke izgradnje budu ruinirani deklasiranjem radnicke klase i materijalnih osnova drustva kroz bilo vojnu ili ekonomsku agresiju imperijalizma, jedini moguci rezultat su degeneracija, oskudica i diktatura, dakle ovakva ili onakva varijanta staljinizma. I to ne ovisi ni o cijoj “slobodnoj volji”. Da RB sutra dobije vecinu na izborima ili da nacionalni radnicki sovjet proglasi Socijalisticku Radnicku Republiku Hrvatsku, svo kombinirano teorijsko i politicko znanje organizacije zajedno s najizvrsnijim osobnim kvalitetama njenih clanova nece moci sprijeciti njeno propadanje u uvjetima prolongirane izolacije i blokade, koji su neizbjezni bez daljnjih revolucionarnih pobjeda radnicke klase u razvijenijim i vecim industrijskim zemljama.

    P.S. A side note on Cuba: Kuba posve sigurno nije socijalisticki raj, ali zato sve sto se oko nje nalazi posve sigurno jest pakao…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  11. Ivan Kaže:

    Tvoj komentar, kao i Trockijev članak na istu temu (http://www.radnickaborba.org/2009/12/26/lav-trocki-staljinizam-i-boljsevizam/), pokušaj su da se pravi razlozi boljševičkog neuspjeha i posljedične pojave staljinizma na svaki mogući način ne dovedu u uzročno-posljedičnu vezu s totalitarnim, jednoumnim, nedemokratskim postupanjem vodstva boljševičke partije, ne dovedu u vezu s poznatom činjenicom da je cijela ta stvar bili hebeno preuranjena i do kraja nepripremljena, da je to bio pokušaj da se jedna, po nekima, dobra ideja nasilno nakalemi u vremenu i prostoru koji joj ne odgovaraju. Dapače, vaš je otpor toliko grčevit, općenit i slatkorječiv da ga se u može nazvati čak i infantilnim.

    A evo i zašto.

    Dakle, ovo su bitni razlozi koje, a na istom je tragu i Trocki, navodiš kao podlogu za Staljinovo preuzimanje vlasti:

    1. Ruska radnička klasa bila je u potpunosti deklasirana agresijom stranih i bijelih armija u građansko-intervencionističkom ratu 1918-21. Štoviše, tvrdiš da je Lenjin 1921. s pravom tvrdio da je u RSFSR radnička klasa, u smislu žive društvene klase (trenutno) de facto prestala postojati, jer ju je pritisak rata, izolacije i blokade glađu kroz prve tri godine postojanja Sovjetske Republike praktički razorio.

    2. Rat i blokada progutali su politički najiskusniji, najsvjesniji i najobrazovaniji sloj te klase, koji je za vrijeme rata preuzeo najodgovornije i najisturenije pozicije na fronti i koji je najvećim dijelom ili izginuo ili umro od bolesti ili gladi ili kombinacije obojeg.

    Malo dalje u tekstu oba razloga povezuješ na sljedeći način: “…dakle, u smislu da nikakve osobne kvalitete političkog vodstva ne mogu spriječiti društvenu degeneraciju ako su svi nužni materijalno-društveni uvjeti za nju već stvoreni a društvena snaga koja bi joj se mogla suprotstaviti ili ne postoji ili je preslaba.”

    Infantilnost iznesenog , a time i njegova neodrživost, u sljedećemu je: za sve dobro, ako ga je uopće bilo, zaslužna je samo boljševička partija i marksizam, a za sve loše, pa onda i za Staljina, krivi su agresija stranih i bijelih armija, blokada, neaktivnost internacionalnog pokreta, parlamentarna demokracija, socijademokrati, liberali, buržoazija, anarhisti, kapitalizam, ali i to što je rat progutao intelektualni cvijet pokreta. Još samo nedostaju suša i značajniji ciklonalni poremećaji. Dakle, svakako nismo krivi mi, boljševici, nego drugi zločesti barbe i tete. Dijete bi to formuliralo ovako: Ja sam sve naučio, ali me učiteljica ne voli i zato sam dobio lošu ocjenu. Trocki i ti to biste još mogli reći ovako: Socijalistička revolucija uspjela bi da nije bilo agresije i blokade, da u ratu nije poginuo intelektualni potencijal partije, da je Lenjin poživio, da su anarhisti pametniji nego što jesu, da buržoazija nije pružala otpor, da Staljin nije bio budala kao što je bio, da je bilo više hrabrosti u vrhu partije da mu se pruži otpor, da su Nijemci uspjeli u svojoj revoluciji, da je narod pametniji i da nije sklon kultu ličnosti, da je ovo, da je ono itd.

    Jasno je, naravno, i da bih ja bio najpametniji da nije Lubina.

    Ili, ajmo to još jednom preformulirati: jesu li Trocki i Lenjin krivi ako kod podizanja revolucije nisu vodili računa o mogućem ishodu i katastrofalnim posljedicama ili, možda ipak jesu o tome vodili računa, zbog čega su onda sasvim sigurno krivi jer su znali što će se dogoditi a nisu pričekali i poradili na tome da se na internacionalnom i domaćem terenu poslože okolnosti koje bi pobjedu učinile izglednijom i korisnom za sve, a ne samo za novu klasu – političku birokraciju.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  12. Labin Kaže:

    “Ili, ajmo to još jednom preformulirati: jesu li Trocki i Lenjin krivi ako kod podizanja revolucije nisu vodili računa o mogućem ishodu i katastrofalnim posljedicama ili, možda ipak jesu o tome vodili računa, zbog čega su onda sasvim sigurno krivi jer su znali što će se dogoditi a nisu pričekali i poradili na tome da se na internacionalnom i domaćem terenu poslože okolnosti koje bi pobjedu učinile izglednijom i korisnom za sve, a ne samo za novu klasu – političku birokraciju.”

    Citav ovaj pasus samo pokazuje upravo tvoje jos poptpuno infantilne predozbe o nastajanju, razvoju i nestajanju potencijalne revolucionarne situacije u odredjenim konkretnim oklonostima, kao i tipicno vulgarno-idealisticko shvacanje socijalisticke revolucije koju “zapocinju” ili “podizu” politicke vodje jedn politicke struje. Nikakv Lenjin i nikakv Trocki ne mogu zapoceti ili “podici” revoluciju u smislu nastajanja revolucionarne situacije. Revolucionarna situacija ne nastaje po narudzbi i volji Lenjina ili Trockog, vec nastaje kao spontana eksplozija akumuliranih drustvenih proturjecnosti, koje u jednom trenutku punom silinom provale na povrsinu drustva. Ruska revolucija 1917 je zapocela strajkom radnica jedne tekstilne tvornice u Petrogradu, i u vrijeme tog strajka jos nikome nije bilo na kraj pameti da ce se taj strajk pretvoriti u revolucionarnu plimu koja ce unutar dva ili tri tjedna pomesti carizam (govorim o Februarskoj revoluciji).

    Isto tako, u takvim situacijama postoji konacni vremenski okvir u kojem je evtl. moguce revolucionarnom gibanju dati konkretan politicki program i smjer prije nego sto se ospe pod teretom nepostojanja jasne politicke perspektive. Drugim rijecima, jednom nastala revolucionarna situacija nazalost nece cekati na tvoje “povoljnije okolnosti”, vec se unutar takve situacije mora djelovati u skladu s vremenskim okvirom koji jos dopusta organiziranje preuzimanja realne vlasti od strane organizirane radnicke klase prije nego sto nepostojanje organizirane i jasne politicke perspektive dopusti burzoaziji da se konsolidira i kroz prolongirani status quo demoralizira pokret i na kraju potpuno suzbije val revolucionarne situacije (dobar (ali niti izdaleka jedini) primjer za ovo je npr. Maj 1968 u Francuskoj).

    Internacionala situacija onog trenutka bila je najizglednija moguca internacionalna situacija citavog tog perioda, jer su cetiri godine Prvog svjetskog rata politicki radikalizirale evropsku radnicku klasu do tocke u kojoj je bilo samo pitanje vremena u kojoj ce od zemalja sudionica rata odjeknuti prva eksplozija. Prva je odjeknula u Rusiji, nastavile su ju eksplozije u Finskoj, Njemackoj, Madjarskoj, Italiji, Austriji, Irskoj itd. To sto nisu pobjedile, ne znaci da nisu mogle pobjediti jednako kao sto pobjeda revolucije u Rusiji ne znaci da ona nije mogla biti porazena. Mogla je biti porazena, da su boljsevici npr. vodili politiku koju je vodio Bela Kun u Madjarskoj – u tom slucaju bi posve sigurno bila porazena. Da su pobjedile, nikakva politicko-upravljacka birokracija ne bi imala sanse, jer bi njenom razvoju time bile oduzete temeljne materijalne pretpostavke. Staljinizam i politicko-upravljacka birokracija ne izrastaju, kako si to zamisljaju vulgär-idealisti, iz “ideja” i “principa” u zrakopraznom prostoru, vec posjeduju, bas kao i sve druge stvari ovoga svijeta, svoje konkretne materijalne preduvjete. Bez postojanja tih materijalnih preduvjeta oni su isto tako nemoguci kao sto su bez njih nemoguci moderna gradjanska individua, prekooceanski brod, antropozofija, dvanaesttonska glazba ili NASA.

    Revolucionarna situacije sama po sebi jos nije nikakav garant pobjede revolucije, i revolucionatna situacija ne ceka ni na kakvu “pripremljenost” i ni na kakvo “poslagivanje okolnosti” koje nastaje neovisno i s one strane same revolucionarne borbe. Jedino nacelo, na koje se u vec postojecoj revolucionarnoj situaciji revolucionarna organizacija moze osloniti glasi: Fortuna iuvat audacem.

    “Dakle, svakako nismo krivi mi, boljševici, nego drugi zločesti barbe i tete. Dijete bi to formuliralo ovako: Ja sam sve naučio, ali me učiteljica ne voli i zato sam dobio lošu ocjenu”

    Da li je dijete u pravu ili u krivu, to se tek ima konkretno utvrditi. Isto vrijedi i za boljsevike. To sto ti a priori pretpostavljas da su dijete i boljsevici u krivu, to je tvoj problem, kao i tvoj voluntarizam po kojem je zdrav razvoj radnicke demokracije moguc i u uvjetima rata, gladi i unistenja industrijske baze, samo ako vladajuca politika nije “totalitarna” i “nedemokratska” (jos par opcenitih fraza, ispranih od svakog konkretnog znacenja i odnosa sa danom historijskom situacijom). Tebi cini se nikako ne ulazi u glavu da bi, cak i u slucaju da je boljsevicka politika u prvim godinama postojanja RSFSR ispunjavala sve tvoje “demokratske” kriterije, unutar nepromijenjenog, ratom i intervencijom zadanog materijalnog okvira u kojem je egzistirala uspon staljinizma (sa Staljinom ili bez njega, potpuno svejedno) bio jednako tako neizbjezan kao i da je ta politika od pocetka bila potpuno totalitarno-policijskog karaktera.

    Drugim rijecima, citava tvoja kritika svodi se na vulgarno-idealisticku poziciju o irelevantonsti materijalno-drustvenih uvjeta i o o njima neovisnoj odlucujucoj ulozi “ideja”, “moralnih kvaliteta”, “psiholoskih osobina” itd. iz kojih onda u zrakopraznom prostoru izvire drustvena realnost modelirana po njihovim karakteristikama.

    Toliko o “infantilnim predodzbama”.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  13. Labin Kaže:

    “Trocki i ti to biste još mogli reći ovako: Socijalistička revolucija uspjela bi da nije bilo agresije i blokade, da u ratu nije poginuo intelektualni potencijal partije, da je Lenjin poživio, da su anarhisti pametniji nego što jesu, da buržoazija nije pružala otpor, da Staljin nije bio budala kao što je bio, da je bilo više hrabrosti u vrhu partije da mu se pruži otpor, da su Nijemci uspjeli u svojoj revoluciji, da je narod pametniji i da nije sklon kultu ličnosti, da je ovo, da je ono itd.”

    Ne. Ovi faktori koje tu nabrajas u istom cuspajzu, kao da su svi jednake tezine ili kao da neki nisu pretpostavka drugih nemaju svi isto znacenje. Agresija, blokada i gotovo potpuno unistenje ruske radnicke klase su temeljni i odlucujuci faktor. Ti faktori ujedno odredjuju temeljni okvir za svaki daljnji drustveni razvoj, i ako su oni jednom etablirani, onda je posve svejedno da li bi Lenjin jos pozivio ili ne bi pozivio, da li je Staljin budala ili nije, da li su anarhisti pametniji ili nisu pametniji, itd. Samo kvalitativna promjena tog temeljnog materijalno-drustvenog okvira moze stvoriti pretpostavke za izlazak iz gliba postepenog propadanja i klizanja u staljinizam.

    Da li npr. ogranicenje partijske demokracije (zabrana frakcija) na X. Kongresu 1921 u sebi nosi opasnost da se iskoristi za gusenje partijske demokracije? Naravno da nosi. Pitanje je medjutim, zasto se uopce na tom Kongresu o tome mora raspravljati? Zasto je to uopce pitanje, kojim se Kongres KPR(b) uopce mora baviti? Zato sto u situaciji praktickog nepostojanja zive radnicke klase prijeti akutna neposredna opasnost rusenja zadnjih garanata odrzanja radnicke vlasti, koje je jedino (ako je uopce) moguce ako se partija prema van percipira kao jedinstveni, homogeni blok, sto nije moguce uz postojanje sluzbenih partijskih frakcija. Pitanje nije, da li su na tom Kongresu u pravu oni koji tvrde, da je takva mjera trenutno potrebna da se partija konsolidira u jednoj iznimno teskoj i neizvjesnoj situaciji u kojoj se RSFSR nalazi, ili su u pravu oni koji tvrde, da je takva mjera opasnost za demokratske tradicije kolektivnog odlucivanja.

    Problem je upravo u tome DA SU U PRAVU I JEDNI I DRUGI, t.j. da je rijec o situaciji u kojoj se mora birati izmedju kuge s jedne i kolere s druge strane. Medjutim, temeljna pretpostavka same nuznosti takvog izbora su drustvene posljedice rata, gladi i blokade, koje su takav problem uopce nametnule kao problem. Ali bez uklanjanja tih posljedica, dakle bez izlazka iz blokade i brze revitalizacije radnicke klase kroz obnovljenu industriju iz toga nema izlaza, to je jos samo koprcanje objesenih koji nisu sigurni da li ce prezivjeti malo dulje ako se nagnu na desnu ili na lijevu stranu.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  14. Davor Kaže:

    Ha,ha… dižem temu od mrtvih… valjda to ovdje neće biti takav problem…

    Nešto sam čitao o radničkim kooperativama u zadnje vrijeme, tipa Mondragon u Španjolskoj, pa imam nekoliko pitanja…

    Kakav je pogled RB na takve kooperative općenito i što mislite o odluci radnika-vlasnika da menadžeri imaju i do deset puta veća plaće od običnih radnika? Dok je Španjolska u velikim problemima, Mondragon je najavio nova zapošljavanja…

    Tvrdi Ivan, citirajući Hayeka: ”Ako je posljedica bezličnih sila tržišta, nejednakost se mnogo spremnije podnosi i mnogo manje pogađa dostojanstvo osobe nego ako je posljedica plana.” U primjeru ove kooperative, nejednakost je posljedica odluke samih radnika i – koliko sam informiran – upravo je zato spremnije podnose, štoviše smatraju je pravednom.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  15. Rb-ovac Kaže:

    Pa nemamo neki službeni stav zapisan u nekoj deklaraciji, ali otprilike mislim da u ovome što ću reći izražavam ideje gotovo svih članova, barem koliko se o tome razgovaralo. Svaki pokušaj organiziranja radničkih kooperativa u kapitalističkom kontekstu ostaje izložen brojnim proturječjima i neminovno zapada u nepremostive probleme. Radničko upravljanje je u pravom smislu riječi ostvarivo i suvislo samo ako se uspostavi na razini čitavog društva i ako je pračeno preuzimanje državne vlasti od strane radničkih tijela. O nekim praktičnim problemima jedan drug piše u nedavnom tekstu o radničkom dioničarstvu. Osim toga jasno se pokazalo da kada te kooperative kao Mondragon dođu u drugu zemlju rade kao i svi drugi izrabljivači, tjerajući radnike na prosvjede i pobune protiv svoje politike (na netu je lako vidjeti nešto linkova o ovom pitanju). Takve kooperative vežu radnike uz logiku stvaranja profita, razbijaju radničko klasno jedinstvo, te često daju lažnu nadu o mogućnosti promjene društva na temelju reformističke aktivnosti na “mikrorazini”. Ta obilježja velikih kooperativa nisu slučajna već proizlaze iz činjenice da svaka kooperativa mora funkcionirati po kapitalističkoj logici, bez obzira što su vlasnici radnici, inače je osuđena na propast. Kratkoročna i neposredna alternativa ne nalazi se u slijeđenju formule stvaranja kooperativa koje kolektiv radnika ujedno svode na jednog kapitalista koji se sa drugim “klasičnim” kapitalistima mora natjecati na tržištu, već u zahjtevima za nacionalizacijom uz radničku kontrolu, u perspektivi preuzimanja vlasti.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  16. Lijevi Kaže:

    Vlasnici kooperativa – unutar Mondragona – su 100 posto sami radnici. Glasovanjem po principu jedan radnik – jedan glas biraju radnike koji obavljaju posao menadžera (u Mondragonu smatraju da su i menadžeri radnici) a svaka kooperativa samostalno odlučuje o tome što je to fer nadoknada za one koji obavljaju posao menadžera – raspon plaća se kreće između 1:3 i 1:10. “Raspon plaća” postoji i između radnika i inženjera, čistačice i kuharice, dizajnera i projektanta – u čemu je problem? Pedeset posto prihoda Mondragon reinvestira u zajednicu – 10 posto u humanitarne svrhe a 40 posto za razvoj, obrazovanje i stvaranje novih radnih mjesta te tehnološki razvoj – bili na kapitalističkom tržištu ili ne. Po tome su jedinstveni. Puno gore od njih još uvijek prolaze radnici zrenjaninske Jugoremedije koji zaista nastoje funkcionirati unutar neoliberalne države i igrati zadanu predstavu akcionara, vlasnika i političkih dirigenata.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  17. Milan Kaže:

    Problem je u onome što reče drug. Ili, evo konkretnog tekta (čemu biti sektaš, pa ne linkati tekst od i anarhosindikalista ako su ok odradili posao, jel):
    http://www.masa-hr.org/content/mondrag%C3%B3n-mit-o-kooperativama

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)
  18. lijevi Kaže:

    Još malo nesektaškog pojašnjenja:
    http://www.cooperativeconsult.com/blog/?p=490

    Od 2003.g. unutar Mondragona se prilično žučno raspravlja o trendu uključivanja “kooperativa” koje nisu članice korporacije, pa time i ne prihvaćaju poslovni credo Mondragona (ne potpuno). Poljska kooperativa FagorMastercook je 2006. promijenila ime u FagorMastercook S.A. i postala tzv. “anonymous company” što bi kod nas – ako sam dobro shvatio -otprilike bilo kao mješanac d.d. i d.o.o., igre bez granica.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)

Leave a Reply

Advertise Here

Prijavite se na mailing listu Radničke borbe

Adresa e-pošte

Pogledajte grupu