Prema jučerašnjim rezultatima DZS-a, hrvatski bruto domaći proizvod je u drugom kvartalu ove godine pao za 2,1 %. Javnost je taj pokazatelj dočekala s nezadovoljstvom iako su ekonomisti predviđali čak i veći pad, od 2,8 – 3 %. U vladi brane svoju poziciju sljedećim argumentima. Tvrde da je ovaj pad najveći koji će se dogoditi u ovom mandatu. Nadalje, kad se pokrenu veliki investicijski projekti pokrenut će se i gospodarstvo. Dotad traže strpljenje koje će se, kažu, na kraju sigurno isplatiti jer su uvjereni da rade dobar posao za koji treba vremena da poluči prve veće rezultate. U krajnjoj liniji glavna briga ove vlade jest proračun i očuvanje kreditnog rejtinga. Idu logikom da će im biti lakše ostvariti neke projekte i privući strane investicije, ako im kreditni rejting nije smanjen. Ukoliko im rejting bude smanjen, MMF je realnost, a to znači i opasnost za ovu vladu.

HDZ, kao druga najjača stranka u zemlji, ima sljedeću taktiku. Govore kako su oni i očekivali ovakve rezultate pošto vlada ništa ne radi. Svoja rješenja još ne otkrivaju jer ih razrađuju i zato jer ne žele pomagati vlastima (čitaj: program im je više-manje sličan; pošto su to stranke koje su dosad promicale neoliberalnu ekonomsku politiku i koje rješenje krize vide u zamahu privatnog poduzetništva uz jaku asistenciju države). Hrvatski laburisti, kao treća najjača stranka po anketama, dobivaju više medijskog prostora kako bi se i oni očitovali o trenutnom stanju u gospodarstvu te ponudili svoja rješenja. Tako predsjednik laburista, Lesar, govori o tome da Hrvatskoj treba vlastita verzija sistema fleksigurnosti i kako, uostalom, treba ulagati u proizvodnju (ovdje se Lesar slaže sa većinom ekonomista u državi koji izlaz vide u pokretanju proizvodnje, a ne u trgovini i turizmu). Također govori da vlada griješi što provodi fiskalnu konsolidaciju jer na taj način građanima izbija novac iz džepova, potrošnja još više pada, a time i industrijska proizvodnja. Većina hrvatskih građana, koju uvelike predstavljaju mediji svojim anketama i svojim reportažama, je pak ogorčena i nada se nekoj promjeni.

Od silnih nastupa glavnih političara i ‘nezavisnih’ ekonomista, građani zaista imaju dojam da se radi o tome da je u Hrvatskoj recesija uvezena ili pak da je ona posljedica strukturnih problema (prevelike administracije, prevelikih i ‘tromih’ poduzeća, korupcije; vidjeti zaključno izvješće MMF-a iz veljače ove godine). Ova recesija će se zatim pretvoriti u gospodarski oporavak kad se ovi problemi riješe i onda će svima biti nešto bolje. Ovo su fenomeni koji su lako vidljivi, lako se prihvaćaju pa se njima i lako manipulira. Nije nimalo teško ustanoviti da je BDP u jednom vremenskom periodu u odnosu na drugi pao kao ni koje su njegove glavne komponente ostvarile pad. Također nije teško ustanoviti da je recesija uvezena (kao što neki tvrde) jer logično da će hrvatski izvoz pasti ukoliko je pala potrošnja u glavnim trgovinskim partnerima. Ukoliko padne izvoz to znači i gubitak radnih mjesta što povlači pad potrošnje u domaćoj zemlji sa svim ostalim posljedicama. Pogotovo nije teško ustvrditi kako je za recesiju ‘kriva’ loša poslovna klima i troma administracija s koruptivnim navikama. Naime, kako će jedan poduzetnik pokrenuti određenu investiciju i tako pridonijeti BDP-u ako je suočen s raznim preprekama (kako to dnevni i tjedni listovi prenose)? Slični fenomeni bi se mogli nabrajati unedogled, ali što im je zajedničko? Zajedničko im je to što su oni fenomeni kapitalizma. Dakle, ovdje se ne govori (valjda nitko nije toliko naivan) o hrvatskom društvu kao o nekom društvu izvan vremena i prostora. Ovdje se govori o kapitalizmu u Hrvatskoj i to ne samo kao ekonomskom sistemu (iako pojednostavljivanje kapitalizma na ekonomski sistem većina ljudi olako prihvaća) već kao ukupnom društvenom sistemu. Naravno, mnogi će reći da su svjesni kapitalizma u Hrvatskoj, ali da ova zemlja nije otok, k tome da je previše korupcije, da je loša poslovna klima itd. Upravo takve izjave i dokazuju suprotno, da nisu svjesni kapitalističke realnosti. Stoga je i moguća situacija u kojoj se političke i ekonomske elite očituju te kritiziraju i nude rješenja baš iz perspektive kapitala! Jedina razlika je u tome što neki vide rješenje u manjoj intervenciji, a drugi ga vide u većoj intervenciji države.

Koje su posljedice ovakve ‘kreacije javnog mnijenja’? Ljudi prihvaćaju nametnutu im prividnu jednakost. To se pogotovo vidi kad se daju izjave u kojima se govori o tome kako će svima biti bolje, o tome kako se svi trebaju strpjeti, kako nitko drugi nije kriv za krizu osim nas samih itd. Ljudima se usađuje ‘prirodnost’ (umjetna!) postojećeg sistema. Hrvatski radnik, stoga, ili vjeruje da će nakon ‘pokretanja investicija’ njemu biti bolje ili je izgubio vjeru u bilo kakav napredak jer on ne zna i ne vidi ništa drugo osim surove stvarnosti. U oba slučaja je prevaren.

Prema tome, najvažnije je prikazati pravo stanje stvari, ono koje nije lako vidljivo i koje je puno kompleksnije. Samo takvim prikazivanjem uvidjet će se potpuna promašenost svih prijedloga ‘nezavisnih’ ekonomista i političara. Treba poći od samog kapitalističkog sistema. Na čemu počiva kapitalizam? Na cijeđenju profita kapitalista (koji je oličenje kapitala) iz radnika putem procesa eksploatacije koji se svodi na krađu radnikovog viška radnog vremena, time i viška proizvoda. Svi ostali odnosi zarade profita ne bi mogli postojati bez temeljnog odnosa najamnog rada-kapitala. Kad se ovaj odnos malo zakomplicira, dobije se izuzetna dinamika eksploatacije. Naime, razvijeni kapital zemalja Zapada eksploatira radnike vlastitih zemalja, ali i radnike manje razvijenih i nerazvijenih zemalja. Nadalje, kapital manje razvijenih i nerazvijenih zemalja eksploatira radnike također vlastitih zemalja i, u nešto manjoj mjeri, radnike razvijenih zemalja. Zatim kapital u razvijenim zemljama ima kontrolu nad kapitalom u manje razvijenim i nerazvijenim zemljama. Konačno, kapital u zapadnim zemljama tek je u privremenom savezu u odnosu na ostali svijet. Taj je savez uvelike određen samim kapitalističkim ciklusima. Ovdje postoje i još dublji međuodnosi koje ćemo zanemariti.

Gdje je tu Hrvatska? Hrvatska je periferna polukolonija Europske unije. I ovdje imamo prethodno nabrojane međuodnose najamnog rada i kapitala. Međutim, nas se zasad tiče onaj gdje kapital nerazvijenih zemalja eksploatira radnike vlastitih zemalja. Dakle, ono što je bitno i što treba naglasiti jest da u našem društvu postoje klasni antagonizmi! Postoje kapitalisti i postoje radnici kao dvije najočitije klase. Tako da nije dovoljno pričati samo kako su glavni krivci banke. Ili pak kako je krupni kapital loš, a onda se zalagati za privatno poduzetništvo ili poboljšanje poslovne klime. Financijski kapital je jedan od oblika kapitala, ali nije njegov jedini oblik. S druge strane privatni poduzetnik je također kapitalist, a neminovna tendencija kapitalizma jest da od njega učini krupnog kapitalistu ili da ga uništi.

Klasni antagonizam se najjasnije očituje suprotnim klasnim interesima, odnosno u obrnutom srazmjeru profita i plaća radnika. Ukoliko plaća pada, profit će rasti i ukoliko plaća raste profit će padati. ‘Poslodavac’ će povećati radniku plaću tek ako njemu profit raste (naravno i kad ga radnik i konkurencija na to prisile). To nipošto ne znači da kad je period gospodarskog uzleta radnicima nužno rastu plaće. Presudni utjecaj ovdje imaju tržišna pozicija kapitaliste ili konkurencija i radnička borba. Hrvatski državni zavod za statistiku vodi dvije od tri vrste najamnina. Bilježe se fluktuacije nominalnih i realnih najamnina. No, gdje su mjerenja relativnih najamnina? Ove ukazuju na odnos rasta radničke plaće i profita kapitaliste. Samo se pomoću potonje vrste najamnine mogu vidjeti pravi razmjeri eksploatacije i ustanoviti porast profita na teret plaće. Ipak, značaj fluktuacije realne najamnine za nas je u tome što nam ona pokazuje pada li ili raste cijena radne snage. Primjerice, u odnosu na prošlogodišnji lipanj, ove godine realna plaća u Hrvatskoj bila je za 3,8 % manja. Točnije, ona iznosi u prosjeku 5.492 kn neto. Ovo je posljedica uglavnom dviju stvari, poskupljenja energenata i hrane (dakle za život potrebnih sredstava radnika) kao i otpuštanja velikog broja radnika iz privatnog sektora te na taj način veće ponude radne snage odnosno intenzivnije konkurencije među radnicima.

S druge strane, industrijskim kapitalistima u ovoj zemlji profiti padaju, a zalihe se nagomilavaju. Oni ne žele i ne mogu započeti ciklus proizvodnje iz nekoliko razloga. Prvo (gotovo) nemaju kome prodati robu jer je i dobar dio zemalja s kojima trguju u recesiji. Onaj dio koji nije u recesiji traži jeftinije robe, što znači da su ovi proizvođači preskupi ili nekonkurentni. Ovo dovodi do drugog razloga, a to su troškovi zbog kojih su nekonkurentni. Visoka cijena radne snage (za kapital je cijena radne snage uvijek visoka) i previše neučinkovite administracije za pokretanje posla. Drugu stvar rješavaju raznim apelima vladi da treba smanjiti broj ljudi u administraciji, neke propise ukinuti itd., kao i kroz svoje saveznike, ekonomiste koji se, držeći se ili pak slažući se s naputcima MMF-a, također zalažu za ‘pojeftinjenje poslovanja u zemlji, rješavanje tromih javnih poduzeća, javne administracije …’, da citiramo samo ravnateljicu Ekonomskog instituta (treba proći kroz izvješće MMF-a i probati pronaći neka neslaganja, ako ih uopće i ima). Prva stvar je na djelu i provodi se suptilnije. Povećanje PDV-a, time ali ne i samo time uzrokovano povećanje cijena hrane ruši cijenu radne snage. Država ni ne pokušava zaustaviti ovaj rast iz nekoliko razloga. Postoji savez između poslodavaca i vlade koji ide preko ministra Čačića koji vrlo dobro surađuje sa Hrvatskom udrugom poslodavaca. Već smo napomenuli da niža cijena radne snage ide na ruku kapitalu jer mu omogućuje isplativost pokretanja posla, između ostaloga. Zatim, vladi odgovaraju veći indirektni porezi poput PDV-a jer čine najveću prihodnu stavku u proračunu, dok se direktni porezi reguliraju na takav način da je i sam ministar Linić priznao kako on i vlada čine sve kako bi rasteretili poduzetnike i kako su dosad sve činili zbog njih. Punjenje proračuna je vrlo bitno kako za smanjenje proračunskog deficita, tako i za očuvanje kreditnog rejtinga. U situaciji kad je hrvatske poljoprivrednike pogodila suša, reakcija vlade se čini kao logični nastavak ove politike koju smo dosad opisivali. Naime, vlada neće značajnije intervenirati kako bi zaustavila rast cijena poljoprivrednih proizvoda zbog proračunske konsolidacije i jer ima interes u rušenju cijene radne snage. U suprotnom bi morala isplatiti razne subvencije kao i naknade za štetu nastalu sušom. Ovo bi samo povećalo proračunski deficit. Ministar poljoprivrede Jakovina je nedavno, dakle u vrijeme kritičnog stanja u poljoprivredi davao razne intervjue nadajući se da će njegove izjave dospjeti do rejting agencija koje će se uvjeriti da hrvatska vlada drži proračun pod kontrolom i da je ništa ne može iznenaditi.

Prema tome, u situaciji smo gdje vlada kao čvrsti saveznik kapitala čini sve kako bi osigurala povoljne uvjete za početak novog ciklusa. Oni to nazivaju ‘poboljšanjem poslovne klime’, ‘rasterećenjem poduzetnika’, ‘povećanjem konkurentnosti’ itd. Mi to nazivamo pravim imenom – rušenjem cijene radne snage i osiguravanjem uvjeta za intenzivniju eksploataciju radnika od strane kapitalista. Na djelu je kejnezijanizam, sustav ekonomskih politika koji ima za cilj stabilizirati kapitalizam i tako pomiriti klasne antagonizme. Naravno to ne znači da će te ekonomske politike biti prepisane iz udžbenika samog Keynesa jer se štošta promijenilo u zadnjih sedamdesetak godina, ali se osnovne intencije lako uočavaju. Da je Keynes opet oživio vidimo po nekim ekonomistima koji često imaju pišu za dnevne listove. Jedan od njih, Ratko Bošković za Jutarnji list, je napisao kako je Keynes najveći ekonomist svih vremena i kako je njegovo glavno djelo najveće svih vremena.

I što možemo očekivati u postojećoj situaciji? Velikoj većini hrvatskih građana neće biti nimalo bolje jer, kao što smo napomenuli, vlada čini sve da pokrene kapital, a to se svodi na rušenje cijene radne snage. S druge strane, gledanjem statističkih podataka uočava se još jedna zanimljivost kapitalizma. Primjerice ukupni pad hrvatskog BDP-a dosad iznosi oko 12 % i na razini je BDP-a iz prve polovice 2005. godine. U ovome se vidi bankrot kapitalizma. Dakle, nisu samo krize pokazatelj kapitalizma kao prevladanog sistema već je to ono što se pokušava staviti pod tepih. Hrvatsko je gospodarstvo (ovdje se misli na gospodarstvo na području RH pošto BDP to i mjeri) palo za sedam godina! Kretanje kapitalizma u Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama, zapravo znači u najmanju ruku stagnaciju društva. Naime, ukoliko zemlja ostvaruje ekonomski rast nekoliko godina, pa onda dođe kriza koja ruši životni standard i više nego što je ranije rastao, obezvrijedi dobar dio postojećeg kapitala, te se ista zemlja praktički vrati unazad nekoliko godina, to znači tapkanje na jednom mjestu. A još kad se uzme u obzir kako BDP ni nije pravi pokazatelj stanja u društvu, već da stvari prikazuje povoljnijima nego što jesu, onda možemo vidjeti kako nam predstoje još veća previranja.

Kako sada, nakon svega što smo napisali, mogu izgledati savjeti raznih ekonomista ako ne naivno? Investicije u proizvodnju, ukidanje suvišne papirologije, razni investicijski projekti u energetici, to su mjere koje ne idu na ruku društvu već kapitalu koji si je društvo prisvojio. Što danas znači jednom radniku investicija u proizvodnju? Ukoliko investicija pokrene ciklus, radnika opet čeka ista stvar za nekoliko godina. Dakle čeka ga minimalni porast najamnine, koliko to dopušta konkurencija i koliko se za to izbori sindikat, uvjeravanja od strane nadređenih kako posla ima. Onda najednom, zatvaranje pogona i otkazi, radnik na cestu, a razni ekonomisti počinju dijeliti savjete kako su potrebne investicije u proizvodnju. Radi se o tome da bilo kakvi ekonomski savjeti u kapitalizmu koji se tiču kapitala idu na štetu većine građana. Ekonomski savjeti moraju biti od neposredne koristi radnih ljudi. Evo nekoliko takvih savjeta: zaustavljanje porasta cijena hrane i energenata, skraćivanje radnog tjedna dodatnim zapošljavanjem nezaposlenih uz zadržavanje cijene radne snage, uvođenje ekstremno progresivnog poreza itd.

Nakon svega napisanog, možemo zaključiti da je najvažnije uvidjeti osobine trenutne krize i ‘rješenja’ koja se nude, dakle čija i kakva je to kriza te za koga su spremna ta ‘rješenja’. Nakon toga samo savezom svih potlačenih skupina u društvu, a protiv kapitala (time i protiv ove vlade i ekonomskih savjetnika), se mogu mijenjati stvari.

D.B.