Postoji jedna kategorija čovjekoljubaca, pa čak i socijalista, koji smatraju da su štrajkovi velika nesreća za ”interese samih radnika”, i čiji se veliki cilj sastoji u tome da pronađu metodu kojom će se osigurati stalne prosječne nadnice. Previđa se činjenica da industrijski ciklus sa svojim fazama čini prosječnu nadnicu neostvarivom. Naprotiv, ja sam uvjeren da su naizmjenično povećanje i smanjenje nadnica i stalni sukobi između radnika i poslodavaca koji proizlaze iz toga, u sadašnjoj organizaciji proizvodnje neophodna sredstva za održavanje borbenog duha radničke klase, za okupljanje u veliku organizaciju protiv napada vladajuće klase, koja će spriječiti da radnička klasa ne postane žaljenja dostojan, tup, manje-više dobro hranjeni instrument proizvodnje. U jednom društvenom poretku koji počiva na antagonizmu klasa moramo, ako želimo sprječavati ropstvo, ne samo govorom nego i djelom, prihvatiti borbu. Da bismo pravilno ocijenili vrijednost štrajkova i udruživanja, ne smijemo dopustiti da nas zbuni prividna beznačajnost ekonomskih rezultata, već moramo imati u vidu prije svega moralne i političke rezultate koji se postižu. Da nije dugih naizmjeničnih faza malaksalosti, prosperiteta, prenapregnutosti, krize i bijede, kroz koje moderna industrija ciklično prolazi, koje dovode do porasta i opadanja visine nadnica, i da nije stalnih sukoba između poslodavaca i radnika koji sasvim odgovaraju varijacijama u nadnicama i profitima, radnička bi klasa Velike Britanije i cijele Europe bila smrvljena, otupjela, upropaštena i ropska masa, čije bi oslobođenje vlastitim snagama bilo isto tako neostvarivo kao i oslobođenje od ropstva u antičkoj Grčkoj i Rimu. Ne smijemo zaboraviti da su štrajkovi i udruživanje među kmetovima bili rasadnici srednjovjekovnih općina i da su te općine sa svoje strane bile izvor života nove vladajuće buržoazije.

(Kurziv RB)

Radnički pokret u Engleskoj, 1853., pisano za New York Daily Tribune. K.Marx-F.Engles, Dela, t.12, Beograd 1975.,str.141