Želimo predložiti prijelazne zahtjeve radi dopune – a ne zamjene – zahtjeva Tranzicijskog programa iz 1938.:

1. Skraćivanje tjednog radnog vremena na 30 sati (ili 28 sati – četiri dana od 7 sati) bez smanjivanja tjedne plaće, u svim industrijaliziranim ili poluindustrijaliziranim zemljama. Opća zabrana prekovremenog rada. Obavezno zapošljavanje kako bi se osiguralo da ove mjere eliminiraju nezaposlenost u tim zemljama. Radnička kontrola nad tvornicama da bi se osigurala potpuna primjena ovih mjera.
2. Bez ubrzavanja radnog tempa. Radnička kontrola, tj. pravo veta, na nivou poduzeća u pitanjima ritma i organizacije rada.
3. Suprotstaviti međunarodnu konzultaciju i kooperaciju sindikata i sindikalnih aktivista i klasnu borbu nastojanjima multinacionalnih kompanija da biraju lokacije tvornica prema razlikama u plaćama. Sve izrazitijem srozavanju plaća u zemljama „visokih dohodaka” suprotstaviti postupno povećanje plaća u zemljama „niskog dohotka”.
4. Modelu ekonomskog razvitka „sve za izvoz” u zemljama „niskih plaća” suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog proširenju unutrašnjeg tržišta, koji daje prednost zadovoljenju osnovnih društvenih potreba.
5. Međunarodnoj podjeli rada, koja teži davanju monopola nad koncepcijom i razvojem visokotehnološke opreme imperijalističkim zemljama, suprotstaviti sustavno prenošenje te tehnologije u manje razvijene zemlje, i to po niskim cijenama.
6. Obrana socijalnog dohotka. Protiv smanjivanja socijalnih budžeta u školstvu, zdravstvu itd.
7. Poništavanje dugova i kamate na dugove manje razvijenih zemalja. Drastično smanjivanje unutarnjih dugova u svim zemljama, osim za sitne štediše do određene visine, te upotreba tako oslobođenog novca za zadovoljenje osnovnih društvenih potreba.
8. Radikalna agrarna i urbana reforma u zemljama Trećeg svijeta.
9. Potpuna zabrana proizvodnje nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja. Uništavanje postojećih rezervi takvog oružja pod kontrolom stanovništva.
10. Neodgodiva zabrana izgradnje novih nuklearnih centrala. Postupno zatvaranje postojećih nuklearnih centrala, bez smanjivanja ukupne raspoložive energije, tako što će se istodobno razvijati ekološki „čisti” energetski izvori. Pročitaj detaljnije

Najveće do sada ostvareno konkretno postignuće  radničkog ustanka u Bosni i Hercegovini predstavlja osnivanje i svakodnevno funkcioniranje Plenuma u Tuzli. Prirodno je da grad u kojemu je ustanak započeo, gdje je od samoga početka posebno dolazila do izražaja snaga radničke baze pokreta – koja je oko sebe okupila i vodila studente, nezaposlene i umirovljenike – bude prvi koji je u život zemlje uveo novi politički oblik u službi potlačenih. Za razliku od svih vlada i skupština, koje su po svojoj prirodi nužno birokratizirane, korumpirane i predstavljaju alat političara u sprezi s tajkunima i kapitalistima svih vrsta, Plenum predstavlja organ samog naroda koji predstavlja i štiti njegove interese. Zbog toga Tuzlanski plenum predstavlja najvažniji politički događaj posljednjih desetljeća, ne samo u BIH nego i u čitavoj regiji. Talog malograđanskih „analitičara“ i „novinara“, ograničenih vidokrugom svojeg „nacionalnog naboja“ i identitetluka, može na ovakve ocjene oslobađati svoj hijenski smijeh koliko ga volja. Značenje Plenuma nije privremeno niti on predstavlja neku jednokratnu epizodu. Kako god da se pokret u narednim tjednima i mjesecima bude razvijao više nitko iz sjećanja radničke klase ne može izbrisati njegovo postojanje. Kad se god u narednim godinama radnici i ostali potlačeni – ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i šire – budu u svojim borbama našli pred pitanjem kako se organizirati pred njima će se otvoriti put koji su im pokazali tuzlanski radnici. Pročitaj detaljnije

Amela Hajvaz dugogodišnja je novinarka iz Tuzle. Novinarstvom se bavi od 1991. Radila je dugi niz godina u Radio Tuzli i kratko (4 godine) na privatnoj RTV Slon. Danas je dopisnik radija Glas Amerike (VOA). Razgovarali smo s njom o trenutačnoj situaciji u Tuzli i BiH, uzrocima nastajanja bunta radnika i omladine te  koracima koji se kane poduzeti nakon rušenja aktualnih vlasti.

Što je, po vama, bio povod za prosvjede radnika i omladine u Tuzli, a onda i u cijeloj BiH?

Prosvjedi su se događali  i do sada, mirni naravno, koji nisu urodili plodom. Prosvjedi radnika koji su privatizacijskom pljačkom ostali bez posla, trajali su mjesecima i nije se dogodilo ništa. Prosvjedi mladih ljudi koji s fakultetskim diplomama godinama čekaju posao, također su se događali i ranije. Međutim kada su svoje nezadovoljstvo „ujedinili”, pa kad ih je na ulice izašlo pet tisuća, pa sljedeći dan više, vlasti su i dalje nastavile sa svojim ignorantskim ponašanjem, no gladni, nezaposleni, obespravljeni odlučili su skrenuti pažnju na sebe. Nažalost paljenjem zgrade Vlade, Općine, kamenovanjem sudova i tužilaštva, ali to je bio jedini način da ih se shvati ozbiljno nakon 20 godina. Nakon Tuzle dogodilo se Sarajevo, Zenica, Mostar, Bihać… i tako redom. Kada se zemlja zapali u jednom danu to je najveći krik, vrisak. Tu su istu zemlju branili, gradili nakon agresije i na kraju sami je pale. Ali DOSTA bio je jedini uzvik te subote 8. veljače na svim prosvjedima širom BiH. Pročitaj detaljnije

Izađimo i mi na ulice, pridružimo se borbi naroda BiH za socijalno pravedno društvo. Pokažimo politici i krupnom kapitalu da nismo njihove lutke koje će moći i dalje nesmetano pljačkati! Želimo društvo za 99% ljudi a ne društvo političko-tajkunske oligarhije!

https://www.facebook.com/events/281597705331403/

Drage drugarice i drugovi,

kao što vidim hrvatski mediji ponovo obmanjuju javnost te iznose neistine što se tiče prosvjeda unutar BiH. Hrvatski mediji nazivaju naše drugove huliganima i nacionalistima. Što nikada nije bila veća laž i podvala od nastanka marionetske države Hrvatske i ostalih u regiji…Narodi i narodnosti BiH su nakon 25 godina ugnjetavanja, gladovanja, pljačke, opstrukcije društva i na koncu veleizdaje svih vrijednosti koje država BiH ima, odnosno imala je, a to su bratsvo i jedinstvo, konačno rekla DOSTA kapitalističkoj tiraniji! Grad Mostar, koji je podjeljen više od 20 godina konačno je zajedno i svjestan prljave politike koja je se odigrala zadnjih 25 godina na ovim prostorima. Zajedno su u istom cilju, a to je rušenje izdajica i njihovih podanika, obnove bratstva i jedinstva te izgradnji bolje budućnosti svojoj djeci i unucima.
Drugarice i drugovi, puno puta sam spomenuo kako vrijeme prljavog kapitalizma prolazi i da je vrijeme pokazati zube u borbi za pravdu!

Recimo našim drugovima u BiH da nas ima i da smo uz njih u svakom pogledu!

Smrt fašizmu sloboda narodu!
KONDOR

Masovni ustanak u BIH, čiju bazu predstavljaju radnici, nezaposleni i omladina, pokazao je veličanstvenu snagu potlačenih u sukobu s izrabljivačkim sustavom, njegovim psima čuvarima i simbolima moći.  Situacija je u veoma kratkom roku iz prosvjeda prešla gotovo u stanje pred-revolucionarnog vrenja. Kriza koju je stvorio kapitalistički sustav, bahatost i samovolja političke elite i neprekidno gaženje radničkih prava konačno su izazvali snažnu reakciju masa. Oni koji su desetljećima provodili sistematsko nasilje nad radnicima, izazivali krvave ratove i okretali radnike jedne protiv drugih, uništavali živote i budućnost milijuna, a radnička prava gazili zbog svojih profita i zarada svojih saveznika sada dvolično pozivaju na mir, nenasilje i smirivanje situacije. Naravno kada pod svaku cijenu žele spriječiti  bilo kakve promjene i ugrožavanje svojih pozicija. Nasilje koje se svakodnevno provodi nad običnim čovjekom u vidu neoliberalne politike u potpunosti zasjenjuje svako nužno i obrambeno korištenje nasilnih sredstava od strane pobunjenog naroda. Samo ta činjenica je dovoljna da otpuhne sve naivno – pacifističke moralizatorske prigovore ustanku u BIH, iza kojih se skriva želja za očuvanjem postojećeg poretka. Za potlačene u Hrvatskoj, ali i ostatku regije, najvažnije je da što skorije pođu putem koji su pokazali naši drugovi u BIH – protiv vlade, političke elite i tajkuna – svim nužnim sredstvima. Pročitaj detaljnije

Uvod

Rad koji ćemo ovdje predstaviti[i] zanimljiv je iz nekoliko razloga: djelo je to Eugena Varge, mađarskog marksističkog ekonomista koji se ponajviše bavio privrednim ciklusima; u ovom je radu Varga obradio političko-ekonomske temelje američkog imperijalizma u vrijeme kada je on jačao. Upravo taj prijelaz u imperijalističku silu važan je motiv da se objasne njegovi uzroci te njihov utjecaj na vanjsku politiku zemlje i da se pokuša dati prognoza za nadolazeće razdoblje. Konačno, ovaj rad implicira ono što je odavno tvrdnja marksističke političke ekonomije – nacionalnost kapitala je jednostavno odijelo koje on stavlja na sebe s obzirom na razne okolnosti i vremena. Drugim riječima, posljednjih nekoliko stoljeća kapital je u načelu funkcionirao na više-manje isti način, a to „više-manje” podrazumijeva okolnosti zemlje domaćina. Ta se politika sastojala u sljedećem: zemlja bi najprije bila na poljoprivrednom nivou i veliki uvoznik hrane i sirovina, a njena vanjska politika bila bi nenametljiva, u skladu s njenom ekonomskom moći. Zatim bi, s relativnim jačanjem industrije, počela izvoziti sirovine i na taj način ostvarivati suficit u vanjskoj trgovini. Ovo jačanje industrije naravno ne bi bilo moguće bez jedinstvene carinske politike što bi se na vanjskopolitičkom planu ogledalo u zatvaranju zemlje unutar sebe. Selektivini uvoz bio bi jedna od glavnih značajki privrede takve zemlje. Kroz taj proces što ga mlada industrijska zemlja prolazi, ona se pretvara u zemlju dužnika, a što znači da zemlje koje su trenutno jače od nje koriste istu tu okolnost i postaju njeni glavni kreditori i izvoznici. Dolazi do promjene na svjetskom tržištu i sada već industrijski razvijena zemlja naveliko otvara svoje tržište, ali traži još veće otvaranje tržišta drugih zemalja. Ona potom prelazi iz zemlje dužnika u zemlju vjerovnika ili kreditora, a na vanjskopolitičkom planu zahtijeva sve veći udio u na političkoj sceni. Konačno, ona dolazi period u kojem će je prestići druge, danas nerazvijene, zemlje. Ovakav razvoj imali samo prilike uočiti kod Španjolaca i Nizozemaca, iako u manjem i slabijem opsegu, zatim kod Britanaca i, u Vargino vrijeme, kod Amerikanaca. U naše vrijeme ovaj obrazac slijedi i Kina, koja ne samo da je iz zemlje dužnika postala zemlja vjerovnik i da ima aktivnu platnu bilancu nego zahtijeva sve veću političku moć u svijetu. Ovo opet izaziva snažne reakcije SAD-a, Japana i EU. Kao što je uspon SAD-a o kome piše Varga izazvao snažne reakcije tadašnje Zapadne Europe i Japana. Pročitaj detaljnije

Ofenziva politički najnazadnijih snaga na dvije povezane fronte – nacionalnoj i spolnoj – dobila je svoj izraz s jedne strane u zapjenjeno-neurotičnom „antićiriličnom” divljanju i sakupljanju potpisa za referendum o udaru na prava svih nacionalnih manjina, a s druge strane u patrijarhalno-katoličkom referendumu o ustavnoj definiciji braka. Potpuna apsurdnost obiju inicijativa uzrok je čestim komentarima kako se radi o potpuno marginalnim pitanjima, a pravi se problemi nalaze u nezaposlenosti, propadanju ekonomije itd. To je svakako točno, no budući da obje inicijative spadaju u sferu političke patologije, gdje se društveni antagonizmi posredstvom reakcionarne ideologije projiciraju na manjinske potlačene skupine umjesto na njihove prave uzroke, od takve konstatacije nema previše koristi.Štoviše, budući da su oba pitanja njihovi uglavnom zajednički društveni nosioci postavili kao presudna, ona su to i postala. Ne naravno s obzirom na svoju važnost po sebi, nego s obzirom na mobilizaciju koja je oko njih izvršena i dugoročnim političkim posljedicama koje odatle mogu proizaći. Za marksiste, ali i progresivno orijentirane snage u cjelini, u pogledu obje inicijative ključno je odgovoriti na pitanja koji su im nosioci, kakvo je i zbog čega bilo držanje političke elite i liberalno-buržoaskog političkog miljea u cjelini, kakvo je značenje povezanosti pojma direktne demokracije s ovom ofenzivom desnice te konačno kakve su njihove moguće dugoročne posljedice.  Pročitaj detaljnije

U skladu s jednoglasnom odlukom posljednjeg Plenuma organizacije objavljujemo da Radnička borba u potpunosti raspušta sve organizacijske strukture, prelazeći u neformalnu grupu. Ova odluka predstavlja posljedicu dugotrajnih analiza i diskusija unutar organizacije vezanih uz probleme infrastrukturne i kadrovske stagnacije u proteklom periodu koji su doveli do nemogućnosti razvoja te ispunjavanja postavljenih ciljeva političkog rada. Od osnutka naše organizacije u kolovozu 2007. kao prve boljševičko-lenjinističke organizacije u Hrvatskoj, nastojali smo djelovati u skladu s principima zapisanima u Tranzicijskom programu: „Suočiti se sa stvarnošću iskreno, ne tražiti liniju najmanjeg otpora, nazivati stvari njihovim pravim imenom, govoriti istinu masama bez obzira na to koliko ona gorka bila, ne bojati se zapreka, biti iskren u malim i u velikim stvarima, zasnivati program na logici klasne borbe, biti hrabar kada dođe čas za akciju – to su pravila Četvrte internacionale”. Upravo motivirani težnjom koju smo neprestano isticali – da se stvari nazovu svojim pravim imenom; težnjom koja je strana i nekim akterima na „ljevici“ koji se služe mistifikacijama, sofistikom, populizmom i lažima, donosimo navedenu odluku.  Pročitaj detaljnije

Prenosimo izjavu arapskih organizacija o intervenciji u Siriji.

***

Više je od 150 tisuća bilo ubijeno, stotine tisuća ranjeno i onesposobljeno, milijuni osoba prognani unutar i izvan Sirije. Gradovi, sela i gradske četvrti potpuno su ili djelomično uništeni uporabom svih vrsta oružja, uključujući vojne zrakoplove, projektile Scud, bombe i tenkove – sve plaćeno znojem i krvlju sirijskog naroda. To je učinjeno pod izgovornom obrane domovine i uspostavljanja vojne ravnoteže s Izraelom (čiju okupaciju sirijske zemlje, zapravo, brani sirijski režim, koji nije odgovorio na nijednu od njegovih neprestanih agresija).

No unatoč enormnim, prije spomenutim, gubicima, koji utječu na sve Sirijce, i nesreći koja im je nanesena, ni jedna međunarodna organizacija i veća – ili manja – zemlja nije osjetila potrebu pružiti praktičnu solidarnost ili potporu Sirijcima u njihovoj borbi za najosnovnija prava, ljudsko dostojanstvo i društvenu pravdu.

Jedina su iznimka bile neke zaljevske zemlje, točnije Katar i Saudijska Arabija. Ipak, njihov je cilj bio kontrolirati prirodu sukoba i usmjeriti ga u sektaškom smjeru, izobličavajući Sirijsku revoluciju i nastojeći je zatrti, a predstavlja odraz najdubljeg straha da bi revolucionarni plamen mogao dosegnuti njihove obale. Stoga su podupirali mračnjačke takfirske skupine, koje su većinom došle sa svih strana svijeta radi nametanja groteskne vizije vlasti temeljene na islamskom šerijatu. Ove su skupine opetovano sudjelovale u strahovitim masakrima protiv sirijskih građana koji su se protivili njihovim represivnim mjerama i agresijama na područjima pod njihovom kontrolom ili napadom, poput nedavnog primjera selâ u ruralnom područje Latakiji. Pročitaj detaljnije