Pitanje kojoj se društvenoj skupini antikapitalističke organizacije obraćaju – ne samo u svojoj retorici, nego i dokumentima te strateškim rješenjima – od velikog je interesa iz nekoliko razloga. Prvo, ono na indirektan način izražava način na koji one shvaćaju odnose snaga i prirodu pojedinih grupa u društvu. Drugo, odgovor na pitanje koga se primarno želi organizirati određuje na koji način će se pokušati djelovati i gdje će biti žarišta aktivnosti. Konačno, davanje odgovora na pitanje nosioca društvene promjene govori mnogo o ideološkim specifičnostima i pretpostavkama vodstva organizacija. Zbog toga kako u Europi (dovoljno je uzeti primjer Podemosa), tako i nerijetko kod nas posebno upada u oči kako se kategorija radničke klase kao nosioca društvene promjene uglavnom zamjenjuje klasno neodređenim formulacijama- stanovništvo pogođeno krizom, 99%, građani, narod, oni koji rade, potlačeni itd. Ovdje ne govorimo samo o propagandnoj djelatnosti, koja naravno prirodno teži da dopre do što širih slojeva, već o dugoročnim strateškim shvaćanjima i programskoj liniji. Takva shvaćanja često svoj potpuni izraz dobivaju konačno ili u otvorenom odbacivanju aktualnosti radničke klase kao subjekta promjene (bilo da ona „više ne postoji“ ili je „nedovoljno brojna“, možda „primitivna“ ili nešto treće) ili s druge strane u relativiziranju pojma klase, nasilnom i kontradiktornom guranju npr. umirovljenika i studenata pod „radnike“, odnosno pretvaranja definicije radnika u takvu koja u sebi više ne sadržava nikakvo klasno određenje. Zapravo, ove obje različite opcije u drugačijem stupnju intenziteta odbacuju klasnu politiku i logiku klasne borbe te služe da u konačnici opravdaju malograđansku politiku. Nasuprot tome, u dva kratka teksta ćemo nastojati pokazati odakle i dalje proizlazi značaj radničke klase/proletarijata (onih koji ulazeći u najamni odnos sudjeluju u stvaranju profita), što točno znači učestalo odbacivanje ili relativiziranje klasne politike, te argumentirati zašto je borba protiv kapitalizma moguća jedino pod pretpostavkom organiziranja proletarijata i njezinim prenošenjem na radna mjesta. Read the full story

Podemos je postao fokalna točka španjolske politike. Nema režimske stranke koja svoju paniku ne prikriva aludirajući na opasnost „populizma”. Još je rječitije to što je „veliki poglavica” kraljevstva, nedavno preminuli Emilio Botín, svoje posljednje riječi, priopćene izabranoj skupini novinara nekoliko dana prije nego što će umrjeti, posvetio pokazivanju zabrinutosti zbog naglog jačanja Podemosa.

Otkad je Podemos u srpnju počeo upisivati članove putem svoje mrežne stranice priključilo se više od 200.000 osoba. Trebalo bi se vratiti u 1977., nedugo nakon pada diktature, da bi se pronašao sličan politički fenomen što se tiče zanosa, nade i masovnog organiziranja. Read the full story