Od internacionalnog sekretarijata Četvrte internacionale 1948.godine

 Drugovi,

Na svojem posljednjem zasjedanju Kominform je donio rezoluciju o ekskomunikaciji vaše partije i njezinog rukovodstva. Taj čin duboko je uzrujao članove komunističkih partija u cijelom svijetu. Zaista, kako su mogli dopustiti da ih se zaglupi naglom promjenom smjera  lidera Kominforma koji su ih odjednom primorali  da grde zemlju koja je još jučer bila proglašavana kao najbolji model ‘narodne demokracije’? Samo tri mjeseca ranije, l’Humanite, centralni organ francuske KP, kovao je u zvijezde ‘zemlju Tita’. Danas, isti l’Humanite ne može naći dovoljno opaku klevetu kojom bi okaljao vašu partiju.

Još nedavno, Enver Hodža, premijer Albanije, konstatirao je na četvrtom zasjedanju albanske narodne skupštine: ‘Naš narod ne bi mogao niti uživati plodove svojih ratnih pobjeda niti bi mogao biti uvjeren u izgradnju svoje zemlje i napredak prema boljem životu, da nije bilo moćne, bratske pomoći koju je uskladila u svim sferama života nova Jugoslavija.’ Danas, taj isti Enver Hodža cinično kaže:

‘Centralni komitet KPJ-a i njegov harambaša Tito unijeli su razdor u sve ekonomske i političke odnose s našom zemljom…Oni ciljaju ka transformaciji naše zemlje u jugoslavensku koloniju…Pokušali su dokinuti njenu neovisnost…’

Servilnost kojom je većina rukovodstava komunističkih partija  izvršavala naredbe odozgo premašena je jedino njihovom neiskrenošću. Vaša je partija optužena za ‘nedostatak demokracije’. U isto vrijeme vaši su optužitelji digli galamu u kojoj je vaša partija osuđena i to bez ikakvih objektivnih informacija dostavljenih članovima KP-a u vezi s postojećim razlikama, bez dopuštanja prilike da se branite, bez dopuštanja da se članovi raznih KP-a upoznaju s vašim tekstom koji je bio odgovor na Kominformovu rezoluciju.

Dvoličnost tih ‘vođa’ vidi se još jasnije njihovim odbijanjem da prihvate poziv da prisustvuju vašem Kongresu. Ova odbijenica ne znači ništa više nego da lideri KP-a ne žele upoznati svoje članove sa stvarnom situacijom u Jugoslaviji. Radije žele prezirno zavarati komunističke radnike diljem svijeta nego ‘oglušiti se’ o naredbe koje dolaze iz Rusije.

Ove činjenice, zajedno s tretmanom koji dobivate, ilustrira metode ‘uvjeravanja’ koje su korištene  od strane vođa ruske KP. Oni interveniraju  u život drugih KP-a  sredstvima brutalnih i ultimativnih  ukaza; oni arbitrarno nameću svoja pravila svim partijama, bez ikakvih obzira prema tradicijama, iskustvima ili osjećajima svakog pojedinog člana partije. U isto vrijeme, vođe ruske KP ljubomorno čuvaju svoje vlastite privilegije, smatrajući izdajom najmanju kritiku upućenu njihovim vlastitim politikama i svojataju pravo da ekskomuniciraju bilo koga tko ometa ropsko slijeđenje njihove  vijugave partijske linije, s bezbrojnim cik-cak prijelazima. Zlo koje ste nedavno otkrili ipak postoji već duže vrijeme. Postojalo je tijekom posljednje dekade Kominterne kao i tijekom pet godina nakon što je ona raspuštena. Smrtna bolest KP-a i glavni uzrok bezbrojnih kočenja, te krvavih poraza koji su se zbili, nalazi se u apsolutnoj kontroli koju su prisvojili lideri ruske komunističke partije. Ova kontrola vodila je konstantom podvrgavanju interesa socijalističke revolucije epizodnim potrebama s kojima se suočavala Rusija, i to u jednoj zemlji za drugom.

Danas je Kremlj odlučan da vas prisili na napuštanje vaše industrijalizacijske politike, kao što su u siječnju 1945.g. prisili Thoreza da razoruža francuske partizane u korist de Gaullea. Tijekom španjolskog građanskog rata, kad su radnici okupirali tvornice, Kremlj je prisilio španjolske komuniste da proglase taj čin izdajom. Instruirao je njemačku KP da slijedi samoubilački kurs od 1930.-1933.g. koji je dopustio Hitleru da preuzme vlast.

Ali događaji su svaki put dokazali da je, daleko od  prikazivanja Sovjetskog saveza sve jačim u očima imperijalističkih sila, slabljenje internacionalnog proletarijata izoliralo Sovjetski savez još više i tako dopustilo imperijalistima da zadaju strašne udarce, kao iz 1941.godine.

Danas ponovno , u svrhu očuvanja svojeg potpunog utjecaja nad Kominformom, vođe ruske KP ne oklijevaju  da upotrijebe  protiv vaše partije političke odluke koje idu u korist američkom imperijalizmu i koje mogu koristiti svim neprijateljima radničke klase protiv samog Sovjetskog saveza.

Drugovi, vi ste sami već postavili pitanje razloga za ovo nekomunističko postupanje ruskog rukovodstva prema komunističkim partijama drugih zemalja. U vezi s tim mogli ste zaista upotrijebiti riječ ‘degeneracije’ u vašem rasuđivanju. Te se riječi ne treba plašiti, pa ni njenog značenja i sadržaja. Istaknuta značajka boljševika je njegova hrabrost u prilaženju stvarnosti i sagledavanju kakva ona zaista jeste, bez obzira kako bila gorka istina, bez obzira kako bolno istraživanje stvarnosti može biti. Zločin je za jednog komunista da zavara radnike ili svoje vlastite drugove, a ovo je pravi zločin koji su lideri KP-a mnogih zemalja upravo počinili još jednom. Ali još je veći zločin zavarati nekoga zbog straha od tužne stvarnosti koja se ne želi prihvatiti.

Bila bi golemo samozavaravanje pretpostaviti i na jedan trenutak da zemlja kojom upravlja partija čije je vladanje prema njezinim sestrinskim partijama toliko nekomunističko, može ipak igrati ulogu avangarde socijalizma. Bilo bi samozavaravanje pretpostaviti da politike koje su vodile krizi u mnogim komunističkim partijama i dalje mogu ostati lenjinističke.

Da, Sovjetski Savez i rukovodstvo ruske KP je degenerirano. Da, oni su prestali predstavljati avangardu svjetskih komunističkih snaga od vremena kada su podčinili interese svjetske revolucije svojim vlastitim interesima. Ponavljamo: Oni djeluju prema svojim vlastitim interesima, a ne prema interesima ruskog proletarijata. Interesi radnika i potlačenih u svim zemljama su jedni te isti i interesi komunizma su nedjeljivi. Eto zašto je napuštanje od strane ruskih vođa  stvari komunizma, koja je iznad Sovjetskih granica, nesumnjivo dokazalo da su oni napustili tu istu stvar i unutar samog Sovjetskog Saveza; tako reći njihova je degeneracija očita.

Uzroci degeneracije Sovjetskog Saveza

Koliko god Vama to izgledalo bolno, sada je potrebno da se dotaknete društvenog uzroka ove degeneracije. U Lenjinovo vrijeme, čak i poslije, komunistički funkcioneri su i u vladi i u partiji  bili odani  pravilu da njihove plaće ne mogu biti veće od prosječne plaće kvalificiranog radnika. Nekomunistički specijalisti i tehničari, koje je mlada Sovjetska republika jako trebala, bili su iz nužnosti plaćeni više, ali su i bili stavljeni pod strogu kontrolu radnika kako ne bi mogli zloupotrijebiti te prednosti koje ima je tada država bila primorana odobriti. Radnici su ostali upravitelji u tvornicama, u sovjetima, u partiji. Komunistička disciplina bila je dobrovoljna, a izdizala se iz entuzijazma za klasnu borbu i pobjedničku revoluciju. Partijski unutarnji život, zajedno s Kominternom u to vrijeme, bio je reguliran diskusijama, kako strastvenim tako i slobodnim. Najvažnije odluke donošene su na temelju osnovnog uvjerenja, to jest u skladu s iskustvom i stupnjem svjesnosti članova partije. Partija je bila blisko vezana s radničkom klasom i kroz te veze čitav proletarijat je bio uveden u sudjelovanje pri vođenju države i ekonomije.

Danas je sve ovo drugačije u Sovjetskom Savezu. Sovjeti su ukinuti. Radnici ne izvršavaju niti najmanju kontrolu nad tvornicama; umjesto toga oni su potpuno u milosti tvorničkih menadžera i njihovih hirova. Diskrepancije u osnovnim zaradama su još veće nego u kapitalističkim zemljama. Komunistički funkcioneri imaju plaće visoke kao one sitno-buržoaskih specijalista. Ponor odvaja životne uvjete radničkih masa od onih birokracije koja upravlja ekonomijom i državom. Ova birokracija je kompletno očistila demokraciju unutar partije; eliminirala je i ubila staru  gardu boljševika; pretvorila je partiju u sredstvo za zaštitu vlastitih privilegija; uništila je partiju kao instrument za međunarodni komunizam.

Ova birokracija je danas postala zatvorena država koja čuva svoje pozicije onako ljubomorno protiv radnika kod kuće kao što radi i protiv vas.

Jedno od vaših najzapaženijih dostignuća u Jugoslaviji, kao i u Oktobarskoj revoluciji u Rusiji, produljenje je besplatne srednje škole i fakulteta za svu djecu radnika i siromašnih seljaka. Morate biti svjesni činjenice da je prije osam godina ruska vlada ukinula ovakav vrlo progresivan razvoj i uvela sistem plaćanja za srednje škole i fakultetsko obrazovanje, s tim u praksi ograničivši takvo obrazovanje  na djecu funkcionera i imućne sitne buržoazije, ostavljajući pripadnike ogromne većine djece poluobrazovanima. Nije li to najbolji dokaz da su vođe ruske države i partije zaustavile napredni marš prema socijalizmu, te su takoreći krenuli unatraške prema još većem povećanju društvene nejednakosti?

Postojanje ovih birokratskih privilegija u Rusiji, protiv kojih se niti najmanje ne bune vođe KP SSSR-a, sistematično je zaštićeno; ovo također objašnjava u isto vrijeme ideološku formu pretpostavljenu od strane degeneracije ovog rukovodstva. U Lenjinovo vrijeme, rukovodstvo boljševičke partije i Kominterne, čak i kad je direktno pokrenulo pregovore s imperijalističkim silama, otvoreno je proglasilo svjetskom proletarijatu da su kapitalizam i socijalizam dva nespojiva režima. Niti jednu minutu nije štedjelo na pozive radnicima svih kapitalističkih zemalja da sruše njihove vlastite eksploatatore, aktivno ih pripremajući za to. Uvijek je prilagođavalo unutarnju i vanjsku politiku SSSR-a u skladu sa strategijom svjetske socijalističke revolucije, te je smatralo da je njihov primarni zadatak taj da daju maksimalnu pomoć komunističkim partijama drugih zemalja tako da ove mogu biti u prednosti u svakoj revolucionarnoj situaciji u kojoj će se naći prije zbacivanja kapitalizma.

Naravno, Lenjin i rukovodstvo boljševičke partije i Kominterne u to vrijeme nisu mogli isključiti mogućnost, čak i nužnost, privremenih kompromisa s imperijalizmom. Svaki normalan revolucionar shvaća da je svaki rat, a pogotovo socijalni rat radničke klase protiv kapitalističke klase, nužno  isprekidan periodima smirivanja, primirjima te prekidima neprijateljstava. Ali, kao što je Lenjin tako lucidno objasnio u Dječjoj bolesti ljevičarstva, takvi kompromisi u klasnoj borbi dopušteni su samo pod uvjetom ‘da se zna kako se mogu primijeniti ove taktike na način da se podigne, a ne spusti opći nivo proleterske klane svijesti, revolucionarni duh, sposobnost za borbu i za osvajanje.’ (str.56)

Ova koncepcija Lenjina proizašla je logički iz  doktrine o boljševičkoj partiji i Kominterni, u skladu s kojom socijalistička revolucija može biti djelo jedino svjesnih i suverenih radničkih masa .   

Posljedice degeneracije

Društvena degeneracija SSSR-a dovela je do potpune revizije ovih temeljnih principa Lenjinizma. Danas ona proklamira i tjera sve lidere partija koji je slijede  da proklamiraju kako su kapitalizam i socijalizam dva sistema koja mogu živjeti u potpunom miru i harmoniji. Ona kategorički zabranjuje liderima KP-a u buržoaskim zemljama da govore o ‘revoluciji’ ili zbacivanju kapitalizma u njihovim zemljama. Naprotiv, naređuje im da ograniče svoju propagandu na ‘obranu nacionalne nezavisnosti’ njihovih kapitalističkih zemalja! Ovi isti vođe koji vas danas optužuju za ‘nerazumijevanje marksističko-lenjinističke koncepcije klase i države’ , držali su komunističke radnike kapitalističkih zemalja u najvećem neznanju o tim pitanjima. Nije bilo dovoljno to što su ušli u kapitalističke vlade Francuske, Italije, Belgije, itd. od 1945.-47. i zaboravili sve što je Lenjin napisao protiv reformističke socijaldemokracije u vezi s nemogućnosti ‘osvajanja’ buržoaskog državnog aparata iznutra i o nužnosti razbijanja tog istog aparata i zamjene novim državnim aparatom radničkih sovjeta. Otišli su toliko daleko tijekom ovog perioda da su zabranili radnicima da iskoriste štrajkove za poboljšanje svojih bijednih životnih uvjeta i to u državama koje su bastioni europskog kapitalizma!

Svi ovi manevri nisu nimalo zavarali imperijalističku buržoaziju, za razliku od onoga što bi poslanici i strani agenti vođa ruske KP htjeli da vjerujemo. Buržoazija nije ni za trenutak odustala od svog gledišta spram Sovjetskog Saveza kao smrtonosnog neprijatelja. Ali su zbunili, dezorijentirali i zavarali radničke mase kapitalističkih zemalja. Još jučer su radnici vidjeli da se vođe KP-a protive njihovim radničkim pokretima, dok su danas takvi pokreti naglo i birokratski pokrenuti. Prema tome radnici imaju utisak da su nasamareni od strane politike koja je strana u odnosu na njihove interese i koja se koristi samo za ‘zavaravanje masa’ od strane njihovih vođa.

Ova je politika slomila revolucionarnu gorljivost masa koja je u Francuskoj, Italiji i drugdje 1944. bila jednaka onoj gorljivosti koju ste vi iskusili u vašoj zemlji. Ovo je objašnjeno baš kroz temeljnu reviziju svih koncepcija socijalizma na koju su utjecali vođe ruske KP. Dok su Lenjin i Kominterna u svom početnom periodu razmatrali socijalističku revoluciju u kapitalističkom svijetu kao proizvod masovne akcije, sadašnje rukovodstvo ruske KP  preokupirano je samo  vojnom, ekonomskom i teritorijalnom ekspanzijom SSSR-a. Dok su Lenjin i Kominterna u svom početnom periodu razmatrali kao svoj najbitniji zadatak pomaganje komunističkim partijama drugih zemalja da izađu na put revolucionarne mobilizacije masa u vlastitim zemljama, sadašnje rukovodstvo ruske KP, s prezirom prema stranim komunističkim partijama i radnicima – kao što i znate iz svog vlastitog žalosnog iskustva – niti najmanje ne oklijeva da zapriječi revolucionarni i socijalistički put drugarskim partijama kada je to u interesu njegovim prljavim razmatranjima. Ovaj prekid s lenjinističkom koncepcijom svjetske revolucije najodlučniji je ideološki dokaz duboke degeneracije sadašnjeg rukovodstva ruske KP i njenog kompletnog raskida s interesima svjetskog proletarijata.

U ovakvim uvjetima čini se posebno ciničnim što vas sadašnji lideri ruske KP i Kominterne optužuju za nerazumijevanje ‘proleterskog internacionalizma’ i zbog slijeđenja nacionalističke politike. To govore oni isti ruski lideri čija je šovinistička propaganda tijekom rata, u kojoj su odbijali razlikovati  njemačke radnike i njemačke naci-koljače, bila uglavnom odgovorna za odsustvo revolucije u Njemačkoj, dok je u Jugoslaviji partizanski pokret uspio privući u svoje redove na tisuće radnika-vojnika iz okupacijskih vojski. To govori Togliatti koji ne oklijeva pokrenuti, zajedno s fašistima MSI-a (Movimento Sociale dell’Italia), šovinističku kampanju za povratak bivših kolonija svojoj kapitalističkoj zemlji. To govori Thorez, čija je nacionalistička histerija kod pitanja o reparacijama  imperijalističkoj Francuskoj dala neizrecivu satisfakciju buržoaskim političarima  u tradiciji Poincarea. Stvarno, ti ljudi su zasigurno u nepovoljnoj poziciji da dijele lekcije o internacionalizmu bilo kome.

Nije manje istinito, drugovi, da nacionalizam koji je uveden u komunističke partije odgovara upravo istoj vrsti degeneracije koji vi sada svjedočite u Rusiji. Ne može biti nikakvog napretka prema socijalizmu dokle god bilo kakav trag nacionalizma nije iskorijenjen iz razmišljanja komunističkih boraca. Boriti se za pravo na samoodređenje svake nacije, protiv nacionalne represije koja je kontinuirano uvedena i proširena pod imperijalizmom u svojoj dekadentnoj fazi, primarni je zadatak za komunistički pokret. Istinski komunisti se razlikuju od sitnoburžoaskih nacionalista upravo po činjenici da oni vode ovu borbu u internacionalnom duhu, uvijek razgraničavajući buržoaziju i proletarijat u imperijalističkoj zemlji, nastavljajući borbu unutar okvira revolucionarne borbe za zbacivanje kapitalizma u svojoj vlastitoj zemlji. Posebno je bitno eliminirati iz propagande sve apele na nacionalnu tradiciju  koji mogu štetiti radnicima drugih zemalja, sve napade protiv nacija, sve teritorijalne zahtjeve utemeljene na šovinističkim argumentima. Austrijska i talijanska buržoazija se danas nadaju da će se komunističke partije njihovih zemalja, pod direktivama Kominforma, svrstati u kapitalistički tabor kako bi se ‘riješio’ problem Koroške i Trsta u skladu s interesima imperijalizma. Morate shvatiti da postoji samo jedan način da se spriječe ovi sramni manevri buržoazije i vođa Kominforma protiv vaše partije: morate hrabro apelirati na međunarodnu solidarnost radnika, proklamirati glasno pravo naroda na samoodređenje i predložiti rješenja izvanrednih problema u tom duhu.

Uspjeli ste riješiti nacionalno pitanje u vašoj zemlji s određenim uspjehom. Zaista, komunistički i internacionalistički stav prema međunarodnim problemima uspjet će nemjerljivo ojačati vašu poziciju u svijesti  i osjećajima milijuna radnika diljem svijeta.

Usvojeno 13.7.1948., objavljeno istog mjeseca; Izvor: Fourth International, New York, Volume IX, No. 6, July 1948, pages 176-81.;   Marxists Internet Archive

Prijevod i prilagodba: Radnička borba