Nakon predgovora prijevodu Tranzicijskog programa iz 1938. objavljujemo i prvi dio prijevoda. Cjelokupni Tranzicijski program može se naručiti u vidu brošure na mail radnicka_borba@yahoo.com
Objektivni preduvjeti za socijalističku revoluciju
Svjetska politička situacija u cjelini se može jednostavno okarakterizirati kao historijska kriza vodstva radničke klase. Ekonomski preduvjeti za radničku revoluciju već su uglavnom dosegnuli najvišu točku ostvarenja koja može biti dosegnuta u okvirima kapitalizma. Proizvodne snage čovječanstva stagniraju. Već sada novi izumi i poboljšanja ne uspijevaju povisiti razinu materijalnog bogatstva. Povremene krize u uvjetima cjelokupne krize kapitalističkog sistema uzrokuju sve teže patnje i bijedu masa. Rastuća nezaposlenost pak produbljuje financijsku krizu države, te potkopava nestabilni monetarni sistem. Demokratski režimi, baš kao i oni fašistički, teturaju od jednog bankrota do drugog. Sama buržoazija ne vidi izlaza iz ove situacije. U zemljama u kojima je bila prisiljena zaigrati s posljednjim što joj je preostalo na kartu fašizma sada se zatvorenih očiju skliže niz tobogan koji vodi u ekonomsku i vojnu katastrofu. U zemljama koje su historijski privilegirane, odnosno u onim zemljama u kojima si kapitalisti još za određeni period mogu dozvoliti luksuz demokracije na račun nacionalne akumulacije kapitala (Velika Britanija, Francuska, SAD itd.), sve tradicionalne stranke koje zastupaju interese kapitala nalaze se u stanju zbunjenosti koja graniči s paralizom volje. Usprkos svom početnom periodu pretenciozne odlučnosti, “New Deal” predstavlja poseban oblik političke zbunjenosti koji je moguć jedino u zemlji u kojoj je kapitalistička klasa uspjela akumulirati neizmjerno bogatstvo. Trenutna kriza, koja je daleko od toga da bude iscrpljena, uspjela je pokazati da “New Deal” politika, kao i politika Narodnog fronta[1] u Francuskoj, ne otvara nove izlaze iz ekonomske slijepe ulice. Bolju sliku ne pronalazimo ni u međunarodnim odnosima. U sklopu povećanih napetosti svojstvenih raspadanju kapitalizma imperijalistički antagonizmi vode u slijepu ulicu na kraju koje se zasebni sukobi i krvavi lokalni izgredi (Etiopija, Španjolska, Daleki istok, Središnja Evropa) moraju neizbježno spojiti u veliki požar svjetskih razmjera. Kapitalistička klasa je, naravno, svjesna smrtne opasnosti po njezinu dominaciju koju predstavlja novi rat. No, ta je klasa sada neusporedivo manje sposobna spriječiti rat nego što je to bila u predvečerje 1914.
Sve priče o tome kako historijski uvjeti za socijalizam nisu sazreli proizvod su neznanja ili svjesnog laganja. Objektivni preduvjeti za radničku revoluciju ne samo da su zreli, već na određen način počinju i trunuti. Bez socijalističke revolucije tijekom narednog historijskog perioda katastrofa prijeti cjelokupnoj kulturi čovječanstva. Red je došao na radničku klasu, odnosno najvećim dijelom na njezinu revolucionarnu avangardu. Historijska kriza čovječanstva reducirana je tako na krizu revolucionarnog vodstva.
Radnička klasa i njezino vodstvo
Ekonomija, država, te politika buržoazije kao i njezini međunarodni odnosi, u potpunosti su razoreni društvenom krizom svojstvenom predrevolucionarnom društvenom stanju. Glavnu zapreku na putu pretvaranja predrevolucionarne situacije u revolucionarnu predstavlja oportunistički karakter radničkog vodstva – njegov sitnoburžoaski kukavičluk pred krupnom buržoazijom i njegova dvolična povezanost sa njome čak i u trenucima njezine smrtne agonije. U svim zemljama radnička klasa je uzdrmana dubokim nemirom. Milijunske mase neprestano iznova kreću putem revolucije. No, svaki puta su zaustavljene od strane svojih vlastitih konzervativnih birokratskih aparata. Španjolska radnička klasa je od travnja 1931. poduzela niz herojskih pokušaja preuzimanja vlasti i uspostave kontrole nad budućnošću društva. Međutim, njezine vlastite partije (socijaldemokrati, staljinisti, anarhisti, POUM- isti) su, svaka na svoj način, predstavljale prepreku tome, te na taj načine pripremile Francove trijumfe. U Francuskoj je veliki val štrajkova u formi blokada radnih mjesta, prvenstveno tijekom lipnja 1936., pokazao iskrenu spremnost radnika da zbace kapitalistički sistem. Međutim, vodeće organizacije (socijalisti, staljinisti, sindikalisti) su pod parolom Narodnog fronta barem privremeno uspjele zauzdati i smiriti revolucionarni val. Nezabilježen val štrajkova u formi blokada radnih mjesta, te zaprepašćujuće brzi rast industrijskog sindikalizma u SAD –u (CIO[2]) predstavlja najnesporniji izraz instinktivne težnje američkih radnika da se podignu na razinu zadataka koje je pred njih postavila povijest. No i ovdje su glavne političke organizacije, uključujući i novoutemeljeni CIO, učinile sve što je moguće da zaustave i paraliziraju revolucionarni pritisak masa. Konačan prijelaz Kominterne na stranu buržoaskog poretka, te njena cinična kontrarevolucionarna uloga širom je svijeta, posebno u Španjolskoj, Francuskoj, SAD-u i ostalim “demokratskim” zemljama, stvorila izvanredne dodatne poteškoće svjetskoj radničkoj klasi. Pod zastavom Oktobarske revolucije pomirljiva politika prakticirana od strane Narodnog fronta osuđuje radničku klasu na nemoć i otvara put fašizmu. “Narodni front” s jedne strane, fašizam s druge – to su posljednji politički resursi imperijalizma u borbi protiv radničke revolucije. Međutim, gledano iz historijske perspektive oba resursa predstavljaju samo privremena rješenja. Raspad kapitalizma se nastavlja kako pod znakom frigijske kape u Francuskoj, tako i pod znakom svastike u Njemačkoj. Ništa što ne uključuje svrgavanje buržoazije ne može riješiti problem.
Orijentacija masa je prvenstveno određena objektivnim uslovima raspadajućeg kapitalizma, a zatim izdajničkom politikom tradicionalnih radničkih organizacija. Od ovih faktora značajniji je, naravno, prvi – zakoni povijesti su jači od onih birokratskog stroja. Bez obzira na to kako se metode socijalnih izdajnika razlikuju – od “socijalnog” zakonodavstva Bluma, do pravnih konstrukcija Staljina – nikada neće uspjeti slomiti revolucionarni duh radništva. Kako vrijeme bude prolazilo njihovi očajnički napori da zaustave kotač povijesti još će jasnije masama pokazati da se kriza radničkog vodstva, koja je postala kriza civilizacije čovječanstva, može razriješiti samo s Četvrtom Internacionalom.
Minimalni program i Tranzicijski program
Strateška zadaća narednog perioda – predrevolucionarnog perioda agitacije, propagande i organizacije – sastoji se u prevladavanju proturječnosti između zrelosti objektivnih revolucionarnih uvjeta i nezrelosti proletarijata i njegovog vodstva (zbunjenost i razočaranje starije generacije, neiskustvo mlađe generacije). Nužno je pomoći masama da u procesu svakodnevne borbe pronađu most između trenutnih zahtjeva i programa socijalističke revolucije. Ovaj most treba uključivati sustav prijelaznih zahtjeva koji se razvijaju iz postojećih uvjeta i postojeće svjesnosti širokih slojeva radničke klase, postojano vodeći prema konačnom rješenju: preuzimanju vlasti od strane radničke klase. Klasična socijaldemokracija, koja je funkcionirala u epohi napredujućeg kapitalizma, podijelila je svoj program u dva međusobno neovisna dijela: minimalni program koji se ograničavao na reforme u okviru kapitalističkog društva, te maksimalni program koji je obećavao zamjenu kapitalizma socijalizmom u neodređenoj budućnosti. Između minimalnog i maksimalnog programa nije postojao most. Zapravo, socijaldemokracija niti ne poznaje potrebu za postojanjem takvog mosta, s obzirom na to da riječ socijalizam upotrebljava samo za prazničke govore. Kominterna se odlučila slijediti put socijaldemokracije u epohi raspadajućeg kapitalizma; u trenucima kada, općenito govoreći, ne može biti diskusije o sistemskim socijalnim reformama i podizanju životnog standarda masa; kada svaki ozbiljni zahtjev proletarijata, pa čak i svaki ozbiljniji zahtjev sitne buržoazije, neizbježno nadilazi granice kapitalističkih vlasničkih odnosa i buržoaske države. Strateška zadaća Četvrte internacionale ne leži u reformiranju kapitalizma, nego u njegovu ukidanju. Njezin politički cilj jest preuzimanje vlasti od strane radništva u svrhu eksproprijacije kapitalista. Međutim, postizanje ove strateške zadaće je nezamislivo bez najvećeg mogućeg usmjeravanja pažnje na sva pitanja taktike, pa bila ona malena i parcijalna. Sve sekcije proletarijata, svi njegovi slojevi, sva zanimanja i grupe unutar njega, trebaju biti uvučeni u revolucionarni pokret. Trenutna epoha nije okarakterizirana činjenicom da oslobađa revolucionarnu partiju rada na “dnevno-političkim” pitanjima, već time što omogućuje da ovaj rad bude proveden nerazdvojivo od stvarnih zadaća revolucije. Četvrta internacionala ne odbacuje program starih “minimalnih” zahtjeva u onom stupnju u kojem su oni barem djelomično sačuvali svoju vitalnu snagu. Ona neosporno brani demokratska prava i socijalne zahtjeve radnika. Ali, ona ovaj svakodnevni rad provodi u okviru ispravne stvarne, odnosno revolucionarne perspektive. U mjeri u kojoj se stari, parcijalni, “minimalni” zahtjevi masa sukobljuju s destruktivnim i degradirajućim tendencijama raspadajućeg kapitalizma, a ovo se pojavljuje na svakome koraku, Četvrta internacionala postavlja sustav prijelaznih zahtjeva; zahtjeva čija se suština sastoji u činjenici da će stalno biti otvoreno i odlučno usmjereni protiv samih temelja buržoaskog poretka. Stari “minimalni program” zamijenjen je tranzicijskim programom čija zadaća leži u sistematskoj mobilizaciji masa za radničku revoluciju.
Promjena razine plaća i dužine radnog vremena
Pod uslovima svojstvenim raspadajućem kapitalizmu mase nastavljaju živjeti oskudnim životom potlačenih, bivajući više nego ikada ranije ugrožene opasnošću padanja u pakao pauperizma. Moraju sačuvati svoju koricu kruha, ako je već ne mogu povećati ili učiniti boljom. Ne postoji potreba, a niti mogućnost da ovdje pobrojimo sve posebne, parcijalne zahtjeve koji uvijek iznova izrastaju na bazi konkretnih nacionalnih, lokalnih i sindikalnih okolnosti. No, dvije osnovne ekonomske nedaće u kojima je sažeta rastuća apsurdnost kapitalističkog sistema – nezaposlenost i visoke cijene – zahtijevaju općenite slogane i metode borbe. Četvrta internacionala objavljuje beskompromisni rat politici kapitalista koji, jednako kao i njihovi agenti reformisti, nastoje u značajnoj mjeri prebaciti sav teret militarizma, krize, dezintegracije monetarnog sistema, te svih ostalih zala što proizlaze iz smrtne agonije kapitalizma, na leđa radnika. Četvrta internacionala zahtijeva posao i dostojne životne uvjete za sve. Niti monetarna inflacija niti stabilizacija ne mogu poslužiti kao parole za radništvo jer predstavljaju dvije strane iste stvari. Protiv oscilirajućeg rasta cijena, koji će s primicanjem rata poprimiti neprestano razuzdani oblik, možemo se boriti samo pod sloganom rasta plaća u skladu s troškovima života. To znači da kolektivni ugovori trebaju omogućiti automatsko povišenje plaća u odnosu na povećanje cijena robe.
Uslijed opasnosti od vlastitog raspadanja proletarijat ne može dozvoliti preobrazbu sve većeg sloja radnika u kronično nezaposlene paupere koji žive na marginama urušavajućeg društva. Pravo na posao predstavlja jedino ozbiljno pravo koje preostaje radnicima u društvu zasnovanom na eksploataciji. Danas je ovo pravo radniku uskraćeno na svakom koraku. Došlo je vrijeme da protiv nezaposlenosti, bila ona “strukturna” ili “izazvana okolnostima”, zajedno sa zahtjevom za javnim radovima istaknemo i zahtjev za skraćivanjem radnog tjedna. Sindikati i druge masovne organizacije trebaju povezati radnike i nezaposlene solidarnošću uzajamne odgovornosti. Na ovoj osnovi sav bi raspoloživ posao bio podijeljen na sve postojeće radnike u odnosu na to kolika je definirana duljina radnog tjedna, pri čemu prosječna plaća radnika ostaje jednaka kao i pri staroj dužini radnog tjedna. Plaće ispod strogo određenog minimuma slijedile bi kretanje cijena. Nemoguće je prihvatiti neki drugi program u ovom postojećem katastrofalnom periodu.
Buržuji i njihovi predstavnici nastojat će dokazati “neostvarivost” ovih zahtjeva. Sitniji kapitalisti, posebno oni propali, dodatno će se pozivati na svoje računske knjige. Radnici kategorički odbacuju takve zaključke i takva pozivanja. Pitanje se ne svodi na “normalni” sukob suprotstavljenih materijalnih interesa. Pitanje se sastoji u zaštiti radništva od raspadanja, demoralizacije i uništenja. To je pitanje života i smrti jedine stvaralačke i progresivne klase, te time i znak budućnosti čovječanstva. Ako je kapitalizam nesposoban ispuniti zahtjeve koji neizbježno izrastaju iz nedaća koje stvara, treba da propadne. “Ostvarivost” ili “neostvarivost” zahtjeva je u datom trenutku pitanje odnosa snaga koje može biti riješeno samo borbom. Zahvaljujući ovoj borbi, bez obzira na to koji će biti neposredni praktični uspjesi, radnici će najbolje shvatiti nužnost likvidiranja kapitalističkog ropstva.
Sindikati u prijelaznom periodu
U borbi za ostvarivanje parcijalnih i prijelaznih zahtjeva radnici danas više nego ikada ranije trebaju masovne organizacije, prvenstveno sindikate. Snažan rast sindikalizma u Francuskoj i SAD-u najbolje opovrgava propovijedi onih ultralijevih doktrinara koji su podučavali kako je “prošlo doba u kojemu su bili korisni”. Boljševik-lenjinist[3] se nalazi u prvim redovima svih oblika borbi, čak i onda kada se one odnose samo na najskromnije materijalne interese ili demokratska prava radničke klase. On aktivno sudjeluje u masovnim sindikatima u svrhu njihovog jačanja i podizanja borbenog duha u njima. Beskompromisno se bori protiv svakog pokušaja podčinjavanja sindikata buržoaskoj državi i vezivanja radništva izvanrednom arbitražom, te svakom drugom vrstom policijskog nadzora – ne samo fašističkog, već također i “demokratskog”. Samo na osnovi ovakvog načina rada unutar sindikata moguća je uspješna borba protiv reformista, uključujući i staljinističku birokraciju. Sektaški pokušaji izgradnje ili održavanja malenih “revolucionarnih” sindikata, koji bi trebali biti drugo izdanje partije, znače u stvari odbacivanje borbe za vodstvo radničke klase. Potrebno je uspostaviti ovo čvrsto pravilo: samoizolacija različitih kapitulanata u odnosu na masovne sindikate, koja je jednaka izdaji revolucije, nespojiva je s članstvom u Četvrtoj internacionali.
U isto vrijeme Četvrta internacionala odlučno odbacuje i osuđuje sindikalni fetišizam, koji je jednako svojstven aktivistima masovnih sindikata, kao i pobornicima osnivanja nezavisnih “borbenih” sindikata.
- Sindikati u skladu sa svojom zadaćom ne pružaju strukturu i metodu za regrutiranje članstva; ne mogu pružiti završeni revolucionarni program, te posljedično tome ne mogu zamijeniti partiju. Izgradnja nacionalnih revolucionarnih partija kao sekcija 4. Internacionale predstavlja temeljnu zadaću prijelaznog perioda.
- Sindikati, pa čak i oni najmoćniji, ne okupljaju više od 20 do 25 % radničke klase, te među tim postotkom okupljaju pretežno bolje izučene i bolje plaćene slojeve. Većina radničke klase koja je snažnije potlačena uvučena je u borbu tek periodički, tijekom perioda izvanrednih uspona u radničkom pokretu. Tijekom tih trenutaka nužno je formirati ad hoc organizacije koje uključuju svu borbenu masu: štrajkačke odbore, tvorničke komitete, te konačno sovjete[4].
- Kao organizacije koje predstavljaju najviše slojeve radništva sindikati razvijaju, kao što govore sva prošla historijska iskustva – uključujući i svježe iskustvo anarhosindikalističkih sindikata u Španjolskoj – snažne tendencije ka kompromisu s buržoasko-demokratskim poretkom. U periodu oštrih klasnih borbi rukovodeća tijela sindikata nastoje postati gospodari masovnog pokreta s ciljem da ga učine bezopasnim. Ovo se već počelo događati tijekom perioda manjih štrajkova, posebno u slučajevima štrajkova koji su uključivali blokadu radnih mjesta, koji potresaju princip buržoaskog vlasništva. U vrijeme ratova ili revolucija, kada su kapitalisti uvučeni u izvanredne teškoće, sindikalne vođe uglavnom postaju kapitalistički poslanici.
Stoga se sekcije Četvrte interacionale trebaju uvijek boriti ne samo za izbor novog vrhovnog vodstva sindikata, u kritičnim trenucima smjelo i odlučno zagovarajući novo borbeno vodstvo umjesto rutinerskih funkcionara i karijerista, već i za stvaranje nezavisnih borbenih organizacija koje bolje odgovaraju zadaćama masovne borbe protiv kapitalističkog poretka u svim slučajevima kada je to moguće; također, ako je to potrebno, ne odstupati ni uslijed suočavanja s direktnim rascjepom s konzervativnim strukturama sindikata. Ako bi bilo kriminalno okretati leđa masovnim organizacijama uslijed težnje za potpomaganjem sektaških frakcija, nije manje kriminalno pasivno tolerirati podčinjavanje revolucionarnog masovnog pokreta kontroli otvoreno reakcionarnih ili prikriveno konzervativnih (“progresivnih”) birokratskih klika. Sindikati nisu svrha sebi samima, oni su samo sredstva na putu prema radničkoj revoluciji.
[1] Pod pompoznim i dobro poznatim imenom Narodnog fronta krije se zapravo politika besmislenog političkog savezništva komunističkih partija s liberalima. Nakon katastrofalnih posljedica Staljinove politike “Trećeg perioda” u kojemu su socijaldemokrati bili okarakterizirani kao “socijalfašisti”, te je onemogućeno stvaranje bilo kakve ujedinjene radničke fronte, Kominterna je promijenila politiku za 180 stupnjeva i iz besmislenog ultraljevičarenja prešla u najotvoreniji oportunizam. Narodni front je u praksi značio potpuno političko razoružavanje radnika i stavljanje njihovih organizacija u službu kapitalista. (nap. prev.)
[2] Kongres industrijskih organizacija, sindikalna federacija industrijskih radnika formirana 1938. godine; 1955. se ujedinila sa Američkom federacijom rada (AFL) u AFL – CIO (nap. prev.)
[3] Pojam boljševik-lenjinist označava pripadnika Lijeve Opozicije, antistaljinističke frakcije koju je 1923. osnovao Lav Trocki. (nap.prev)
[4] Sovjet (doslovan prijevod ove ruske riječi na hrvatski jezik bio bi savjet u smislu vijeća) je tijelo radničke vlasti, prvi puta nastalo spontanim organiziranjem radništva u prvoj ruskoj revoluciji 1905. Sovjeti su ujedno bili nositelji radničke revolucije i preuzimanja vlasti u Oktobarskoj revoluciji 1917. Vidjeti odlomak o sovjetima na str. 22 (nap. prev.)
Lav Trocki : Tranzicijski program - prvi dio,
