Vlast je 03. svibnja demostrirala silu nad radnicima Jadrankamena s ciljem gušenja i zatiranja bilo kakvog radničkog organiziranja.
Pokušaj zastrašivanja nije i neće uspjeti jer su radnici odlučni u svojoj nakani da zauvijek promjene ovakav odnos prema njima.
Stoga je zakazan masovni prosvjed „Za sretniju i bolju Hrvatsku“ koji će se održati 19.05.2012. u Pučišćima na otoku Braču s početkom u 14 sati.
Radnici, studenti, nezaposleni i umirovljenici pridružite se formiranju jedinstvenog socijalnog fronta, a protiv diktature kapitala!!!
Zbog budućih generacija, zbog budućnosti ove zemlje podignimo, svi zajedno, svoj glas i recimo DOSTA JE BILO !!!
Željko Budić
„Za sretniju i bolju Hrvatsku“,
14 svibnja, 2012 at 20:48
Odličan tekst! Divna prilika za socijaldemokrate, laburiste i komuniste da stave radničku solidarnost iznad piva i roštilja, a za anarhiste da pokažu bračkim kamenolomcima kako se “ukida” kapitalistička država – ne u knjižicama Berkmana i Ide Mett – nego kad vam stavi za vrat nekoliko desetina specijalno opremljenih policajaca.
16 svibnja, 2012 at 09:21
Masovni prosvjed? Je li ovo neka sprdnja ili vi to ozbiljno mislite? Možda je u pitanju samo to što pojam masovnog ne doživljavamo na isti način? Ako vas bude stotinjak, je li to masovno. Ili bi masovno trebalo biti, recimo, 1000, 10000, 100000?
Uzgred, jedva čekam da vaša ofucana sintagma “diktatura kapitala” fino legne zabrinutim radnicima kojima nije do filozofski stilizirane laprdaže, nego do običnog, slatkog, dosadnog, relaksirajućeg kapitalizma koji pruža mogućnost školovanja djece, sigurnost radnih mjesta i jeftinije pivo. Revolucija? Sprdnja. Pa uskoro je evropsko prvenstvo u nogometu, a vi o diktaturi kapitala. Kao da ne znate s kim imate posla.
16 svibnja, 2012 at 15:15
ivane, pa ti si agent kapitala…
koliko te plaćaju?
16 svibnja, 2012 at 15:15
ivane, pa ti si agent kapitala…
koliko te plaćaju?
17 svibnja, 2012 at 02:29
Ko je Ivan, šta radi u životu i od čega živi mi ne znamo a to nije ni važno. Važno je njegovo stanovište, a ono je sasvim prepoznatljivo. To je zlurado cerekanje malogradjanskog inteligenta, preciznije: lumpena naspram klasne borbe, intimno uverenje da je superioran u odnosu na proletera, jer nije toliko glup da radi kao rob na odlamanju bračkog kamena, dok se na gradskim marginama ili u podzemlju može za jedan dan više zaraditi nego u kamenolomu za čitav mesec . Bio salonski anarhist ili pobožni katolik, trgovac fatalizma, on dobro zna poput Stipice Radića da su socijalizam, revolucija i sl. gluposti koje ne vrede da im se žrtvuje ni pola boce lepo rashladjene žilavke. Ukratko, to je kibicer klasne borbe, koji nije čitao ni Stefana Zweiga, ni Miroslava Krležu, a oni mu nisu ni potrebni jer on, Ivan, od rodjenja već sve zna. A ovaj poslednji književnik, odviše crven a nedovoljno Hrvat po najnovijim procenama, ceo je život proveo u pobijanju purgerskog hrvatstva. Treba ga poslušati, oplemeniti svoj duh njegovim mislima, izoštriti političke pojmove njegovim esejima , pa će se na taj način u radnicima s Brača prepoznati kamene karijatide „sretnije i bolje Hrvatske“, a ne idealna projekcija hrvatskog purgerstva, kome je pivo doista alfa i omega patriotskog zanosa, revolucionarne strasti, nacionalne kulture i socijalnog napretka:
„Hrvatstvo pomalo umire, a hrvatski malogradjanin, pokapajući ga sa suzom u oku, inkasira kod toga posla svoje ne velike, no ipak solidne profite. I kod umiranja dijele se Hrvati na dva dijela: na mrtvace i na grobare. Mrtvaci se pokapaju, a grobari posluju s kamatnjakom“.
„Treba hrvatstvo odrediti jedamput sa stanovišta gladnog i bosog našeg hrvatskog naroda, koji stoji pred rasvijetljenim prozorima grofovske palače Buratti i koji se prazne drobine i modrih tabana klati oko hotela „Esplanade“, i koji dvanaest sati stoji na banjalučkom sajmu sa svojim gladnim magaretom i tovarom drva od tri dinara, pa da se već jedamput prestane govoriti o toj bezobraznoj „ljubavi“ za hrvatstvo, tom staromodnomn rekvizitu iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, toj odvratnoj frazi, koja je samoj sebi skočila u gubicu, te se demonski cereka, isplazivši jezik svemu što u ovoj zemlji stradava na liniji naprednog uvjerenja već godinama.
Jer dok dobronamjernih, kropotinski nastrojenih pojedinaca, organiziranih u Društvu za Zaštitu Životinja, imade kod nas veoma malo, kočijaša, koji se na hrvatstvu voze, kao u veoma udobnom fijakeru, imade – oh – legija! Tko iskreno i pošteno želi da tom primitivnom hiljadugodišnjem prevoznom sredstvu hrvatske ljudske snage kao subjektivnom faktoru pomogne, taj treba da uzme stav antikočijaški! Pijani fijakeristi, kod čaše vina, po toplim krčmama, žale svoju staru i bolesnu kljusad što kisne vani na kiši, a biti na strani kobile i sjediti na boku, to je tehnički vrlo teško provedivo.
Hrvatstvo, molim lijepo, ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još i jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika, koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.“
Miroslav Krleža, O malogradjanskoj ljubavi spram hrvatstva, Deset krvavih godina, Zora, Zagreb 1971.
Dekor se ponešto izmenio – tajkuni su zamenili grofove – no malogradjanin, koji se „demonski cereka, isplazivši jezik svemu što u ovoj zemlji stradava na liniji naprednog uverenja“, ostao je isti.
17 svibnja, 2012 at 14:01
manji ispravak…malograđanskog polu-inteligenta
17 svibnja, 2012 at 14:33
R.P., prije svega, hvala ti na izdvojenom vremenu.
Tvoja produhovljena intelektualna zauzetost da mi se napokon da prava, konačna mjera doista imponira. A i sam trud oko prekucavanja Fritzovih citata…nema što, sjajan posao. Pa onda tu je, na kraju tvojeg teksta, i jednako vrijedno poentiranje o malograđaninu, a to sam kao ja, koji, bez obzira na nomenklaturne promjene u višim klasnim sferama, ostaje uvijek isti. R.P., stvarno: svaka čast.
E sad, to što ja, za razliku od tebe, u radnicima Jadrankamena ne prepoznajem “kamene karijatide ‘sretnije i bolje Hrvatske'” svakako ne bih nazvao mojom malograđanštinom nego bistrim stavom o ljudima koji su gotovo trideset godina šupački šutjeli dok su drugi radnici u tom razdoblju po svuda gubili posao (Jugoplastika, Melioracija, Dalmacijacement, Dalma, Adriachem, Salonit, Uzor, Kamensko itd.). To je jasan i čvrst stav, a ti ga slobodno nazovi kako želiš, o ljudima koji su, dok su njihova klasna braća, dakle, odumirala u egzistencijalnom grču svakodnevnih otkaza i neisplaćenih plaća, trgovali dionicama tog istog Jadrankamena nad čijom sudbinom sada ridaju, a ridaju, R.P., ne zato što žele prestanak “dikature kapitala” i uspostavu neke bolje Hrvatske iz marksističke literature, nego zato jer će, ako ridanje ne uspije, ostati bez prihoda, bez love, jadikuju, dakle, jer neće moći školovati djecu i plaćati rtv pretplatu, a ne zato jer su, za razliku od mene, napokon pročitali Krležu i Zweiga i shvatili da oni nisu tek naivna hrvatska raja, željna dobre spize i jeftinog piva, nego kamene karijatide “sretnije i bolje Hrvatske”. Moš’ mislit.
U tvojem postu ne sviđa mi se i to što si za kritičara malograđanštine uzeo Miroslava Krležu koji je, da te podsjetim, poslije drugog svjetskog rata proveo život kao nekritički, srednjestrujaški, malograđanski intelektualac, zaklonjen debelom partijskom sjenom i osobnim jamstvima despota s kojim je nerijetko provodio vrijeme u višesatnim šahovskim partijama, što na Brijunima, što na Dedinju. Njegov jedini, recimo, bitniji kritički angažman bio je u vezi s Deklaracijom o Hrvatskom književnome jeziku zbog kojeg je izašao iz Partije, ali ne i ušao u jednu od ondašnjih kazamata. Stari to svakako ne bi dopustio. (Svaki atak na Fritza imao je veliki reputacijski rizik za kamarilu na vlasti.) Znaš li, R.P., da Krleža nakon 2. svjetskog rata nije napisao ni jedno zgotovljeno i relevantno književno djelo. Znaš li da je živio na Gvozdu u finom buržujskom stanu s lijepim pogledom na Gornji grad, u stanu, dakle, koji je građen po narudžbi jednog bankara, a ne u bezdušnoj betonskoj višekatnici s radničkom klasom. Da ne duljim, odabir Miroslava Krleže možda i nije bio tvoje najsretnije rješenje – ali ako ipak misliš da jeste, molim te citiraj mi jednu jedinu rečenicu kojom je poslijeratnu vlast izravno i nedvosmisleno prozvao makar za jednoumlje i netoleranciju spram drugačijih mišljenja. Unaprijed hvala.
17 svibnja, 2012 at 15:22
lula, ne znam na što misliš kad kažeš: kapital, ali, ako misliš na isto na što ja mislim: na čovjekovu slobodu da s proizvodom svojeg rada ili s novcem koji je uprihodio trgovanjem proizvodima svojeg rada ili s novcem zarađenim trgovanjem proizvodima tuđeg rada koje je prisvojio plaćanjem na temelju dobrovoljnog ugovornog odnosa ili s novcem dobivenim nasljedstvom ili poklonom ili slučajnim nalaskom, sa svojim tijelom, sa svojim životom čini što god ga je volja dok tim postupanjem ne nanosi štetu istim takvim pravima drugog čovjeka – onda ti moram priznati da ja protiv kapitala nemam ništa i branim ga iz čiste ljubavi, volonterski, dragovoljno. Ja sam, lula, naprosto zaljubljen u kapital, jer kapital je sloboda, kao što si ti, pretpostavljam, zaljubljena u diktaturu proletarijata, radnička vijeća, i samoupravljanje.
17 svibnja, 2012 at 15:35
Milane, možda je još bolje – malograđanski neinteligent.
17 svibnja, 2012 at 16:43
“…s novcem zarađenim trgovanjem proizvodima tuđeg rada koje je prisvojio plaćanjem na temelju dobrovoljnog ugovornog odnosa…”
ovo me podsjeća na oni priču o robijašu i žrtvi. I to je savršeno dobrovoljni ugovor. Tko ne bi dobrovoljno pristao na ugovor, kad je alternativa smrt?
“…sa svojim životom čini što god ga je volja dok tim postupanjem ne nanosi štetu istim takvim pravima drugog čovjeka…”
a ovo me podsjeća na onu: i bogataš i siromah imaju ista prava; obojica će biti pod istragom ako ukradu kilu kruha!
Mislim da si bolji apologeta od Friedmana i Hayeka zajedno.
17 svibnja, 2012 at 22:13
“ovo me podsjeća na oni priču o robijašu i žrtvi. I to je savršeno dobrovoljni ugovor. Tko ne bi dobrovoljno pristao na ugovor, kad je alternativa smrt?”
a mene podsjeća na situaciju kada u antikvarijatu kupim raritetnu knjigu za 200 kuna pa je, nakon što je pročitam, prodam nekom predanijem kolekcionaru za, recimo, 300 kuna, čime sam, dakle, u plusu za 100. S njima, na primjer, mogu kupiti pizzu i sok. Osim u lovi, ne zaboravi, opisana transakcija obogatila me je i za iskustvo čitanja, ali i za radost učinjenu tipu kojemu sam je prodao jer mu je kupnja sigurno uljepšala dan.
“a ovo me podsjeća na onu: i bogataš i siromah imaju ista prava; obojica će biti pod istragom ako ukradu kilu kruha!”
iskreno vjerujem da je to jedino ispravno. Krađa je krađa i svakako bi trebala biti sankcionirana kaznom istog intenziteta, neovisno o tome je li počinitelj bogat ili ne i bez obzira na motive zbog kojih je počinjena. Nije mi jasno zašto bi bogataš morao biti teže kažnjen. I, uostalom, zašto tako stereotipno gledaš na pojmove bogataša i siromaha: kao da impliciraš generalizaciju po kojoj je svaki bogataš svoje bogatstvo stekao pljačkom, a svaki je siromah takav jer mu je bogataš oteo ono što mu pripada. Primjer: Luka Modrić je bogataš za kojeg sigurno ne možeš reći da je lopov. S druge strane, imaš i siromaha koji su to postali zbog svoje lijenosti ili gluposti.
“Mislim da si bolji apologeta od Friedmana i Hayeka zajedno.”
Hvala ti. Ne pamtim kad mi je zadnji put netko dao tako sjajan kompliment.
18 svibnja, 2012 at 15:14
““a ovo me podsjeća na onu: i bogataš i siromah imaju ista prava; obojica će biti pod istragom ako ukradu kilu kruha!”
iskreno vjerujem da je to jedino ispravno. Krađa je krađa i svakako bi trebala biti sankcionirana kaznom istog intenziteta, neovisno o tome je li počinitelj bogat ili ne i bez obzira na motive zbog kojih je počinjena. Nije mi jasno zašto bi bogataš morao biti teže kažnjen. I, uostalom, zašto tako stereotipno gledaš na pojmove bogataša i siromaha: kao da impliciraš generalizaciju po kojoj je svaki bogataš svoje bogatstvo stekao pljačkom, a svaki je siromah takav jer mu je bogataš oteo ono što mu pripada
”
lijepo …
poanta je u tome da bogataš nikad neće ukrasti kilu kruha, a ne da ga se teže kazni.
20 svibnja, 2012 at 18:09
pa jel radnici i seljaci da bi se registrirali moraju znati strani jezik pa ako je tako i nemam korisničko ime koristit ću šutnju!
21 svibnja, 2012 at 02:26
Registracija nije potrebna, samo u prvo polje ispod ”Leave a Reply” (ono pored kojega piše ”Name”) treba upisati željeno ime.
21 svibnja, 2012 at 11:30
Treba uzeti stav antikočijaški !
Ivanu se ne dopada epitet malogradjanskog inteligenta koji sam mu udelio uz pomoć Krležinog citata. Tu nema nikakve lične uvrede. Izrazi kao malogradjanski ili sitnoburžoaski i sl. su sociološke definicije, s čijim se političkim uticajima u radničkoj klasi marksizam oduvek oštro borio. U tom pogledu Krleža je izbrusio povijesno definitivan portret Stjepana Radića, protivrečnog ali tipičnog sitnoburžoaskog političara, kojemu niko nije imao, niti će verovatno imati ikada bilo šta da doda. A kao čovek ovaj je bio dobričina i prijatan veseljak kakav se samo poželeti može.
Lik hrvatskog nacionalnog kočijaša je isto tako duboko uverljiv, uverljiviji možda danas nego pre nekih osam decenija kad je napisan, no to ne smeta našem oponentu da ga prećuti i skrene razgovor na posleratni život i rad Miroslava Krleže. To drugo pitanje nema nikakve veze s prvim. Plehanov je uveo marksizam u Rusiju i doprineo da se mladja generacija Lenjina i Trockog formira do te mere, da doista posegne ka obaranju višestoljetnog carskog polufeudalnog režima. Godine 1917. Plehanov je bio ogorčeni neprijatelj revolucije, priklonio se najcrnjem carističkom imperijalizmu, ali to nije bio razlog da se diskvalifikuju njegovi marksistički radovi. Balzac je isklesao hiljadu izvanrednih socijalnih portreta, a bio je običan buržuj i politički ubedjeni monarhist . Prema tome, posleratne partije šaha izmedju Tita i Krleže nemaju nikakve veze s Krležinim obračunom s hrvatskom malogradjanštinom, koju niko nije bolje ni dublje raščlanio, a ta malogradjanština nije ni bolja ni gora od niza njenih evropskih posestrina.
Tema historijskog posleratnog , gotovo prećutnog pakta izmedju Tita i Krleže veoma je interesantna, no o njoj se ne može i ne smije suditi dok se ne zna pouzdano šta je zapravo Krleža zapečatio u svojim posmrtnim sanducima i šta se još toga krije u neotvorenim saveznim arhivama UDBE. O književnoj vrednosti njegovih posleratnih radova ovde nije ni mesto, ni predmet razgovora, a nisam siguran da niti ja, niti moj sagovornik imamo bilo kakve literarne stručnosti da narod s tim zamajavamo. Ali zasigurno se možemo sporiti oko malogradjanske zavidljivosti kad je reč o stambenom standardu Miroslava Krleže:
« Znaš li da je živio na Gvozdu u finom buržujskom stanu s lijepim pogledom na Gornji grad, u stanu, dakle, koji je građen po narudžbi jednog bankara, a ne u bezdušnoj betonskoj višekatnici s radničkom klasom.“
Da, znamo mi to i puno više od toga, tj. da su novi komunistički, u stvari staljinistički vlastodršci prigrabili sebi ne samo buržujske vile, nego i njihov stilski nameštaj, kolekcije slika, napokon njihove lepo odnegovane kćerke i supruge, glumice i balerine, a odrekli se svojih predratnih žena, komunistkinja, kojima je poneka počela dobijati bore na licu. Oni su to činili u ime „ratnih zasluga“ i „savremenog poimanja braka“, grabili su za sebe sve što je lepo i vredno. Krleža nije bio u ratu, nije ništa grabio , iako je imao nesumnjivih kulturnih zasluga koje mu ni buržoazija nije osporavala. Puno je pisao, puno je objavio, puno mu je toga prevedeno vani, radio je u Zavodu, zaradio je više nego što je dobio. Nikome ništa nije ukrao. Zar stambeno pravo na korišćenje buržujske vile na Gvozdu, „s lijepim pogledom na Gornji grad“, vredi više od književnog opusa čovjeka, čiji je opus po mojim i nekim drugim procenama – a to je subjektivna procjena, dakako – vredniji od opusa gotovo svih literarnih nobelovaca u XX stoljeću? Pa to je zavist sitnog bakalina kome je uživanje u vili sagradjenoj za jednog bankara definitivno nepristupačno, jer je finansijski iznad njegovih mogućnosti! Ili, pak, polpotovska koncepcija socijalizma: svi iz grada na selo, ili svi iz sela i iz centra grada… u radničke kolonije!
Naličje malogradjanskog sna da se dodje do bankarove vile na socijalnoj lestvici jeste košmar da se jednog dana ne spadne na standard radničkih kolonija u predgradjima titovske industrijalizacije.
I ovde klasna logika potvrdjuje iskrenost sitnoburžoaskog negodovanja kad se nadje izmedju dve različite stambene opcije. Radničke kolonije, koliko god nam danas izgledale bezdušne – a staljinistčka arhitektura je doista bezdušna! – predstavljale su ogroman socijalni napredak! Ivan verovatno nije živeo u doba kad se noću u WC išlo po mrazu i snegu na nuždu podno bašte, u poljski WC, i to u gradovima a ne samo u selima! Deca su kupana u drvenim buradima! Blato se gazilo do kolena, a školska deca su odvajala po sat dnevno da očiste svoje cipele! Učila su u istoj prostoriji gde su mame sa komšinicama uz kavu satima prevrtale istu praznu slamu. Pred spavanje mama bi detetu grejala pokrivač opekom , zagrejanom na štednjaku na ugalj, jer ničeg drugog nije bilo. „Bezdušne betonske višekatnice“ su donele radničkoj klasi kupatilo, WC, toplu vodu, električnu struju, grejanje, kuhinju i posebnu sobu za decu – čitavu civilizacijsku revoluciju! Kvalitet, dakako, nije bio ono što je mogao biti, na njemu se štedelo u radničkim stanovima u korist birokratskih vila. Ali to je bio napredak, i to džinovski napredak! Radnička klasa je napustila vlažne prigradske udžerice gdje su deca dobijala upalu pluća!
Taj napredak nije bio ništa manji na planu kulture i obrazovanja. Najveća zasluga tog sistema, i pored nebrojenih slabosti, je da su nas mlade držali daleko od crkve, a umesto vjeronauke dali nam čitati Glembajeve. Naša deca nam danas gotovo zavide i sve manje veruju u primitivnu antikomunističku propagandu. To je Trocki već lepo objasnio, čak i na stranicama R.B.: na novim socijalnim osnovama vlast birokratije je sebi rezervisala velike privilegije, koje je štitila diktaturom svoje partije i svoje Udbe, ali je radničkoj klasi morala platiti veliku ekonomsku i socijalnu cenu. To marksisti nazivaju tekovinama revolucije, tj, proizvodom novih svojinskih odnosa u društvu, koji su uprkos parazitizmu i privilegijama kaste na vlasti donele radnicima lagani, ali nesumnjivi ekonomski, socijalni i kulturni napredak, tokom najmanje tri decenije. Što se posle Titove smrti nije išlo napred, nego unazad, to nije krivica radnika nego malogradjanske inteligencije, koja je svaka svojoj republičkoj birokratiji ponudila nacionalističku ideologiju u zamenu za komunističku, te birokratiji pomogla da se prestroji u novu buržoaziju.
Zar se treba čuditi anketama u svim krajevima bivše Jugoslavije koje danas govore o privrženosti radnih ljudi Titovom dobu? Nisu ti radni ljudi ni mazohisti, ni ideološki deformisani „samoupravni neradnici“, ni poklonici jednopartijskog sistema, a još manje policijske strahovlade, nego su imali socijalnu sigurnost, stalno zaposlenje, mogućnost da besplatno školuju i leče decu, te omoguće toj deci da bolje žive od njih, a to je cilj svakog normalnog roditelja. Sitnoburžoaski inteligenti ne mogu oprostiti ni Krleži, ni radnicima što nisu ustali protiv Tita. Bi oni ustali, ali pod jedinim uslovom: da dobiju bolje, socijalno pravednije i politički slobodnije odnose, a ne povratak na stari kapitalizam , u poznatom nacionalističkom četničko-ustaškom maniru, te u novom mafijaškom načinu obnove svrgnute zakržljale buržoazije, kakav su dobili usled nedostatka autentične socijalističke alternative. Bajku o Kapitalu kao izvoru Slobode treba ostaviti Ivanu i sličnima. U svakom slučaju, Krležino delo se ne može meriti cenom četvornog metra njegove kuće na Gvozdu.
Radnici Jadrankamena, ranijih godina kao i sada, u svakom periodu bili su privrženi cilju očuvanja svojih stečenih socijalnih pozicija. Zbog čega bi oni podnositi račun za svoje delovanje ili ne delovanje bilo kojem socijalno-političkom inspektoru, i pravdati mu se jer nastoje na svaki način školovati svoju decu! Zamislite: radnička klasa se mora izvinjavati subjektima koji društvenu dijalektiku, tj. klasnu borbu promatraju iz perspektive svog vlastitog pupka, zato što od socijaldemokratske vlasti, za koju su gasali, traže da im omogući da školuju decu! Pa to je minimum, koji proizlazi iz njihovih socijalnih uvjeta , a ne iščitavanja Krležinih ili nekih drugih knjiga. Radnici, kao i sve druge klase, prožete su materijalističkim poimanjem svojih interesa, pa kad neki malogradjanski inteligent pokuša prodati im altruistički socijalni idealizam, trebalo bi pripaziti na džepove.
Radnici Jadrankamena « su gotovo trideset godina šupački šutjeli dok su drugi radnici u tom razdoblju po svuda gubili posao … trgovali su dionicama tog istog Jadrankamena nad čijom sudbinom sada ridaju…”
Pa šta onda? Pre nego što se pobunio Matija Gubec je zasigurno bio pokorni sluga, bogobojažljivo išao u crkvu i pokušavao se nagoditi s vlastelinom. Dok je on „šupački šutjeo“ drugi pobunjeni seljaci su se masovno klatili na vešalima svuda po Evropi… Koji će to sitnotrgovački moralizator čitati bukvicu Matiji Gubcu, izvan vremena, izvan povijesti, s visine malogradjanskog zaljubljenika u njegov sitan kapital – nekad nema ni kapitala, nego samo gol pupak! – koji mu je postao sinonimom slobode, po vlastitom priznanju, za razliku od radnika koji nisu kupovali dionice da bi postali kapitalisti, nego zato što ih je na to nova vlast naterala, i što je to bio jedini način da se sačuvaju radna mesta?… Radnici Jadrankamena su dugo šutjeli, jer su redovito primali plaće, ali više ne šutje, jer plaće već mesecima ne primaju, čak se grčevito bore… Stvar je odviše prosta, jednostavna, neposredno razumljiva za sve… osim za intelektualne smetenjake.
Ne znam da li je ova diskusija s nekim ko je organski nesposoban zauzeti „antikočijaški stav“ uopšte korisna, jer sve ukazuje da će se nepogrešivo uvijek svrstati na antiradničku platformu i zlurado se cerekati u „onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu“. Ali nikad se ne zna: finansijski kapital drobi sve pred sobom, pa i sitne kapitaliste, čije će iluzije u sreću i slobodu na toj osnovi puknuti kao mehur od sapunice, i koji se socijalno moraju opredeliti na koju će stranu, na stranu socijalizma ili na stranu fašizma. Koliko god da marksizam iziskuje teorijski i politički obračun sa sitnoburžoaskim uticajem u radničkim redovima, isto tioliko marksizam nalaže radničkoj klasi da u borbi s kapitalom pridobije sitnu buržoaziju i seljaštvo kao saveznike. Naš sagovornik očito nije lišen intelektualne iskrenosti, jednostavno nije naučio „zauzeti antikočijaški stav“, a od toga sve počinje.
PS. Na H-alteru se može vidjeti tridesetminutni video „Kamen života“, o životu radnika Pučišća, koji bi svi trebali vidjeti pa osetiti da li im je srce od kamena ili kuca. Da ironija bude veća, taj kompaktni bijeli mramorni kamen, od kojeg svi novopečeni bogataši pločaju dnevne boravke i stubišta, zove se „veselje“, dok radnicima „beračima“ i njihovoj obitelji donosi samo tugu i bol. Pola Pučišća, zajedno s gradonačelnikom HDZ-ovcem, ogorčeni su klasni neprijatelji jadrankamenovih radnika, jer oni ne vole prljati ruke i vole dva puta dnevno ići u crkvu a da ih niko ne podseća na socijalne nepogodštine. Zato su Drpić i njegovi drugovi izveli na ulicu svoje žene i djecu i zato ih ja nazivam „živim karijatidama hrvatstva“. Zar da ih Orešar i njegovi lokalni i nacionalni HDZ- ortaci oteraju, kao njihove djedove u Ameriku i Australiju, a na njihovo mjesto dovedu jeftinu radnu snagu iz Bangladeša, koje će direktno plaćati sa Seychellskih ostrva, gdje će verovatno prijaviti svoj boravak i sedište poduzeća, jer tamo se porez ne plaća? Ne, „bolja i sretnija Hrvatska“ je na strani sve brojnijih Drpića, a ne raznih Orešara. Sve što je izmedju jeste dim, zbrka, glupost i služenje Orešarima.
21 svibnja, 2012 at 14:29
“Tema historijskog posleratnog , gotovo prećutnog pakta izmedju Tita i Krleže veoma je interesantna, no o njoj se ne može i ne smije suditi dok se ne zna pouzdano šta je zapravo Krleža zapečatio u svojim posmrtnim sanducima i šta se još toga krije u neotvorenim saveznim arhivama UDBE.”
Zna se pouzdano što je u toj ostavšitini. Gomila usputnih zabilješki. Općenito rečeno, manje više, autobigrafska građa koja o odnosu despota i Krleže ne govori ama baš ništa. Kad bi u toj građi i bilo nešto tajno, skriveno i mračno, iz čega bi se moglo saznati da je Krleža prema kumrovečkom tiraninu bio tako benevolentan jer je, recimo, bio ucijenjen, ne bi li baš to bio neoborivi dokaz da je u njegovom posljeratnom slučaju strah bio jači od morala i nemalograđanske obveze da se svijetom kroči uspravno, da je, dakle, upravo po njegovoj definiciji bio eklatantan primjer Hrvatskog malograđanina koji je nakon drugog svjetskog rata, gotov trideset godina, tajio istinu o pravoj naravi nazovi komunističke vladavine?
“O književnoj vrednosti njegovih posleratnih radova ovde nije ni mesto, ni predmet razgovora, a nisam siguran da niti ja, niti moj sagovornik imamo bilo kakve literarne stručnosti da narod s tim zamajavamo.”
Opa, kako se u nekoliko redaka bježi od suštine. Dobar, ali jalov pokušaj. 🙂
Ovo je, građanine, dovoljno dobro mjesto da se ustvrdi ono što sam rekao u prethodnom postu: poslije rata Krleža nije napisao ništa vrijedno njegove prijeratne slave.
“Da ironija bude veća, taj kompaktni bijeli mramorni kamen, od kojeg svi novopečeni bogataši pločaju dnevne boravke i stubišta, zove se „veselje“, dok radnicima „beračima“ i njihovoj obitelji donosi samo tugu i bol.”
Radnicima i njihovim obiteljima, što si trebao provjeriti prije nego što si o tome protrkeljao, “taj kompaktni bijeli mramorni kamen” izgradio je privatne kuće u mjestu, i zna se, raspitaj se, na koji način.
Što se, pak, tiče radnika Jadrankamena, samo sam htio reći da će ekipa iz Radničke borbe, ako budu sudjelovali u akcijama sindikata Jadrankamena, biti zloupotrijebljeni u korist skupine ljudi kojima je do relaksiranog kapitalizma jeftinog piva i redovite plaće, a ne do rušenja “diktature kapitala”. Ako im priča sa stečajem uspije, ako, dakle, zadrže radna mjesta, okrenut će leđa svim dosadašnjim pomagačima i nastaviti na izgradnji slatkog i ganutljivog kapitalizma koji u njihovom karijatidnom slučaju znači patriotizam na rate i Žuja u frižideru.
21 svibnja, 2012 at 14:35
Lula, dio logičkih zaključaka ti je potpuno neodrživ. Evo i zašto.
Kažeš:
“a ovo me podsjeća na onu: i bogataš i siromah imaju ista prava; obojica će biti pod istragom ako ukradu kilu kruha!”
pa potom, na moju reakciju: “poanta je u tome da bogataš nikad neće ukrasti kilu kruha, a ne da ga se teže kazni.”
Dakle, gdje je logička greška.
Greška je u tome što obojica nikada neće biti pod istragom ako ukradu kilu kruha jer, kako sama kažeš, “bogataš nikad neće ukrasti kilu”, što znači, da pojasnim, da onda za njega nema istrage pa, posljedično ni tvoje tvrdnje.