Godišnjica Oluje će i u Hrvatskoj i u Srbiji sa sigurnošću biti obilježena, kao što je to i do sada bio slučaj, jednostranim tumačenjem nedavne povijesti ovih prostora iz isključive perspektive hrvatskog nacionalizma s jedne, te srpskog s druge strane. Odbijanje vladajućih političkih elita obiju zemalja da se suoče s vlastitim udjelom u odgovornosti za katastrofu rata u Jugoslaviji (a koji je na obje strane pozamašan), ne iznenađuje: i kada su bile u opoziciji i kada su bile na vlasti, obje političke elite su aktivno sudjelovale u širenju i održavanju istih onih, u najboljem slučaju, poluistina kojima su planeri, organizatori i glavni provoditelji rata godinama obmanjivali svoja stanovništva i narode.
Najvažnije ”operativno” svojstvo poluistine jest to da je riječ o istini koja se koristi u svrhu širenja laži, pa tako i sama prestaje biti istina, te se pretvara u laž. Teško je pronaći primjer koji bi ovu konstataciju ilustrirao bolje od ”službenih” ili u medijima najčešće kolportiranih tumačenja Oluje, u Srbiji i u Hrvatskoj u jednakoj mjeri.
Tako se u Srbiji Oluja obilježava kao tragedija hrvatskih Srba, koji su (najvećim dijelom) iz Hrvatske konačno i definitivno protjerani metodom brutalnog etničkog čišćenja. Ova istina postaje međutim poluistina kada se koristi, kao što je to gotovo bez (časnih) iznimaka slučaj, u svrhu prikrivanja drugih, ništa manje bitnih istina: one o uskoj suradnji srpskih nacionalista i ratnih ‘voždeva’ s hrvatskima na etničkom reinženjeringu ovih prostora na njihovu uzajamnu korist, kao i one o ništa manje brutalnom i ubojitom etničkom čišćenju dijelova Hrvatske pod okupacijom velikosrpskih avanturista i ratnih zločinaca tipa Milana Martića od hrvatskog stanovništva.
U Hrvatskoj se Oluja obilježava kao velika vojna pobjeda nad srpskim pobunjenicima i kraj okupacije velikog dijela hrvatskog teritorija. Prešućuje se potpuna (i, na što sve indicije ukazuju, međusobno dogovorena) vojna i diplomatska pasivnost vlastodržaca u Srbiji za vrijeme Oluje, kao i dokazano zle namjere Tuđmanove kamarile, koja je, kao što je u međuvremenu definitivno potvrđeno, organizirala čitav paralelni sistem zapovijedanja vojnim jedinicama ustrojen isključivo u svrhu provođenja sistematskog terora nad srpskim stanovništvom, a da bi ga se natjeralo da napusti područje tzv. Krajine.
Kao i uvijek, hrvatski i srpski nacionalisti se međusobno dopunjuju u obmanjivanju, laganju i trovanju hrvatskog i srpskog naroda, kao i u nastojanju da na onaj drugi narod prebace breme kolektivne krivnje za stradanje svog naroda, te da time prekriju da su u tom stradanju bili ne samo suučesnici, već, u dogovorenoj suradnji sa svojom šovinističkom ”braćom” s druge strane granice, glavni inicijatori tog stradanja, te kao takvi za njega snose s odmakom najveću odgovornost. Niti jedni niti drugi niti govore niti rade u interesu svojih naroda; upravo suprotno, oni predstavljaju njihovu najveću nesreću i, u sadašnjim vremenima mira, njihove najgore tlačitelje i izrabljivače.
Radnička borba
Uz godišnjicu Oluje,
4 kolovoza, 2012 at 21:30
Oluja je bila potrebna i opravdana, a poglavito legitimna akcija. Ko je kriv, ko nije teško je reći. Ja kao mali čovjek neznam šta se događalo u vrhu države ni ko je šta mislio u svojoj glavi. Srbijansko vodstvo je nesumnjivo imalo plan ostvarenja Velike Srbije, a to nisu ni krili. Srbi su govorili da se pokušava ostvariti Velika Hrvatska. Ja samo mogu reći pogledajte u školske udžbenike kartu Banovine Hrvatske i teritorij s kojim se Hrvatska udružila u Kraljevinu SHS, a pogledajte današnji teritorij nakon razlaza.
Oluja je bila briljantno odrađena akcija. Nakon Oluje na moj grad nije pala ni jedna granata ni raketa!
Neka je vječna slava SVIM hrvatskim braniteljima, a poglavito invalidima i palim!!
5 kolovoza, 2012 at 00:29
…i onda bi kao trebalo tolerirati etničko čišćenje i protjerivanje Srba kako bi se ostvarila Tuđmanova proklamirana ideja o držanju tog “remetilačkog čimbenika” u najgorem slučaju ispod 4% populacije? Da ne govorimo o slučajevima zločina nad nemoćnim starcima nakon operacije (tipa Varivode). Potreba zaustavljanja velikosrpskog šovinizma i pravo na samoodređenje Hrvatske su različite stvari od ove, koju je diktiralo zločinačko državno vodstvo na čelu s Tuđmanom (koji je oduševljeno povikao “bježali su toliko brzo da nisu stigli pokupiti niti svoje prvljave gaće”) i nikako se ne mogu koristiti za njezinu opravdanje. Dodajmo tome i osvajačku politiku u BIH i planove priključenja njezina teritorija Hrvatskoj.
5 kolovoza, 2012 at 00:49
Ratni zločin ne zastarijeva i mora biti sankcioniran, a da Hrvatska vojska (uključujući i pripasnike moje obitelji) nije bila prisutna u BiH četnici bi upali u Dalmaciju. U Hercegovoni je napravljen štit za Dalmaciju.
5 kolovoza, 2012 at 00:52
A sićan se da je i Alija ima planova ući u Dalmaciju.
5 kolovoza, 2012 at 01:06
…u perspektivi priključivanje “štita” matici zemlji, tj. razbijanja i komadanja BIH i priključivanja dijela njezinog teritorija Hrvatskoj, oko čega su Tuđman i Milošević vodili pregovore u Karađorđevu. Tuđmanovi stavovi oko Hercegovine bili su prilično jasni. To što su obični ljudi bili iskorištavani, a njihovi životi žrtvovani za ostvarivanje ovakvih kriminalnih ciljeva druga je priča.
5 kolovoza, 2012 at 11:00
@Davor
Oluja je bila “briljantno” odradjena samo zato sto je odradjena u presutnoj suglasnosti s Milosevicem, Tudjmanovim glavnim kompanjonom u projektu “etnickog reinzenjeringa” Jugoslavije.
Najveci gubitnik u citavoj prici bio je upravo mali covjek, kojemu su srpski i hrvatski nacionalisti lagali i huskali ga za svoje interese, da bi mu iza ledja opljackali svu imovinu koju su svojim radom stvorile tri generacije jugoslavenske radnicke klase.
Stvarno nacionalno samoodredjenje Hrvatske kao i njena stvarna politicka i ekonomska samostalnost (a ne fiktivna vazalska “samostalnost” kakvu imamo danas) moguci su samo na osnovama demokratske radnicke republike, unutar vanjskopolitickih okvira stvarne politicke i ekonomske ravnopravnosti socijalistickih radnickih republika Evrope i svijeta.
5 kolovoza, 2012 at 17:17
Da je oko va<s padalo ko oko mene nebi toliko filozofirali o Oluji. Mene je 5 puta raketiranje uvatilo na otvorenom, sasvim sam slučajno živ. Neki nisu bili te sriće ko ja. Ponavljam, nakon Oluje ništa nije padalo po mom gradu.
6 kolovoza, 2012 at 00:14
@Labin, a ovo o socijalističkim radničkim republikama si lipo napisa. S tim se slažem!! 🙂 Najveća vridnost je RADNIK!!
6 kolovoza, 2012 at 16:40
to da je prije bilo raketiranja, a kasnije nije nije baš neko ozbiljno političko mjerilo, zapravo nema veze s temom protjerivanja i etničkog čišćenja srpskog stanovništva. Ja sam za to vrijeme bio u Karlovcu i “padalo je”, no evo opet “filozofiram”. Ne bih rekao da je to “filozofiranje”, već internacionalističi stav.
6 kolovoza, 2012 at 20:56
@oj
Sve se može gledati s raznih točaka gledišta. S koje god točke da gledaš vidiš i dobre i loše strane. Nema crno-bilog svijeta. Sve je sivo samo je pitanje na koju nijansu naginje.
S vojnog aspekta Oluja je bila dobra jer je donila sigurnost. O Tuđmanu možemo svašta misliti, al bija je briljantan vojnik. Titov general.
Ne opravdavam negativnosti Oluje (o njima se dan danas priča), ali Oluja je bila potrebna s vojnog aspekta.
Ponavljam, za ratne zločine počinitelji trebaju odgovarati.