Razgovor s predsjednikom sindikata Preporod

Intervju Radničke borbe s predstavnikom sindikata Preporod – sindikata koji je prvi javno pozvao na napuštanje Gospodarsko – socijalnog vijeća, okupljanje svih sindikata, te zajednički rad na organiziranju generalnog štrajka.

RB : U toku proteklog tjedna sindikat Preporod je istupio s priopćenjem u kojemu se poziva ostale sindikate i sindikalne središnjice na svesindikalno okupljanje, napuštanje Gospodarsko – socijalnog vijeća, te organiziranje generalnog štrajka. Što vas je ponukalo na to da u ovome trenutku istupite s tim priopćenjem?

Željko Stipić : Prema nama u Preporodu to su prijedlozi primjereni težini trenutka.  Naravno da se sa takvim rješenjima ne ide na neke bezazlene situacije, ali mi ovu situaciju ocjenjujemo krajnje ozbiljnom. Naime, krajem pretprošlog tjedna na neki je način iz vladinih krugova „procurilo“ da u Vladi, što je svojevrsna reakcija na nepristajanje sindikata državnih i javnih službi na smanjivanje određenih materijalnih prava kroz izmjene kolektivnih ugovora, razmišljaju o ukidanju članka 2.6.2 Zakona o radu kojime se jamči produžena primjena kolektivnih ugovora i nakon njihova isteka. Mi smo u školstvu, dakle i u sindikatu Preporod,  jako osjetljivi na to rješenje i to iz nekoliko razloga. Prvi je taj što je osnovno školstvo, sustav koji ima više od 46 000 zaposlenih, već pune tri godine bez kolektivnog ugovora, prvenstveno iz razloga što vlasti opstruiraju kolektivne pregovore. U toj situaciji mi zahvaljujući institutu produžene primjene kolektivnog ugovora uživamo materijalna prava iz kolektivnog ugovora iz 2002. Kada bi se išlo na ovakvu zakonsku promjenu to znači da bi u osnovnim školama zaposlenici istog trenutka ostali bez kolektivnog ugovora. U srednjem školstvu je stanje nešto malo bolje, prvenstveno zato jer nam ugovor traje do kraja godine. Temeljni kolektivni ugovor također ističe u ljeto ove godine i iz njega mi „vučemo“ ova materijalna prava o kojima se sada toliko govori u javnosti. Kolektivni ugovor je zapravo katekizam; to je sindikatima ključan dokument. Ako sindikat ostane bez te poluge svoga djelovanja onda se vrlo lako može postaviti pitanje čak i smislenosti sindikalnog organiziranja. Kako mi sve ovo procjenjujemo kao jako, jako važno naravno da smo u sindikatu razmišljali kako na to odgovoriti. Što je adekvatan odgovor na takav udarac? To je, kao što sam rekao na jednom sastanku, kao da pred sobom imate tešku artiljeriju i postavljate si pitanje kojom vrstom pištolja odgovoriti na tu artiljeriju. U našem smo sindikatu procijenili da ovakva namjera Vlada zaslužuje najteži mogući odgovor, a to su u ovome trenutku samo dva rješenja. Prvo smo predložili, a tada još nismo znali da će to za par dana postati i stav naše sindikalne središnjice (Nezavisnih hrvatskih sindikata – nap. ur), da bi sve sindikalne središnjice trebale u ovome trenutku napustiti Gospodarsko – socijalno vijeće i tako dokinuti funkcioniranje tog tripartitnog tijela koje je vrhovno tijelo socijalnog dijaloga. Naravno, kada govorimo o napuštanju GSV –a ova najnovija situacija nije jedini razlog. Podsjetio bih da je upravo GSV, odnosno predstavnici vlasti u njemu, teško izmanipulirao radništvo u ovoj zemlji, pa i cjelokupnu javnost šaljući informaciju da su sindikalne središnjice prihvatile Vladin prijedlog mjera za izlazak iz krize. To, naravno, ne odgovara faktičkom stanju sa tog sastanka i na neki je način dodatno zbunilo ljude na terenu. U tom se smislu GSV već duže vrijeme stavio na stranu, s jedne strane kapitala kojega predstavljaju udruge poslodavaca, a s druge strane vlasti koja je pod izravnim utjecajem tog kapitala. Očito je da na tom vijeću više nemaju istu težinu glasovi sindikalnih predstavnika i predstavnika Agrokora ili HT – a. Ranije je također bilo problema, ali nikada ovako teških. Sindikalna se strana gotovo omalovažava, prijedlozi dnevnog reda za sastanke početkom tjedna bi stizali u toku vikenda. Na sastanku središnjeg odbora naše sindikalne središnjice ja sam ponovio ovaj naš stav i moram izraziti zadovoljstvo što su to i kolege iz drugih sindikata podržali i što je to postao prijedlog Nezavisnih hrvatskih sindikata (u međuvremenu su se sve središnjice usuglasile oko napuštanja GSV-a, nap. ur). Mi smo u našem priopćenju osim napuštanja GSV –a predložili i još nešto. Procjenjujemo da je napuštanje GSV –a samo jedna mjera s kojom je moguće ići trenutačno i koja može predstavljati trenutačni pritisak na samu vlast, međutim dugoročno su potrebni jači potezi. U tom smo smislu predložili da se sve sindikalne središnjice – a naš je prijedlog uključivao čak i one sindikate koji nisu u sindikalnim središnjicama, takvih nema puno, ali ih ima – nađu na svesindikalnom kongresu ili saboru, nazovimo ga već kako hoćemo, na kojemu će se razmotriti ova novonastala situacija i artikulirati konkretni potezi sindikata u ovoj situaciji. Procjenjujemo da sindikati nemaju jako puno izbora. Jasno je da u prosvjede, osobito prosvjede koji su onako osmišljeni kako se to već dvije zadnje godine čini – znači loše, te na koje sindikati ne mogu natjerati niti svoje članove, pa čak niti povjerenike, više nitko ne vjeruje. Uostalom, svako organizacija koja bi bila na razini nižoj od onog prosvjeda kojeg su sindikati organizirali prije već nešto više od dvije godine ne bi dala nikakvog učinka i išla bi štoviše u prilog Vladi koja koja čini sve da sindikalne organizacije odvoji od radništva. U toj situaciji mi procjenjujemo da je jedino pravo rješenje generalni štrajk. Zašto generalni štrajk? Prvo, ovim bi problemom naravno prvotno bili najviše pogođeni oni čiji su kolektivni ugovori istekli, no kroz neki vremenski period svi bi se sindikati našli na udaru ove mjere. Ako bi Vlada na svojem primjeru pokazala kako rješava probleme s radništvom privatnici bi to jedva dočekali tvrdeći : „ kada može Vlada, a zašto to ne bi i mi?“  Tako bi se našli u situaciji kada bi se definitivno podijelila  sfera kapitala i sfera rada, u kojoj bi radnici postali u najgorem smislu riječi nadničari, gdje sindikati više ne bi bili u prilici postavljati pitanja o nekim svojim pravima. Time bi kapital došao na svoje, time bi poduzetnici došli na svoje, a rad i radništvo bi se srozalo na najniže grane na kojima je to ikada, a posebno u protekla dva desetljeća, bilo. Na održanom sastanku naše sindikalne središnjice mi nismo prejudicirali sadržaj tog kongresa. No, jasno je da se na tom sastanku ne će raspravljati o raspodjeli polovica ili šunkica za Uskrs. Želim vjerovati da su u svim sindikalnim središnjicama svjesni težine trenutka i da se to ne će razvući – to je nešto na što treba veoma brzo reagirati.

RB : Možete li se složiti da je jedna od stalnih strategija države i kapitala poticanje podjele i sukoba između radnika državnog i realnog sektora? Kako gledate na sadašnje stanje stvari po tom pitanju i perspektive postizanja zajedničkog saveza radnika državnog i privatnog sektora, te koja je uloga sindikata i koje su perspektive postizanja većeg zajedništva?

Željko Stipić : Za sindikalno zajedništvo postoji nasušna potreba; to svi u Hrvatskoj znamo. Za podjele ne bismo trebali optuživati samo drugu stranu; one su često rezultat nerazumijevanja kolega sa sindikalne strane. Mi smo sindikat koji je vrlo oštro reagirao na sve sindikalne prijedloge koji su išli za tim „ako uzimaju nama, neka onda uzmu i drugima“. Solidarnost u otimačini : „ako se otima meni, neka se onda otima i drugima“. To je jako loše i neki sindikalisti su pokazali kako se ne znaju nositi sa odgovornošću koja im je povjerena. Uvijek postoji nekakav minimum sindikalnih zahtjeva koji nikada ne smiju biti dovedeni u pitanje. Ti zahtjevi su lakše ostvarivi ako ih zajedno postavimo; ako jedni drugima međusobno ne ulijećemo u rješavanje problema. Ako međusobne probleme u vezi razlika plaća i prava pojedinih struka nismo riješili svih ovih godina, onda to ne trebamo činiti ni sada. Tako smo počeli raspravljati o problemu raspodjele pojedinih sindikalnih nekretnina o kojemu se raspravlja punih 13 godina. No o takvim stvarima ne bismo u ovom trenutku trebali raspravljati jer razumijemo u kojoj je funkciji rasprava između sindikalista o tom problemu otvorena. Te podjele su naravno potpirivane s jedne strane od vlasti, a s druge strane od udruge poslodavaca.

RB: Što mislite o čestim kritikama upućenim sindikalnim središnjicama u vezi inertnosti, birokratiziranosti, nedovoljnoj razini zalaganja za radnička prava i u kojoj to mjeri utječe za nedostatnu organiziranost radničkog pokreta?

Željko Stipić : Niti jedna sindikalna središnjica u Hrvatskoj zapravo nije na onom stupnju organiziranosti na kojem bi trebala biti. Postoje sindikalne središnjice koje imaju članstvo, ali nemaju naročitu infrastrukturu, a postoje i sindikalne središnjice koje imaju više infrastrukture nego što imaju članstva. Ovo drugo nije dobro jer se takve sindikalne središnjice neprestano muče sa održavanjem te infrastrukture. Postoje ljudi u sindikatima koji se potpuno udaljili od sindikalnog aktivizma. Na prosvjednim skupovima, ja vas uvjeravam, nećete naći ni ljude koji rade u sindikatu. „Neka tamo idu neki šljakeri, neka oni nose transparente“, a oni koji tamo u sindikatima rade – to, kao da se njih ne tiče…A oni zapravo žive od toga! To je užasno! S druge pak strane postoje masovne sindikalne središnjice koje imaju slabu infrastrukturu, pa imaju problema čak i sa svojim prostorima. Ako mi u ovoj situaciji ne prepoznamo kako je ozbiljan trenutak i koliko je ozbiljan ulog u pitanju, te svi zajedno na to odgovorimo; počnemo se baviti onim problemima koji postoje i koji će se morati početi rješavati, onda ćemo se zapravo naći u situaciji da ćemo svi postati ratnici bez vojske. To bi se vrlo lako moglo sindikatima dogoditi. Ne želim se uopće doticati još jednog problema – da određeni sindikalisti rad u sindikatu shvaćaju kao odskočnu dasku za budući politički rad. Kada gledam primjerice Vitu Begovića, ne mogu shvatiti kako je on nekada mogao biti sindikalni predstavnik jer mi se čini da on ima neku urođenu vrstu animoziteta prema sindikatima. Ili uzmite za primjer čovjeka koji je 10 godina kreirao sve kolektivne ugovore, sve sporazume koje su sindikati javnih službi potpisivali s vlašću, a sada je kreator ove novonastale situacije – radi se o Krešimiru Rožmanu. Dobro je da se takve stvari ne znaju u široj javnosti jer one diskreditiraju sve nas koji radimo ovaj posao pošteno i odgovorno. To sve skupa slabi sindikalni pokret i to nas je i dovelo u ovu situaciju da je od milijun i pol radnika trećina u sindikalno organizirana. Doduše u privatnom sektoru se rade i neke ozbiljne zapreke u sindikalnom organiziranju radništva, ali u svakom slučaju ovo je jako poražavajuće.

RB: U kojoj mjeri se kapital i njegovi interesi uvlače u obrazovanje i obrazovni sustav, te odražavaju na položaj radnika u obrazovnom sektoru?

Željko Stipić : Za sada, mi smo uglavnom bili pošteđeni toga, ako izuzmemo strukovne škole. Primjerice kada učenike šalju na praksu onda se u brojnim slučajevima ti učenici izrabljuju za rad jer to područje nije bilo zakonski definirano. Traži se od tih učenika da rade ono što ne bi trebali ili ne bi smjeli raditi, ali u tom području su neku napori učinjeni u zadnjih godinu i pol dana. Rekao sam kako smo mi u obrazovanju kao sfera do sada bili pošteđeni interesa kapitala, ali u najnovije vrijeme se na vrlo ružan način pokušava u ove djelatnosti odgoja i obrazovanja uvući taj privatni sektor. Već desetak godina nama u školstvu se prijeti outsourcingom, što znači da se pojedine službe u našim školama (čistačice, računovodstvo…) dislociraju iz škola i da privatnici postanu njihovi vlasnici i oni na tržištu prodaju svoje usluge tim školama. Saznali smo da se namjeravaju podići standardi kada je u pitanju nenastavno osoblje. Da biste danas uposlili jednu čistačicu trebate imati 600 kvadrata prostora, a oni govore kako će se to promijeniti u smjeru da će jedna čistačica pokrivati 900 kvadrata prostora što znači da će od 7000 zaposlenih u tom sektoru, 2500 postati tehnološki višak. Planiraju se stvoriti veći normativi kako oni ne bi morali otpuštati ljude, već mogu taj višak dislocirati prema privatnom sektoru kako bi potom privatnici davali otkaze. Priča se razvija dosta brzo jer će se krajem petog mjeseca poslati pedagoški standardi u Sabor kako bi te normative promijenili. Kao sindikat pratimo takav razvoj situacije i pripremamo u dogledno vrijeme određene sindikalne akcije.

RB: Koji je Vaš stav o studentskoj borbi za potpuno javno financiranje obrazovanja, formiranjem savezništva između studenata i radnika, te metodi direktne demokracije koju su studenti koristili u svojoj borbi?

Željko Stipić: Naš sindikat je u to vrijeme, kada su započele studentske blokade, slao potporu putem sredstava javnog priopćavanja svemu onome što su studenti zahtijevali i tražili uviđajući to možda više od drugih jer smo mi školski sindikat. Shvaćam kako je položaj studenata danas mnogo teži nego što je to bio prije 20, 30 godina kada smo mi studirali. Što će onda Hrvatska, s takvim resursima kakvi jesu, koja ima obrazovanje kao jedinu šansu da ne postane kolonija tog bjelosvjetskog špekulantskog kapitala ako mi nećemo obrazovati mlade ljude na jedan kvalitetan način, a ponajprije mislim na dostupnost tog obrazovanja svima onima koji imaju potrebu i potencijale za to, moći ponuditi tom svijetu? Godinama se u Hrvatskoj stvarao jedan privid nekakve zemlje znanja gdje se sve više izdvaja za obrazovanje, što naravno nije točno! Stalno ističemo kako je to povećano izdvajanje za obrazovanje trebalo promatrati u odnosu spram povećane državne potrošnje. Obrazovanje nije nikada bilo prepoznato kao prioritet, pa ako promatrate udio izdvajanja za obrazovanje iz proračuna 2004. godine i 2009. godine vi ćete vidjeti kako je državni proračun porastao sa 87% na 120%, ali troškovi za obrazovanje nisu porasli u tom postotku. A kako mi nikad nismo obrazovanje promatrali kao prioritet onda se troškovi obrazovanja nastoje što više prebaciti na same studente, a državu poštedjeti u tom djelu, što se ne smije dopustiti jer su ti naši studenti temeljni resurs razvoja ove zemlje. No smatram kako se ova studentska nastojanja nisu dovoljno podupirala od strane onih koje se to također tiče. Kao netko tko potječe iz radničke obitelji siguran sam da sada ne bih dobio takvo solidno obrazovanje kakvo sam imao prije 30 godina.  Danas studenti nažalost nemaju tu sreću i vrlo kvalitetni učenici ostaju doma jer su njihovi roditelji prethodno ostali bez posla i nemaju sredstava za školovanje. Gubitak takvih resursa je gubitak svih nas.

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 5.0/5 (5 votes cast)
Razgovor s predsjednikom sindikata Preporod, 5.0 out of 5 based on 5 ratings

1 Komentari za ovaj post

  1. Bašo Kaže:

    Očito je da je krajnje vrijeme da se sindikati trgnu i da se ujedine i jedinstven front protiv ovako besramnog nasrtanja kapitala na radnike. Kapitalistička država je uvijek na strani kapitala. Oni se jako dobro podupiru u “gulenju kože” radnicima. Ovo je sada najdrskiji napad upravo na radnike i građane (umirovljenike i druge) da snose teret krize za koju nisu krivi. Najlakše je tražiti izlaz u smanjivanju “troškova rada”. Kao da je rad trošak. Rad je stvaralaštvo i od njega žive svi vlasnici sredstava rada i država. Oni su trošak!Zato sindikati, naprijed, nezadovoljstvo je takvo da ćete imati podršku svih građana Hrvatske.Trgnite se i sindikati proizvodnje i poljoprivrednici, učenici i studenti, umirovljenici…
    Ustajte prezreni na svijetu…!!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0 (from 0 votes)

Leave a Reply

Advertise Here

Prijavite se na mailing listu Radničke borbe

Adresa e-pošte

Pogledajte grupu