Masakr približno 116 civila u Huli, blizu Homsa, grada u rukama opozicije, jedan je od najkrvavijih činova od početka ustanka protiv Assadovog režima prije 14 mjeseci. Kao i inače, vlada priznaje pokolj, ali nastoji prikazati ”teroriste Al-Kaide” odgovornima za ono što se dogodilo. Međutim, režim nije ponudio nikakve ozbiljne dokaze koji bi poduprijeli njegovu verziju ili pobili svjedočenja preživjelih o masakrima.

Prema više novinskih izvještaja, prošloga petka (25. svibnja,op.prev.), regularne snage sirijske vojske otvorile su vatru na protuvladin prosvjed te se nakon toga sklonile omogućivši djelovanje zastrašujućim odredima ”shabiha”, paravojnim prorežimskim skupinama, koje su, u nekoliko sati, pogubile više od sto ljudi, od kojih su velika većina bili žene i djeca. Ovaj pokolj je bio odgovor na ubojstvo vladina doušnika koje se dogodilo nekoliko tjedana ranije.

Nekoliko dana kasnije, 30. svibnja, pronađeno je još 13 tijela muškaraca pogubljenih s rukama zavezanim iza leđa, električnih radnika, prema tvrdnjama aktivista, koji su odbili okončati štrajk. Masakr u Huli, ispred nosa 300 promatrača Ujedinjenih naroda, razotkriva krizu plana Kofija Annana, navodno na snazi od 12. travnja, u postizanju prekida vatre i započinjanja dijaloga između Assada i opozicije. Ovaj plan u šest točka je objektivno ojačao Assadov režim, koji je ne samo legitimiziran kao sugovornik u pregovorima o mogućem rješenju, nego je isto tako iskoristio ”prekid vatre” za ponovnu uspostavu nadzora nad pobunjenim dijelovima zemlje, gdje se narodno nezadovoljstvo miješa s aktivnostima različitih naoružanih frakcija koje dobivaju potporu od Saudijske Arabije, Katara i Turske.

Imperijalistička politika

Imperijalističke sile koje su se pridržavale Annanovog plana cinički koriste užas pokolja u  Huli za jačanje pritiska na Assadov režim. Kao simboličku mjeru, Sjedinjene Države, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, koje su slijedile i druge zemlje EU, kao i Australija, Kanada, Japan te Turska, otkazale su gostoprimstvo sirijskim veleposlanicima, nastojeći povećati izolaciju režima. Čak je i Hollande, novi francuski ”socijalistički” predsjednik, imitirajući ponašanje svog prethodnika, desničara Sarkozyja u Libiji, bio prvi koji je spomenuo mogućnost vojne intervencije. Međutim, unatoč Hollandeovu nastojanju da Francuskoj izbori status velike sile, stvarnost je da niti Sjedinjene Države niti glavne snage NATO-a ne žele ponoviti libijsko iskustvo u Siriji. A nisu razriješene  ni podjele među zemljama s pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a kako bi se dala ”humanitarna” krinka mogućoj vojnoj intervenciji. Rusija je i dalje jedan od glavnih međunarodnih saveznika Assadovog režima, s kojim održava velike poslove povezane s prodajom oružja, i koji je uz to posljednja utvrda jasnog ruskog utjecaja u arapskom svijetu. Zajedno s Kinom, Rusija blokira bilo kakvu rezoluciju UN-a koja bi dozvolila agresivniju politiku ”promjene režima” ili dozvolila strano uplitanje u unutarnje poslove druge države, a koja bi mogla biti iskorištena protiv njih u bilo kojem trenutku.

Samo nekoliko mjeseci prije izbora, Obama se nije spreman upustiti u još jednu vojnu operaciju koja, prema analizama Pentagona, ne bi bila bez troškova kao intervencija u Libiji, između ostalog, jer je sirijski režim u boljem stanju i ima bolje naoružanje od Gadafija. Iako je republikanski kandidat Mitt Romney napao Obamu zbog ”nedostatka [američkog] vodstva” u pogledu sirijske krize, nakon ratova u Iraku i Afganistanu i u kontekstu teške gospodarske situacije, vojne intervencije nisu popularne u SAD-u. Iz ovog razloga, vlada SAD-a je odabrala izbjeći izravno izlaganje i pokušati djelovati putem svojih saveznika, Katara, Saudijske Arabije i Turske, koje pružaju oružje i vojnu pomoć Sirijskoj oslobodilačkoj vojsci i drugim frakcijama koje se suprotstavljaju Assadovom režimu. Prema posljednjim izjavama dužnosnika demokratske administracije, ono što bi moglo promijeniti ove planove je  širenje sukoba na susjedne zemlje poput Libanona, Turske ili Jordana.

Zasada se čini da je plan Obamine administracije i dalje ograničen na jačanje diplomatskih i gospodarskih pritisaka uvođenjem sankcija koje posebno pogađaju naftnu industriju i banke, dok ona nastoji postići napredak u pregovorima s Rusijom i Kinom koji bi doveli do rješenja prema uzoru na ”tranziciju” u Jemenu koja je omogućila pregovore o odlasku predsjednika Saleha s vlasti, ostavljajući glavne nositelje njegova režima netaknutima. Međutim, ovo rješenje, koje u slučaju Jemena nije bilo dovoljno za zaustavljanje grubih sukoba između frakcija vojske i režima, ima još jednu zapreku u slučaju Sirije. Proimperijalistička  opozicija, okupljena u Sirijskom nacionalnom vijeću (SNV), prolazi duboku krizu. Polovinom svibnja, njen predsjednik, Burhan Ghalioun, politički prognanik veoma dobrih odnosa s imperijalističkim silama, no koji je dobio potporu Muslimanskog bratstva, podnio je svoju ostavku organizaciji zbog nepomirljivih podjela između liberalnih i islamističkih skupina opozicije. Njegovoj ostavci je prethodila prijetnja Lokalnog koordinacijskog odbora da će se povući iz SNV-a jer su se osjećali isključenim iz donošenja odluka, koje je u rukama najistaknutijih prozapadnih predstavnika i islamističkih organizacija, pogotovo Muslimanskog bratstva. Kriza opozicije i manjak jasnoće o tome koje su frakcije vodeće, posebno o snazi islamističkih frakcija, potencijalno nesklonih interesima SAD-a i Izraela, čini SNV nepouzdanim partnerom za SAD i imperijalističke sile te otvara prostor drugim regionalnim utjecajima, poput Katara i Saudijske Arabije, koji nastoje uspostaviti bazu među sunitskim skupinama stanovništva. Kompleksnost situacije znači da među mogućim scenarijima, onaj dugotrajnog građanskog rata koji odvodi različite zajednice, alavite, sunite i druge manjine, financirane od različitih regionalnih sila, u sukob, ne može biti odbačen.

Između represije režima i prijetnje imperijalizma

Radnici, mladi, siromašne i potlačene skupine sirijskog stanovništva, koje su se pobunile protiv Assadovog autokratskog režima, suočavaju se s dvojakom opasnošću: s jedne strane, brutalnom represivnom politikom režima, koji, oslanjajući se na lažne ”protuimperijalističke” akreditacije, poduprijet od važnih osoba kao što je Chávez i skupina populističke ljevice, nastoji vojnom silom uništiti one koji osporavaju njegovu vlast. S druge strane, uplitanje imperijalističkih sila, koje nastoje manipulirati borbom protiv Assadovog režima, u korist vlastitih interesa, u čemu im pomaže proimperijalističko vodstvo Sirijskog nacionalnog vijeća, koje bučno traži intervenciju, oponašajući Libijsko prijelazno vijeće. Za razliku od jednog dijela ljevice koji se naziva trockističkim, poput  Međunarodne radničke lige i Međunarodnog radničkog jedinstva (organizacija kojoj Socijalistička ljevica [Argentina] pripada), koje su sramotno pobrkale NATO-vu intervenciju u Libiji s ”revolucionarnom pobjedom”, u Socijalističkoj radničkoj partiji i Trockističkoj frakciji jasno osuđujemo proturevolucionarni karakter svake imperijalističke intervencije ili uplitanja i ponavljamo naše stajalište da je jedino progresivno rješenje za radničku klasu i siromašne sirijske mase te, općenito, za ”arapsko proljeće” borba i nezavisna organizacija protiv imperijalizma i njegovih saveznika, s perspektivom uspostavljanja nove radničke i narodne vlasti.

Claudia Cinatti, Socijalistička radnička partija (Argentina)

Izneseni stavovi osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Radničke borbe.