Optuživati pristaše slobode samoodređenja, tj. slobode otcjepljenja, da pomažu separatizam – isto je takva glupost i isto je takvo licemjerje kao optuživati pristaše slobode rastave braka da potiču razaranje obiteljskih veza. Kao što u buržoaskom društvu protiv slobode rastave braka istupaju branioci privilegija i prodajnosti, na kojima se zasniva buržoaski brak, tako u kapitalističkoj državi negiranje slobode samoodređenja, tj.otcjepljenja nacija, znači samo obranu privilegija vladajuće nacije i policijskih metoda upravljanja na štetu demokratskih.

Vladimir Lenjin

O pravu nacije na samoodređenje (fragmenti)

(1914.)

Dati odgovor : „da ili ne“ na pitanje o otcjepljenju svake nacije? To izgleda kao veoma praktičan zahtjev. A zapravo je apsurdan, metafizično teoretski, u praksi vodi podčinjavanju proletarijata politici buržoazije. Buržoazija uvijek stavlja u prvi plan svoje nacionalne zahtjeve. Stavlja ih apsolutno. Za proletarijat oni su podređeni interesima klasne borbe. Teoretski je nemoguće unaprijed jamčiti da li će otcjepljenje jedne nacije ili njen ravnopravan položaj s drugom nacijom završiti buržoasko – demokratsku revoluciju, za proletarijat je važno u oba slučaja osigurati razvoj svoje klase; za buržoaziju je važno otežati taj razvoj, potisnuti njegove zadatke pred „zadacima“ svoje nacije. Zato se proletarijat ograničava na negativan, tako reći, zahtjev priznanja prava na samoodređenje, ne garantirajući ni jednoj naciji, ne obezbjeđujući se da će dati bilo što na račun druge nacije.

Neka to nije „praktično“, ali to zapravo daje najsigurnije garancije za najdemokratskije rješenje od svih mogućih rješenja; proletarijatu su potrebne samo te garancije, a buržoaziji svake nacije potrebne su garancije njezinih koristi bez obzira na položaj (na moguće minuse) drugih nacija.

Buržoaziju najviše zanima „ostvarljivost“ određenog zahtjeva – otud vječita politika pogodbi s buržoazijom drugih nacija na štetu proletarijata. A za proletarijat je važno učvršćenje svoje klase protiv buržoazije, odgajanje masa u duhu dosljedne demokracije i socijalizma. Neka to nije „praktično“ za oportuniste, ali to je faktički jedina garancija, garancija maksimalne nacionalne ravnopravnosti i mira usprkos feudalcima i nacionalističkoj buržoaziji.

Čitav zadatak proletera u nacionalnom pitanju „nepraktičan “ je, s gledišta nacionalističke buržoazije svake nacije , jer proleteri, kao neprijatelji svakog nacionalizma zahtijevaju „apstraktnu“ ravnopravnost, načelno nepostojanje i najmanjih povlastica. Ne shvativši to, Rosa Luxemburg je svojim nerazumnim slavljenjem prakticizma širom otvorila vrata oportunistima, naročito oportunističkim ustupcima velikoruskom nacionalizmu.

Zašto velikoruskom? Zato što su Velikorusi u Rusiji tlačiteljska nacija, a u nacionalnom pogledu oportunizam će se, naravno, drukčije izraziti kod potlačenih, drukčije kod tlačiteljskih nacija. Buržoazija potlačenih nacija pozivat će proletarijat u ime „praktičnosti“ svojih zahtjeva da bezuvjetno podržava njezine težnje. Najpraktičnije je naprosto reći „da“ za otcjepljenje te i te nacije, a ne za pravo na otcjepljenje svih i svakojakih nacija!

Proletarijat je protiv takvog prakticizma : priznajući ravnopravnost i jednako pravo na nacionalnu državu, on iznad svega cijeni i stavlja savez proletera svih nacija, ocjenjujući svaki nacionalni zahtjev, svako nacionalno otcjepljenje sa stanovišta klasne borbe radnika. Parola prakticizma faktički je samo parola nekritičkog preuzimanja buržoaskih težnji.

Nama vele : podržavajući pravo na otcjepljenje vi podržavate buržoaski nacionalizam potlačenih nacija. To veli Rosa Luxemburg, to ponavlja za njom oportunist Semkovski – jedini, uzgred rečeno, predstavnik likvidatorskih ideja u tom pitanju u likvidatorskom listu! Mi odgovaramo : ne, upravo buržoaziji je ovdje važno „praktično“ rješenje, a radnicima je važno načelno isticanje dviju tendencija. Ukoliko se buržoazija potlačene nacije bori protiv tlačiteljske, utoliko smo mi uvijek i u svakom slučaju i odlučnije od svih za, jer smo najsmjeliji i najdosljedniji neprijatelji tlačenja. Ukoliko se buržoazija potlačene nacije zalaže za svoj buržoaski nacionalizam , mi smo protiv. Borba protiv privilegija i nasilja tlačiteljske nacije, i nikakva popuštanja težnji za povlasticama od strane potlačene nacije….

Zanesena borbom protiv nacionalizma u Poljskoj, Rosa Luxemburg je zaboravila na nacionalizam Velikorusa, iako je upravo taj nacionalizam sada najstrašniji, upravo je on manje buržoaski, a više feudalan, upravo on je glavna kočnica demokracije i proleterske borbe . U svakom buržoaskom nacionalizmu potlačene nacije postoji općedemokratski sadržaj protiv tlačenja, i taj sadržaj mi bezuvjetno podržavamo, strogo odjeljujući težnju za svojom nacionalnom isključivošću, boreći se protiv težnje poljskog bourgeois da guši Židova itd. itd. To je „nepraktično“ s gledišta bourgeois i malograđanina. To je jedino praktična i načelna politika u nacionalnom pitanju koja stvarno pomaže demokraciju, slobodu i proleterski savez. Priznavanje svima prava na otcjepljenje; ocjena svakog konkretnog pitanja o otcjepljenju s gledišta koje odbacuje svaku neravnopravnost, svaku povlasticu, svaku isključivost. Uzmimo poziciju tlačiteljske nacije. Može li biti slobodan narod koji tlači druge narode? Ne može. Interesi slobode velikoruskog stanovništva zahtijevaju borbu protiv takvog tlačenja. Duga povijest, stoljetna povijest gušenja pokreta potlačenih naroda i sistematska propaganda tog gušenja od strane „viših klasa“ stvorile su goleme zapreke slobodi samog velikoruskog naroda u njegovim predrasudama itd. …

5. Liberalna buržoazija i socijalistički oportunisti u nacionalnom pitanju

….

Uzmimo pitanje rastave braka. Rosa Luxemburg piše u svom članku  da centralizirana demokratska država, mireći se potpuno s autonomijom pojedinih dijelova, mora nastaviti u nadležnosti centralnog parlamenta sve najvažnije grane zakonodavstva i, između ostalog, zakonodavstvo o rastavi braka. Ova briga da centralna vlast demokratske države osigura slobodu rastave braka potpuno je razumljiva. Reakcionari su protiv slobode rastave braka, pozivajući na „oprezno postupanje“ s njom i vičući da ona znači „raspadanje obitelji“. A demokracija smatra da reakcionari licemjerje braneći faktično svemoć policije i birokracije, privilegije jednog spola i najgore ugnjetavanje žene; da faktički sloboda rastave ne znači „raspadanje“ obiteljskih veza, nego, naprotiv njihova jačanje na demokratskim osnovama, jedino mogućim i stabilnim u civiliziranom društvu.

Optuživati pristaše slobode samoodređenja, tj. slobode otcjepljenja, da pomažu separatizam – isto je takva glupost i isto je takvo licemjerje kao optuživati pristaše slobode rastave braka da potiču razaranje obiteljskih veza. Kao što u buržoaskom društvu protiv slobode rastave braka istupaju branioci privilegija i prodajnosti, na kojima se zasniva buržoaski brak, tako u kapitalističkoj državi negiranje slobode samoodređenja, tj.otcjepljenja nacija, znači samo obranu privilegija vladajuće nacije i policijskih metoda upravljanja na štetu demokratskih.

Nesumnjivo je da politikantstvo, koje izazivaju svi odnosi u kapitalističkom društvu, izaziva ponekad krajnje lakomisleno i čak naprosto glupo brbljanje parlamentaraca ili publicista o odvajanju ove ili one nacije. Ali samo se reakcionari mogu dati zaplašiti (ili se pretvarati da su zaplašeni) takvim brbljanjem. Tko zastupa gledište demokracije, tj. rješavanja državnih pitanja od strane mase stanovništva, taj vrlo dobro zna da je od brbljanja politikanata do rješavanja od strane masa – „distanca golemih razmjera“. Mase stanovništva vrlo dobro znaju, iz svakodnevnog iskustva, značenje geografskih i ekonomskih veza, prednosti krupnog tržišta i krupne države, i one će pribjeći otcjepljenju samo onda kada nacionalno ugnjetavanje i nacionalna trvenja čine zajednički život apsolutno nepodnošljivim, koče sve i svakojake gospodarske odnose. A u takvom slučaju interesi kapitalističkog razvoja i slobode klasne borbe bit će upravo na strani onih koji se odvajaju. …

Najamnom radniku svejedno je da li će njegov pretežan eksploatator biti velikoruska buržoazija više nego inorodačka, ili poljska više nego židovska itd. Najamni radnik koji je postao svjestan interesa svoje klase ravnodušan je i prema državnim privilegijama velikoruskih kapitalista prema obećanjima poljskih ili ukrajinskih kapitalista da će nastati raj na zemlji kada oni budu imali državne privilegije. Razvitak kapitalizma ide i ići će naprijed, ovako ili onako, i u jedinstvenoj mnogonacionalnoj državi, i u zasebnim nacionalnim državama.

U svakom će slučaju najamni radnik ostati objekt eksploatacije, a uspješna borba protiv nje zahtjeva neovisnost proletarijata o nacionalizmu, potpunu, da tako kažem, neutralnost proletera u borbi buržoazije raznih nacija za prvenstvo. I najmanja podrška data od strane proletarijata bilo koje nacije privilegijama „svoje“ nacionalne buržoazije neizbježno će izazvati nepovjerenje proletarijata druge nacije, oslabit će internacionalnu klasnu solidarnost radnika , razjediniti će ih na radost buržoazije. A negiranje prava na samoodređenje, ili na otcjepljenje, neizbježno znači u praksi podršku povlasticama vladajuće nacije.

…

Transkripcija : Radnička borba