Nakon što smo objavili uvod Radoslava Pavlovića i prvi dio, donosimo i drugi, završni dio ”Njihovog i našeg morala”.

Staljinizam – proizvod starog društva

Rusija je izvela najgrandiozniji skok naprijed u povijesti, skok u kojem su najprogresivnije snage zemlje našle svoj izraz. U vrijeme današnje reakcije, čiji je razmah proporcionalan razmahu revolucije, zaostalost se osvećuje. Staljinizam je utjelovljenje ove reakcije. Barbarstvo stare ruske povijesti izgleda još odvratnije na novim socijalnim osnovama, pošto se mora skrivati licemjerjem kakvo u povijesti nije viđeno.

Zapadni liberali i socijaldemokrati, koje je Oktobarska revolucija natjerala da posumnjaju u svoje trule ideje, danas su osjetili novi priljev hrabrosti. Moralna gangrena sovjetske birokracije im se činila kao rehabilitacija liberalizma. Na svjetlo dana izvlače otrcane šablone: ‘svaka diktatura nosi u sebi zametak vlastite degeneracije’, ‘samo demokracija garantira razvoj ličnosti’ itd. Suprotstavljanje demokracije i diktature, koje u danom slučaju sadrži osudu socijalizma u korist buržoaskog režima, zapanjuje – s teorijske točke gledišta – svojim neznanjem i nesavjesnošću. Gnjusnost staljinizma, kao historijska realnost, suprotstavlja se demokraciji kao nadhistorijskoj apstrakciji. Međutim, i demokracija je imala svoju historiju u kojoj nije nedostajalo gnjusnosti. Za karakteriziranje sovjetske birokracije mi smo preuzeli izraze ‘termidor’ i ‘bonapartizam’ iz historije buržoaske demokracije, jer – neka to bude jasno retardiranim liberalnim doktrinarima – demokracija je došla na svijet nimalo demokratskim putem. Samo se prostaci mogu zadovoljiti rasuđivanjima o bonapartizmu kao ‘legitimnom izdanku’ jakobinizma, o tome kako je on bio historijska kazna za narušavanje demokracije i sl. Bez jakobinskog obračuna s feudalizmom, buržoaska demokracija bi bila potpuno nezamisliva. Suprotstavljanje konkretnih historijskih etapa – jakobinizma, termidora, bonapartizma – idealiziranoj apstrakciji ‘demokracije’ jednako je izopačeno kao i suprotstavljanje porođajnih muka živom novorođenčetu.

Staljinizam, sa svoje strane, nije apstraktna ‘diktatura’, nego nečuvena birokratska reakcija protiv proleterske diktature u zaostaloj i izoliranoj zemlji. Oktobarska revolucija srušila je privilegije, objavila rat društvenim nejednakostima, zamijenila birokraciju samoupravljanjem trudbenika, ukinula tajnu diplomaciju, nastojala da sve društvene odnose učini potpuno transparentima. Staljinizam je obnovio najuvredljivije oblike privilegija, nejednakostima dao izazovni karakter, ugušio samodjelatnost masa policijskim apsolutizmom, pretvorio upravljanje u monopol kremaljske oligarhije te obnovio fetišizam vlasti u oblicima o kojima se apsolutna monarhija nije usudila ni sanjati.

Socijalna reakcija u svim svojim vidovima prinuđena je skrivati svoje stvarne ciljeve. Što je oštriji prelazak od revolucije ka reakciji; što je reakcija ovisnija o tradicijama revolucije, tj. što se više plaši masa – utoliko je više prisiljena pribjeći lažima i podvalama u borbi protiv predstavnika revolucije. Staljinističke podvale nisu plod boljševičkog ‘amoralizma’, ne; kao i svi značajni historijski događaji i oni su proizvod konkretne socijalne borbe, i to one najperfidnije i najžešće: borbe nove aristokracije protiv masa koje su se uzdigle na vlast.

Doista, potrebna je krajnja intelektualna i moralna tupost da bi se reakcionarno-policijski moral staljinizma izjednačio s revolucionarnim moralom boljševika. Lenjinova partija već odavno ne postoji; razbila se pod pritiskom unutarnjih teškoća i svjetskog imperijalizma. Na njeno mjesto se uzdigla staljinistička birokracija kao prijenosni mehanizam imperijalizma. Birokracija je na svjetskoj pozornici zamijenila klasnu borbu klasnom kolaboracijom, a internacionalizam socijal-patriotizmom. Da bi osposobila vladajuću partiju za zadatke reakcije, birokracija je ‘obnovila’ njen sastav istrijebivši revolucionarne i regrutirajući karijeriste.

Svaka reakcija oživljava, hrani i jača one elemente historijske prošlosti kojima je revolucija nanijela udarac, ali s kojima se nije uspjela konačno obračunati. Staljinističke metode dovode do najvišeg intenziteta, do vrhunca, a istodobno i do apsurda sve one metode laži, surovosti i podlosti koje čini mehaniku vladanja u svakom klasnom društvu, računajući tu i demokraciju. Staljinizam je koncentrat svih nakaznosti historijske države, njena najzlokobnija karikatura i najodvratnija grimasa. Kada predstavnici starog društva puritanski suprotstavljaju gangreni staljinizma steriliziranu demokratsku apstrakciju, mi im s pravom možemo preporučiti, kao i cijelom društvu, neka se pogledaju u iskrivljenom zrcalu sovjetskog termidora. Istina, GPU daleko premašuje sve druge režime golotinjom zločina. Ali, to proizlazi iz neizmjernih razmjera događaja koji potresaju Rusiju pod utjecajem svjetske imperijalističke demoralizacije.

Moral i revolucija

Među liberalima i radikalima ima ne mali broj ljudi koji su usvojili metodu materijalističkog tumačenja događaja i koji sebe smatraju marksistima. Međutim, to im nimalo ne smeta da i dalje ostanu buržoaski žurnalisti, profesori ili političari. Boljševik je, razumije se, nezamisliv bez materijalističke metode i u sferi morala. No njemu ta metoda ne služi samo za tumačenje događaja, nego za stvaranje revolucionarne partije proletarijata. Ovaj zadatak nije moguće izvršiti bez potpune nezavisnosti od buržoazije i njenog morala. Danas, međutim, buržoasko javno mnijenje u potpunosti vlada nad službenim radničkim pokretom, od Williama Greena u SAD-u, preko Leona Bluma i Mauricea Thoreza u Francuskoj, do Garcie Olivera u Španjolskoj. U ovoj činjenici se najjasnije izražava reakcionarni karakter današnjeg perioda.

Revolucionarni marksist ne može prionuti svojoj historijskoj misiji, a da moralno ne raskine s javnim mnijenjem buržoazije i njene agenture u proletarijatu. Za tako nešto je potrebna moralna hrabrost drugačijeg kalibra od one za vikanje ‘Dolje Hitler!’, ‘Dolje Franco!’ iz sveg glasa na mitinzima. Upravo ovaj odlučni, do kraja promišljeni i nepokolebljivi raskid boljševika s konzervativnom filozofijom morala – ne samo krupne, nego i sitne buržoazije – smrtno plaši demokratske frazere, salonske proroke i kuloarske heroje. Otuda njihove jadikovke na račun ‘amoralizma’ boljševika.

Njihovo poistovjećivanje buržoaskog morala s moralom ‘uopće’ možda se najbolje može provjeriti na krajnje lijevom krilu sitne buržoazije, upravo na centrističkim partijama tzv. Londonskog biroa. Kako ova organizacija ‘priznaje’ program proleterske revolucije, naše nesuglasice, na prvi pogled, izgledaju kao drugorazredne. U stvarnosti, njihovo ‘priznavanje’ nema nikakve vrijednosti jer ih ni na što ne obvezuje. Oni ‘priznaju’  proletersku revoluciju kao što kantovci priznaju kategorički imperativ, tj. kao sveti princip, ali neprimjenjiv u svakidašnjem životu. U sferi praktične politike oni se udružuju s najgorim neprijateljima revolucije (reformistima i staljinistima) u borbi protiv nas. Cijelo njihovo mišljenje je prožeto dvoličnošću i lažima. Ako centristi, prema općem pravilu, ne dospijevaju do naređivanja zločina, onda je to samo zato što uvijek ostaju na sporednim putovima politike: oni su, da tako kažemo, džepari historije. To je razlog zašto se osjećaju pozvanima da radnički pokret preporode novim moralom.

Na krajnje lijevom krilu ovog ‘lijevog’ bratstva stoji mala i politički apsolutno beznačajna grupica njemačkih emigranata koji izdaju list Neuer Weg (Novi put). Sagnimo se malo i poslušajmo ove ‘revolucionarne’ tužitelje boljševičkog amoralizma. Tonom dvosmislene lažne hvale, Neuer Weg proglašava boljševike boljima od svih drugih partija zbog izostanka licemjerja – oni otvoreno izjavljuju ono što drugi potiho primjenjuju u praksi, tj. princip: ‘cilj opravdava sredstvo’. No, prema uvjerenjima Neuer Wega, takvo ‘buržoasko’ pravilo je nespojivo ‘sa zdravim socijalističkim pokretom’. ‘Laži i gore stvari nisu dozvoljena sredstva borbe, kao što je još Lenjin smatrao.’ Riječ ‘još’ očito znači da Lenjin nije stigao da se odrekne svojih zabluda, budući da nije doživio otkriće ‘novog puta’.

U formuli ‘laži i gore stvari’ ovaj drugi član očito se odnosi na nasilje, ubojstvo i sl., jer u istim okolnostima nasilje je gore od laži, a ubojstvo je krajnji oblik nasilja. Tako dolazimo do zaključka da su laž, nasilje, ubojstvo nespojivi sa ‘zdravim socijalističkim pokretom’. A kako stvar stoji s revolucijom? Građanski rat je najsuroviji oblik rata. On je nezamisliv ne samo bez nasilja nad trećim licima, nego – uz suvremenu tehniku – ni bez ubijanja staraca, starica i djece. Treba li podsjećati na Španjolsku? Jedini mogući odgovor ‘prijatelja’ republikanske Španjolske glasi: građanski rat je bolji od fašističkog ropstva. Ovaj sasvim ispravan odgovor, međutim, znači samo to da cilj (demokracija ili socijalizam) u izvjesnim okolnostima opravdava takva sredstva kao što su nasilje i ubijanje. O laži da i ne govorimo! Bez laži rat bi bio nezamisliv kao stroj bez maziva. Samo radi osiguranja sjednice Cortesa (1. veljače 1938. godine) od fašističkih bombi vlada Barcelone je nekoliko puta namjerno obmanjivala novinare i vlastito stanovništvo. Je li mogla postupiti ikako drugačije? Tko prihvaća cilj – pobjedu nad Francom, mora prihvatiti i sredstvo – građanski rat sa svim pratećim užasima i zločinima.

No, zaslužuju li laži i nasilje ‘sami po sebi’ osudu? Naravno, kao i klasno društvo koje ih rađa. Društvo bez socijalnih proturječnosti, razumije se, biti će društvo bez laži i nasilja. Međutim, nije moguće izgraditi most do tog društva izuzev revolucionarnim, tj. nasilnim sredstvima. Sama revolucija je proizvod klasnog društva i neminovno nosi njegova obilježja. S točke gledišta ‘vječnih istina’ revolucija je, naravno ‘anti–moralna’. No, to samo znači da je idealistički moral kontrarevolucionaran, tj. u službi eksploatatora.

”Ali građanski rat”, reći će možda zatečeni filozof, ”to je, takoreći, žalostan izuzetak. Zato bi u mirnim periodima zdravo socijalističko društvo trebalo moći živjeti bez nasilja i laži.” Takav odgovor nije ništa drugo nego žalostan izgovor. Nema stroge granične linije između ‘mirne’ klasne borbe i revolucije. Svaki štrajk sadrži, u nerazvijenom obliku, sve elemente građanskog rata. Svaka strana nastoji impresionirati protivnika preuveličanom slikom svoje borbene odlučnosti i svojih materijalnih sredstava. Kapitalisti nastoje preko svoje štampe, agenata i špijuna uplašiti i demoralizirati štrajkaše. Radničke straže pak, sa svoje strane, kad više ne pomaže uvjeravanje, moraju pribjeći sili. Stoga su ‘laži i gore stvari’ neodvojivi dio klasne borbe već u njenom najelementarnijem obliku. Preostaje dodati da su se i sami pojmovi laži i nasilja rodili iz socijalnih proturječnosti.

Revolucija i uzimanje taoca

Staljin hapsi i strijelja djecu svojih protivnika nakon što su ti protivnici već i sami pogubljeni na osnovi lažni optužbi. Uzimajući kao taoce članove njihovih porodica, Staljin prisiljava na povratak iz inozemstva one sovjetske diplomate koji su sebi dozvolili posumnjati u nepogrešivost Jagode ili Ježova. Moralisti iz Neue Wega smatraju potrebnim i pravovremenim da nas podsjete kako je Trocki 1919. godine ‘također’ uveo zakon o taocima. No, ovdje je potrebno doslovno citirati: ”Staljinovo držanje nevinih rođaka kao taoca je odvratno barbarstvo. Međutim, to je bilo i barbarstvo i onda kad ga je naredio Trocki (1919).” Evo idealističkog moralista u svoj njegovoj divoti! Njegovi kriteriji su jednako lažni kao i norme buržoaske demokracije: u oba slučaja jednakost se pretpostavlja, dok joj zapravo nema ni traga.

Ovdje nećemo inzistirati na činjenici da dekret je iz 1919. teško doveo do ijednog pogubljenja rođaka onih zapovjednika čija izdaja ne samo da je nanosila neizbrojive ljudske gubitke, nego je i prijetila izravnim uništenjem revolucije. Na kraju krajeva, riječ i nije o tome. Da je revolucija od samog početka iskazivala manje suvišne velikodušnosti, na stotine tisuća života bilo bi sačuvano. No, bilo kako bilo, prihvaćam punu odgovornost za dekret iz 1919. godine. To je bila neophodna mjera u borbi protiv ugnjetača. Samo u tom historijskom sadržaju borbe nalazi se opravdanje ovog dekreta, kao i čitavog građanskog rata uopće, i koji se isto tako – ne bez osnova – može nazvati ‘odvratnim barbarstvom’.

Prepuštamo nekom Emilu Ludwigu i njemu sličnima slikanje portreta Abrahama Lincolna s ružičastim krilcima. Lincolnov značaj je u ne oklijevanju ni pred najsurovijim sredstvima kada se to pokazalo nužnim za postizanje velikog historijskog cilja koji je nametnuo razvitak mladog naroda,. Pitanje više i nije u tome koja je od zaraćenih strana nanijela ili pretrpjela veći broj žrtava. Historija ima različita mjerila za surovost sjevernjaka i surovost južnjaka u građanskom ratu. Neka nam prezreni eunusi ne pričaju da su pred moralnim sudom jednaki robovlasnik, koji pomoću lukavstva i nasilja okiva robove u lance, i rob koji pomoću lukavstva i nasilja raskida te lance!

Nakon što je Pariška komuna ugušena u krvi, a reakcionarni ološ cijelog svijeta vukao njenu zastavu po blatu uvreda i kleveta, našlo se ne malo demokratskih filistara koji su, prilagođavajući se reakciji, žigosali komunu zbog strijeljanja 64 taoca na čelu s pariškim nadbiskupom. Marx nije ni trenutka oklijevao da ustane u zaštitu krvavog čina Komune. U cirkularnom pismu Generalnog vijeća Prve internacionale, iz kojeg izbija vatrena erupcija lave, Marx najprije podsjeća na to kako buržoazija koristi institut uzimanja taoca u borbi protiv i kolonijalnih naroda i svojih vlastitih razjarenih masa, a potom se osvrće na sustavno strijeljanje zarobljenih komunara od strane pomahnitalih reakcionara, nastavljajući: ”… Komuna je, kako bi zaštitila njihove živote [zarobljenika], bila primorana pribjeći pruskom običaju uzimanja taoca. Životi taoca bili su stalno iznova dovođeni u pitanje neprekidnim strijeljanjem zarobljenika od strane versajaca. Pa kako ih je bilo moguće i dalje štedjeti nakon pokolja kojim su MacMahonovi pretorijanci obilježili svoj ulazak u Pariz? Zar je i posljednja protuteža bezobzirnom divljaštvu buržoaskih vlada – uzimanje taoca – trebala postati puka sprdnja?” Tako je Marx branio pogubljenja taoca, mada je iza njegovih leđa u Generalnom vijeću sjedilo ne malo Fennera Brockwaya, Normana Thomasa i drugih Otta Bauera. Međutim, revolt svjetskog proletarijata zbog zvjerstva versajaca bio je još tako svjež, da su reakcionarne moralističke šeprtlje radije šutjele u očekivanju po njih povoljnijih vremena koja su se, nažalost, brzo približavala. Tek poslije konačnog trijumfa reakcije, sitnoburžoaski moralisti su, zajedno sa sindikalnim birokratima i anarhističkim frazerima, uništili Prvu internacionalu.

Kada se Oktobarska revolucija branila od udruženih snaga imperijalizma na frontu dugom 8.000 kilometara, radnici cijelog svijeta su pratili tijek borbe s tako žarkim simpatijama da je na njihovim skupovima bilo iznimno rizično prozivati ‘odvratno barbarstvo’ instituta uzimanja taoca. Potpuna degeneracija sovjetske država i pobjeda reakcije u nizu zemalja je bila potrebna da bi moralisti ispuzali iz svojih rupa … i pritekli u pomoć Staljinu. Ako je istina da represalije koje štite privilegije nove aristokracije imaju istu moralnu vrijednost kao i revolucionarne mjere oslobodilačke borbe, onda je Staljin u potpunosti opravdan, ako – ako se proleterska revolucija ne osudi u potpunosti.

Tragajući za primjerima nemoralnosti u ruskom građanskom ratu, gospoda moralisti su prinuđeni da u isto vrijeme zatvore oči pred činjenicom da je i španjolska revolucija pribjegla institutu uzimanja taoca, bar u onom periodu u kome je bila istinska revolucija masa. Ako se gospoda tužitelji ne usuđuju obrušiti na španjolske radnike zbog njihovog ‘odvratnog barbarstva’, to je samo zato što je tlo Pirinejskog poluotoka još uvijek prevruće za njih. Znatno je prikladnije vratiti se na 1919.godinu. To je već povijest, stariji su zaboraviti, a mlađi još nisu naučili. Iz istog se razloga farizeji svih vrsta tako uporno vraćaju na Kronstadt i Mahnoa: tu postoji potpuna sloboda za moralna isparavanja!

‘Moral kafira’

Nemoguće je ne složiti se s moralistima u tome da historija izabire surove putove. Međutim, kakav zaključak za praktičnu djelatnost iz toga slijedi? Lav Tolstoj je preporučivao da zanemarimo društvene konvencije i usavršavamo se. Mahatma Ghandi savjetuje da pijemo kozje mlijeko. Nažalost, ‘revolucionarni’ moralisti iz Neuer Wega nisu daleko odmakli od ovih recepata. ”Moramo se osloboditi,” propovijedaju oni, ”onog morala kafira kojima je neispravno samo ono što čini neprijatelj.” Odličan savjet! ‘Moramo se osloboditi …’ Tolstoj je također preporučivao da se oslobodimo grijeha tijela. Međutim, statistika ne potvrđuje uspjeh njegovih preporuka. Naši centristički patuljci uspjeli su se uzdići do nadklasnog morala u klasnom društvu. Ali, već je 2.000 godina proteklo otkad je rečeno: ‘ ”Ljubi neprijatelje svoje”, ”Okreni i drugi obraz”… Ipak, ni sveti rimski papa se do danas nije ‘oslobodio’ mržnje prema svojim neprijateljima. Zaista, Sotona, neprijatelj ljudskog roda, je silan!

Primjenjivati različite kriterije na postupke eksploatatora i eksploatiranih znači, po mišljenju jadnih patuljaka, biti na nivou ‘morala kafira’. Prije svega, tako omalovažavajući odnos prema kafirima nije dostojan pera jednog ‘socijaliste’. Zar je njihov moral tako loš? Evo što o tome kaže Enciklopedija Britannica:

”U svojim socijalnim i političkim odnosima iskazuju veliku umješnost i razum; izuzetno su hrabri, borbeni i gostoljubivi, a bili su časni i pravedni dok, uslijed kontakta s bijelcima, nisu postali sumnjičavi, osvetoljubivi i skloni krađi, usvojivši povrh toga većinu europskih poroka.”

Nemoguće je ne doći do zaključka da su bijeli misionari, propovjednici vječitog morala, pridonijeli kvarenju kafira.

Ako bi smo trudbeniku kafiru rekli kako su radnici pobunili u jednom dijelu naše planete i iznenadili svoje izrabljivače, bio bi veoma zadovoljan. S druge strane, bio bi veoma žalostan, ako bi saznao da je ugnjetačima uspjelo obmanuti ugnjetene.  Kafir  koga misionari nisu do srži iskvarili nikada neće primjenjivati iste apstraktne moralne norme na ugnjetače i na ugnjetene. Zato će bez teškoća razumjeti, kad mu se objasni, da svrha tih apstraktnih normi i jest da spriječe ugnjetene da se pobune protiv ugnjetača.

Kakva poučna podudarnost: kako bi oklevetali boljševike, misionari iz Neuer Wega morali su ujedno oklevetati i kafire, štoviše, u oba slučaja kleveta je na liniji službene buržoaske laži: protiv revolucionara i protiv obojenih rasa. Ne, nama su kafiri draži od svih misionara, kako duhovnih tako i svjetovnih!

Ipak, nikako ne treba precjenjivati savjesnost moralista iz Neuer Wega i drugih slijepih ulica. Namjere tih ljudi i nisu tako loše. Međutim, usprkos svojim namjerama oni služe kao poluge u mehanizmu reakcije. U periodu kakav je današnji, kada sitnoburžoaske partije koje se vezuju za liberalnu buržoaziju ili njenu sjenku (politika ‘narodnih frontova’) paraliziraju proletarijat i krče put fašizmu (Španjolska, Francuska …), boljševici, tj. revolucionarni marksisti postaju posebno omražene ličnosti u očima buržoaskog javnog mnijenja. Osnovni politički pritisak našeg vremena prebacuje se s desna na lijevo. U konačnici, cjelokupna težina reakcije pada na pleća male revolucionarne manjine. Ta manjina se zove Četvrta internacionala. Voila l’ennemi! Eto neprijatelja!

U mehanizmu  reakcije staljinizam zauzima mnoge vodeće pozicije. Sve grupacije buržoaskog društva, uključujući i anarhiste, koriste njegovu pomoć, u borbi protiv proleterske revolucije. U isto vrijeme sitnoburžoaski demokrati nastoje barem 50 posto zgražanja nad zločinima njihovog moskovskog saveznika prebaciti na neslomljivu revolucionarnu manjinu. U tome i jest smisao danas pomodne uzrečice: ‘trockizam i staljinizam su ista stvar’. Protivnici boljševika i kafira tako pomažu reakciji klevetati partiju revolucije.

Lenjinov ‘amoralizam’

Ruski eseri (socijalisti – revolucionari, op.prev.) su oduvijek bili najmoralniji ljudi, oni su se u biti sastojali od same etike. To im, međutim, nije smetalo da u vrijeme revolucije obmanu ruske seljake. U pariškom organu Kerenskog, tog najetičnijeg socijalista, koji je bio Staljinov preteča u konstruiranju lažnih optužbi na račun boljševika, jedan drugi stari ‘socijalist – revolucionar’, Zenzinov, piše:

 ”Kao što je poznato, Lenjin je učio da radi postizanja željenog cilja komunisti mogu, a katkad i moraju ‘pribjegavati raznima sredstvima, manevrima i izlikama’ …” (Novaja Rosija, 17. veljače 1938., str. 3).

Iz ovoga oni izvode ritualni zaključak: staljinizam je prirodni nastavak lenjinizma.

Nažalost, ovaj etički tužitelj nije sposoban čak ni pošteno citirati. Lenjin kaže:

”Nužno je moći … pribjegavati raznim sredstvima, manevrima, i nezakonitim metodama, utajama i izlikama, kako bi se prodrlo u sindikate, ostalo u njima, i nastavilo komunistički rad u njima pod svaku cijenu”.

Nužnost utaja i manevara, po Lenjinovom objašnjenju, proizlazi iz činjenice što reformistička birokracija, izdajući radnike kapitalu, diže hajku na revolucionare, progoni ih, te se protiv njih koristi čak i buržoaskom policijom. ‘Manevri’ i ‘izlike’ su u ovom slučaju samo sredstva opravdane samoobrane od izdajničke reformističke birokracije.

Partija samog Zenzinova nekad je vodila nezakonitu borbu protiv carizma, a kasnije – protiv boljševika. U oba slučaja pribjegavala je lukavstvima, utajama, lažnim putovnicama i drugim oblicima ‘izlika’. Sva ta sredstva smatrana su ne samo ‘etičnim’, već i herojskim, pošto su odgovarala političkim ciljevima sitne buržoazije. Međutim, situacija se smjesta mijenja kad su proleterski revolucionari prisiljeni pribjeći konspirativnim mjerama protiv sitnoburžoaske demokracije. Ključ za moral te gospode, kako vidimo, ima klasni karakter!

‘Amoralni’ Lenjin otvoreno, u štampi, daje savjete o vojnom lukavstvu protiv izdajničkih vođa. Moralist Zenzinov, pak, kako bi obmanuo čitatelja, zlonamjerno isijeca citat s oba kraja: etički tužitelj se, kao i obično, pokazuje kao sitna lopuža. Lenjin nije uzalud volio ponavljati: strašno je teško sresti savjesnog protivnika!

Radnik koji od kapitalista ne skriva ‘istinu’ o planovima štrajkaša naprosto je izdajnik koji zaslužuje prijezir i izbjegavanje. Vojnik koji neprijatelju priopćava ‘istinu’ kažnjava se kao špijun. Kerenski je pokušao boljševicima podmetnuti optužbu da su priopćavali ‘istinu’ Ludendorifovom štabu. Čini se da čak ni ‘sveta istina’ nije sama sebi svrha. Imperativniji kriteriji koji, kako pokazuje analiza, imaju klasni karakter ju nadvladavaju.

Borba na život i smrt nezamisliva je bez ratnih lukavstva, drugim riječima: bez laži i obmana. Mogu li njemački proleteri ne obmanjivati Hitlerovu policiju? Ili možda sovjetski boljševici postupaju ‘nemoralno’ kada obmanjuju GPU? Svaki časni buržuj aplaudira umješnosti policajca kada mu pođe za rukom da pomoću lukavstva ulovi opasnog gangstera. A u borbi protiv imperijalističkih zločinaca treba biti zabranjena primjena lukavstva?

Norman Thomas govori o ‘čudnoj komunističkoj amoralnosti, za koju ništa ne važi osim partije i njene vlasti’ (Socialist Call, 12.ožujak 1938., str. 5). Štoviše, Thomas pri tome baca na istu hrpu današnju Kominternu, tj. zavjeru kremaljske birokracije protiv radničke klase, i boljševičku partiju koja je predstavljala zavjeru naprednih radnika protiv buržoazije. Ovo potpuno nečasno uspoređivanje već je dovoljno raskrinkano ranije. Staljinizam se samo kamuflira kultom partije; u samoj stvari on je uništava i gazi u blatu. Točno je, međutim, da je za boljševika partija – sve. Salonskog socijalista Thomasa čudi i odbija ovakav odnos revolucionara prema revoluciji, pošto je on sam samo buržuj sa socijalističkim ‘idealom’. U očima Thomasa i njemu sličnih partija je samo pomoćni instrument za izborne kombinacije i druge slične svrhe, ništa više. Njegov osobni život, interesi, veze, moralni kriteriji su izvan partije. Sa neprijateljskim čuđenjem gleda na boljševika za koga je partije oruđe za revolucionarni preobražaj društva, uključujući i moral tog društva. Kod revolucionarnog marksiste ne može biti proturječnosti između osobnog morala i interesa partije, pošto u njegovoj svijesti partija utjelovljuje najviše zadatke i ciljeve čovječanstva. Naivno je misliti da Thomas ima više poimanje morala od marksista. On samo ima nisko poimanje partije.

”Sve što nastane dostojno je propasti”, kaže dijalektičar Goethe. Propast boljševičke partije – epizoda svjetske reakcije – ne umanjuje, međutim, njen svjetski povijesni značaj. U periodu svog revolucionarnog uspona, tj. kada je stvarno predstavljala proletersku avangardu, ona je bila najčasnija partija u povijesti. Gdjegod je mogla, razumije se, obmanjivala je klasnog neprijatelja, s druge strane radnicima je govorila istinu, cijelu istinu i samo istinu. Samo zahvaljujući ovome je zadobiti njihovo povjerenje u tolikoj mjeri, u kojoj to nije uspjelo nijednoj drugoj partiji na svijetu.

Poslušnici vladajućih klasa nazivaju organizatore te partije ‘amoralistima’. U očima svjesnih radnika ova optužba ima karakter pohvale. Ona znači: Lenjin je odbio priznati moralne norme koje su robovlasnici utvrdili za svoje robove, a koje sami nikad nisu poštivali; pozivao proletarijat da proširi klasnu borbu i na područje morala. Tko se pokorava pravilima koja je odredio neprijatelj, nikada neće pobijediti tog neprijatelja!

Lenjinov ‘amoralizam’, tj. odbacivanje nadklasnog morala, nije ga spriječio da cijelog života ostane odan jednom te istom idealu; da svu svoju ličnost posveti borbi ugnjetenih; da pokaže najvišu savjesnost u sferi ideja i najveću smjelost u sferi praktične aktivnosti, da se bez i sjenke nadutosti odnosi prema ‘običnom’ radniku, ženi bez zaštite, djetetu. Ne čini li se da je u danom slučaju ‘amoralizam’ samo drugo ime za najviši ljudski moral?

Jedna poučna epizoda

Ovdje je umjesno ispričati jednu epizodu koja, bez obzira na svoje skromne razmjere, prilično dobro ilustrira razliku između njihovog i našeg morala. Godine 1935., putem pisama mojim belgijskim prijateljima, razvio sam zamisao je da pokušaj mlade revolucionarne partije da organizira vlastite sindikate ravan samoubojstvu. Radnici se moraju tražiti tamo gdje jesu. Ali, to znači plaćati članarinu za održavanje oportunističkog aparata? ”Naravno,” odgovarao sam, ”za pravo da se podrivaju reformisti mora im se privremeno plaćati prilog”. Ali reformisti nam neće dozvoliti da ih podrivamo? ”Istina,” odgovarao sam, ”podrivanje zahtijeva konspirativne mjere. Reformisti su politička policija buržoazije unutar radničke klase. Moramo djelovati bez njihove dozvole i protiv njihovih zabrana … ” Pri slučajnom pretresu stana druga D. u vezi s, ako se ne varam, pošiljkama oružja za španjolske radnike, belgijska policija je zaplijenila moje pismo. Unutar nekoliko dana ono je objavljeno. Tisak Vanderveldea, de Mana i Spaaka, razumije se, neštedimice je bacao munje na moj ‘makijavelizam’ i ‘jezuitizam’. A tko su ti tužitelji? Vandervelde, dugogodišnji predsjednik Druge Internacionale, odavno je postao pouzdani sluga belgijskog kapitala. De Man, koji je u nizu glomaznih tomova oplemenjivao socijalizam idealističkim moralom, pokušavajući ga približiti religiji, iskoristio je prvu odgovarajuću priliku da obmane radnike i postane običan buržoaski ministar. Još ljepše stvar stoji sa Spaakom. Samo godinu i pol dana ranije ovaj gospodin je pripadao lijevoj opoziciji i došao je k meni u Francusku tražeći savjet o metodama borbe protiv Vanderveldeove birokracije. Iznio sam iste zamisli koje su kasnije sadržane u mom pismu. Međutim, već godinu dana poslije ovog posjeta Spaak se odrekao trnja u korist ruža. Izdavši svoje drugove iz opozicije, postao je jedan od najciničnijih službenika belgijskog kapitala. U sindikatima i u svojoj partiji ta gospoda guše svaki glas kritike, sistematski korumpiraju i potkupljuju najnaprednije radnike, i jednako sustavno isključuju nepokorne. Oni se od GPU-a razlikuju samo po tome što još ne pribjegavaju prolijevanju krvi – kao dobri patrioti oni štede radničku krv za dolazeći imperijalistički rat. Jasno je : samo đavolji sin, moralni izrod, ‘kafir’, boljševik može savjetovati revolucionarnim radnicima da se pridržavaju konspirativnih pravila u borbi protiv ove gospode!

Sa stajališta belgijskih zakona, moje pismo, razumije se, nije sadržavalo ništa kriminalno. Obveza ‘demokratske’ policije je bila da pismo vrati primaocu uz ispriku. Obveza socijalističke partije je bila da protestira protiv pretresa diktiranog brigom za interese generala Franca. Međutim, gospoda socijalisti nisu se libili poslužiti besramnom uslugom policije – bez toga oni ne bi imali sretnog povoda da još jednom istaknu superiornost svoga morala nad amoralizmom boljševika.

Sve je simbolično u ovoj epizodi. Belgijski socijal-demokrati izlili su na mene vedro svog zgražanja upravo u vrijeme kada su njihovi norveški istomišljenici mene i moju suprugu držali pod ključem, kako bi nas onemogućili da se branimo od optužbi GPU-a. Norveška vlada odlično je znala da su moskovske optužbe lažne; o tome je prvih dana otvoreno pisao polu-službeni socijal-demokratski list. Ali, Moskva je norveške brodovlasnike i trgovce ribom udarila po džepu – i gospoda socijaldemokrati su odmah podvili rep. Vođa partije, Martin Tranmel, je ne samo autoritet u pitanjima morala, već i sušti pravednik; ne pije, ne puši, ne jede meso, a zimi se kupa u prorezu na ledu. To mu nije smetalo da, pošto nas je uhapsio po nalogu GPU-a, za klevetu protiv mene specijalno angažira norveškog agenta GPU-a, nekog Jacoba Friesa, buržuja bez časti i savjesti. Ali, dosta.

Moral te gospode sastoji se od uobičajenih pravila i retoričkih obrata koji trebaju prikriti njihove interese, apetite i strahove. Većinom su spremni na svaku podlost –odricanje od uvjerenja, nelojalnost, izdaju – u ime ambicija ili pohlepe. U svetoj sferi osobnih interesa, za njih cilj opravdava sva sredstva. Upravo zato im je potreban posebni moralni kodeks, izdržljiv, a istovremeno elastičan, kao dobre naramenice. Oni mrze svakoga tko masama razotkriva njihove profesionalne tajne. U ‘mirnim’ periodima njihova mržnja se izražava u kleveti – uličarskim ili ‘filozofskim’ jezikom. U vrijeme oštrih socijalnih sukoba, kao u Španjolskoj, ti moralisti rukom pod ruku s GPU-om ubijaju revolucionare. Kako bi se opravdali, ponavljaju: ”Trockizam i staljinizam su jedno te isto”.

Dijalektička međuovisnost cilja i sredstva

Sredstvo može biti opravdano samo svojim ciljem. Ali, i cilj također mora biti opravdan. S marksističkog gledišta, koje izražava historijske interese proletarijata, cilj je opravdan ako vodi uvećanju čovjekove moći nad prirodom i uništenju vlasti čovjeka nad čovjekom.

”To znači da je za postizanje ovoga cilja sve dozvoljeno?”, sarkastično će upitati filistar, pokazujući da ništa nije razumio. Dozvoljeno je sve ono, odgovaramo mi, što stvarno vodi ka oslobođenju čovječanstva. Kako se ovaj cilj može ostvariti samo revolucijom, oslobodilački moral proletarijata nužno ima revolucionarni karakter. On se nepomirljivo suprotstavlja ne samo religijskim dogmama, nego i svim idealističkim fetišima, tim filozofskim žandarima vladajuće klase. Pravila ponašanja izvodi iz zakona razvitka društva, dakle prije svega iz klasne borbe, tog zakona nad zakonima.

”Ipak, znači li to da su u klasnoj borbi protiv kapitalista dozvoljena sva sredstva: laganje, podmetanje, izdaja, ubojstvo i ostalo?”, nastaviti će inzistirati moralist. Dozvoljena su i obvezna ona i samo ona sredstva, odgovaramo mi, koja ujedinjuju revolucionarni proletarijat, ispunjuju mu srce nepomirljivom mržnjom prema ugnjetavanju, uče ga prezirati službeni moral i njegove demokratske udvorice, prožimaju ga sviješću o njegovoj historijskoj misiji, podižu njegovu hrabrost i samopožrtvovnost u borbi. Upravo iz toga proizlazi da nisu dozvoljena sva sredstva. Kada kažemo da cilj opravdava sredstva, onda za nas iz toga slijedi zaključak da veliki revolucionarni cilj odbacuje kao sredstva sve one podle načine i metode koji jedan dio radničke klase okreću protiv drugih ili pokušavaju usrećiti masu bez njenog učešća ili narušavaju povjerenje mase u samu sebe i svoju organizaciju, zamjenjujući ga klanjanjem pred ‘vođama’. Prvenstveno i nepomirljivo, revolucionarni moral odbacuje servilnost naspram buržoazije i bahatost naspram trudbenika, tj. one osobine kojima su sitnoburžoaske cjepidlake i moralisti potpuno prožeti.

Ovi kriteriji, jasno, ne daju gotov odgovor na pitanje što je dozvoljeno, a što nije dozvoljeno u svakom posebnom slučaju. Takvih automatskih odgovora i ne može biti. Pitanja revolucionarnog morala povezana su s pitanjima revolucionarne strategije i taktike. Pravilan odgovor na ta pitanja daje živo iskustvo pokreta pod objašnjenjem teorije.

Dijalektički materijalizam ne poznaje dualizam sredstva i cilja. Cilj prirodno proizlazi iz samog historijskog kretanja. Sredstva su organski podređena cilju. Bliži cilj postaje sredstvo za neki daljnji cilj. U svojoj drami Franz von Sickingen, Ferdinand Lassalle stavlja u usta jednog od junaka sljedeće riječi:

”Pokaži ne samo cilj, nego i put.

Jer, tako neodvojivo urastaju put i cilj,

jedan u drugog,

da stalno izmjenjuju mjesta,

a put ponekad rađa drugi cilj.”

Lassallovi stihovi uopće nisu savršeni. Još je gora činjenica da se u praktičnoj politici sam Lassalle nije pridržavao gore izraženog pravila – dovoljno je podsjetiti se da je išao sve do tajnih sporazuma s Bismarckom! Ali, dijalektička međuovisnost sredstva i cilja potpuno je točno izražena u navedenim stihovima. Zrno pšenično se mora posijati da bi se dobio klas pšenice.

Da li je, na primjer, individualni teror dozvoljen ili ne s točke gledišta ‘čistog morala’? U ovom apstraktnom obliku to pitanje za nas uopće ne postoji. Konzervativni švicarski buržuji još i danas službeno slave terorista Wilhelma Tella. Naše simpatije u potpunosti su na strani irskih, ruskih, poljskih ili indijskih terorista u njihovoj borbi protiv nacionalnog i političkog ugnjetavanja. Ubijeni Kirov, jedan surovi satrap, ne budi nikakvo suosjećanje. Naš odnos prema ubojici ostaje neutralan samo zato što ne znamo kojima su ga motivi vodili. Ako bi se saznalo da je Nikolajev postupio kao svjesni osvetnik za radnička prava koja je Kirov gazio, naše simpatije bi u potpunosti bile na strani ubojice. Međutim, presudan značaj za nas ima ne pitanje o subjektivnim pobudama, nego pitanje o objektivnoj svrsishodnosti. Mogu li dana sredstva stvarno dovesti do cilja? U pogledu individualnog terora, teorija i iskustvo svjedoče da nije tako. Mi govorimo teroristu: nemoguće je zamijeniti mase; samo u masovnom pokretu možeš naći svrsishodnu primjenu za svoj heroizam. Međutim, u uvjetima građanskog rata ubojstva pojedinih nasilnika prestaju biti akti individualnog terorizma. Kada bi, recimo, revolucionar dignuo u zrak generala Franca i njegov štab, teško da bi to izazvalo moralo zgražanje, čak i kod demokratskih eunuha. U uvjetima građanskog rata sličan čin bi bio politički sasvim svrsishodan. Tako se i u najoštrijem pitanju – ubojstvo čovjeka od strane čovjeka – moralni apsoluti pokazuju kao beskorisni. Moralne ocjene, zajedno s političkim, proizlaze iz unutrašnjih potreba borbe.

Oslobođenje radnika može biti samo djelo samih radnika. Zbog toga nema većeg zločina od obmanjivanja masa, predstavljanja poraza kao pobjeda, prijatelja kao neprijatelja, potkupljivanja radničkih vođa, izmišljanja legendi, priređivanja montiranih suđenja – ukratko – onoga što rade staljinisti. Ta sredstva mogu poslužiti samo jednom cilju: produžavanju vladavine jedne klike koju je povijest već osudila. No, ona ne mogu služiti oslobođenju masa. To je razlog zašto Četvrta internacionala vodi protiv staljinizma borbu na život i smrt.

Mase, naravno, uopće nisu nepogrešive. Idealizacija masa nam je strana. Mi smo ih vidjeli u raznim prilikama, u raznim etapama te uz to i u najvećim političkim potresima. Promatrali smo njihove jake i slabe strane. Jake strane – odlučnost, samopožrtvovnost, junaštvo – uvijek su nalazile najsvjetliji izraz u periodu uspona revolucije. U tom periodu boljševici su stajali na čelu masa. Potom se nadvilo drugo povijesno poglavlje u kojem su se pokazale slabe strane potlačenih: heterogenost, nedostatak kulture, uskost vidokruga. Mase su se zamorile od napora, razočarale, izgubile vjeru u sebe – i otvorile put novoj aristokraciji. U tom periodu boljševici (‘trockisti’) su se našli izolirani od masa. U praksi smo doživjeli dva takva velika historijska ciklusa: 1897.-1905., godine uspona; 1907.-1913., godine oseke; 1917.-1923., godine uspona neviđenog u povijesti, konačno, novi period reakcije koji još ni danas nije okončan. U tim velikim povijesnim zbivanjima ‘trockisti’ su učili ritam historije, tj. dijalektiku klasne borbe. Također su učili i, čini se, do izvjesne mjere naučili, kako da svoje subjektivne planove i programe podrede ovom objektivnom ritmu. Naučili su da ne padaju u očajanje zbog toga što zakoni historije ne ovise o njihovim individualnim ukusima i ne podređuju se njihovim vlastitim moralnim kriterijima. Naučili su da podređuju svoje individualne želje zakonima historije. Naučili su da se ne plaše najmoćnijih  neprijatelja, ako je njihova moć u suprotnosti s potrebama historijskog razvitka. Oni znaju kako plivati protiv struje u dubokom uvjerenju da će ih nova historijska bujica iznijeti na drugu obalu. Neće svi doći do te obale, mnogi će potonuti. Ali, sudjelovati u ovom pokretu s otvorenim očima i snažnom voljom – samo to može dati najvišu moralnu satisfakciju mislećem biću!

Lav D. Trocki

Coyoacán D.F., 16. travnja 1938. g.[1]

P.S. Pisao sam ove redove u danima kada se moj sin, bez da sam to znao, borio sa smrću. Njegovoj uspomeni posvećujem ovaj mali rad koji bi, nadam se, naišao na njegovo odobravanje – Lav Sedov je bio pravi revolucionar i prezirao je farizeje. – L.T.

---

Lav Trocki : Njihov i naš moral – drugi dio, 5.0 out of 5 based on 8 ratings