U novinama Jutarnji list (izdanje iz subote 10.7.2010.) izašao je članak novinarke Vanje Nezirović  pod naslovom „Koliko vam dajemo svake godine?“ . U članku se, sasvim u skladu s ustaljenom  otvoreno pristranom politikom ovoga lista, radi o jednostavnoj i simplificiranoj tezi temeljenoj na „igri statističkim podacima“ (riječima autorice) koja glasi da svaki hrvatski radnik odradi dio svog radnog vremena kako bi omogućio dohodak za institucije i radna mjesta koja su vezana uz državni proračun. Autorica je takav rezultat dobila jednostavnim izračunom: uzela je novčanu vrijednost određene stavke iz proračuna, podijelila je sa trenutnim brojem zaposlenih (po njenom izvoru 1 519 529) i dobiveni rezultat podijelila s vrijednošću radnog sata izraženog u novcu, a koji prosječno iznosi  30.01kn. Dobar  primjer su subvencije Hrvatskim željeznicama koje su iznosile 1,9 milijardu kuna, te je navedenom računicom  dobiveno da svaki hrvatski radnik odradi pet radnih dana za te subvencije ili u novcu 1251 kunu. Pored HŽ-a u članku se navodi još trideset i jedna stavka među kojima najviše radnog vremena i novčanog dohotka otpada na održavanje cesta (1778 kn ili 7,5 radnih dana), gledanje javne televizije (1085,6 kn ili 4,5 radnih dana), Vladu, te Katoličku crkvu (174,9kn ili 5,8 radnih sati) i Sabor (170,3 kn ili 5.67 sati).

Ovako pojednostavljen članak koji apstrahira od strukture zaposlenih, od klasnih odnosa, te koji je jedan od niza kockica u mozaiku kampanje krupnog kapitala koja se vodi zadnje vrijeme protiv radnika, za prosječnog čitatelja je vrlo opasan. Opasan jer jednostrano i varljivo ukazuje na to kako hrvatski radnici daju svima (vladi, željeznicama, Saboru, Crkvi) pa malo ostaje za njih same. Po toj logici ako se javna poduzeća (HŽ i brodogradilišta, HAC, HC) privatiziraju radnici će manje raditi za njih, a više za sebe.  U takvom sagledavanju stvari vlada potpuni kaos – s jedne se strane sasvim miješaju proizvodni i neproizvodni izdaci, odnosno izdaci za parazitske institucije koje nemaju veze sa funkcioniranjem ekonomije i stvaranjem vrijednosti (Vlada, Crkva) s izdacima namijenjenim održavanju, za funkcioniranje čitave ekonomije, neophodne infrastrukture i proizvodnih kapaciteta (HŽ, brodogradilišta). Namjera ovog brkanja je prilično jasna – putem prividne kritike opravdati daljnje privatizacije i uvjeriti same radnike kako je ona za njih najbolja jer više neće trebati za javne institucije izdvajati iz svojega džepa. To je međutim veoma naopaka logika koja ima malo veze sa stvarnošću. Razorni učinci dosadašnjih privatizacija su toliko očiti da ih je veoma teško prikriti – masovna otpuštanja radnika, propadanja čitavih industrija i potpuni gubitak kontrole nad ekonomskim procesima, budući da se najvažnije poluge nalaze u rukama krupnog, najčešće stranog, kapitala. Treba uočiti da sve ovo ne nastaje naprosto kao posljedica „loše privatizacije“, već uslijed karakteristika svojstvenih privatizaciji kao procesu. Argument o „izdvajanjima“ ide ruku pod ruku s argumentima koji opravdavaju nužnost privatizacije lošim poslovanjem. Ponovno se radi o krajnje nakaradnoj logici – ako državna poduzeća ne posluju na zadovoljavajući način treba prije svega temeljito revidirati  način njihovog rada, napasti politiku Vlade u skladu s kojom se upravlja tim poduzećima, kao uopće i čitavu vladajuću ekonomsku politiku koja zapravo onemogućava njihovo zdravo poslovanje, a ne odlučiti de facto rasprodati i uništiti poduzeća, a sa njime i stotine radnih mjesta i ljudskih života.

Daljnji problem sa ovim člankom je broj zaposlenih i njihova struktura. Treba znati da se zaposleni po DZS-u dijele na zaposlene u pravnim osobama (oko 80 %), zaposlene u obrtu i slobodnim profesijama (oko 17%) i na zaposlene osiguranike poljoprivrednike (3%). Kako prve dvije skupine čine preko 95 % ukupnog broja zaposlenih, na njih ćemo se koncentrirati. Međutim treba ući dublje u taj postotak zaposlenih kako bi vidjeli u kojim sektorima i o kojem broju ljudi se radi. Tako po podacima DZS za prošlu godinu, u prvom i drugom sektoru radi oko 439 tisuća radnika, dok je u tercijarnom sektoru zaposleni ostali broj  Realna vrijednost se stvara upravo u sekundarnom sektoru gdje radi velika većina radnika od prethodno navedenih 439 tisuća. Ako nema realnih proizvoda koji u sebi sadrže novu vrijednost, tada je i tercijarni sektor  u problemima jer ne postoji realna osnova.  K tome u ukupan broj zaposlenih  također spadaju i zaposleni u javnom sektoru kojih ima oko 250 tisuća. Tako dolazimo do okvirne brojke od skoro milijun zaposlenih u Hrvatskoj koji ne proizvode novu vrijednost! Upravo od te vrijednosti sve ekonomije kreću i upravo se njoj u situacijama kriza okreću. Ta se vrijednost realizira kroz industriju koja je u Hrvatskoj u padu, a još većem padu u odnosu na razdoblje prije rata. To je jedan od glavnih razloga zašto kod nas postoji visoka produktivnost u industriji, upravo jer je smanjen broj zaposlenih (radi se o tome da se „produktivnost“ formalno određuje tako da većoj produktivnosti odgovara manji broj zaposlenih). Podrobnijom analizom se lako može pokazati kako se radno vrijeme radnika dijeli na njegovo potrebno radno vrijeme i na višak radnog vremena – na vrijeme koje radi za sebe i za svoje najosnovnije potrebe (za koje ionako ne može „zaraditi“) i na vrijeme koje radi za kapitalista, za njegov profit. Cjelokupni tercijarni sektor (banke, javna uprava i ostali) počiva upravo ovom njihovom neplaćenom radu. To nas dovodi do drugog problema, a to je da pored prvotnog iskorištavanja radnika u industriji putem prisvajanja neplaćenog rada od strane kapitaliste, taj isti neplaćeni rad država oporezuje i time radnik radi i za državu. No, ovdje nije isto koji radnik radi jer smo utvrdili da samo radnici u proizvodnji stvaraju novu vrijednost koja kasnije postaje temelj za daljne funkcioniranje kako gospodarstva, tako i društvenog života. Iako članak ide za tim da pokaže kako su „radnici“ jedna vrlo homogena skupina i da svi oni stoje na jednoj strani, a država na drugoj, istina je da su oni, shvaćeni na način kako su shvaćeni u spomenutom članku,  heterogena skupina koja okuplja i financijske špekulante, bankovne agente, birokrate, profesore, učitelje itd – dakle skupine od kojih neki nisu proizvodni radnici (npr. učitelji, profesori) – što, naravno ne umanjuje njihovu društvenu važnost –  a drugi naprosto sudjeluju kao pomoćna snaga u osiguravanju oplođivanja kapitala (npr. bankovni agenti, mešetari, financijski stručnjaci) i kao takve ih se zapravo ne može svrstati u radničku klasu u pravom smislu te riječi, kako zbog ekonomske uloge, tako i zbog socijalnih karakteristika. Dakle, prva pogreška o kojoj smo govorili (miješanje produktivnih i neproduktivnih izdataka) nadopunjuje se drugom – apstrahiranjem od temeljnih razlika između skupina zaposlenih u različitim gospodarskim granama. Te pogreške nisu slučajne već odabrane tako da nas odvedu do cilja do kojega se želi doći.

Kao u svim ostalim državama, tako i kod nas sve dugove kad tad morati će platiti upravo ovi radnici koji rade u industriji, a koji su najmanje uzimali razne kredite za luksuzniju potrošnju. Država dug može vratiti najsigurnije (osim rasprodajom i novim zaduživanjem) upravo proizvodnjom, a tada dolazimo do industrije. Međutim iz članka se može, ako se krene logikom koja prožima ovaj tekst, doći do zaključka koji vjerojatno nije bio na umu samoj autorici. Materijalna proizvodnja zaista ima ogroman, pa i presudan utjecaj na određeno društvo. U članku se vidi što sve ne bi funkcioniralo kada kojim slučajem radnik ne bi proizvodio. Tako da nam je autorica, zapravo pokazala koliko su i danas značajni upravo radnici zaposleni u industrijskom sektoru, a kojih je sve manje zbog ciljane politike deindustrijalizacije. A to je upravo u suprotnosti sa njenom prikrivenom tvrdnjom (a i ne samo njenom)  koja požuruje privatizaciju nekih grana koje stvaraju novu vrijednost, poput brodogradnje. Upravo ti radnici imaju mizerne plaće, koje često kasne i po nekoliko mjeseci, upravo su ti radnici bitni za naše društvo jer ništa se neće promijeniti ako se zaposli još jedan birokrat sa stolom i staklom na pultu. Proizvodnja je pokretač svega, stoga bi poziv za industrijalizacijom zemlje trebao postati imperativ. Kako to nije u interesu kapitala jer je on pronašao unosnije načine, a ni vlade koja je zastupnik tog kapitala, tada je jasno da tim radnicima trebaju  pripasti tvornice koje su im u pljački devedesetih oduzete i napokon kako bi njima samima pripao ovaj, u ovom sustavu, neplaćeni rad.