Još jedna “uspješna” priča hrvatskog kapitalizma. Još jedna tvornica koja propada. Ovaj put je riječ o tvornici tekstila Kamensko u Zagrebu. Radnice te tvornice nisu primile plaću već pet mjeseci te su se, nakon što su vlast i institucije iskazale samo nemar, a sindikat nemoć i nevoljkost da se išta učini, odlučile same izboriti za svoja prava i tražiti ono u čemu vide svoj jedini spas – što skoriji stečaj tvornice.
Iako taj štrajk svatko socijalno osviješten treba poduprijeti, riječ je o štrajku koji se nažalost događa na krivom mjestu, u neposrednoj blizini tvornice a ne u samoj tvornici, i o štrajku koji se vrši krivim sredstvima – 20 radnica štrajka već dva dana glađu, ugrožavajući na taj neproduktivan način svoje zdravlje, kao da je onima koji su ih u tu situaciju doveli i koji razumiju samo jezik sile stalo i do čega drugoga doli do profita. Rješenje nije u nasilju prema samom sebi. Pritisak treba usmjeriti prema onima koji su za ovakvu situaciju neposredno odgovorni – upravi i vlasnicima tvornice i državnom aparatu koji ih štiti. Osim toga, štrajk bi bio puno učinkovitiji da se njime blokira tvornica, da radnice preuzmu kontrolu nad tvornicom i tako stopiraju proizvodnju, udarajući direktore i vlasnike tamo gdje ih jedino boli – po džepu. Pri tom je najvažnija solidarnost svih radnica – svi u štrajk trebaju ući zajedno, ponašati se kao jedno i ne odustajati do kraja. Treba inzistirati na tome da nijedna od radnica ne snosi nikakve sankcije zbog štrajka i sve dok se takva jamstva ne dobiju, zajedno s ispunjenjem svih ostalih radničkih zahtjeva, od štrajka se ne smije odustati. Snaga radnika je uvijek i samo u slozi, organizaciji i zajedničkoj direktnoj akciji.
Posebna se drskost kapitalističkog sustava i države koji omogućavaju ovakvo ponašanje prema radnicima vidi u tome što je posve moguće da radnice Kamenskoga ne prime plaću već pet mjeseci, ali se istodobno tim istim radnicama zabranjeno stupiti u štrajk u samoj tvornici. Radnicama se govori da su dužne po zakonu raditi, ali se pritom ništa ne spominje o tome da bi im taj isti zakon trebao jamčiti i pravo na plaću. Jasno je koga zakon štiti i tko je taj zakon pisao. Stoga je jasno i to da se radnice u borbi za svoja prava na te i takve zakone ne trebaju obazirati ni koliko je crno pod noktom. Radnici uvijek moraju imati pravo na štrajk – bez obzira na to što piše u zakonu. A pogotovo imaju pravo boriti se za svoja prava na koji god način znaju i umiju, nakon što već pola godine nisu primili plaću!
Plenum Filozofskoga fakulteta je 21. rujna 2010. izglasao punu potporu i solidarnost radnicama Kamenskoga u njihovoj borbi, a tu im je solidarnost došla uživo i izraziti grupa sudionika plenuma noseći transparent s natpisom: Radnici, seljaci, studenti. Jedan svijet – jedna borba. S radnicama Kamenskog ćemo ostati u njihovoj borbi do samoga kraja.
Tvornice radnicima!
Potpora Plenuma Filozofskog fakulteta radnicama tvornice Kamensko,
24 rujna, 2010 at 21:27
Pozdrav drugovi. Zanima me jedna stvar. S obzirom da je svakom normalnom jasno da za radnike nema sreće bez socijalizma, je li moguće pokušati prikupiti potpise za referendum o promjeni političkog sustava u Hrvatskoj. Mnogi se slažu sa mnom ali misle da je to nemoguće. Zašto bi bilo nemoguće? Molim Vas da mi odgovorite na ovo. Pitanje je sasvim ozbiljno postavljeno i uopće se ne šalim.
25 rujna, 2010 at 12:52
Aj dobro, barem vidim da ste zauzeti mijenjanjem klasnog poretka kad ne stignete odgovorit. Možda ste u šumi u ilegali pa nemate pristup internetu. Nadam se samo da vam nije hladno.
25 rujna, 2010 at 12:57
Dario posalji upit na mail…ovdje ne stignu gledat sve komentare 😉
25 rujna, 2010 at 15:10
Hej, prijatelju, isprika. Nije bas da postoji netko tko je zaduzen da daje odgovore na pitanja na stranici, pa to ide dosta kaoticno. No odgovor prije ili kasnije stigne.
Mislim da bi odgovor ima vise slojeva, no zadrzat cu se na najtemeljnijem. Kapitalizam se kao sustav ne temelji na zakonima i zakonskim ogranicenjima – nigdje u zakonu ne pise da su kapitalisti vlasnici tvornica ili da radnik mora prodavati svoj rad kapitalistu ili da kapitalisti zajedno sa kupljenim politicarima u svojoj ruci koncetriraju svu realnu vlast. On se temelji na cistim ekonomskim odnosima koji su ostavljeni bez pretjeranih zakonskih ogranicenja – na monopolu, trzistu i konkurenciji. Stoga, nemoguce je promjeniti sustav bez strajkova i preuzimanja tvornica, bez borbe na terenu i na ulicama. Osim toga, jedino na takav nacin, putem te borbe, moguce je postici da sami radnici postanu u dovoljnoj mjeri samosvjesni i organizirani da zaista preuzmu i upravljaju proizvodnjom, bez cega je socijalizam nemoguc.
25 rujna, 2010 at 20:41
@Drug, shvaćam ja što ti objašnjavaš. Izgleda da kad smo ulazili u kapitalizam tvornice smo predali dobrovoljno, a sad kad ih hoćemo natrag neće ih nitko predat dobrovoljno. Bar su mnogi progledali ako ništa drugo. Ajde pozdrav.
27 rujna, 2010 at 14:35
Jasno je, nadam se, da radnici nisu u stanju upravljati tvornicama, posebno ne velikim i složenim sustavima.
Kako bi radnici, na primjer, mogli osigurati tržište za svoje proizvode?
Hoće li tete iz Kamenskog u obliku radničkog vijeća otići, recimo, u Gvatemalu i tamo pregvarati izvozu svoje robe?
Glupost, za to im treba kvalificirani ljudi koji znaju jezike i kuže trgovinu.
One bi, naravno, mogle demokratski odlučiti tko će u njihovo ime upravljati trvornicom, ali to opet znači da svoju slobodu odlučivanja delegiraju na drugoga, a znamo kako to završi.
Nema slbode u sustavu delegirane, otuđene slobode. Zauzimajmo se za samoodržive sustave bez delegiranja odlučivanja.
28 rujna, 2010 at 09:53
@Ivane, ne moraju radnici upravljati tvornicama, bitno je da su radnici vlasnici tvornica. Ja uopće ne razumijem što ti hoćeš reći. Ni u bivšoj državi nisu radnici radili direktorov posao.
28 rujna, 2010 at 14:25
Hoću reći da vlasništvo nad tvornicom ne mora biti ni u kakvoj vezi s upravljanjem, posebno kad je riječ o velikim sustavima.
Vlasništvo nad tvornicom ne može radnike spasiti od otkaza ako uprava svojim nepromišljenim odlukama tvornicu odvede u stečaj.
U tom slučaju, naravno, može uletjeti država tako da tvornicu sanira lovom iz državnog proračuna, ali to onda zapravo znači tuđom lovom pomagati spašavanju nečijeg privatnog vlasništva. Da, riječ je ustvari o skupnom, zajedničkom ili kako god ga nazvao, vlasništvu koje postaje zajedničko kao zbroj osobnih, privatnih suvlasništava svakog radnika ponaosob, zbroj vlasništva onih koji bi po RB-u imali pravo suodlučivanja o tvornici. Primjer: ako ja koji ne radim, primjerice, u Končaru koji bi bio u vlasništvu u njemu zaposlenih radnika, nemam prava odlučivanja o postupcima tvornice, onda to nedvojbeno znači da sam ja razvlašten, da u toj tvornici vlast i vlasništvo imaju samo oni koji u njoj rade a to na koncu znači da je njihovo zajedničko vlasništvo zapravo zbroj pojedinačnih, osobnih vlasništva. Nešto poput dioničarstva.
2 listopada, 2010 at 13:42
Radnici opet poslije djelatnici postaju ono što jesu! No radnici su i oni u plavim i oni u bjelim kutama.Kad u jednoj zajednici trutovi postaju suvišni pčele odnosno radnici režu im krila i puštaju da se snalaze. Trutova će uvijek biti jer su neophodni no ako ih je previše i neobavljaju svoj posao treba ih maknuti.Ako to netko ne razumije neka u vlastitom domu sprovodi samoupravljanje pa neka vidi dokle će stići! Što će nama Zakon i pravo na rad u zakuženoj sredini.Raskužite prostoriju i pogledajmo se u oči.Ova Država ima preko 82 /osamdesetdvoje/ diplomatsko konzularnih predstavništava a da se ni 10% njih ne zapita između ostalog koja je njihova cijena i koliko oni sami sudjeluju u smanjenju TROŠKOVA-koristi.A što bi tek drugi akademici trebali misliti-trutovičići
5 listopada, 2010 at 17:01
Mislim da Ivan i njegovi kolege stvari gledaju preapstrakno. Ovdje, kao i inače imamo problem upravo s vlasništvom nad tvornicama – njega su se (znamo kako) u ogromnom broju slučajeva dokopali mafijaši koji nemaju veze ni sa radom ni sa upravljanjem – oni jednostavno beru dividende ako ih ima, a ako ih nema oni opet nisu na gubitku. Oni ovdje dakle uopće nisu potrebni i jednostavno ih treba razvlastiti. Model radničkog dioničarstva koji je po meni bio dobro prijelazno rješenje bio je i predložen 1990, ali ga je Tuđman odbacio da bi mogao opljačkati Hrvatsku. Sad bi nešto trebalo učiniti da se takvi razvlaste (detajkunizacija) i da se uspostavi barem ovakav model vlasništva nad sredstvima za proizvodnju – to zapravo i jest neki vid društvenog vlasništva.
Kao što sam rekao možda bi trebalo organizirati neku anketu, pa da vidimo što ljudi misle. Stvar bi se možda mogla progurati i legalno, s obzirom da taj poslovni svijet velikim dijelom ogrezao u kriminalu – trebala bi samo “društvena volja” da se stvari raščiste, a ona bi se mogla stvoriti organiziranom akcijom.
Možda je i ova situacija danas dobra utoliko ukoliko su radnici postali svjesniji svoje odgovornosti i opasnosti od neoliberalizma na koji su (pasivno) i pristali.
6 listopada, 2010 at 21:10
@yvesz
Radničko dioničarstvo je bio dobro zamišljen
i to je bio koncept za koji se zalagao Ante Marković.
Bitna razlika tog modela i onog koji je proveden u Hrvatskoj je ta
što je Ante djelio radnicima dionice potpuno besplatno.
Da je to itekako bio dobar prijedlog pokazuje primjer
bivše radne organizacije “Autodijelovi”, a koja je bila u sastavu “Jugoplastike”.
1993.-e je izdvojena iz matice i privatizirana po modelu radničkog dioničarstva koji je zamislio Marković.
I dan-danas postoji pod nazivom “AD Plastik” i nalazi se na ulazu u Solin.
Valja napomenuti da je to i jedini preživjeli pogon nekadašnjeg diva “Jugoplastike”.
7 listopada, 2010 at 00:21
Dionicarski sistem i dalje znaci ropstvo za radnike. Radnici ne mogu biti slobodni dok postoji kapitalizam, dok postoji kapitalisticko trziste na kojem su u slucaju dionica natjecaju i bore protiv drugih radnika i postaju ortaci u svojoj vlastitoj eksploataciji, sluzeci kapitalu. Rjesenje moze biti jedino ukidanje kapitalizma i uspostava radnickog upravljanja, uz suradnju sa strucnjacima, prelazak tvornica u ruke radnika (dakle, ne dionica nego tvornica – vlasnistvo nad njima postaje drustveno, a upravljanje vrse radnici – radnicki organi u jednoj tvornici u skladu s planom sredisnje radnicke vlasti koja pociva na sustavu vijeca) i gospodarenje u interesu vecine naroda – od jednog poduzeca, do citave ekonomije i drustva.
7 listopada, 2010 at 11:10
Riječi: “u skladu s planom središnje radničke vlasti” zvuče zastrašujuće.
Od mene do “središnje radničke vlasti” u Zagrebu cijeli je ponor delegata i gluhih telefona, nadmoći većine i osobne neslobode da ne budem dio tog plana. A kada jednog dana središnja radnička vlast cijelog svijeta bude ustanovljena negdje izvan Hrvatske, ponor će biti ogroman, dubok i mračan poput Marijanske brazde.
7 listopada, 2010 at 12:03
A slucajno ti je promaklo “koja pociva na sistemu radnickih vijeca”? To je dovoljno da odbaci sve tvoje insinuacije.
Priznajem, ovo “u skladu” je malo neprecizno receno – bolje bi bilo – u okvirima sireg opceg plana kojega donosi sredisnja radnicka vlast koja pociva na demokratskom sustavu vijeca. Ako se nije radilo o nesporazumu, nego ti ni to ne godi, ne mogu pomoci. Drustvo koje bi funkcioniralo na temelju toga da svaka firma radi sto zeli ne obaziruci se na ostale i na opce interese ne bi dugo opstalo i potonulo bi u potpuni kaos.
7 listopada, 2010 at 12:56
Slažem se da društvo koje bi funkcioniralo na temelju toga da svaka firma radi sto želi ne obazirući se na ostale i na opcće interese ne bi dugo opstalo i da bi potonulo u potpuni kaos, ali, za razliku od tebe, držim da do kaosa neminovno dovodi i centralizirano ili, svejedno, decentralizirano ekonomsko planiranje, i to naprosto zbog toga što je to planiranje u nesuglasju sa slobodom pojedinca da čini što ga je volja, dakle i protivno planu većine, sve dok činjenjem ne ugrožava slobodu drugoga.
Tvoja vizija sretnog društva implicira konsenzus svih njegovih članova da ta zajednica bude baš onakva kakvom je ti priželjkuješ, što je, naravno, iluzorno očekivati zbog i više nego jasne činjenice da se ljudi razlikuju, međuostalim, običajima, očekivanjima, uvjerenjima i ukusima (sto ljudi, sto čudi), ili, pak, podrazumijeva primjenu načela većine koja svoju volju nameće nezadovoljnoj manjini. Obje verzije u sebi kriju sjeme novog razdora jer prigušeno nezadovoljstvo buja, kisne i na koncu će sigurno izrasti u novi pokret otpora koji će još jednom pokušati dosegnuti svijet ljudske slobode, svijet bez hijerarhije i neodrživih autoriteta.
7 listopada, 2010 at 16:21
Da pojasnim, govorio sam o radničkom dioničarstvu u kojem bi “dionice” predstavljale mjeru udjela radnika u odlučivanju o poslovanju svog poduzeća kao i u raspodjeli “viška vrijednosti”, a pritom bi bile neotuđive (osim u slučaju da firma propadne pa se njezina imovina rasprodaje). A rekao sam i da bi to bilo dobro “prijelazno rješenje” – koje bi za ovaj današnji trenutak, po mom sudu bilo realno i ostvarivo u dobroj mjeri.
Ovo bi trebao biti prvi korak za izlazak iz ovog našeg (hrvatskog, evropskog, svjetskog) ćorsokaka, neovisno o tome računa li se na nekakvu “revoluciju” ili ne. Osim ako mislite ukinuti novac, a to je nemoguće, jer je još uvijek nemoguće ukinuti sve ono što se naziva “prisilom nad ljudima” (novac valjda predstavlja materijalizaciju ropstva ljudske vrste).
Inače, uglavnom se slažem s onim što je rekao Drug u vezi organizacije privrednog života, no čini mi se da neka centralizacija (planiranje) u “proizvodnom sektoru” uopće ne bi bila potrebna (bila bi potrebna u sektoru razvoja, investicija i sl.) jer bi se stvari vezane uz ponudu i potražnju mogle rješavati putem virtualnih burzi dobara. Mislim da bi zahvaljujući fleksibilnosti proizvodnih procesa koju omogućava suvremena tehnologija kao i
globalnoj informatizaciji ovaj sustav mogao dobro funkcionirati.
Što se tiče Ivanovih primjedbi, mislim da se njegova priča ne uklapa u ovu temu, pogotovo ne u temu o nevoljama radnica Kamenskog. Ne znam što bi mogle značiti te njegove apstraktne slobode (bez odgovornosti, solidarnosti i perspektive budućnosti) ovdje i sada, recimo radniku koji nema čime platiti režije.
8 listopada, 2010 at 15:08
U “AD Plastik” glavnu riječ vode radnici.
O tome sam pisao.
Dakle, radnici postavljaju rukovodstvo
i u svakom trenu ga mogu smjeniti.
Mislim da je to dobro rješenje.
9 listopada, 2010 at 20:57
Valtere, to da u tvrtki AD Plastik glavnu riječ vode radnici u najmanju je ruku neistina. Treba paziti da se ne govore gluposti. A evo i zašto:
Najveći vlasnik AD Plastika je kompanija GAO Rusija koja drži 30 posto dionica, dok slovenski Prevent Global drži 25,8 posto. Menadžment i zaposlenici imaju 15 posto dionica, a mali dioničari i banke drže nešto više od 26 posto.
9 listopada, 2010 at 21:25
Naravno da osobe poput radnica u Kamenskom ne mogu preko noći (dakle, vrlo brzo) preuzeti potpuno upravljanje svim procesima koji sačinjavaju ekonomsku aktivnost Kamenskog…ali zbog čega ne bi bilo moguće sprovesti opsežni program edukacije koji bi se bavio svim aspektima funkcioniranja određenih sektora gospodarstva? Naravno, u kombinaciji s delegacijom specijaliziranijih obaveza (npr. rad na prevođenju, netko je to spomenuo) na temelju solidarnosti (koja je moguća, i prijeko potrebna između tzv. plavih, sivih – uslužni sektor – i bijelih ovratnika).
Naravno, preduvjet ostvarenja ovakve mogućnosti se nalazi u izlasku iz ove socioekonomsk formacije (a bome se treba značajno mijenjati i politička sfera – drugim riječima, trebalo bi se i moglo, u tom imaginarnom slučaju, raditi na prevladavanju praksi koje počivaju na modelu zastupanja, tj. reprezentacije).l
10 listopada, 2010 at 12:26
Menocchio, to s edukacijom nije loše: dok radnice prolaze, kakao ti kažeš, opsežni program edukacije koji bi se bavio svim aspektima funkcioniranja određenih sektora gospodarstva, čuvari revolucije ili, ljepše rečeno, političko rukovodstvo moglo bi proći opsežni program edukacije koji bi se bavio svim aspektima funkcioniranja kućanstva – što uključuje i kuhanje, pranje odjeće, peglanje, ribanje wc školjke i sve drugo što mi sada ne pada na pamet a inače je ekskluzivno pravo i obveza radnica u Kamenskom. Čekaj…pa nije li zapravo riječ o fino kamufliranoj podvali cjeloživotnog obrazovanja. Pec, pec, treba nam malo više inovativnosti.
1 studenoga, 2010 at 13:15
Cjeloživitno obrazovanje unutar društvenog konteksta kapitalističkog načina proizvodnje jest nešto čemu se treba oduprijeti….no ono što sam rekao ima jedan preduvjet (koji nisam naglasio, pogriješio sam u tome): provedena društvena revolucija.
Naime, “cjeloživotno obrazovanje” bi, unutar drugačijeg društva, funkcioniralo sasvim durkčije. Naravno, ne prisilno cjeloživotno obrazovanje, već dobrovoljno.
Pa me sad nazovi idealistom.