Ovaj se tekst temelji na članku kojeg je 1992. godine napisao Ernest Mandel pod naslovom „Zašto Keynes nije odgovor? Sumrak monetarizma.“ Članak je napisan kao reakcija na ekonomsku situaciju nastalu u Europi početkom 90-ih. Naime, dolaskom Reagana i Thatcher na vlast u SAD-u, odnosno VB, desetak godina ranije službeno je počelo razdoblje politike „super – slobodnog tržišta“, tj. razdoblje pod dominacijom dviju grana neoklasične škole ekonomske misli, monetarizma i ekonomike ponude. Obje počivaju na naglašavanju individualnih sloboda, demokracije, privatnog vlasništva… Posljedice tih politika bile su katastrofalne, te su tadašnji kapitalistički i socijaldemokratski krugovi (svaki iz svojih interesa) zahtijevali intervenciju države.  Mandel objašnjava zašto intervencija države nije rješenje problema za radnike te kako državna intervencija neminovno vodi u još jednu recesiju i tako stvara začarani krug.

Članak je  aktualan za hrvatske radnike u sklopu trenutne društveno-ekonomske situacije i to iz nekoliko razloga. Na području monetarne politike, kao jedne od ekonomskih politika, od početka devedesetih godina vladajuća  doktrina  je monetarizam. Očituje se to u samom cilju HNB-a, a to je stabilnost cijena. Monetarna politika, dakle nije u službi razvoja nego u službi stabiliziranja cijena, a glavna postavka monetarizma je kako je inflacija najveće zlo, veće i od nezaposlenosti. Prema tome, politike koje su vođene i koje se vode od strane HNB-a kao neovisne institucije (obrana nepovoljnog i nerealnog tečaja kune, relativno visoke obvezne rezerve u svrhu kontrole ponude novca u optjecaju…)  u cilju su očuvanja niske stope inflacije. Hrvatska je visoko zadužena zemlja te je vjerovnicima  od presudne važnosti da su cijene stabilne zbog sigurnosti servisiranja kreditnih rata. Sljedeći razlog aktualnosti Mandelovog članka je tzv. ad hoc intervencija države. Hrvatska vlada vodi nekonzistentnu i lošu ekonomsku politiku, ako se skup nepovezanih intervencija može tako nazvati. Mjere su to koje idu na ruku vlasnicima kapitala, no u isto vrijeme kada se bliži izborno vrijeme povlače se potezi koji idu na ruku radnicima, ali prvenstveno onima u javnom sektoru i to potencijalnim glasačima. Iz ove dvostrane situacije izranjaju glasovi raznih kapitalističkih udruga kako vlada jedino treba osigurati pravila igre, a ne miješati se u samu igru. Međutim, čuju se glasovi iz tzv. lijevih stranaka i određenih ekonomista kako vlada treba biti umiješana u samu igru, tj. treba učinkovito intervenirati i tako izbaviti državu iz gospodarske recesije.  Sama Vlada je predstavila program koji je trebao biti hrvatski New Deal, no njegovo slabo provođenje potvrđuje već spomenuti tzv. ad hoc državni intervencionizam. Slijedeći ove razloge većina smatra kako je jedini spas za izlazak iz recesije, kao i iz opće ekonomske krize, u kojoj je Hrvatska već dvadeset godina,  učinkovita državna intervencija (koju će vrlo vjerojatno provoditi buduća vlada), a to znači kejnezijanizam.

Mandelov članak započinje s konstatacijom temeljne ideje kejnezijanizma,  da državna potrošnja predstavlja rješenje problema ekonomske krize i recesije. Ova se državna potrošnja izaziva proračunskim deficitom kojim se financira zaduživanjem. Na taj način se povećava efektivna agregatna potražnja i gospodarstvo izlazi iz recesije. Kada se iscrpe resursi koje su mobilizirani (nezaposleni, zalihe sirovina…) proračunskim trošenjem, prijeti inflacija. Međutim, piše Mandel, kako do inflacije ne bi došlo i prije nego što su resursi iscrpljeni, tj. prije nego što je puna zaposlenost postignuta, porezi moraju rasti proporcionalno dohotku. Kako buržoazija preferira kupnju državnih obveznica (redoviti i krajnje sigurni prinosi) umjesto da plaća direktne poreze, viši porezni teret će pasti na leđa radnika. Javni dug koji nastaje zbog kumuliranih deficita dovodi do toga da, naposljetku, njegovo servisiranje ‘pojede’ dio javne potrošnje, pa postoji tendencija porasta deficita bez učinka na zaposlenost. Dakle ova ekspanzivna politika uzrokuje inflaciju i opadajuće prinose, pa je rezultat nova recesija, a rastući porezni teret redistribuira dohodak u korist buržoazije. Mandel nalazi potvrdu ove tvrdnje u ekonomskoj povijesti, Roosveltovom New Dealu. SAD je provodio ekspanzivnu politiku, a ipak je 1928.godine ušao u recesiju s porastom broja nezaposlenih s više od 10 milijuna. Tek je opća mobilizacija resursa zahvaljujući Drugom svjetskom ratu izvukla SAD iz recesije. Dalje se u članku Mandel osvrće na usporedbu kejnezijanizma i neo-kejnezijanizma te posebno navodi negativne strane potonjeg. Kakva je današnja uloga države u reguliranju ekonomskih procesa u društvu? Mandel tvrdi, značajna, ali bitno umanjena u odnosu na razdoblje od prije 40 godina. Porastom moći multinacionalnih kompanija (koje nerijetko imaju veću dobit nego čitave države) država postaje manje utjecajna jer odsutnost tih kompanija može značiti još veću nezaposlenost, još manje novca od poreza i tako dalje. Država se natječe kako bi privukla te kompanije zbog spomenutih razloga te tako gubi onaj čvrsti institucionalni okvir koji joj je bio potreban za reguliranje ekonomskih procesa. U članku se ne navode ostale kritike kejnezijanizma ili negativne strane u odnosu na radnike zbog prostora kojeg je autor imao na raspolaganju i zbog tadašnje situacije u kojoj je bilo bitno kratko i jasno upozoriti na neke probleme. Smatramo da upravo zbog specifične situacije u Hrvatskoj (neoliberalna ekonomska politika i ad hoc državni intervencionizam), trebamo navesti te kritike.

Glavni su ciljevi politike Keynesa puna zaposlenost svih faktora proizvodnje, rast dohotka, stabilizacija kapitalističkog sustava i s time povezano izbjegavanje socijalnih konflikata i revolucije. Dakle, ova ekonomska politika je nastala je kao kratkoročna reakcija dijela kapitalističke klase koja zove državu u pomoć kako bi smirila nezadovoljne radnike  i stabilizirala situaciju. Jedna od temeljnih mjera je dogovaranje socijalnog konsenzusa između vlade, udruga poslodavaca koje predstavljaju kapital i sindikata koji predstavljaju radnu snagu. Konsenzus se sastoji u tome što se svaka strana žrtvuje za ‘opće dobro’. Tako se poslodavci ‘žrtvuju’ na način da neće otpustiti radnike, ali radnici tada moraju pristati na smanjenje plaća ili zamrzavanje istih na određenom nivou sljedećih nekoliko godina, te država mora pomoći sa dodatnim financijskim injekcijama.  Na taj način, naizgled, svima je dobro. Kapitalisti  nisu puno izgubili jer ne moraju dizati plaće (nisu puno izgubili na konkurentnosti), imaju jamstvo da ih neće morati dizati još nekoliko godina, a i vlada se obvezala na dodatnu pomoć i  radnici su zadržali radna mjesta. U stvarnosti su kapitalisti dobili poslušniju radnu snagu (koja pristaje na sve jer je u protivnom osuđena na prosjački štap), sigurnost od pobune i štrajkova te time i još većih troškova, a vlada je osigurala mir u zemlji i pobjedu na budućim izborima. Radnici su najveći gubitnici, ali je to lijepo kamuflirano pa na površini  tako ne izgleda. Radnici se trostruko odriču od svog dohotka koji im pripada. I dalje ostaje eksploatatorski karakter odnosa rad-kapital. Dakle i dalje oni rade jedan dio radnog vremena za koji nisu plaćeni. Zatim onaj dio koji i dobiju uzme im država u obliku poreza na dohodak i sada, zahvaljujući konsenzusu, pristali su na zamrzavanje ili čak smanjenje plaća. U isto vrijeme troškovi koje su radnici imali (troškovi prehrane, prijevoza, obitelji) i dalje ostaju. Štoviše povećavaju su zbog novčane iluzije, pojave da realne plaće radnika padaju jer cijene rastu brže od nominalnih plaća. Prema tome najveći teret pada na njih, a najmanje su krivi za krizu. Radničkoj borbi se otupljuje oštrica ovom ekonomskom politikom jer se sustav stabilizira (iako na kratko vrijeme jer nakon izlaska iz recesije kapital zahtijeva od države da se makne iz gospodarstva i sve počinje iznova), a kako se nezaposlenost smanjuje, te kako kapitalisti ne otpuštaju radnike u većem broju, među njima se javlja osjećaj da je svima u društvu teško i da moraju biti sretni da uopće imaju posao. Svime navedenim kejnezijanizam je ostvario najvažniji cilj, spriječio je socijalne konflikte.

Situacija u Hrvatskoj je alarmantna. Nezaposlenih i umirovljenika je više nego zaposlenih, vanjski dug raste, siromaštvo se povećava, zaduženost stanovništva također, na djelu je deindustrijalizacija, razvoja nema, nelikvidnost ja najveća, plaće se ne isplaćuju, prosječna mirovina pada u odnosu na prosječnu plaću… Vlada pokušava nešto učiniti sa investicijskim projektima vrijednim više od deset milijardi eura i kao posljedica, otvoriti će se četiri do pet tisuća radnih mjesta! Zbog vođenja dosadašnje politike vlada polako gubi kredibilitet i opoziciji raste podrška u onom dijelu stanovništva koji izlazi na izbore. Ekonomska politika kojoj se vide magloviti počeci i koja bi mogla uzeti zamah u sljedećoj godini na tragu je kejnezijanizma. Utjecaj ove politike neće biti ništa drugačiji za hrvatskog radnika nego što je bio za europskog. Ako se bira između dva zla, tada je veće zlo neoliberalna politika, jer se ova druga više zalaže za smanjenje nezaposlenosti . Međutim proizvodnja se može pokrenuti, također i reindustrijalizacija, brodogradnja može biti uspješna kao i ostale gospodarske grane, nezaposlenost se može smanjiti i plaće povećati. Ovi ciljevi mogu se ostvariti jedino uspješno i u korist radnika, kada iza svega ne stoji pljačka viška radnog vremena, dakle kada kapitalisti prestanu iskorištavati radnike. Osnovna mjera je vratiti radnicima ukradeno. Prvobitna kapitalistička akumulacija s početka devedesetih osigurala je pomoću nekoliko zakona stvaranje hrvatskih kapitalista s jedne strane i masu obespravljenih radnika  bačenih na ulicu. Upropaštavanje tvornica, korupcija, nekompetentni (ali zato odlično plaćeni) upravni i nadzorni odbori, stvaranje jedne izopačene društvene atmosfere, sve su to posljedice vladavine saveza kapitala i politike (opozicije kao i pozicije). Jedino radnici koji su vlasnici tvornica i koji sami upravljaju radnim procesom mogu osigurati transparentnost, izbrisati korupciju i konačno učinkovito i upravljati.  Samo radnička vlast, ekonomska i politička, može osigurati pravo radnika, koje se očituje da je on slobodan od iskorištavanja zbog profita, da ima pravo na rad i na sav proizvod svog rada. Provođenje kejnezijanske ekonomske politike je produživanje agonije koju radnik trpi pod čizmom kapitala, na suptilniji način, te koja se u srednjem roku transformira u neoliberalnu politiku sa svim njezinim posljedicama. 

Protiv HDZ-a i SDP-a, za Radničku vlast!

Radnička borba