Razgovor Radničke borbe s radnicima drvne industrije Vrhovine u stečaju, te zamjenikom načelnika općine Vrhovine i članom Odbora vjerovnika Miroslavom Mašićem, aktivno uključenim u cijeli slučaj, suočenima s prijetnjom konačnog gašenja proizvodnje i iseljavanja strojeva.  

RB : Prije nekoliko tjedana do vas je stigla obavijest o odluci Ministarstva gospodarstva i HBOR-a o iseljavanju strojeva i hale drvne industrije u Vrhovinama, te njihovom premještanju u Novu Gradišku gdje bi postali vlasništvo drugog poduzeća. Što se od tada događalo?

Miroslav Mašić : Sada trenutnu situaciju možemo definirati kao status quo, trenutno smo u pregovorima i dogovorima. Imali smo zajednički sastanak sa svim učesnicima stečajnog postupka gdje su bili predstavnici Ministarstva gospodarstva, stečajni upravitelj, sindikat…

RB : To je bilo nakon prvog sazvanog sastanka koji se nije uspio održati?

Miroslav Mašić : Da, par dana nakon toga. Poslao sam pisma na Vladu, potpredsjednika vlade Slobodana Uzelca i još neke instance u Zagrebu. Nakon toga je slučaj ponovno prebačen na HBOR. HBOR je sazvao sastanak koji se održao i na kojemu je dogovoreno da se do 31.8. drvna industrija u Vrhovinama ne dira i da se pokuša pronaći investitor. Prije nekoliko dana pojavio se konkretan investitor s konkretnom firmom koja ima postrojenja – dva u Hrvatskoj i jedno u BIH. Međutim, HBOR tvrdi kako ponuda nije dovoljno konkretna. Očekujemo neki dogovor s HBOR-om, a ako ne bojim se da nas očekuje burna jesen.

RB : Kakva bi bila kraća povijest poduzeća?

Miroslav Mašić : Poduzeće je osnovano nakon drugog svjetskog rata i postojalo je u različitim oblicima, te naravno različitim društvenim sistemima. U sadašnjem obliku poduzeće posluje odmah nakon rata, dakle 1996. godine. Tada firmu preuzima jedan povratnik iz Francuske, Nikola Herljević i vodi je sve do 2002. Do tada je sa društvom sve bilo u redu. Nakon toga poduzeće kupuju tri takozvana poduzetnika. Radi se o ljudima koji se nikada nisu bavili drvnom industrijom i tada počinju problemi. Nakon već par mjeseci počinju kašnjenja plaća, štrajkovi, prekidi proizvodnje, nakon toga idu novi krediti HBOR-a. Usprkos svim novcima poreznih obveznika, oko 32 milijuna kuna, bilo je jasno već nakon par mjeseci da tako proizvodnja dalje više neće moći ići. Tada vlasnici, pod uvjetom dobivanja menadžerskih ugovora u novoj strukturi, prodaju firmu poduzeću iz Ljubljane. Očigledno kupac iz Slovenije nije niti znao što je kupio, ponovno kreću problemi, novi krediti i ponovno prekidi proizvodnje…Na inicijativu radnika ubrzo se na stečajnom sudu u Karlovcu pokreće stečajni postupak. Od ove godine je stečajni postupak prebačen na stečajni sud u Rijeci i promijenjen je stečajni upravitelj. HBOR sada očito želi u što skorijem roku firmu konačno zatvoriti i sa svojim sredstvima  prodati ono što je ostalo od strojeva novoj firmi koja je osnovana prije šest mjeseci u Novoj Gradišci.  

RB: Nije li u najmanju ruku neobično da HBOR želi financirati firmu koja posluje tek šest mjeseci?

Miroslav Mašić : U najmanju ruku je neobično. Hrvatska banka za obnovu i razvoj trebala bi djelovati na području cijele Hrvatske, a Vrhovine su dio Hrvatske. Dio tih sredstava sigurno dolazi iz poreznih obveznika iz Vrhovina. Radnici se ne žele odreći prava na život od svojega rada. Ukoliko ne uspijemo u dogovorima možemo očekivati radničke blokade i radničke buntove, te sve oblike radničke borbe koji se koriste demokratskim sredstvima. Od sudbine drvne industrije ovisi budućnost Vrhovina, ali i ljudi u Otočcu i cijelom okružju. Nikako nije u redu nebriga države za pojedina područja, čak i prema strategiji regionalnog razvoja trebalo bi voditi računa o ravnomjernom razvoju svih regija.

Marijan Jerković : Posao je za mene značio neku sigurnost dok ga je bilo i dok je bio redovno plaćen. Radio sam tamo dvije godine. Početna mi je plaća bilo 2100, pa je onda došla do 2500. Nakon stečaja – kući i poljoprivreda. Pokušava se preživjeti na taj način. Važnost je firme za cijeli kraj bila velika, bilo bi dobro za sve domaće da tu rade.

Dane Lončar : Radio sam u firmi 21 godinu i sada nemam ništa. Prije je bilo bolje, posebno prije rata, ali ni poslije nije bilo loše…U zadnje dvije-tri godine je sve  krenulo nizbrdo. Sve je rasprodano, plaće su dužni ostali…

RB: Koliko plaća su dužni?

Dane Lončar : Kada bi uzeli prosjek plaća izašlo bi da smo godinu dana radili džabe. To je negdje 28 – 29 tisuća kuna. No, na te novce više ne računam. Na ništa ne računam. Ovdje se ne može ništa. Strojeve odvoziti, a ljudima ništa ne davati – tako se radi i po drugim firmama. Samo uništavaju, nigdje ništa ne obnavljaju i ne prave, a nikakva država ne može naprijed ako firme ne rade. Ne bude li ovdje pilane mogu se Vrhovine i cijeli ovaj kraj iseliti. Jer inače nema života ovdje. Ja to otvoreno kažem, mora sve i jedan mladi odavde kud već koji zna.

RB : Trebalo bi dakle sve poduzeti da se pogon sada zaštiti?

Dane Lončar : Sve da se zaštiti i ponovno pokrene. Nas je radilo negdje oko stotinu prije nego što je proizvodnja stala. Tu se ne radi samo o tim ljudima nego i o porodicama. Ako se to ne bi uspjelo pokrenuti onda ništa – ovdje nema života za mlade i gotovo. Moglo bi se možda nešto učiniti da se ljudi okupe i dogovore, da se to premještanje pokuša spriječiti. Ako se to ne može onda najbolje otići odavde i sve ostaviti. Od čega da živiš ovdje? Ja nisam mlad, ali mirovine nemam. A zašto sam onda tamo radio 21 godinu? Ima još puno takvih, nisam ja sam. Sve se režije – struja, telefon itd. – moraju plaćati, to ne može kasniti…

RB : Spominjala se mogućnost da se blokira pogon kako bi se spriječilo odnošenje strojeva i hale. Da li biste u tome sudjelovali?

Marijan Jerković : da, zašto ne

Dane Lončar : Svakako da bih, ali to je trebalo prije raditi. Kada smo prestali raditi strojevi su svi u pogonu ostali – sve i jedan. A što sada – nigdje ništa. Jedan pogon je ostao, ali ovdje gdje sam ja radio sve je odneseno. U brusioni – ništa. Tko je to dozvolio? Neki dan gledam trgaju ventilaciju i pale tamo…A taj koji to radi nije uložio niti kupio baš ništa. Čim je to stalo odmah je trebalo kapije zaključati i ne dati nikome unutra dok se sve ne riješi.

Radnik : Ja sam počeo raditi negdje 1996. i radio sam sve dok nije došlo do stečaja.

Radnička borba : Kolika je bila plaća ?

Radnik : Bila je negdje 1800 kn, a kada je došao Slovenac kasnije bila je 2500 kn. Sve sam poslove radio koje je trebalo…

RB : Kako se preživljavalo nakon što se ostalo bez posla?

Radnik : Prešao sam na socijalnu skrb i tu dobivam 500 kn mjesečno. Držim ovce i kako tko naiđe neko janje prodam, 500-600 kn dobijem za janjad i to mi je sve.

RB : Kada ste prvi puta počeli osjećati probleme u firmi?

Radnik : Ovaj Herljević je bio osam godina. Plaća je bila 1800 kn stalno, ali je bila redovna i nije bilo otpuštanja. Onda su došli Zagrepčani, trojica njih su preuzeli, te nije prošla ni godina dana,a već je sve otišlo u rasulo. Onda je došao Slovenac, pa opet nakon godine dana rasulo…pa je onda došao Talijan…Značenje drvne industrije je ogromno za cijele Vrhovine, za deset godina ovdje neće biti ni života. Da se sačuvaju Vrhovine? Kako i na koji način? Nema posla, nema ničega. Kao da se želi raditi na tome da se povratnici Srbi niti ne vrate ovdje…Ja nemam ništa protiv toga, neka se ljudi vraćaju u svoje domove, ali kako da se vraćaju kada svi odavde žele otići, kada nemaju što raditi ovdje. Tu se vidi potpuna nebriga države, država ništa ne poduzima. Krivci su ovdje i poslodavci i država, a teret svega snose radnici, sve ide radniku po leđima. Svaki poslodavac sebi grabi, a radniku ništa…i nikome ništa. Zašto država ne kažnjava poslodavce?

RB : Koliko su vama dužni plaća?

Radnik : Dužni su, ali ne mogu znati koliko, radio sam na crno…

Simo Grbić : Nisu nam davali ni plaće, ni radni staž, ja sam već mogao otići u penziju. U firmi radim 34 godine manje dva mjeseca. Tu sam svoju najljepšu mladost ostavio. Na početku nije bilo loše. Dok je nakon rata bio Nikola Herljević isto nije bilo loše, plaća je bila redovita, ali onda je onda sve propalo. Koliko čujem na karlovačkom sudu se u vezi toga ništa ne događa. Ostali smo bez svega. Velik dio strojeva su već uzeli. Tko je uzeo nemam pojma. Ove najave o potpunom iseljavanju u Novu Gradišku su žalosne za čitav ovaj kraj. U najboljim danima, prije rata, u pilani nas je radilo 360 do 400. Onda je nakon rata jedno vrijeme bilo zaposleno 104 radnika. Ima mnogo mladih ljudi koji bi ovdje ostali i radili, no koliko vidim ništa neće biti od toga. Ja tu ne vidim nikakve budućnosti. Oni su ovdje došli, pobrali novce, otišli i nikom ništa. Što nije Općina sada  sazvala sastanak u vezi ovoga preseljenja u Novu Gradišku, trebalo je sve okupiti, pa da se ljudi izjasne, što se to nije napravilo?

Miroslav Mašić : Znamo mi što ljudi misle, ljudi su se već izjasnili, sada je samo pitanje kako da ih u tome spriječimo.

RB :  Možda bi kao prvi korak bilo moguće da se ipak sazove zajednički sastanak, pa da se sakupe radnici i mještani, da se cijele Vrhovine dogovore koje će mjere odmah poduzeti, hoće li primjerice blokirati firmu, te da se onda sastavi i neka zajednička izjava?

Simo Grbić : Tako je…tako je. Ima nas dosta koji smo radili, kako iz Vrhovina tako i iz okolnih mjesta, pa njihove porodice…moglo bi se to organizirati…