Pitanja organizacije i strategije – treći dio

Organizacija i klasa

Za sada smo govorili samo o nekim teorijskim i programatskim preduvjetima za postojanje revolucionarne organizacije. Već na osnovi ovoga veoma sažetog i nipošto dovoljnog prikaza vidimo kako je stvar dosta složena. Kako bi se postavio program koji bi barem u osnovnim pitanjima davao odgovore na neka od naznačenih pitanja potrebna je opširna diskusija, teoretsko obrazovanje, ali i organizirano sudjelovanje u praktičnim aktivnostima – jednom riječju organizacija, a ne naprosto skup nezavisnih pojedinaca. Kao što smo napomenuli ranije, samo je manjina stanovništva u mogućnosti da na adekvatan način zadovolji ove uvjete : prihvaćanje prilično specifičnog programa, ali i neprekidne praktične i teorijske izgradnje. Općenito govoreći, za očekivati je da će sićušnost jezgre okupljene oko revolucionarnog programa biti to veća što je sistem u nekoj fazi bliže stabilnosti. Pogrešno bi stoga bilo smatrati da je zadatak revolucionarne organizacije da pod svaku cijenu pridobije što veći broj radnika u svoje redove. Takva strategija može se razvijati samo na štetu čvrstoće organizacije, jasnoće programa i mogućnosti stvaranja takve organizacije u kojoj će svi članovi biti aktivno uključeni u njezin rad – kako u smislu dužnosti, tako i prava na donošenje svih  odluka. Široko je povijesno iskustvo potvrdilo, posebno na primjeru katastrofalnog sloma njemačke socijaldemokracije, da partije koje polaze od fetišizacije principa masovnosti kao svojeg primarnog cilja završavaju u stanju postojanja uskog  rukovodstva koje donosi sve odluke, te široke politički neobrazovane baze koja ima sasvim pasivnu  ulogu. Nasuprot tome, smatramo da kao osnovni organizacijski cilj mora biti podizanje svakog člana na nivo iskusnog i izgrađenog kadra. U trenucima stabilnosti sistema ova će težnja zasigurno u određenom opsegu ići na štetu druge osnovne težnje organizacije – povećavanja broja članova. To nipošto nije slučajno već proizlazi iz obilježja kapitalizma. On po svojoj prirodi stvara različitost u stupnju razvoja svjesnosti pojedinih slojeva radničke klase. Dok neki shvaćaju svoj položaj i odnose se u potpunosti negativno prema postojećem društvu, drugi ostaju u potpunosti na pozicijama buržoaskog društva, a treći čak i na reakcionarnim i krajnje nazadnim pozicijama. Klasna svijest osim toga se mijenja i vremenski i nipošto nije statična – ovo je uvijek posebno vidljivo u revolucionarnim situacijama i periodima vrenja nezadovoljstva i radikalizacije. Stoga je prije svega dužnost revolucionarne organizacije da u svoje redove uključi najsvjesnije pripadnike radničke klase, kao i pripadnike ostalih klasa i skupina koji prihvaćaju revolucionarni program. To znači samo one koji su u stanju da prihvate program, ali i da se uz to ozbiljno uključe u sve aktivnosti i rad organizacije. Naravno da će takva organizacija težiti da što više proširi svoje članstvo i u svoje redove uključi što veći broj radnika, no samo pod prikazanim uvjetima koji podrazumijevaju disciplinu i prihvaćanje organizacijskih struktura. Stoga je definiranje preciznih uvjeta za članstvo izrazito bitna stvar. Njima se jasno razdvajaju članovi od nečlanova i na temelju te distinkcije stvaraju preduvjeti za stvaranje, kako je Lenjin govorio, malene, ali jake partije koju tvore oni koji su spremni da se bore.

Za one koji teže revoluciji od izuzetnog je značenja da na ispravan način shvate odnos između organizacije i širokih slojeva radničke klase, ali i ostalih pripadnika širokih masa. Za one sklone rješenjima klasične socijaldemokracije, te anarhiste i sve politički i teorijski neozbiljne grupe «radikalne ljevice» to se pitanje niti ne postavlja – ono je iscrpljeno u težnji za povećanjem članstva gotovo pod svaku cijenu uz labave uvjete pristajanja uz neke široke programske principe. To objašnjava ogromne povijesne neuspjehe ovih grupa. Ovaj je odnos u najbitnijem pogledu sažeto izrazio Lenjin :

Zaboraviti razliku između avangarde i širih masa koje prema njoj gravitiraju jednako je zaboravljanju trajne obaveze avangarde da diže sve šire slojeve društva na svoj razvijeni nivo, što bi bilo jednako varanju samoga sebe, zatvaranju očiju ispred kolosalnosti našeg zadatka, te konačno sužavanju tog istog zadatka

Dakle, postavljanje jasnih granica organizacije na temelju prihvaćanja programa i dužnosti članova je samo jedna od strana ovog složenog dijalektičkog odnosa. S druge strane, jednako je tako važno da se organizacija ne samoizolira i ne izgubi kontakt utjecaja na najšire mase. To se ne ostvaruje podilaženjem određenim raširenim predrasudama i zabludama kojemu mase u određenim trenucima mogu robovati, kao niti odbacivanjem revolucionarnog programa, već upornim i sistematskim radom čiji je konačni cilj podizanje masa na razinu revolucionarnog programa, odnosno uključivanje što širih slojeva u život revolucionarne partije. Potrebno je stalno voditi računa o ovom odnosu, s punom sviješću o specifičnostima određenog trenutka i potreba masa, uzimajući u obzir činjenicu kako se on neprestano mijenja kako po svojim kvalitativnim, tako i kvantitativnim određenjima; pri čemu u povijesti nije bila rijetkost da u određenom trenutku revolucionarnog vrenja same mase instinktivno zauzimaju poziciju koja je ljevija od one revolucionarne partije. Ne postoje gotovi recepti;  niti jedna analiza ili osobine rukovodstva revolucionarne organizacije ne mogu nadomjestiti ostvarivanje čvrste veze s radničkom klasom koja se može postići samo kroz aktivan rad na terenu i borbu za zaštitu prava i neposrednih interesa potlačenih. U ovome kontekstu treba ponovno istaknuti značenje riječi što ih je Marx zapisao u Manifestu :

Komunisti nisu neka posebna partija prema drugim radničkim partijama.Oni nemaju nikakve interese odvojene od interesa cjelokupnog proletarijata.Oni ne postavljaju nikakve posebne principe u koje bi htjeli  ukalupiti proleterski pokret.Komunisti se razlikuju od ostalih proleterskih partija samopo tome što, s jedne strane, oni u različitim nacionalnim borbama proletera sprovode zajedničke, od nacionalnosti nezavisne interese cjelokupnog proletarijata, a, s druge strane, time što oni na različitim stupnjevima razvitka stalno zastupaju interese cjelokupnog pokreta.Komunisti su, dakle, u praksi onaj dio radničkih partija svih zemalja koji je najodlučniji, koji stalno gura dalje, oni u teorijskom pogledu imaju to preimućstvo nad ostalom masom proletarijata što razumiju uslove, tok i opće rezultate proleterskog pokreta.

Pitanje odnosa klase i revolucionarne organizacije stoga vodi na pitanje strategije. Na koji način omogućiti prijelaz iz sadašnjeg stanja stvari (trenutnog stupnja organiziranosti radništva, stabilnosti pozicija kapitalističke klase, uključenosti masa u politički život, odnosa moći…)  u revolucionarnu situaciju? Problem pridobivanja što širih slojeva radnog stanovništva također je najuže vezan uz ovo pitanje.  Česta je bolest svih oblika sektaških grupa (svi vidovi anarhista, maoista itd.) što nisu u stanju na ispravan način postaviti ovo pitanje, zbog čega onda kod njih niti ne postoji svijest o nužnosti izgradnje preduvjeta za revolucionarno preuzimanje vlasti. U šarlatanskoj brzopletosti preskaču se neophodne stepenice razvoja, a time se u konačnici pitanje političkog djelovanja takvih grupa svodi na samoreferentno dokazivanje vlastite «revolucionarnosti» i radikalnosti. Takav oblik ultralijeve «revolucionarnosti» upravo zbog toga što ne podrazumijeva realan odnos prema radničkoj klasi i realnim zadacima, a time niti ne izgrađuje političke preduvjete za revoluciju, nije niti najmanje revolucionaran. Ovo pitanje je posebno važno za antikapitalistički pokret u Hrvatskoj koji je u ovome trenutku nedovoljno povezan s radničkom klasom i najvećim dijelom se sastoji od studentske populacije. Njegov daljnji razvoj ovisit će prije svega o pronalaženju odgovora na ovaj zahtjev.

Ispravna strategija može krenuti samo od realnih i materijalnih potreba masa. Mase s pravom neće politički reagirati ako se pred njih izlazi  s apstraktnim modelima «pravednijeg društva», ideološkim floskulama i dokazivanjima kako je socijalizam superiorniji od kapitalizma, kako je kapitalizam «nepravedan», te kako treba «demokratizirati» društvo. Svakog radnika, ali i studenta i nezaposlenog, muče veoma konkretna pitanja : kako pronaći posao, kako osigurati zadovoljavajuću plaću, kako biti u stanju studirati, kako osigurati javno i kvalitetno zdravstvo, kako zaštiti svoja radnička prava, uključujući i pravo na rad itd. Ozbiljna organizacija mora neophodno u svoj program ugraditi borbu za ostvarivanje konkretnih socijalnih zahtjeva. Organizacija, što je u skladu s ranijim poznatim navodom iz Manifesta, treba postavljati one zahtjeve koje postavlja sama radnička klasa, s tom razlikom da revolucionarnim programom zastupa konačni cilj i interese cjelokupnog pokreta, te pruža analizu dragocjenih iskustava prošlih radničkih borbi. Oni koji ovo ne razumiju, koji odbacuju postavljanje neposrednih zahtjeva nazivajući to reformizmom  i koji u svojim istupima pokušavaju nuditi gotove modele koje bi ljudi trebali slijediti nikada neće biti u stanju da ozbiljno doprinesu antikapitalističkom pokretu.

Zasnivanje strategije prema masama na neposrednim socijalnim zahtjevima ujedno predstavlja i okvir za suradnju i solidaran zajednički rad između različitih antikapitalističkih tradicija i grupacija, kako revolucionarnih, tako i reformističkih. U kontekstu zajedničke suradnje na ciljevima oko kojih postoji konsenzus moguća je  slobodna diskusija i rasprava, te argumentirano sukobljavanje različitih tendencija i pristupa u borbi za pridobivanje većine, te određivanje kursa socijalnog pokreta. Međutim, izgradnja revolucionarne partije s precizno definiranim programom i dalje ostaje prioritet koju ova suradnja u vidu ujedinjenog fronta nipošto ne nadomješta. Štoviše, nju upravo treba shvatiti u službi tog konačnog cilja, predstavljajući prirodni medij za širenje i jačanje utjecaja revolucionarne organizacije. Istovremeno, vidimo da se radi o sasvim različitim stvarima koje se zasnivaju na drugačijoj logici i imaju drugačiju ulogu. Jedna od najvećih grešaka bila bi pobrkati izgradnju revolucionarne partije s izgradnjom širokog fronta – bilo da se smatra kako obje stvari mogu biti jedno te isto, bilo da se smatra kako je izgradnja revolucionarne organizacije nepotrebna ako postoji front.

Također  je potrebno naglasiti kako bi revolucionarna organizacija trebala solidarno sudjelovati u aktivnostima socijalnog pokreta, te radu udruženja i pokreta formiranih na nezavisnim osnovama u cilju ostvarivanja nekih neposrednih ciljeva i zahtjeva radnih masa; predstavljajući putem diskusije u širem pokretu revolucionarni program i strategiju. Jedino ovakav način djelovanja može dovesti do čvršćeg povezivanja s masama.

U kojem obliku postaviti zahtjeve putem kojih se organizacija treba zauzeti za ostvarivanje materijalnih interesa potlačenih? Klasične socijaldemokratske i staljinističke partije postavljale bi dva skupa zahtjeva koji bi bili gotovo pa sasvim nepovezani : tzv.minimalni i maksimalni program. Minimalni program bavio bi se kratkoročnim i « trenutno realno ostvarivim zahtjevima», dok bi u maksimalni program, predviđen za neodređeno daleku budućnost, sadržavao kao cilj radikalnu promjenu društva, uspostavu socijalizma itd. Očiti je nedostatak podjele na minimalni  i maksimalni program, te strategije koja odatle slijedi, što ne postoji praktična poveznica između oboje, a time niti između sadašnjeg stanja i konačnog cilja. Ovakav način djelovanja uvelike olakšava skliznuće u potpuni oportunizam, što se dogodilo, naravno ne samo iz toga razloga, kako klasičnoj socijaldemokraciji tako i staljinistima. Pri tome je briga za čuvanje sitnih izborenih pobjeda i kratkoročnih ostvarenih ciljeva služila kao opravdanje za pasiviziranje pokreta, sporazumaštvo s buržoazijom i izdaju revolucije, pri čemu je vizija ostvarenja socijalizma pomicana sve dalje i dalje u budućnost, postajući tako sve više samo isprazna fraza. Prije svega je potrebno kroz postavljanje zahtjeva omogućiti prijelaz od neposrednih interesa radničke klase do konačnog cilja ukidanja kapitalizma, od sadašnjeg stupnja organiziranosti pokreta do revolucionarnog gibanja masa, od trenutka u kojemu radnička klasa poslušno trpi diktate kapitala do trenutka u kojemu se ispravlja u punoj visini, postavlja pitanje upravljanja ekonomijom i društvom, te na razini tvornice i na razini čitavog društva počinje uspostavljati svoju vlast nasuprot onoj kapitalista. Upravo se u tome sastoji strategija prijelaznih zahtjeva. Kao što smo napisali u Predgovoru prijevodu Tranzicijskog programa – funkcija prijelaznih zahtjeva ima nekoliko razina: ostvariti najhitnije zahtjeve potlačenih, mobilizirati mase, osigurati osvajanje značajnih strateških pozicija za radničku klasu, ukazati na nemogućnost permanentnog ispunjavanja osnovnih zahtjeva u okvirima kapitalizma, te pripremiti revolucionarno preuzimanje vlasti. Prema svojoj definiciji prijelazni zahtjevi su nešto što se stalno mijenja prostorno i vremenski, oviseći o konkretnim ekonomskim, socijalnim i političkim prilikama, razvoju klasne borbe, stupnju klasne svijesti itd. Među te zahtjeve svakako spadaju i oni usmjereni prema skraćivanju radnog vremena i povećanju plaća u skladu sa životnim troškovima, osnivanju tvorničkih odbora, radničkoj kontroli industrije, eksproprijaciji pojedinih grupa kapitalista i privatnih banaka, savezništvu radnika i seljaka, borbi protiv imperijalizma i rata…

Organizacija i demokratski centralizam

Iz marksističke perspektive nema nimalo smisla govoriti o problemu ustrojstva organizacije na temelju modela izvedenih iz glave, težnje da ona bude što sličnija društvu kojega se želi izgraditi ili u potpunosti «neautoritarna», «pluralistična» što više «direktnodemokratska» itd. Treba jasno istaknuti da su principi revolucionarne organizacije koja teži ukidanju kapitalizma i principi socijalizma sasvim različite stvari – njihov odnos je sličan odnosu alata i učinka koji se alatom želi proizvesti. Cilj revolucionarnih socijalista nije stvaranje malene oaze socijalizma u vidu organizacije, već rušenje kapitalizma i razbijanje buržoaske države. Stoga se na pitanje o obliku organizacije može odgovoriti samo polazeći od svrsishodnosti određenog oblika u klasnoj borbi. Da bi se o tome moglo govoriti potrebno je prije svega uočiti socijalne i političke specifičnosti kapitalizma uopće kao i u ovome trenutku, opće zahtjeve klasne borbe i njezine ciljeve, te obilježja odnosa radničke klase i revolucionarne organizacije. Navedena pitanja smo ukratko skicirali tokom ovog teksta i rezultate do kojih smo došli možemo upotrijebiti u davanju odgovora na ovo pitanje.

Između manjine koja čini organizaciju i većine populacije stoji oštra linija razgraničenja u vidu revolucionarnog programa, odnosno uvjeta njegovog prihvaćanja. Jedino pod pretpostavkom strogog prihvaćanja revolucionarnog programa, ne samo na formalnom nivou nego i u implikacijama koje iz njega proizlaze, moguće je imati konzistentnu strategiju djelovanja, jasno definirane ciljeve i učiniti organizaciju grupom za borbu, a ne labavom grupom za diskusije. Vrata organizacije stoga trebaju biti zatvorena za svakoga tko nije u stanju da prihvati njezin program zajedno s njegovim implikacijama. Naravno, potrebno je da istovremeno uz ovo strogo razgraničenje organizacija nastoji putem aktivnosti i neposrednih zahtjeva ostvariti što dublji utjecaj na sve one koji ga u ovome trenutku nisu spremni prihvatiti, da ih pokuša organizirati, te stvoriti oko sebe što širi krug simpatizera. Tada se u praksi i kroz diskusiju može dokazivati ispravnost teza programa. Samo istovremeno inzistiranje na ove dvije oprečne no jednako nužne prakse može zaštiti od samoizolacije s jedne strane, te pretvaranja u političku kaljužu s druge strane.

Kako je cilj izgradnje organizacije, da još jednom ponovimo Lenjinove riječi, stvaranje malene ali jake partije koju čine oni spremni da se bore, članstvo sa sobom povlači kako dužnosti tako i prava, koja treba shvatiti ozbiljno. Osnovno je pravo svakog punopravnog člana da u potpunosti sudjeluje u životu organizacije i donošenju odluka, bira i bude biran na izborima za rukovodeća i koordinacijska tijela, te odlučuje o političkoj liniji organizacije, naravno u okvirima programa. Prirodno je da će se u tim programskim okvirima pojaviti različiti stavovi prema nizu praktičnih i teorijskih pitanja.Veoma je bitno da se u praksi u potpunosti uspostavi demokratski principi maksimalne slobode diskusije. Formiranje različitih struja, njihovo sukobljavanje, diskusija i borba za utjecaj i većinu predstavlja neizostavne događaje u životu zdrave organizacije. Međutim, pogrešno bi bilo smatrati da stvar može naprosto ostati na razini takvog eklekticizma koji bi svakome naprosto dopuštao da u praktičnom djelovanju ostane kod svog stava, bez ikakvih obaveza i ograničenja. Da bi organizacija prema van istupala koordinirano i ozbiljno, a to je jedini način na koji se može utjecati na mase, nužno je potrebno da se, na temelju diskusije i glasanja o svim bitnim pitanjima, zauzme služben i obvezujući stav. Njegovo zastupanje u istupima prema van, kao i rad u skladu s odlukama većine tada postaju obavezni za sve članove. Samo tako organizacija može djelovati kao čvrsta cjelina, a ne kao slabo povezani kolektiv, nesposoban da se uhvati u koštac s političkim zadacima. Paralelno s principom maksimalne slobode diskusije istovremeno je na snazi  princip maksimalnog jedinstva djelovanja. Navedeno predstavlja jezgru principa demokratskog centralizma. Također, onaj tko prihvaća programske osnove ali odbija da se aktivno i redovito uključi u izvršavanje organizacijskih zadataka ne može imati pravo niti da sudjeluje u donošenju odluka i određivanju smjera razvoja organizacije.

Odgovarajući na pitanje nekih članova američke sekcije Četvrte internacionale o tome u čemu se zapravo sastoji demokratski centralizam Trocki je istaknuto :

Demokracija i centralizam se uopće ne nalaze u nepromjenjivom odnosu jedno prema drugom. Sve zavisi od konkretnih okolnosti, od političke situacije zemlje, snage partije i njenog iskustva, općeg nivoa njenih članova, autoritetu koji je rukovodstvo steklo. Prije konferencije, kada je prisutan problem formuliranja političke linije za naredni period, demokracija trijumfira nad centralizmom. Kada je problem politička akcija, centralizam podređuje sebi demokraciju. Demokracija ponovo uzima svoja prava kada partija osjeća kako treba  ispitati kritički svoje vlastite postupke. Ekvilibrijum između demokracije i centralizma se uspostavlja u samoj borbi, na momente je srušen a onda opet ponovo uspostavljen. Zrelost svakog člana partije izražava se posebno u činjenici da ne zahtijeva od partijskog režima više nego što on može dati. Osoba koja definira svoj stav prema partiji na osnovu individualnih hirova koji mu padnu na pamet je loš revolucionar. Nužno je, naravno, boriti se protiv svake individualne greške rukovodstva, svake nepravde, i slično. Ali nužno je istaći – ove “nepravde” i “greške” ne same po sebi, već u vezi s općim razvojem partije i na nacionalnom i na internacionalnom nivou.

Ognjen

 

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 5.0/5 (6 votes cast)
Pitanja organizacije i strategije – treći dio, 5.0 out of 5 based on 6 ratings

Leave a Reply

Advertise Here

Prijavite se na mailing listu Radničke borbe

Adresa e-pošte

Pogledajte grupu