Osvrt na ekonomske novosti o lošim kreditima banaka

Cilj ovo kratkog osvrta je sagledati situaciju s jedne strane koja je potpuno zanemarena, a koja baš razjašnjava trenutnu situaciju s tzv. lošim kreditima banaka i svu famu nastalu oko te situacije. Želimo sagledati istinu u njenom konkretnom, kapitalističkom obliku.

Uzeli smo jedan članak dnevnih novina kako bi ilustrirali najčešće razmišljanje apologeta kapitala da bismo mu suprotstavili naš pogled. Prema tome, naša namjera nije pružiti puki opis ‘problema’ banaka te, prikazom dotičnih brojki, konstatirati njihovo stanje. Takvi komentari svakodnevno pune novine, bilo u pisanom bilo u virtualnom obliku. Namjera nam je, u kratkim crtama, prikazati situaciju kakva ona zaista jest, zašto je ona takva i koji je njen smisao. Na ove sitnice, hrvatski ekonomisti ne obraćaju pažnju, a time uskraćuju materijal i novinarima koji njih ionako citiraju. Ipak, pitanje je bi li ti novinari mogli uvrstiti realnu kritiku financijskog kapitala u svoje vijesti.

Počnimo s konstatacijom autora jednog novinarskog članka da se nastavlja brzi rast iznosa (apsolutno) i udjela (relativno) kredita koje banke ne mogu uopće naplatiti od svojih klijenata, ili ih klijenti ne plaćaju na vrijeme. Dalje, činjenica je kako se krediti stanovništvu nisu povećavali u zadnje četiri godine, dok su krediti poduzećima povećani za 18%. Kako piše u članku, baš je s tim kreditima danas najveći problem. Četvrtina odobrenih kredita poduzećima je ‘djelomično nadoknadiva i potpuno nenadoknadiva’. No, veći problem  je kod srednjih i malih poduzeća koja ne mogu vratiti, u prosjeku, svaki drugi kredit. Jedan od glavnih zaključaka novinarskog članka jest da su ‘tvrtke upropastile bankama 9,7 % ukupnih kredita’ ili oko 28 milijardi kuna. U odnosu na 2008. godinu, to je povećanje za četiri puta. Nadalje, ukoliko se tome pridodaju krediti koje ne mogu vratiti ni građani, dolazimo do iznosa od oko 40,4 milijardi kuna.

Najbitniji zaključci članka su da je riječ o ozbiljnom urušavanju bankovnog sustava i to dvostruko: prvo, nenaplativim kreditima banke upropaštavaju novac svojih dioničara i drugo, banke moraju spašavati vlastitu likvidnost i skupljati sredstva, što znači da im ostaje manje novca na raspolaganju za odobravanje novih kredita. Stoga, kaže se dalje, uvelike je promašeno vikati na banke da ne daju onoliko kredita koliko se od njih očekuje. Također, rast gubitaka na kreditima povećat će rizik kreditiranja, a taj će rizik banke prebaciti i dijelom na ostale svoje klijente putem povećavanja kamate na kredite. Ovo podrazumijeva kako će klijenti banaka još teže otplaćivati postojeće i još manje uzimati nove zajmove. Manje zajmova, znači manju potrošnju, a time i daljnje opadanje privredne aktivnosti i svega što slijedi. Potrebna je intervencija ekonomske politike da zaustavi ovu krizu.

Vidimo, dakle, u članku se opisuje situacija, navode se određeni iznosi i prognozira se pogoršanje stanja u budućnosti, ukoliko se ne nešto ne poduzme. Ne tvrdimo da je ovo pogrešno, jer svakako postoje nenaplativi krediti i oni svakako uzrokuju lošije stanje za klijente. No, u tome nije bit stvari.

Sagledavanje viška vrijednosti u njegovim raznim oblicima koji se javljaju u kapitalizmu i, u skladu s time, vrste kapitala; to je bit stvari. U ranijim našim tekstovima smo analizirali problem viška vrijednosti koji se svodi na slijedeće: radnik tijekom svog rada za kapitalista proizvodi dio novostvorene vrijednosti za koji nije plaćen i koji čini temelj kapitalistovog profita. Plaćeni dio novostvorene vrijednosti radnik dobiva u obliku najamnine. U ovom tekstu moramo pratiti što se to događa s tim viškom vrijednosti koji je radnik stvorio, a kapital prisvojio (te realizirao na tržištu). Prije svega, višak vrijednosti poprima oblik profita jer se stavlja u odnos prema cjelokupnom uloženom kapitalu, a ne samo prema promjenjivom kapitalu. Ovdje ćemo zanemariti državu jer nam ona nije tema, ali treba napomenuti da i ona uzima svoj dio kroz razne namete, od kojih su najpoznatiji porezi. Međutim, ne treba misliti da država stoji iznad kapitala kad ovako olako ubire poreze. Država čini uslugu kapitalu utoliko što iz tih poreza financira one djelatnosti koje su kapitalu neophodne, ali mu njegov nagon za profitom ne dopušta da u njih ulaže.

Također možemo zanemariti i trgovački profit koji se realizira tako što trgovački kapitalist kupuje robu od industrijskog kapitaliste ispod njene cijene proizvodnje. Opet, ovo nije naša tema.

Ono što nas ovdje zanima je slijedeće: profit dijelimo na poduzetničku dobit i kamatu. Ova dva oblika viška vrijednosti su isključivi rezultat egzistencije dviju klasa kapitalista; novčane i industrijske klase. Ukoliko bi sav višak vrijednosti ostao u rukama potonjih, ne bi bilo kamate. Dakle, industrijski kapitalist prisvaja višak u obliku poduzetničke dobiti kao oličenje industrijskog kapitala naspram novčanog kapitala. Novčani kapitalist pozajmljuje novčani kapital industrijskom kapitalistu koji potom pokreće proizvodnju kojom taj kapital oplođuje i vraća jedan dio u obliku kamate, zajedno s glavnicom. Prema tome, novčani kapitalist oplođuje svoj kapital tako što ga je profitabilno pozajmio poduzetniku koji mu na njega plaća kamatu, a poduzetnik oplođuje svoj kapital tako što dio novostvorene vrijednosti ne plaća radniku već ga, na temelju svog položaja u kapitalizmu, prisvaja. Određena analogija može se uočiti u odnosu kapitalist-radnik i novčani kapitalist-industrijski kapitalist. Najamnina, kao dohodak radnika, pojavljuje se kapitalisti kao trošak koji mu stoji na putu do čistog dobitka. Tako se i kamata, kao dohodak novčanog kapitalista, pojavljuje kao trošak industrijskog kapitalista koji on mora oduzeti od prihoda kako bi dobio čistu dobit. Drugim riječima, kapital ne može bez najamnine pokrenuti proizvodnju (treba mu radnik čija je najamnina egzistencija), a industrijski kapital ne može pokrenuti proizvodnju bez pozajmljenog kapitala koji se reflektira u kamati kao dohotku novčanog kapitalista. Historijski proces kapitalizma uzrokovao je gomilanje bogatstva u ruke banaka koje su time dobile izuzetno snažan položaj jer za iole veće industrijske projekte, njihovi zajmove su neophodni.

Isti ovaj historijski proces je u doba imperijalizma doveo do pojave financijskog kapitala kao čvrste sprege novčanog i industrijskog kapitala. Ova sprega je prije nastala kao posljedica ogromne dominacije banaka nad industrijom nego obratno. Dakle, banke su politikom duga podredile razna poduzeća sebi te su u njihove uprave posjeli (svoje) ljude koji provode njihove interese. Podrazumijeva se da taj proces nije tekao mirno i bez potresa kao što se i podrazumijeva da taj proces (kao što i riječ označava) nije konačan. Unutar financijskog kapitala vječita su previranja i konsolidacije moći raznih centara moći, kao i njihov utjecaj na potencijalne sfere osvajanja.

Ipak, kredit odnosno ulogu novčanih ili financijskih (na određenom stupnju razvoja) kapitalista treba shvatiti kao progresivnu unutar samog kapitalizma. Kredit je ubrzao koncentraciju i centralizaciju kapitala ubrzavajući borbu među kapitalima i omogućavajući velikim kompanijama preuzimanje ostalih manjih i većih kompanija. S druge strane, kredit je, svojim karakteristikama, utjecao na odgađanje kapitalističkih kriza, između ostaloga, tako što je prolongirao opadanje potrošačke moći radne snage. Sve u svemu, on je pridonio podruštvljenju proizvodnje i time privatno prisvajanje učinio sve više nepotrebnim.

Financijski kapital u Hrvatskoj djeluje na način da njenu industriju, kao industriju periferne polukolonije Europske unije, podređuje sebi starom, isprobanom metodom; sve većim zaduživanjem. Stanovništvo je do grla u dugovima i ne zna što dalje. Banke znaju da su stanovnici bolji klijenti od poduzeća jer oni, za razliku od velike većine poduzeća, jamče osobnom imovinom. Ovdje ne mislimo na sitne obrtnike, naravno. To što su zadnjih nekoliko godina krediti stanovništvu stagnirali dok su poduzećima rasli, govori samo to da banke računaju naplatiti se iz imovine poduzeća koja je kudikamo vrjednija od imovine pojedinca. Uostalom, svojim intenzivnim kreditiranjem poduzetnika, pogotovo manjih i srednjih, a koji su sad u problemima, banke ne utječu na ništa drugo nego na koncentraciju i centralizaciju kapitala. Tisuće manjih poduzetnika će bankrotirati, ali će netko drugi zauzeti njihovo mjesto i to u manjem broju.

Dva zaključka koja nam nude novinari, a i sami bankari, da lošim nenaplativim kreditima banke upropaštavaju novac svojih dioničara te da bankama, zbog unutrašnje konsolidacije, ostaje manje novaca na raspolaganju za odobravanje novih kredita, ta dva zaključka ne stoje.

Prvo, dosad smo vidjeli u kojoj mjeri države (novcem poreznih obveznika) spašavaju banke koje dođu u probleme. Znači, banke će biti, ako i dođu u probleme, spašene od strane države, a ‘zauzvrat’ će ući u vlasničku strukturu poduzeća klijenata. Osim što su time otvorili put kapitalu iz vlastite države (što nipošto ne znači da su banke domoljubi niti da neka nacija osvaja drugu, već znači da financijski kapital određene države ima u njoj sjedište), oslabili konkurenciju, gurnuli su još i dalje hrvatsku industriju (ono malo što je od nje ostalo) na periferiju Europe. To jest, ako jedan kapital i oslabljuje svoj položaj, drugi opet jača i tako u krug. Snažni poraz kapitala uopće doći će tek ukidanjem kapitalizma.

Drugo, manje novca na raspolaganju bankama za odobravanje kredita ne ostaje zbog ‘spašavanja likvidnosti i skupljanja sredstava.’ Banke neće davati kredite jer trenutna profitna stopa koju mogu ostvariti, nije i ona koju očekuju. Prema tome, priče o tome kako je ‘promašeno vikati na banke’ zbog trenutnog stanja, daleko su od kapitalističke istine. U kapitalizmu se sve odvija obzirom na profit, a ne na ljudske potrebe. Pitanje realizacije kredita isto je kao pitanje realizacije robe jer kredit poduzetniku i jest roba koju prodaje banka. A kod realizacije robe nije pitanje volje ili želje nego pitanje novca i kupovne moći.

Pravilan je, ipak, zaključak novinarskog članka o tome kako se ovdje otvara jedna spirala koja vodi u daljnju krizu jer više loših kredita podiže rizičnu stopu što onda diže i cijenu kredita, a to opet vodi manjoj količini zajmova, slaboj potrošnji i prolongiranju krize. Zaključak nam pokazuje, a da toga autor članka nije ni svjestan, kako ni kapitalizam, a ni kapitalistička primjena banaka više nije potrebna.

Stoga je prijeko potrebna nacionalizacija banaka i njihovo stavljanje pod demokratsku kontrolu radnog naroda. Uloga banaka kao katalizatora koncentracije i centralizacije kapitala, više nije potrebna. Potrebno je, uz društvenu proizvodnju, i društveno prisvajanje, a to znači eksproprijaciju privatnog kapitala.

D.B.

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 5.0/5 (8 votes cast)
Osvrt na ekonomske novosti o lošim kreditima banaka, 5.0 out of 5 based on 8 ratings

1 Komentari za ovaj post

  1. Neven Kaže:

    Sasvim primjerena marksistička analiza problema. Svjesni su snage ovakve analize i svi naši režimski ekonomisti pa namjerno začepljuju njen prodor u javnost, a statusne diplome daju tim ekonomskim čudovištima legitimitet za takvu rabotu u javnosti. Pozdrav socijalistima iz RB!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: +2 (from 2 votes)

Leave a Reply

Advertise Here

Prijavite se na mailing listu Radničke borbe

Adresa e-pošte

Pogledajte grupu