Crni helikopteri, Područje 51, iluminati, masoni, ”ljudi-gmazovi” i Novi svjetski poredak — to su sastavnice onoga što se zove teorijama urote. Ove ”teorije” zapravo uopće nisu teorije u znanstvenom smislu, ali su općenito formirane od čudnog — i često veoma dosjetljivog — povezivanja nepovezanih točaka.

Teorije su urote veoma popularne u Sjedinjenim Državama. Prema anketama, 80% Amerikanaca vjeruje da vlada skriva informacije o NLO-ima; 7 od 10 vjeruje u objašnjenje o višestrukim atentatorima glede ubojstva JFK-a; 15% ne vjeruje da je Al-Kaida bila odgovorna za napade 11. rujna. Internetska su nagađanja o tome koje slavne osobe jesu ili nisu članovi ”iluminata” ili masona neka vrsta razbibrige za dio ljudi; Dosjei X prikazivani su 9 sezona; knjige su o tajnim društvima i njihovim vezama sa svjetskim vladama stalno najprodavanije a filmovi o urotama zarađuju milijune.

Vjerovanje je u teorije urote naglo poraslo u šestdesetim godinama kada je omladinski pokret osuo paljbu po mnogim ideološkim uvjerenjima koja su dugo smatrana ispravnima. Ova su uvjerenja kontinuirano rasla tijekom Vijetnamskog rata, i ponovo nakon Watergatea, a povjerenje je u vladu dosegnulo dno. Danas, nakon šoka 11. rujna, gotovo dvanaest godina ratova i pod Bushovom i pod Obaminom administracijom te dugotrajne ekonomske krize, povjerenje se Amerikanaca u vladu, i u produžetku njihova spremnost da je smatraju sposobnom za gotovo sve, čini najvišim ikada. No odražavaju li ove ”teorije” pravi odnos snaga u društvu? Nude li rješenja i put naprijed?

Kada su mnogi ljudi po prvi put početi sumnjati u postojeći poredak, teorije su zavjere nudile jednostavno objašnjenje. Kako je Frank Spotnitz, scenarist Dosjea X, objasnio, teorije zavjere nude “čarobni ključ koji povezuje dijelove u cjelinu”. Na primjer, većini se ljudi ne čini da stvari funkcioniraju ispravno u društvu. A ipak nam se svima cijeli život govori da ovaj sustav funkcionira.

Od ove početne točke, jednostavan je korak za mnoge ljude da izvuku pogrešan zaključak da problem stoga mora biti u tome što postoje opake sile na djelu, sprječavajući “normalni” rad stvari – opaki skup urotnika koji djeluju iza zatvorenih vrata.

Takva je urotnička logika jednostavna, barem na površini, i zadovoljava američke filozofske sklonosti pragmatizmu i empirizmu. No to ne čini tok misli točnim. Nasuprot tome, marksizam nudi sustavno i znanstveno objašnjenje problema s kojima se društvo suočava. Drugim riječima, vladavina manjine vlasnika nad većinom radnika ne ovisi o nikakvim “zlim” namjerama ili ”pušačima” iz stražnjih soba, nego proizlazi iz funkcioniranja samog kapitalističkog sustava.

Iako teorije urote obično vide povijest kroz prizmu potlačene većine protiv eksploatirajuće manjine, sklone su vidjeti ovaj odnos ne kao sustavni poredak – tj. kao rezultat vlasničkih i društvenih odnosa u klasnom društvu – nego kao jedinstvene “veze” “loših ljudi”, “iza kulisa”, koji onemogućavaju društvu da “pravilno” funkcionira. Teorije urote veoma variraju, ali ovo je oslanjanje na “povezivanje točaka” univerzalna značajka gotovo svake od njih te ih odvaja od bilo kakvog istinskog znanstvenog razumijevanja društvenih odnosa.

Nasuprot tome, marksizam nije teorija urote. Umjesto tvrđenja da je eksploatacija radnikâ od kapitalistâ nešto što se događa “iza kulisa”, marksizam objašnjava kako se ta eksploatacija odvija u potpunosti otvoreno, kroz proces rada i proizvodnju roba za prodaju. Nije mu potrebna nikakva “urota” da objasni društvenu strukturu i eksploataciju kapitalističkog društva. Radnik, ne posjedujući imovinu, prisiljen je prodati jedino što on ili ona posjeduje – svoju radnu sposobnost – kapitalistu koji onda iz tog rada izvlači višak vrijednosti radi ostvarivanja profita.

Pojedinačna je narav kapitalista nebitna u osnovnom procesu. Pojedinačni kapitalist može, u određenim granicama, biti pristojna ili grozna osoba, ali u konačnici priroda ekonomskog sustava i njegov ili njen klasni položaj prisiljava kapitalista da igra točno određenu ulogu – iskorištavanje radnikâ. Oni kapitalisti koji izvuku manje viška vrijednosti, a time ostvare i manji profit, neizbježno bivaju nadmašeni od nemilosrdnijih elemenata.

Pored jednostavnog funkcioniranja ekonomskog sustava, kapitalistička se klasa oslanja na dvije druge snage radi održanja svoje vladavine. S jedne strane, tu su snage državnog aparata. Ovo, u glavnom, uključuje naoružane muškarce i žene, vojsku, policiju, sudove i zatvore. Uz ovu čisto materijalnu snagu, također je veoma važna i snaga onoga što marksisti zovu “ideologijom”.

Ovo je više od jednostavne “medijske manipulacije”, koja je veoma stvarno, iako često preuveličano, obilježje razvijenog kapitalizma. Ideologija je mnogo više nego samo mediji. Kao što je Marx objasnio u Njemačkoj ideologiji:

“Misli vladajuće klase u svakoj su epohi vladajuće misli, tj. klasa koja je vodeća materijalna sila društva, istodobno je njegova vladajuća duhovna sila. Klasa, kojoj stoje na raspolaganju sredstva za materijalnu proizvodnju, raspolaže samim tim sredstvima za duhovnu proizvodnju, tako da su joj time, uzevši u prosjeku, podređene misli onih, koji su lišeni sredstava za duhovnu proizvodnju… U onoj mjeri, dakle, u kojoj one vladaju kao klasa i određuju cijeli opseg jedne historijske epohe, razumije se po sebi da one to čine u svim njenim dimenzijama, dakle, između ostalog vladaju i kao mislioci, kao proizvođači misli, upravljaju proizvodnjom i raspodjelom misli svog doba; da su, dakle, njihove misli vladajuće misli epohe.”

Pod ideologijom, marksisti misle na cijeli sustav ideja koje odražavaju i opravdavaju društvo. To uključuje religijske ideje, vjerovanje u “američki san” itd. Iako vladajuća klasa ponekad može cinično rabiti ideologiju radi dobivanja potpore, tu nema nužno “urotničke” komponente jer vladajuća klasa može vrlo lako vjerovati u  vlastitu mitologiju. Ideje su ovog povijesnog razdoblja, u nedostatku drugih, njihove ideje. Kapitalistička se ideologija poučava kroz gotovo cijeli obrazovni sustav, emitira putem gotovo svih medija, ojačava kroz naše odnose na radnom mjestu, kroz vjersko štovanje itd. Ako nisu dovedene u pitanje, osnovne se pretpostavke kapitalističkog društva, odnosno ideje kapitalističke klase, jednostavno prihvaćaju kao “norma”.

Ovo ne znači da kapitalisti nikada ne smišljaju urote ili da elementi ideologije nikada nisu izmišljeni radi prevare većine radnika. Čitavo je područje istraživanja tržišta i odnosa s javnošću posvećeno upravo ovome elementu propagande kako u privatnom poduzeću, tako i u politici, ali urote nisu uzrok eksploatacije. Zapravo, u razmjeru u kojem djeluju, urote su usmjerene na održavanje postojećeg sustava eksploatacije, koji se ne temelji na uroti.

Na svojoj najosnovnijoj razini, teorije urote brkaju uzrok i posljedicu ili, točnije, brkaju odnos ili percipirani odnos s uzročnošću. Na primjer, skupina radnika može biti u istoj kuglačkoj ekipi. Mogu razgovarati o poslu kada  se okupe da kuglaju, ali njihovo članstvo u takvom klubu nije uzrok njihova dolaska na posao sljedećeg jutra. Zapravo su njihovi međusobni društveni odnosi kroz njihovu poziciju u proizvodnom procesu, odnosno njihove društvene veze kroz rad, izravniji uzrok toga što su u istoj kuglačkoj ekipi.

Na isti način, istina je da su, s obzirom na svoje položaje u društvu, članovi vladajuće klase često članovi istih – često vrlo ekskluzivnih – društvenih klubova kao i drugi članovi njihove klase. Ali ove organizacije ne uzrokuju kapitalističku eksploataciju ništa više nego što kuglačka ekipa uzrokuje da se radnici pojave na poslu. Poslovi se mogu ugovoriti na sastancima “tajnih društava”, ali su sama društva proizvod društvenih odnosa kapitalističkog sustava, a ne obrnuto.

No gore navedeno samo predstavlja pogreške jednostrane i pogrešne teorije i metode, a opsjednutost mnogih teorija urote pojedinim grupacijama kapitalista, umjesto kapitalističkom klasom kao cjelinom, otkriva ružniju stranu povijesti teorija urote.

Teorije urote nisu počele u Americi nakon Roswella. Ideja da skupina “loših” ljudi tajno vlada društvom iza kulisa seže mnogo prije ovog razdoblja, čak i prije nego sam izraz “teorija urote”, čije porijeklo Oxfordov rječnik engleskog jezika vuče iz 1909.

Tradicionalno, od srednjega vijeka, “urotnici” su navedeni u prevladavajućim “teorijama” tog vremena obično bile upravo žrtve sustava: Židovi, Cigani, žene itd. Ideja zlog plana, koji je orkestriralo stanovništvo ”krivo za sve”, bila je vrlo koristan alat vladajućoj klasi tijekom feudalizma. No ova uloga teorije urote nije završila s usponom kapitalizma.

Židovi su tijekom 19. i na početku 20. stoljeća ostali primarna meta teoretičara urote, koji su često pravili razliku između tzv. “produktivnog” industrijskog kapitala i “neproduktivnog” financijskog kapitala, upotrebljavajući razliku kao sredstvo izdvajanja “židovskih bankara” kao izvora svih problema nacije. Takvo rasističko razlikovanje ne uspijeva uočiti izrabljivačku prirodu “dobrog”, “nacionalnog” industrijskog kapitala s jedne strane i klasne podjele unutar židovske zajednice i nacionalnu heterogenost unutar financijskog kapitala s druge. Urote koje uključuju “židovske bankare” postale su u Sjedinjenim Državama popularne među ljudima kao što je Henry Ford, koji je u svom tjedniku The Dearborn Independent objavio niz članaka o “Međunarodnom Židovu”.

Dakle, teorije urote, unatoč tome što se na prvi pogled čine kritične prema postojećem stanju i postojećem poretku – kapitalizmu – povijesno su zapravo ideološki proizvod desnice. Baš kao što je vladajuća klasa pod feudalizmom rabila antisemitizam i druge teorije urote da preusmjeri bijes prema svojim tiranskim režimima na stanovništvo ”krivo za sve”, na isti način moderne teorije urote preusmjeravaju bijes prema učincima kapitalizma na bilo sloj kapitalističke klase (financijeri i bankari, tj. lihvari), rasnu manjinu (sa svojim klasnim podjelama koje “teoretičari” ignoriraju) ili jednostavno “odmetnute” sektore vlade (Područje 51, FBI, CIA, ATF, Ujedinjeni narodi itd.), umjesto na sam sustav.

Danas, mnogi na ljevici troše svoje vrijeme raspravljajući i prepirući se oko raznih teorija urote. U konačnici, međutim, ovo ne predstavlja nikakvu stvarnu prijetnju kapitalizmu, jer u pitanje ne dovodi sustav sam po sebi, nego elemente koji su se “odmetnuli” unutar granica tog sustava. Većina teorija urote polazi od pretpostavke da je kapitalizam jedini način na koji društvo može biti organizirano te zaključuju da bi stvari bile divne i krasne samo kada bi urotnici bili razotkriveni.

Marksisti, međutim, vjeruju da je potrebna precizna i znanstvena analiza kapitalizma da bi se bolje vodila usklađena borba protiv tog sustava, koji mora biti zamijenjen socijalizmom. Takvu borbu mora predvoditi organizirana radnička klasa, jedina klasa sposobna voditi borbu do kraja. Zamijeniti pravu, živu klasnu borbu složenim urotama ne pomaže razjasniti pravu prirodu kapitalizma niti pomaže u ideološkom naoružavanju radničke klase da ga okonča jednom za uvijek.

Josh Lucker

Izvor: Socialist Appeal