Kobane pod opsadom i težak moralni poraz međunarodne ljevice

Otpor narodne milicije YPG agresiji tzv. Islamske države, čiji je simbol postao Kobane, po svojem se herojstvu i značenju za sve potlačene Rojave i regije može usporediti s poznatim događajima iz povijesti radničkog pokreta – kao što su Pariška komuna i Španjolska revolucija. Ovdje nije riječ samo o otporu zločinima ekstremističkih bandita i zaštiti kurdskih žena i muškaraca od ubijanja, silovanja i uništavanja koje podrazumijeva prodiranje ISIS-a. Kobane je ujedno simbol socijalne revolucije otvoreno antikapitalističkog karaktera, u kojoj su kurdske potlačene mase započele neposredno rješavati politička pitanja organiziranjem u vijeća, borbe za nacionalno samoodređenje Kurda u regiji i stvaranje slobodnog Kurdistana, kao i napora usmjerenih prema oslobođenju žena. Zbog toga se može reći kako su učestale okvirne usporedbe postojeće situacije sa Španjolskim građanskim ratom svakako opravdane. Štoviše, moglo bi se istaknuti kako je situacija utoliko dramatičnija uzmu li se u obzir krvoločnost i specifični srednjovjekovni barbarizam ISIS-a. Međutim, nasuprot jednom od najljepših primjera međunarodne radničke solidarnosti, nesebičnoj pomoći upućenoj republikanskoj Španjolskoj od svih progresivnih snaga u svijetu i slanja internacionalnih brigada, Kobane danas ostaje sam. Nema internacionalnih brigada, nema količinski ozbiljnijih pošiljki oružja za Kurde, nema masovnih kampanja prikupljanja sredstava za YPG…Već je ta činjenica po sebi dovoljna indikacija stupnja degeneracije političkog vodstva radničkog pokreta i međunarodne ljevice.

Ne možemo reći da je iznenađujuća politika Turske – koja se zatvarajući granicu za kurdske dobrovoljce i oružje (osim toga po mnogim svjedočanstvima istovremeno propuštajući i neizravno pomažući fundamentaliste) stavila na stranu ISIS-a, kao i SAD-a, koje se za račun ostvarivanja svojih interesa ograničavaju na zračna bombardiranja – vojno zanemarivog učina, a koje će dugoročnije gledano imati izrazito negativne posljedice. U kalkulacijama koje kao svoju želju imaju razrješavanje kurdskog pitanja novim genocidom – s turske strane, te jačanju imperijalističke kontrole nad Sirijom – od strane SAD-a (što će uslijed ubijanja civila, razaranja infrastrukture i daljnjeg razvijanja protu-zapadnih sentimenata politički dodatno ojačati džihadističke snage) pad Kobanea i uništenje Kurda kao politički nezavisnog faktora ono je što međunarodni faktori priželjkuju. Minimalni oblici simboličke potpore Kurdima u okruženju – bilo u vidu američkih bombardiranja, bilo u vidu službene turske retorike, u osnovi proizlaze samo iz potrebe maskiranja pravih interesa pred svjetskom javnošću. Politički interesi imperijalističkih sila nužno dovode do toga da YPG ostane sam u okruženju ISIS-a (nominalno najvećeg neprijatelja tih istih imperijalističkih sila). Jedina snaga koja može istinski pomoći Kurdima je međunarodni radnički pokret i antikapitalističke snage u svijetu. Ono što je za nas mnogo važnije od zgražanja nad predvidljivom politikom SAD-a i Turske je manifestacija potpune nemoći i nesposobnosti ovog faktora, odnosno njegova nemogućnost da igra bilo kakvu ulogu osim one promatračke i moralizatorske.

Koliko je autoru poznato YPG-u su se sa Zapada za sada priključila nekolicina američkih veterana, turskih anarhista, te pripadnika Marksističko-lenjinističke komunističke partije Turske.  U svakom slučaju, radilo se o priključivanjima izvedenima uglavnom na individualnoj razini, a koja su ostala veoma skromnih razmjera. Također, premda su neke organizacije provodile kampanje za slanje oružja YPG-u, nije postojala šira i masovnija međunarodno koordinirana inicijativa usmjerena u ovome pravcu. Ironično je kako nasuprot tome stvari stoje kod džihadista (čak i ako zanemarimo ogromne donacije i vojnu pomoć slane iz dijela arapskih zemalja) – kojima su se masovno i planski priključivali borci iz najrazličitijih država. Krajnje je zabrinjavajuće ako međunarodnu ljevicu, koja se neprestano poziva na principe internacionalizma i solidarnosti, po ovome pitanju uvelike nadmašuju najreakcionarnije snage! Ovdje ne govorimo samo o malim radikalnim antikapitalističkim grupama, već o mnoštvu organizacija koje broje na tisuće članova te partijama koje uz to ostvaruju nezanemarive parlamentarne uspjehe i imaju predstavnike u buržoaskim parlamentima. Nitko nije pokazao ozbiljan interes niti uložio značajne napore za stvaranje međunarodne koordinacije pomoći kurdskim borcima, putem koje bi se prikupljalo oružje, regrutirali dobrovoljci i slala financijska potpora. Usprkos činjenici daleko boljih organizacijskih i tehnoloških mogućnosti, trenutna situacija se nalazi u najoštrijem proturječju sa solidarnošću iskazanom u toku Španjolskog građanskog rata. Pri tome valja imati na umu da je Kominterna, koja je predvodila organiziranje ove solidarnosti, zapravo u to vrijeme postala samo sprovodioc ciljeva moskovske birokracije i instrument ostvarivanja kompromisa i strateških interesa SSSR-a na međunarodnoj sceni, daleko od posvećenosti interesima revolucije (koju je u Španjolskoj zapravo suzbijala). No čak i unutar tolikog oportunizma svojega vodstva stupanj iskazane solidarnosti je iz današnje perspektive nezamisliv.

Pozicija međunarodne ljevice u odnosu na sukob YPG-a i ISIS-a pokazuje sve toliko tipične crte njezinog uobičajenog držanja – verbalne osude i podrške, apele, moralno zgražanje, apstraktne fraze – što sve u najboljem slučaju dovodi do organiziranja prosvjeda i skupova solidarnosti. Jednom riječju – niti se ne pomišlja da se u odnosu na događaje postavi kao nezavisan faktor, već se igra uloga pasivnog promatrača i simboličnog kritičara. Prilično indikativan primjer predstavlja rasprava u vezi slanja vojne pomoći u danskom Crveno-zelenom savezu (RGA) (Why Danish leftists supported military aid to Iraq). Ne ulazeći u konkretna pitanja rasprave oko glasanja za vojnu pomoć pod kontrolom SAD-a može se uočiti kako se čitava problematika svodi naprosto na izbor između opcija koje pred parlament postavlja buržoazija. Nakon toga, po riječima svojih predstavnika, RGA je ulagala napore u uvjeravanje danske vlade i ostalih partija o potrebi slanja oružja Kurdima. Nakon što su se napori naravno pokazali neuspješnima RGA je započela prikupljanje novaca za oružje, donirajući za sada predstavnicima Kurda oko 5500 eura. Sagledavajući sve ovo u cjelini mora se smatrati nevjerojatnim i poražavajućim da je ovakvo djelovanje najveći mogući doseg jedne antikapitalističke partije koja ima 12 zastupnika u parlamentu. Štoviše, u odnosu na aktivnosti nekih ostalih partija po ovom pitanju RGA bi se još mogla navesti i kao pozitivan primjer.

Držanje kakvo je ovdje prikazano nije iznenađujuće, već predstavlja očitu indikaciju nagomilanih unutarnjih problema antikapitalističkog pokreta. Ne radi se o slučajnom zauzimanju pogrešnog stava u jednom specifičnom pitanju, već o manifestaciji temeljnih obilježja današnje radikalne ljevice. Gledano sa praktične strane, za stvaranje ozbiljne međunarodne koordinacije pomoći YPG-u bila bi potrebna znatna količina rada usmjerena samo u ovo pitanje, ulaganje velike količine vremena i financijskih sredstava, kao i u konačnici spremnost barem dijela aktivista da na principima internacionalizma žrtvuju svoj život i zdravlje za revoluciju u stranoj zemlji. Također, sve ove aktivnosti ne bi brzo dovele do ostvarivanja nekih političkih poena u vlastitoj zemlji. Uvjerljiva većina radikalno lijevih organizacija i partija zbog toga nažalost naprosto nije u stanju da se zadovoljavajuće suoči s ovim pitanjem i dosljedno sprovede liniju proleterskog internacionalizma. Štoviše, očevidno je da –uzevši u cjelini – međunarodna ljevica trenutno nije u stanju da se uslijed labavosti svojih organizacija i političke neobrazovanosti i pasivnosti šireg članstva, suoči niti s jednim pitanjem koje bi ozbiljnije iskočilo iz uspavanosti mirnih parlamentarnih i prosvjednih aktivnosti – kao što bi bili hipotetski rat ili građanski rat. Fokusiranje na čisto politički defenzivnu ulogu (obrane od neoliberalizma) unutar pretpostavljenih okvira buržoaske demokracije, nesposobnost zauzimanja uloge nezavisnog političkog faktora – vidljivog ne samo u ovom pitanju, već i nizu drugih – opasno svjedoče u prilog tome da bi se u slučaju većih društvenih potresa i previranja današnja antikapitalistička ljevica za veoma kratko vrijeme rasula brže nego socijaldemokracija 1914.

Ozbiljna analiza ovog pitanja zahtijevala bi poseban opsežniji tekst, no svejedno je moguće ugrubo skicirati uzroke ovakvog stanja stvari – koji se sastoje u međusobno isprepletenim objektivnim i subjektivnim činiocima. Prije svega, vodstvo antikapitalističkih organizacija nije imalo mogućnosti prisustvovati niti jednoj revoluciji ili radikalnim društvenim previranjima u Europi. Ta generacija uglavnom je politički oblikovana događajima 68-e čiji granice često predstavljaju i njezin politički okvir. Radeći u uvjetima relativne stabilnosti kapitalizma, mogućnosti nesmetanog političkog rada i aktivnosti koje uglavnom nisu prelazile granice prosvjednog pokreta, često se razvijao parlamentaristički, oportunistički i birokratski pristup političkom radu. Navedeni procesi nisu naravno ograničeni samo na određene ideološke struje unutar antikapitalističkog pokreta, već su – polazeći od objektivnih odnosa – zahvaćali kako i reformističke, tako i nominalno revolucionarne organizacije. U takvim okolnostima došlo je i do daljnjeg odvajanja antikapitalističkog i radničkog pokreta. Nerijetko se problem članstva – umjesto organiziranim radom usmjerenim prema radničkoj klasi – rješavao prečicom brzog regrutiranja šarolikog članstva upitne kvalitete i ozbiljnosti, čiji su se motivi često sastojali prije u modi i pozerstvu nego u želji za ozbiljnim političkim radom. Subjektivne političke snage ne mogu naravno birati u kojim će historijskim okolnostima raditi, no također su i odgovorne za odabir djelovanja i odnosa prema programskim i teorijskim postavkama. U tom pogledu razvoj stvari donekle podsjeća na raniju degeneraciju klasične socijaldemokracije – naravno u drugom kontekstu i sa drugim specifičnostima. Tako su odbacivana neka ranija povijesna iskustva iz revolucionarnih razdoblja (lenjinistička teorija partije, čvrsta partijska disciplina, diktatura proletarijata,ozbiljan odnos prema teorijskom naslijeđu itd.), relativiziran je nužno revolucionarni karakter društvenog prijelaza uz njegovo nadomještanje reformističkim strategijama i formulacijama, te su svakako važna ali u odnosu spram ukupnosti revolucionarnog preobražaja partikularna pitanja često izjednačena sa osnovnim principima. S time su povezane tendencije potpunog fokusiranja na parlamentarni rad i težnja masovnosti pod svaku cijenu, labavosti partijskih struktura i programa, nedostatak pažnje posvećen organiziranju radničke klase, izostanak predanog rada na izgradnji i političkom obrazovanju kadrova, kao i nedostatak sistematičnog učenja na iskustvima tradicije komunističkog pokreta. Na taj način umjesto čvrstih, discipliniranih, borbenih partija opskrbljenih revolucionarnim iskustvom ranijih generacija imamo uglavnom široke i labave organizacije pasivnog članstva, često neupućenog u marksističke principe i nezainteresiranog za ozbiljniji vid žrtve bilo kakvog karaktera. Naravno da takva međunarodna ljevica ne može učiniti išta za Kobane osim simboličnih prosvjeda i apela. Štoviše, kao što neki generali smatraju da je rat najgora stvar koja se može dogoditi vojsci, može se sasvim sigurno reći da je revolucija najgora stvar koja se može dogoditi dobrom dijelu antikapitalističkih organizacija.

Iz moralnog poraza međunarodne ljevice je potrebno učiti. Ukoliko se želi omogućiti vođenje zaista solidarne i internacionalističke politike potrebno se kritički usmjeriti na prevladavajuće stanje stvari u antikapitalističkom pokretu, kao i njegovo političko vodstvo. Vidimo da se inače, u sadašnjem stanju stvari, ne može odgovoriti niti na najelementarnije zahtjeve – kao što je organiziranje vojne i financijske međunarodne pomoći revoluciji u Rojavi, što predstavlja ozbiljnu sramotu radikalne ljevice. Jedina alternativa jest da se pokret vrati svojim revolucionarnim, borbenim i internacionalističkim temeljima. U tom smislu je presudna kritička reartikulacija iskustava komunističkog pokreta i boljševičkog naslijeđa. Vraćanje na borbeno naslijeđe Oktobra ne znači pasivno posezanje za starim receptima, već ozbiljan dijalog sa iskustvima prošlosti uz njihovu stvaralačku primjenu u borbi za socijalističku revoluciju, u današnjim znatno promijenjenim okolnostima.

Ognjen

 

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 4.9/5 (19 votes cast)
Kobane pod opsadom i težak moralni poraz međunarodne ljevice, 4.9 out of 5 based on 19 ratings

Leave a Reply

Advertise Here

Prijavite se na mailing listu Radničke borbe

Adresa e-pošte

Pogledajte grupu