Categorized | Iz povijesti

Friedrich Engels: O autoritetu (1872./73.)

Neki su socijalisti u posljednje vrijeme poveli pravi križarski rat protiv onog što oni nazivaju principom autoriteta. Dovoljno je da im se samo kaže kako je ovaj ili onaj čin autoritaran, i on će biti osuđen. Taj se površni način mišljenja da to mjere zloupotrebljava, da je čitavu stvar potrebno pobliže promotriti. Autoritet u smislu u kojem ga mi shvaćamo znači nametanje tuđe volje našoj volji; s druge strane, autoritet pretpostavlja podređivanje. Ma koliko loše zvučala ova dva izraza, i ma koliko da je odnos što ga označavaju nepovoljan za podređenu stranu, treba vidjeti postoji li način da se on dokine, hoćemo li biti u mogućnosti – s obzirom na uvjete koji danas vladaju u društvu – stvoriti drukčiji društveni poredak u kojem ovakav autoritet neće više imati smisla, pa će, prema tome, nužno nestati. Analiziramo li ekonomske, industrijske i agrarne uvjete na kojima se današnje buržoasko društvo zasniva, ustanovit ćemo kako oni pokazuju sve veću tendenciju da se izolirana akcija zamijeni kombiniranom akcijom pojedinaca. Na mjesto malih radionica izoliranih proizvođača stupila je moderna industrija s velikim tvornicama i zavodima u kojima na stotine radnika nadzire veoma složene parne strojeve; diližanse i zaprežna kola na dugim putovanjima zamijenjeni su željezničkim vlakovima, a mali jedrenjaci i barke, parnim brodovima. Poljoprivredom sve više gospodare strojevi i para, koji polagano ali neumoljivo male posjednike zamjenjuju krupnim kapitalistima, a ovi pomoću najamnih radnika obrađuju velike komplekse zemlje. I tako posvuda, na mjesto nezavisne aktivnosti pojedinaca, kombinirana akcija i složeni međuovisni procesi. Ali kombinirana aktivnost istovremeno je i organizacija. A može li postojati organizacija bez autoriteta?

Pretpostavimo da je socijalna revolucija svrgla kapitaliste i da sad proizvodnjom i cirkulacijom dobara upravlja njezin autoritet. Da bismo se potpuno stavili na gledište protivnika autoriteta, pretpostavimo da su zemlja i sredstva za proizvodnju postali kolektivno vlasništvo radnika koji se njima služe. Hoće li u tom slučaju autoritet nestati ili će samo izmijeniti oblik? Da pogledamo.

Neka nam kao primjer posluži predionica pamuka. Pamuk mora poći kroz najmanje šest uzastopnih operacija prije nego što postane konac, a te se operacije najvećim dijelom obavljaju u različitim prostorijama. Osim toga, da bi strojevi moli funkcionirati, potreban je inženjer koji nadgleda rad parnog stroja, mehaničar za obavljanje svakodnevnih popravaka i mnogo nekvalificiranih radnika za prijenos proizvoda iz jedne prostorije u drugu, itd. Svi su ti radnici, muškarci, žene i djeca, primorani dovršiti svoj posao u vremenskom razmaku što ga nalaže autoritet pare, kojeg se ni najmanje ne tiče lična nezavisnost. Prema tome, radnici se moraju prije svega dogovoriti o radnom vremenu koje, kad ga jednom prihvate, moraju svi bez iznimke poštivati. Dalje, u svakoj prostoriji i u svakom trenutku iskrsavaju manja pitanja u vezi s načinom proizvodnje, raspodjelom materijala itd., koja se moraju hitno rješavati, inače prijeti opasnost od trenutačnog zastoja čitave proizvodnje. Bilo da se pitanja rješavaju odlukom jednog delegata odgovornog za pojedinu granu rada, ili, kad bi to bilo moguće, većinom glasova, nečija će volja morati u svakom slučaju biti podređena, a to zapravo znači da će se pitanja rješavati autoritarno. Automatski mehanizam velike tvornice mnog je veći tiranin nego što su ikad bili mali kapitalistički poslodavci koji su zapošljavali radnike. Bar što se tiče radnog vremena, moglo bi se na ulazi ovakvih tvornica napisati (Ostavite svaku autonomiju, vi koji ulazite!).

Ako je čovjek i uspio znanošću i svojim stvaralačkim genijem podvrći sebi prirodne sile, one mu se osvećuju, i to upravo tako da ga istovremeno dok ih on iskorištava podređuju vlastitom despotizmu neovisnom od bilo kakve društvene organizacije. Zahtijevati ukidanje autoriteta u velikoj industriji znači zapravo zahtijevati ukidanje same industrije, uništenje parne predionice i povratak na preslicu.

Neka nam kao drugi primjer posluži željeznica. I tu je suradnja ogromnog broja pojedinaca apsolutno neophodna: suradnja koja se mora odvijati u strogo određenim vremenu da ne bi došlo do pravih katastrofa. I ovdje je prvi uvjet funkcioniranja postojanje nadređene volje koja presijeca svako podređeno pitanje, bilo da volju predstavlja jedan jedini delegat ili komitet zadužen da izvršava odluke većine zainteresiranih. U jednom i u drugom slučaju radi se o snažno izraženom autoritetu. Ali u pitanju je još jedna stvar: što bi se dogodilo s prvim vlakom koji bi krenuo na put nakon što ukinut autoritet željezničara nad gospodom putnicima?
Međutim, nigdje tako očito kad na lađi koja plovi na otvoreno moru ne dolazi do izražaja prijeka potreba za svemoćnim autoritetom. Jer u času opasnosti svi životi ovise o trenutačnom i apsolutnom podvrgavanju svih volji jednoga.

Kad sam te razloge izložio najogorčenijim protivnicima autoriteta, nije im drugo preostalo nego da kažu: „Ah! To je istina, ali tu se ne radi o autoritetu koji mi dajemo delegatima, već o zaduženju!”

Ta gospoda misle da mijenjaju stvar nazivajući je drugim imenom. Tako se ti dubokoumni mislioci rugaju svijetu.

Vidjeli smo, dakle, da su, s jedne strane autoritet, bez obzira kako je delegiran, i s druge strane subordinacija, pojmovi koje nam neovisno o društvenoj organizaciji nameću materijalni uvjeti u kojima stvaramo i stavljamo u opticaj proizvode. Vidjeli smo, zatim, kako krupna industrija i poljoprivreda neizbježno povlače za sobom rast materijalnih uvjeta i cirkulacije i kako teže da područje tog autoriteta što više prošire. Besmisleno je, dakle, govoriti o principu autoriteta kao o apsolutno lošem, a o principu autonomije kao o apsolutno dobrom. Autoritet i autonomija relativne su stvari, njihove su sfere različite u različitim fazama društvenog razvitka. Kad bi se autonomisti ograničili i rekli da će društvena organizacija budućnosti svesti autoritet isključivo u okvire u kojima je on zbog uvjeta proizvodnje neophodan, mogli bismo se s njima i složiti; međutim, oni su slijepi za sve činjenice koje čine stvar nužnom, a obaraju se na riječi.

Zašto se protivnici autoriteta ne ograničavaju na to da dižu hajku protiv političkog autoriteta, protiv države? Svi se socijalisti slažu da će politička država, a zajedno s njom i politički autoritet, nestati nakon pobjede nastupajuće socijalne revolucije, što znači da će javne funkcije izgubiti politički karakter i pretvoriti se u obične administrativne funkcije koje bdiju nad istinskim interesima društva. Ali, protivnici autoriteta zahtijevaju da se autoritarna politička država ukine odjednom, još prije nego se ukinu društveni uvjeti koji su je stvorili. Oni zahtijevaju da prvi čin revolucije bude upravo eliminiranje autoriteta. Jesu li ta gospoda ikad vidjela revoluciju? Sigurno je da ne postoji ništa što bi bilo autoritarnije od revolucije. To je čin kojim jedan dio stanovništva nameće svoju volju drugom dijelu: puškama, bajonetama i topovima, dakle najautoritarnijim mogućim sredstvima. Pobjednička partija, ako ne želi da joj borba bude uzaludna, mora i dalje svoju vlast održavati ulijevajući vlastitim oružjem strah reakcionarima. Zar bi Pariška komuna potrajala i jedan dan da u borbi protiv buržoazije nije upotrijebila autoritet naoružanog naroda? Zar joj ne bismo, što više, mogli prebaciti da se nije u dovoljnoj mjeri koristila njime?

Dakle, u pitanju je jedna od ove dvije mogućnosti: ili protivnici autoriteta ne znaju što govore, pa u tome slučaju samo unose zabunu; ili znaju, pa u tom slučaju izdaju borbu proletarijata. I u jednom i u drugom slučaju oni služe reakciji.

Izvor: Marx, K. i F. Engels (1979.) Dela. Tom 29. Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret, str. 250.–53.

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 4.9/5 (36 votes cast)
Friedrich Engels: O autoritetu (1872./73.), 4.9 out of 5 based on 36 ratings

Leave a Reply

Advertise Here

Prijavite se na mailing listu Radničke borbe

Adresa e-pošte

Pogledajte grupu