Stav o situaciji o Grčkoj

1. Još tokom izbora 2012. u grčkom i europskom antikapitalističkom pokretu se kao jedno od najaktualnijih pitanja postavilo ono odnosa prema Syrizi. Radnička borba je zauzela stav kako je karakter ove partije reformistički, a vodstvo oportunističko i buržoasko, no istovremeno zagovarajući kritičku potporu Syrizi na polju parlamentarne borbe. Razlog za navedeno bilo postojanje radikalnih i dosljedno anti-kapitalističkih frakcija u Syrizi, zajedno sa shvaćanjem da će preuzimanje vlasti od strane Syrize znatno radikalizirati političku situaciju, te da će se vodstvo neminovno kompromitirati uslijed svoje nemogućnosti ispunjavanja vlastitog socijalnog programa. Ta bi radikalizacija mogla odvesti stvari u dosljednom socijalističkom pravcu i prema revolucionarnom putu.

2. Ovakav stav ostao je osamljen i na Hrvatskoj i svjetskoj ljevici, gdje su uglavnom prevladali jednostrani pristupi: nekritička podrška Syrizi i njezina glorifikacija s jedne strane, te rezolutno odbijanje njezinog parlamentarnog podupiranja s druge. Međutim, razvoj događaja pokazuje kako su oba pristupa bila promašena. Syrizina pobjeda imala je veliko značenje za čitav europski antikapitalistički pokret, te je političku radikalizaciju u Grčkoj podignula sa sasvim novi stupanj (najljepše vidljiv u mobilizacijama prilikom izglasavanja “Ne”). Istovremeno, nije trebalo dugo da vodstvo Syrize pokaže svoj izdajnički, kompromiserski i karijeristički karakter – sastavljajući vladu s desničarskom i kapitalističkom strankom, a zatim pokazujući da je Syrizina vlada nesposobna da se barem djelomično odupre diktatu EU-imperijalista i krupnog kapitala i započne s provedbom makar i socijaldemokratske politike. Time se pred očima međunarodnih radnika još jednom pokazalo da se može birati između samo dvije alternative i da nema polovičnih rješenja – kolonijalni status i neoliberalna politika ili s druge strane raskid s EU i ukidanje kapitalizma. Grčko pitanje se sada najotvorenije svodi na ovu dilemu.

3. Pristajanjem na nametnute mjere štednje Syriza je kao cjelina u potpunosti izgubila karakter bilo kakve progresivnosti i razlog za postojanje u radničkom pokretu, pretvarajući se samo u još jedan privjesak sistema i čuvara kapitalističkog poretka. Za sve članove Syrize koji dosljedno ustraju na borbi za radničke interese jedini smjer djelovanja može biti samo onaj prema momentalnom rascjepu. Opcije su jednostavne – ili se vodstvo, zajedno s onima što su glasali za nametnute mjere, mora smijeniti i isključiti iz partije, ili se – ukoliko to nije moguće – mora iz nje izaći,te zajednički s članstvom ANTARSYA-e i KKE raditi na rušenju vlade i njezinim zamjenjivanjem socijalističkom i radničkom vladom. Oni koji u trenutnoj situaciji zagovaraju daljnji ostanak u Syrizi kako bi se vršio pritisak na Tsiprasa zagovaraju čisti oportunizam, sudjelovanje u sistemu kapitalističke države i njezinih institucija, kao i provođenju protu-radničke i neoliberalne politike – nerijetko pod krinkom šupljih lijevih fraza.

4. U ovoj situaciji je više od svega potrebno borbeno jedinstvo svih dosljednih antikapitalista u borbi protiv Tsiprasove klike – kako u parlamentarnim borbama koje će uslijediti, tako i u uličnim mobilizacijama, prosvjedima i štrajkovima – za novu vladu koja će odbaciti nametnute mjere i otkazati otplatu nametnutog duga, izaći iz EU (i time započeti proces razbijanja ove imperijalističke tvorevine) i NATO pakta, hitno započeti s nacionalizacijom glavnih industrijskih i energetskih grana, kao i uvođenjem sistema radničke kontrole nad ekonomijom.

5. Iskazujemo svoju punu solidarnost sa svima koji su na demonstracijama istupili protiv Tsiprasove klike, braneći radnička prava i odluku većine Grka, te su zbog toga izloženi policijskoj i pravosudnoj represiji. Posebno ističemo podršku našim drugovima, sindikalistima i članovima organizacije OKDE-Spartakos, Manthosu Tavoularisu i Michalisu Goudamoasu koji su bili žrtve policijskog premlaćivanja tokom uhićenja i saslušavanja, te kojima će uskoro započeti suđenje po namještenim optužnicama.

6. Grčka situacija – oštro poput mača – na čitavoj europskoj i domaćoj ljevici povlači jasnu liniju razgraničenja između marksizma i malograđanske ljevice, između dosljednih socijalista i oportunista, između revolucionara i reformista, između pravih antikapitalista i prikrivenih lakeja buržoazije. Kao što su nekada u toku Prvog svjetskog rata socijaldemokrati tvrdili da se mora glasati za ratne kredite i podupiranje šovinizma jer se drugačije “ne može” i jedino to odgovora “realpolitici”, kao i “objektivnom odnosu snaga”, njihovi današnji politički nasljednici tvrde da Tsipras i ostatak vodstva nisu imali mnogo izbora jer pritisci bijahu suviše jaki, broj zapreka je bio suviše velik, možda su se i činile poneke greške ali to su prvenstveno bile pogreške u taktici i kalkuliranju itd. Slično kao što su stari socijal-oportunisti tvrdili da situacija nije zrela za Oktobarsku revoluciju (time samo idući na ruku imperijalizmu) njihove današnje reinkarnacije nastavljaju u istom tonu, poručujući kako zapravo početak ukidanja kapitalizma u Grčkoj sada nije moguć i kako se mora čekati izborni uspjeh ljevice u ostatku Europe. Međutim, takvim čekanjem samo se postiže degeneriranje pokreta u Grčkoj njegovim stapanjem sa okvirima kapitalističkih institucija, kao i skretanje ostalih radničkih partija u sličnom oportunističkom pravcu. Ista strategija evolutivnog i reformskog čekanja na stvaranje “idealnih uvjeta za revoluciju” oprobana je već ranije tokom prošlog stoljeća. Naravno, kada su dobar dio Europe premrežile “lijeve” socijaldemokratske vlade, socijaldemokrati su do tada ipak uvidjeli da je isplativije iz svojih programa izbaciti stavke o ukidanju kapitalizma i umjesto toga sudjelovati u kapitalističkim odnosima moći. Tako nam se bez treptaja pokušava servirati već viđeni i potvrđeno neuspješan scenarij.

7. Desno skretanje Syrize dodatno osnažuje desne tendencije u drugim radničkim partijama- već sada se od vodstva Podemosa na čelu s oportunistom Iglesiasom ne može očekivati suštinski ništa drugačije u odnosu na Tsiprasa. Aritmetičkim sabiranjem reformističkih vlada u raznim zemljama – sve i da prekriju čitavu Europu – ne može se doći do ukidanja kapitalizma. Nasuprot tome, skretanje Grčke u revolucionarnom pravcu probudilo bi čitav radnički pokret Europe te u ostalim partijama dovelo do vodstva upravo najdosljednije antikapitalističke snage. Ukoliko krene putem raskida s EU i kapitalizmom Grčka neće ostati sama, već će raspaliti vatru otpora širom starog kontinenta. Slično kao što se nedavno Arapsko proljeće, započevši u Tunisu, prelilo čitavim Bliskim istokom i Sjevernom Afrikom, napredni europski radnici bi nastojali krenuti putem svojim grčkih drugova – sa značajnom razlikom socijalističkog sadržaja takvog pokreta. Grčki radnici ne smiju čekati, već imaju priliku i dužnost – kao i radnici Rusije stotinjak godina ranije, prvi podignuti baklju revolucije i pokazati put oslobođenja radnicima Europe i svijeta.

Radnička borba

 

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 5.0/5 (35 votes cast)
Stav o situaciji o Grčkoj, 5.0 out of 5 based on 35 ratings

Leave a Reply

Advertise Here

Prijavite se na mailing listu Radničke borbe

Adresa e-pošte

Pogledajte grupu