Sadržaj izlaganja predstavnika Radničke borbe održanog na međunarodnoj konferenciji Mišljenje revolucije nakon izdane revolucije u Radničkom domu u Zagrebu u subotu 16. lipnja.

Uvod

Kako u Hrvatskoj, tako i na svjetskoj razini, trenutni je period okarakteriziran oštrijim izbijanjem društvenih proturječnosti, u kojima se jasno ocrtavaju osnovna obilježja kapitalističkog sistema – stvaranje i održavanje profita kao njegova temeljna logika ostvarena na eksploataciji radništva, težnja kapitala za podčinjavanjem svih aspekata društvenog života i potpunom kontrolom nad resursima, te ovisnost političkih struktura o interesu vladajuće klase. Globalna financijska i ekonomska kriza, kao i njezino prožimanje sa specifičnim tendencijama ekonomskih kretanja gospodarstava kao što je npr. hrvatsko, predstavlja naravno važan i neizostavan moment u razumijevanju ovakvog razvoja stvari. Zajedno s napadima kapitala (smanjivanje plaća, otpuštanja, pritisci u cilju promjene zakona o radu i socijalnog zakonodavstva …) u čijoj službi vlade, formalno različitih, no suštinski istih političkih predznaka, provode udare na socijalni standard i radnička prava u vidu tzv. mjera štednje, započeo se organizirati i otpor većine – radnika, nezaposlenih i studenata.

Svjedočili smo širokom valu nezadovoljstva na ulicama koji se manifestirao uglavnom kroz zauzimanja trgova, rjeđe kombiniranim i sa štrajkovima, te kroz koji su se  postavili socijalnih zahtjevi i koristile metode samoorganiziranja na principima neposredne demokracije – od SAD-a, preko Španjolske, Portugala do konačno Grčke. Naravno, događaji u Grčkoj  uvelike prerastaju ograničeni okvir Occupy pokreta. Grčka predstavlja žarište klasne borbe u Europi, te smo u grčkom socijalnom pokretu mogli svjedočiti o nizu mobilizacija, štrajkova, preuzimanja fakulteta i prosvjednih aktivnosti, zajedno s korištenjem parlamentarne strategije koja je dovela do bitnih uspjeha za antikapitalistički pokret, te koja otvara nove prostore za razvoj situacije u smjeru radikalne promjene.[1] Od izuzetne su važnosti također i arapske revolucije koje su se u veoma kratkom periodu ubrzanom dinamikom raširile po čitavom arapskom svijetu od Tunisa, Egipta, Jemena, Libije, Bahreina, Alžira … Barem dvije pouke koje naglašavaju revolucije u arapskom svijetu vrijedi posebno istaknuti: u suvremenim tehnološkim okolnostima revolucionarna kretanja se izrazitom brzinom nezaustavljivo šire preko nacionalnih granica dobivajući i u svojim nižim fazama razvoja više nego ikada ranije internacionalni karakter; također, svrgavanje diktatorskih režima npr. u Tunisu, Egiptu i Libiji pokazalo je kako zahtjevi koje su postavile mase ne mogu biti u potpunosti ostvareni, ako se ne izvrši radikalna društvena promjena i razbijanje dotadašnjih političkih struktura (tj. prelazak revolucije u višu fazu) – stoga revolucionarna kretanja tamo gdje je izvršen prvi korak svrgavanja vlastodržaca u pravilu ne prestaju (možda najočitiji primjer Egipat), već se nastavljaju protiv vladajuće političke elite koja teži zadržavanju položaja.

U Hrvatskoj, pak, nakon dragocjenih iskustava studentskih blokada i prošlogodišnjih masovnih proljetnih prosvjeda nije bilo značajnih masovnih događanja, te se radnička borba prvenstveno odvijala na frontu borbe za očuvanje i spas pojedinačnih poduzeća koja je ponekad, kao u slučaju Jadrankamena, poprimila radikalnije oblike.

Usprkos svoj važnosti ukratko skiciranih najistaknutijih događaja ne bi trebalo zapasti u oduševljenje i navedena iskustva predstavljati kao konačno rješenje društvenih proturječnosti kapitalizma i parlamentarne demokracije, te glorificirati njihova obilježja, postavke i metode. Štoviše, u neku bi ruku navedene događaje bilo ispravnije shvatiti kao pitanja, nego kao odgovore. Naravno, bez pokazivanja odlučnosti i političke volje radničke klase i širokog stanovništva u borbi za vlastita prava teško bi bilo uopće govoriti o perspektivama društvene promjene u neposrednoj budućnosti. Međutim, vladavina banaka i financijskog sektora, prebacivanje krize na leđa radne populacije, izostanak mogućnosti istinski demokratske kontrole i odlučivanja stanovništva nisu svojstva generirana isključivo neoliberalnim kapitalizmom ili osobnim odlukama onih koji drže ekonomsku i političku moć, već su vezana uz obilježja kapitalizma uopće, odnosno najamnog odnosa koji se nalazi u njegovoj suštini. Kapitalizam nije naprosto nevezani skup različitih svojstava i tendencija, već jedinstveni sistem koji podrazumijeva dinamičku međuovisnost svojih dijelova. Kapitalistička država, štiteći principe postojeće ekonomije i privilegije vladajuće klase, predstavlja centralizirani organ koji u svojoj službi ima ne samo  vojsku i policiju, već i odgovarajuće ideološke aparate –  primjerice medije i obrazovne ustanove; dok vlasnici kapitala svoju ekonomsku dominaciju proširuju na političku vlast kako osobnim sudjelovanjem u parlamentarnom životu, tako i simbiozom s političkom elitom. Jedna je stvar organizirati široke demonstracije, zahtijevati veća prava i demokratizaciju društvenog života, kritizirati ekonomsku politiku vlada, a sasvim je druga stvar sukobiti se sa svim spomenutim silama koje se bore za opstanak postojećeg poretka, preuzeti političku vlast, provesti dosljedan politički program, provesti razbijanje postojećih odnosa moći i uspostaviti društvo koje funkcionira u interesu radne populacije, odnosno većine. Kako iz onoga što se ostvarilo do sada krenuti prema ovome drugome? U tome su se pogledu ranije navedena iskustva pokazala u potpunosti nezadovoljavajućima. To je naravno vezano uz to što se spomenuti događaji ostali na razini početnih faza mobilizacija u kojima pokret nije došao do stupnja u kojemu bi ga događaji prisili da daje odgovore na spomenuta pitanja. Međutim, daljnji razvoj samoga socijalnog pokreta će pitanja strategije i političkog programa morati prije ili kasnije postaviti na dnevni red i to vjerojatno u veoma zaoštrenom obliku.

”Ljevica” i ”Nova ljevica”

 Ako je u nekim trenucima pojam ljevice i mogao imati djelomično opravdanje za korištenje u analizama radničkih i socijalnih i antikapitalističkih pokreta, njegova problematičnost i nepreciznost sve više upadaju u oči, a za očekivati je da će se njegova ionako upitna korisnost smanjivati sa postavljanjem novih pitanja i novim izazovima. Neke od vlade koje najdosljednije zastupaju neoliberalne ekonomske mjere, članstvo u EU i NATO paktu nazivaju se lijevima; iste ne samo da sasvim otvoreno provode proturadnički program fleksibilizacije tržišta i privatizacija, nego i njihovi čelnici, poput primjerice Milanovića iz SDP-a, najotvorenije govore o svojim vezama, poznanstvima i prijateljstvu s krupnim kapitalistima. Valjda također ”lijevi” PASOK u Grčkoj svim se silama borio i bori za održavanje ropstva grčke radničke klase po diktatu EU, Europske banke i MMF-a. Obje ”lijeve” stranke su članice mreže koja se naziva Socijalističkom internacionalom, a u čijim se redovima donedavno nalazio i RCD –  stranka svrgnutog tuniškog diktatora Ben Alija. Brazilska Radnička partija, po karakteru izrazito neoliberalna, u svojim ranim počecima smatrala se čak izrazito ”lijevom”. Mnogi koji se smatraju ”ljevičarima” daju otvorenu potporu i nekritički glorificiraju kapitalističke i diktatorske režime kao npr. u Libiji i Siriji, nasuprot pokretu masa za njihovim svrgavanjem.[2] Neki drugi ”ljevičari”, nasuprot tome davali su otvorenu ili ”kritičku” podršku imperijalističkoj agresiji i invaziji na Libiju, a kao rješenje stanja u Siriji implicitno ili eksplicitno pozdravljaju sličan scenarij. Veliki je broj tzv. komunističkih partija (uglavnom okupljenih oko KP Grčke) predstavljao Slobodana Miloševića kao borca protiv imperijalizma, a postoje i one struje na ljevici koje homoseksualnost smatraju imperijalističkom zavjerom … Mogli bismo ovako nastaviti nabrajati unedogled – no podsjetimo se kako ovakve pojave nipošto nisu neki novi proizvod suvremenog vremena: upravo je ”lijeva” socijaldemokracija na početku Prvog svjetskog rata glasala za ratne kredite i stala na stranu svojih nacionalnih vlada i upravo je ”lijeva” Ebertova vlada organizirala ubojstvo Karla Liebknechta i Rose Luxemburg.

Često se zna govoriti o razjedinjenosti ljevice i potrebe za njezinim jedinstvom, kao i prevazilaženjem sektaških tendencija. No, i bez ulaženja u pitanja strategije već se iz gore prikazanog vidi koliko je to pitanje besmisleno ukoliko se postavi u ovako apstraktnoj formi. Ključno je što se pod ”ljevicom” i ”ujedinjenjem” podrazumijeva, odnosno kakav bi bio sadržaj toga jedinstva i kakav je zajednički program oko kojega bi se ujedinjenje ove ili one vrste moglo izvršiti. Bilo bi možda moguće, više ili manje arbitrarno, povući distinkciju između ”prave i demokratske ljevice” i ona koja to nije, gdje bi se to ”prava” moglo pokušati definirati kao ljevica koja ja kritična prema neoliberalizmu i kapitalizmu, te koja stoji iza socijalnog programa u interesu radnika. Međutim, kako pokazuju povijesni primjeri, posebno onaj klasične socijaldemokracije, a kasnije i komunističkih partija u zemljama gdje nisu bile na vlasti, pitanje oportunizma se ne svodi na problem osobnog izbora, izbora retorike i deklaracija, već organskog razvitka političkog pokreta i partije u određenoj historijskog situaciji, odnosa prema konkretnim pitanjima i relacije u kojoj programski principi stoje prema praktičnom djelovanju. Relevantno je pitanje kako su se masovne radničke organizacije čiji je cilj bio ostvarenje socijalizma degenerirale u oportunističke privjeske kapitalističkog sistema i takav razvoj još više ističe potpunu proizvoljnost ranije podjele. Štoviše, potpuna nepreciznost pojma ljevice, postaje još uočljivija ukoliko se razmotre sasvim oprečni  krajnji ciljevi pojedinih aktera ”na ljevici”: ”protuteža desnici” (najčešće simboličkog tipa), reforme unutar kapitalizma, reformsko ukidanje kapitalizma, revolucionarno ukidanje kapitalizma uz preuzimanje političke vlasti ili pak izgradnja antikapitalističkih oaza u okvirima kapitalizma; te ako se razmotre strateški nespojivi putevi prema ostvarenju konačnoga cilja: izgradnja partije – odricanje potrebe izgradnje partije, mogućnost korištenja metoda parlamentarnog djelovanja – apriorno odbijanje parlamentarnog djelovanja, orijentacija na rad u postojećim masovnim radničkim i socijalnim organizacijama – njezino odbijanje zbog pozivanja na neke njihove nedostatke itd. Rad na razrješavanju ovih pitanja moguć je samo kroz diskusiju usmjerenu prema cilju stvaranja dosljednog političkog programa, odnosno teorijskim radom koji se nalazi u odnosu dijalektičke sinteze prema političkoj praksi.

U još je jednom pogledu pojam ljevice problematičan kao kategorija za ozbiljniju političku analizu. Njegovim korištenjem se kvalitativno različite, u suštini nepomirljive pozicije, izražavaju samo kao kvantitativno drugačije. Razlika između pozicije koja zahtijeva ukidanje kapitalizma, koje je dakle negativno usmjerena prema postojećem sistemu, te reformi unutar kapitalizma, pozicije afirmativne u odnosu na postojeći poredak, izražava se time samo kao jednostavno ”ljevije od …”.

Jedna je od najstarijih navika, posebno aktivista i grupa koje su novoformirane i/ili sudjeluju u nedavno nastalim pokretima, da svoje političke principe predstavljaju kao ”moderne” i ”suvremene”, pri čemu se onda pretpostavlja da ako se navedeni pokreti podupiru nije potrebna nikakva daljnja diskusija kojom bi se to i dokazalo.[3] Međutim, ukoliko se ne krene od kritičke analize prošlih iskustava radničkih i antikapitalističkih pokreta, te bavljenja problematikom s njima povezane teorije, takva ”modernost” se često zna svoditi na ponavljanje ranijih grešaka i zabluda, već otprije opovrgnutih iskustvom – ili na ideološke obrasce daleko starije u odnosu na one npr. ”tradicionalne ljevice” – samo u novoj formi. Primjerice, Occupy pokret po formi svojega djelovanja i dinamici širenja zasigurno predstavlja novi fenomen. Međutim, politička neprofiliranost, izostanak postavljanja jasnijih socijalnih zahtijeva i baziranje platforme djelovanja na apstraktnoj kritici pojedinih crta kapitalističkog sistema (moć banaka, neravnopravna raspodjela, potlačenost većine), inzistiranje na nenasilju umjesto na upotrebi nasilnih metoda u mjeri u kojoj su one nužne za ostvarivanje cilja, izostanak jasnije klasne perspektive i sistematičnog rada na prenošenje pokreta na radna mjesta, kao i odbijanje otvorenog političkog angažiranja nipošto ne predstavljaju zaista nove karakteristike političkog djelovanja, već prije svega simptome početnog razvojnog stupnja samoga pokreta. Dovoljno je npr. pogledati  Manifest pokreta 15.O [4]  kako bi se u političkom smislu oduzeo bilo kakav epitet originalnosti: politički okvir se sastoji u izricanju apstraktnih parola buržoaske Francuske revolucije (neotuđiva prava, jednakost, solidarnost, sloboda, građani kao vlast, demokracija kao vlast građana itd.) Nipošto nije jasno na koji će način bilo kakav pokret nezadovoljstva izazvati dugoročne i suštinske promjenu u interesu većine ukoliko se svede samo na mirno i periodičko iskazivanje nezadovoljstva na ulicama uz nedovoljno konkretne zahtjeve, pri čemu će vladajuće skupine moći bez previše opasnosti naprosto iscrpljivati pokret čekanjem i odugovlačenjima koja prije ili kasnije neminovno vode u njegovo osipanje. U tom pogledu i Occupy pokret i prošlogodišnji masovni proljetni prosvjedi u Hrvatskoj govore o potencijalima, ali i ograničenjima ”prosvjednog pokreta” – ukoliko ne dođe do njegovog prenošenja u sindikalne organizacije i na radna mjesta, širenja na sindikalne akcije, profiliranja političkog programa i njegove radikalizacije, te korištenja političkih metoda borbe, uključujući i parlamentarno djelovanje, ako za to postoje zadovoljeni preduvjeti. [5]

U socijalnom pokretu u Hrvatskoj iskustva preuzimanja fakulteta od strane studenata zbog zahtjeva za besplatnim školstvom uz korištenje metoda direktnodemokratskog organiziranja zasigurno su predstavljala najvažniji događaj u proteklih dvadesetak godina. Međutim, od strane jednog dijela studentskih aktivista izvršeno je hipostaziranje i fetišiziranje metoda i specifičnosti toga pokreta pri čemu se ”direktna demokracija” od metode organiziranja pretvorila u suštinu pokreta, često shvaćena kao unaprijed postavljeni model. Ako govorimo o direktnoj demokraciji kao o metodi organiziranja obespravljenih, odnosno o direktnodemorkatskim organima koje su u svojoj borbi organizira radnička klasa i potlačene skupine u sukobu s kapitalističkom, te koji su u potpunosti ispunjeni klasnim sadržajem i stavljeni u službu ostvarivanja zadataka koje nalaže sama borba, tada treba reći da ”direktna demokracija” nipošto nije novost. Takvi organi su se stvarali u svakoj značajnijoj radničkoj revoluciji, o čemu govore iskustva Pariške komune, Ruske revolucije iz 1905., Oktobarske revolucije, Njemačke revolucije, NOB-a, Španjolske revolucije, Mađarskog ustanka iz 1956. … Međutim, nešto je sasvim drugo apstrahiranjem od realnog konteksta, klasne borbe i stalno promjenjivih zahtjeva organiziranja shvatiti direktnu demokraciju kao zacrtani univerzalni model, te onda političko djelovanje svoditi na gotovo pa metafizički sukob dva principa: ”predstavničke” i ”direktne demokracije”.  Pri tome se neki put ide tako daleko da se iznose i razlozi ”za i protiv” jednog i drugog modela i postavlja imperativ njezinog širenja pod svaku cijenu (kao da se povijesni proces svodi na odabir apstraktnih modela od strane apstraktnih pojedinaca koji ne pripadaju niti jednoj klasi, te još u potpunom političkom vakuumu). Jedna je stvar zasnivati logiku političkog djelovanja na dinamici klasne borbe – neposrednim interesima radnika, studenata, nezaposlenih i umirovljenika, te cilju ukidanja kapitalizma i uspostavi socijalizma koji počiva na vlasti radničkih vijeća. No, sasvim je druga stvar zasnivati logiku djelovanja na postepenoj izgradnji ranije opisanih apstraktnih modela [6] (uključujući i borbu za više referenduma, elektronsko glasanje itd. kao političke prioritete u ovome trenutku [7]). Takav pristup opet ne predstavlja neku neviđenu novost, već djelomično vraćanje na socijal – utopističku tradiciju koju je veoma oštro kritizirao i sam Marx.  [8]

Potreba političkog programa

Sva do sada istaknuta problematika ukazuje na ključnu ulogu rada na političkom programu i njegovoj ključnoj ulozi za profiliranje antikapitalističke opcije. Bez dosljednog političkog programa koji stoji u čvrstom odnosu spram svakodnevne prakse i čijim se ciljevima podčinjavaju svi oblici neposrednih aktivnosti svaka aktivnost mora se svesti na nasumično vrludanje, hipostaziranje ograničenih iskustava, te potencijalno skretanje bilo u oportunizam bilo u neproduktivno sektaštvo. Program nipošto ne bi trebao biti statičan skup aksioma, dalekih želja i apstraktnih principa, već dokument koji je otvoren i dinamičan u svome razvoju, čije se pojedine postavke i dijelovi mogu i trebaju mijenjati u skladu s novim iskustvima i zaključcima, kao i potrebama antikapitalističkog i radničkog pokreta, te koji na dinamičan način nastoji povezati sadašnje stanje pokreta i raspoloženja masa sa dugoročnim ciljem ukidanja kapitalizma. U prvom redu program predstavlja svojevrsnu sintezu rezultata teorijske analize čiji je zadatak shvatiti temeljna obilježja postojeće društveno-ekonomske strukture i omogućiti njezino razumijevanje. Temelj razumijevanja kapitalističkog načina proizvodnje dan je u Marxovoj kritici političke ekonomije, dok je primjena shvaćanja odnosa najamnog rada i kapitala, kao stožernog odnosa kapitalističkog načina proizvodnje, na politička i društvena pitanja omogućena historijsko – materijalističkim pristupom. Iz shvaćanja klasnih odnosa kao suštinskih za razumijevanje kapitalističkog društva, direktno proizlazi shvaćanje države kao instrumenta klasnog ugnjetavanja, točnije kapitalističke države kao instrumenta ugnjetavanja radnika i potrebe za njezinim razbijanjem, što je po prvi puta opširnije formulirano u Marxovom Građanskom ratu u Francuskoj, te kasnije prošireno i iznova naglašeno, nasuprot socijaldemokratskim pokušajima revizije, u Lenjinovoj državi i revoluciji. Također, iz istog izvora nastaje i inzistiranje na radikalnoj revolucionarnoj društvenoj promjeni koja jedino može ostvariti razbijanje postojeće države i njezino zamjenjivanje strukturama radničke vlasti, te ukidanje kapital odnosa kao suštine postojećeg društva. Za svakog je marksista podjela na aktivističku i teorijsku ljevicu irelevantna. Marksistička organizacija od svakog svojeg člana zahtijeva ozbiljan rad na teoriji i uključivanje u kritičku diskusiju po nizu teorijskih pitanja, te je bez tih oblika aktivnosti politički rad nezamisliv. Naravno,  nitko ozbiljan neće shvaćati marksističku teoriju kao dogmu i praktična pitanja rješavati jednostavnim pozivanjem na citate ”iz klasika” ili njima obarati argumente. Također, ona bi u potpunosti trebala biti otvorena kritici. Međutim, to podrazumijeva rad usmjeren prema pokušajima udubljivanja u navedenu teoriju kako bi uopće bilo moguće njezino kritičko prevladavanje. Nasuprot tome, većina ”moderniziranja marksizma” ili ”originalnih” političkih doprinosa se na ”ljevici” ostvaruje nažalost potpunim ignoriranjem teorije ili fokusiranjem na neke njezine izolirane segmente (npr. ekonomska kritika uz zapostavljanje političke teorije).

Ovakvo stanje nije proizvod slučajnosti već direktna posljedica historijskih poraza politički organizirane radničke klase – prvenstveno sloma i bankrota socijaldemokracije i staljinističkih, tj. ”komunističkih partija”, koje danas u pravilu zauzimaju reformističku poziciju koja je ispražnjena otvorenim pristupanjem socijaldemokracije neoliberalizmu. Bez partije i sintetiziranja historijskih iskustava u političkom programu radnički pokret mora ponavljati stare pogreške, koje su već ionako skupo plaćene, te uvijek ispočetka rješavati stara pitanja. Više nego polustoljetna kriza radničkog vodstva značila je ne samo gubitak političke svjesnosti najširih slojeva radničke klase, nego i padanje u zaborav velikog broja neprocjenjivih historijskih lekcija. Stoga nije neobično da se u trenutnoj krizi kapitalizma pokret nezadovoljstva, usprkos sasvim različitom kontekstu, nerijetko poprima obilježja svojstvena socijalnim iluzijama devetnaestog stoljeća, ili još ranije; umjesto da se počinjući od ranije dobivenih pouka vrši njihovo provjeravanje, modificiranje i produbljivanje u političkoj praksi.

Zadatak revolucionarnih socijalista bi stoga trebao biti dvojak: ostvariti što potpunije približavanje radnicima i njihovim aktualnim problemima, razmotriti načine djelovanja i organiziranja, te perspektive socijalističke revolucije u kontekstu sadašnje društvene situacije s jedne strane, a s druge strane ponovno aktualizirati lekcije iz povijesti radničkog i socijalističkog pokreta. Te lekcije su povezane uz velike povijesne događaje – kako one pobjedonosne (Oktobarska revolucija, NOB …), tako i tragične poraze (Njemačka, Španjolska, Čile, Indonezija …), ali i uz niz ”manjih” pouka, te strateških i političkih pitanja o kojima postoji bogato iskustvo. Istovremeno, cjelokupno nasljeđe marksizma dosljedno, ali otvoreno i kritički, primjenjivati u svakodnevnim aktivnostima. Zadaci koji se nalaze pred radničkim pokretom su takvi da u potpunosti isključuju mogućnost uspjeha koji bi polazio od tupog dogmatskog slijeđenja povijesnih uzora, ali i neznanja koje bi vodilo prema repriziranju već viđenih katastrofa. Stoga se otvorenost i kritičnost nipošto ne mogu rabiti kao izlika za stav koji bi odmahivanjem rukom i konstatacijom ”danas je sve drugačije” i ”ima više pitanja nego odgovora” oslobodio sebe odgovornosti ozbiljnog odnosa, odnosno ozbiljno teorijski utemeljene i praktički potkrijepljene polemike usmjerene prema naslijeđu radničkog pokreta i teorijskom radu ljudi kao što su bili Marx, Engels, Lenjin i Trocki. Danas, gotovo stotinu godina od njezinog pojavljivanja, Oktobarska revolucija – u kojoj je razbijena kapitalistička država i ostvareno preuzimanje vlasti od strane radnika – ostaje od prvorazrednog značaja zbog svojih pouka o dinamici revolucije, odnosu klase i partije, te opasnosti od birokratiziranja revolucije. Naravno, pri tome treba razlikovati njezine momente koji su bili uvjetovani historijskim trenutkom i svim njegovim specifičnostima, od onih koji izražavaju logiku vezanu uz temeljna obilježja kapitalizma i pripadne perspektive revolucionarnog političkog djelovanja. Samo ovakvom sintezom ranijih iskustava, teorijske kritičke analize kapitalizma i ugrađivanja konkretnih i neposrednih zahtjeva u interesu radne većine, postavljenih u relaciji spram konačnog cilja ukidanja kapitalizma, moguće je krenuti prema izgradnji političkog programa koji je temeljna os života političke organizacije, a bez koje je svaki oblik djelovanja stihijsko lutanje ”od događaja do događaja”.

Petar Pavlović