Jevgenij Preobraženski – O metodi teorijske analize sovjetske privrede (prvi dio)

Donosimo tekst napisan na temelju prvog dijela knjige Nova ekonomika davno zaboravljenog marksističkog ekonomista Jevgenija Preobraženskog (1886.-1937.). Poput mnogih boljševika ni Preobraženski nije mogao izbjeći smrt na koju ga je osudio staljinistički aparat pod vodstvom samog Staljina. 

Tekst prikazuje teorijsku analizu Preobraženskog radi razumijevanja ispravne metode analize sovjetske privrede u razdoblju neposredno nakon Lenjinove smrti. Iako se uz ovog autora poglavito veže zakon prvobitne socijalističke akumulacije, tekst se, kako i sam naslov govori, time ne bavi. Njegova se glavna pretpostavka odnosi na opis stanja u kojem se nalazio SSSR. Za Preobraženskog to nipošto nije bio socijalizam niti je ikad mogao biti u jednoj nerazvijenoj zemlji. On je to razdoblje prihvaćao kao prijelazno razdoblje između kapitalizma i socijalizma, što je bilo točno. Ova mu je pretpostavka omogućila da ne upadne u razne komplikacije i proturječnosti u koje su upadali kasniji ekonomisti, ali i tadašnji vulgarizatori marksističke ekonomije. Većina je njih uzimala za pretpostavku da je socijalizam ekonomski sistem SSSR-a. Može se reći da bi kasnija marksistička ekonomska misao zasigurno bila pošteđena od tolikog vulgariziranja da su se uvažavala djela i doprinosi Preobraženskog. 

***

Pitanje metode koju koristimo u analizi određene društveno-ekonomske formacije od ključne je važnosti. Razne se škole ekonomske misli razlikuju upravo po metodi i pripadajućim pretpostavkama. Društveno-ekonomska formacija koja dominira svijetom danas jest razvijena robna proizvodnja ili kapitalizam. Ona se, naravno, može analizirati pomoću raznih metoda i pretpostavki, ali pritom postoji velika vjerojatnost da se neće doći do objektivne (znanstvene) spoznaje. Sve postojeće metode analize mogu se svesti na sljedeće: ili se stvarnost, tj. društveno-ekonomska formacija, analizira na način da se poistovjećuju (svjesno i nesvjesno) forma i sadržaj odnosno da se pojava nekog procesa uzima za suštinu i time opisuje kao suština; ili se stvarnost analizira tako da se pravi razlika između pojave i suštine te da se istražuju proturječnosti koje čine dinamični karakter suštine nekog procesa.

Neodvojivi dio metodâ analize su i pretpostavke koje čine elemente iz kojih se gradi temelj neke nauke. Na primjer, najveći broj građanskih škola ekonomske misli ima ove glavne pretpostavke: pojedinac, i to od društva izoliran pojedinac, početna je točka svega i veći se dio primjera tih škola izvodi iz odnosa pojedinca prema drugom pojedincu negdje na pustim otocima ili pustinjama. Odnos kapitalista i radnika analizira se tako da se zamišljaju dva čovjeka na pustom otoku od kojih jedan radi, a drugi ne. Vrlo je zanimljivo kako se uopće zanemaruje činjenica da se ne može izolirati pojedinca od društva a da ga se u isto vrijeme ne izolira od klasnog sadržaja. Ipak, ovo je usko povezano s promatranjem kapitalizma kao vječnog sustava koji je, osim u nekim sitnicama, u stalnom mirovanju. Inače, što bi drugo značila tvrdnja većine buržoaskih ekonomista da kapital možemo naći i u antici, pa i na takvim pustim otocima do kojih može doprijeti samo ljudska mašta? Pojava koja duboko utječe na ovakve zablude ekonomista jest fetišizam robe. Fetišizam robe neodvojiv je od robne proizvodnje uopće. Ljudski proizvodni odnosi poprimaju izgled odnosa među stvarima, a stvarima se pripisuju natprirodne osobine koje one zapravo nemaju. Ne vidi se, recimo, da novac proizlazi iz robne razmjene i da je on novac upravo jer služi kao opći ekvivalent. Dakle, nije oblik novca ono što tu robu čini razmjenjivom za druge robe, nego je sveopća razmjenjivost ono što tu robu čini novcem. Nadalje, ne uočava se razlika između stroja i njegove kapitalističke primjene. Stroj u kapitalizmu služi za stalno rastuću proizvodnju apsolutnog i relativnog viška vrijednosti odnosno stroj upravlja radnikom. Fetišizam se lijepo očituje u mišljenju da je kapital stvar i da je to jedino nagomilani rad. Ne, kapital je odnos koji nastaje u određenom historijskom razdoblju i uz određene preduvjete kao što je gomila novčane sume na jednoj i slobodni radnici (koji su u posjedu jedino vlastite radne snage kao robe) na drugoj strani. Razlog postojanja kapitala je stalno uvećanje vrijednosti na temelju eksploatacije radnika.

Prema tome, navedene pretpostavke čine otkrivanje istine nemogućim i svode „naukuˮ kojom se bave ekonomisti na jednu apologetsku nauku. Apologetsku iz tog razloga jer je ona osuđena opisivati pojave na površini i time što se te pojave javljaju u svemogućim, samo na prvi pogled, paradoksalnim oblicima, ona stvara kao privid svoju naučnost, znanstvenost, objektivnost.

Samo nam pravilna metoda analize može dati stvarni uvid u određenu društveno-ekonomsku formaciju. Samo pravilnom metodom možemo spoznati tendencije njenog razvitka, a spoznaja je tih tendencija prijeko potrebna kako bismo mogli djelovati u skladu s njima, tj. kako bismo mogli poduzimati odlučujuće radnje za našu stvar.

Formacija koju analiziramo ne mora biti nužno kapitalistička, ali ona još ne može biti ni socijalistička. Dakle, takva formacija čini prijelazno razdoblje između kapitalizma i socijalizma. Upravo je ovo prijelazno razdoblje početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća bilo predmet analize jednog od najboljih marksističkih ekonomista Jevgenija Preobraženskog. Međutim, prije nego je pristupio analizi tog razdoblja, Preobraženski je morao istražiti koja je analitička metoda ispravna, pravilna. Mi smo već nekoliko puta spomenuli „pravilnu metoduˮ. Što se onda podrazumijeva pod tim kada se inzistira na „pravilnoj metodiˮ? Upravo je to tema ovog rada. Metoda analize koju je predložio i koristio Preobraženski učinkovitija je od metoda mnogih drugih sovjetskih, pa i svjetskih, ekonomista, uključujući i Buharina, zato što je ona objektivnija i to u smislu da se suočavala s postojećim problemima i poteškoćama ma koliko se to kosilo s tadašnjom politikom partijskog rukovodstva. Drugim riječima, istraživanje Preobraženskog nije branilo ni opravdavalo pogrešne ekonomske politike vrha partije. Ono nije bilo fokusirano na puki opis tih ekonomskih politika ili ekonomskih politika općenito. Istraživanje Preobraženskog išlo je za tim da objasni teorijsku pozadinu sovjetske privrede, ključnih ekonomskih poteza partije i njihove posljedice (konačno, opasnosti po SSSR) u konkretnom razdoblju te na taj način utječe na efikasnije donošenje budućih odluka.

***

Metoda Preobraženskog i na temelju nje dobiveni rezultati od velike su vrijednosti iz nekoliko razloga. Prvo, Preobraženski je gotovo u detalje anticipirao većinu razvojnih tendencija prijelaznog razdoblja kao i posljedice pogrešne ekonomske politike. U tome je možda njegov najznačajniji doprinos marksističkoj ekonomskoj teoriji. Primijenio je marksizam na sovjetske prilike i to ne beskonačnim citiranjem Marxa, Engelsa ili Lenjina, nego samostalnim promišljanjem i nadgradnjom postojeće teorije. Svojim je anticipacijama dokazao koliko marksizam može biti moćna nauka ako se ne tretira šablonski. Drugo, pokazao je na koji način treba proučavati prijelazno razdoblje između kapitalizma i socijalizma u određenoj zemlji i određenom vremenu te koje su ekonomske politike ispravne, a koje pogrešne. Naravno, mi ovdje govorimo o nekim principijelnim ekonomskim politikama jer svaka zemlja ima svoje posebnosti i bila bi najveća pogreška poistovjetiti kapitalistički razvijenu i nerazvijenu zemlju kao prethodnice prijelazne privrede. No jedno je sigurno, svaka zemlja nakon socijalističke revolucije prolazit će kroz jedan period tranzicije iz kapitalizma u socijalizam. Razina proizvodnih snaga u određenoj zemlji, distribucija moći unutar svih klasa u društvu, geostrateški položaj zemlje, snaga kapitalističkog tabora i savezništvo eventualnog socijalističkog tabora, kulturološko nasljeđe itd., sve su to okolnosti o kojima će ovisiti brzina i smjer tranzicije. Treće, ekonomska je teorija Preobraženskog neodvojiva od stava da uspjeh socijalističkog razvoja u nerazvijenim zemljama čvrsto ovisi o socijalističkim revolucijama u razvijenim zemljama. Ovime ona stoji na pozicijama ortodoksnog marksizma.

Prije nego nastavimo, nužno je upozoriti na par detalja. Život i djelo Preobraženskog namjerno izostavljamo u ovom radu jer smatramo da je pogodnije njegovu kratku biografiju ostaviti za drugi rad koji će se baviti njegovom analizom sovjetske privrede. U ovom se radu, da napomenemo još jednom, bavimo njegovom metodom analize, a ne samom analizom. Vrijeme u kojem on plodno djeluje obuhvaća dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća. Konkretno, njegova analiza sovjetske privrede spada u drugu polovinu dvadesetih godina. Osim toga, bio je istaknuti član Lijeve opozicije pod vodstvom Trockog i, zbog toga, mnoge njegove ideje i kritike nisu uvažavane od strane vladajućih (Staljina, Zinovjeva, Kamenjeva, Buharina te njihovih sljedbenika). One pak uvažene kritike i prihvaćene ideje usko su vezane uz industrijalizaciju, ali toliko izokrenute na perverzan način da se ista provodila uz ogromne materijalne i ljudske štete. Druge njegove ideje nisu ni razmatrane jer su bile u direktnom sukobu s vladajućom strukturom.

Treba upozoriti i na izuzetnu ulogu Trockog u analizi sovjetske privrede, njegova točna predviđanja i njihov značaj. Ipak je Trocki bio ključna figura opozicije i sasvim sigurno najkompetentniji sovjetski vođa. Odnosom Trockog i Preobraženskog, koji nije baš bio jednostavan, i njihovim zajedničkim gledištima mi se nećemo baviti. Prema tome, u ovom je radu prednost dana Preobraženskom koji je bio marksistički ekonomist pa je iz tog rakursa i pisao, a Trocki je bio uzorna historijska figura koja je mogla jednako kvalitetno pisati o svim onim pitanjima kojima bi se bavio kao „vojnikˮ partije.

***

Ovaj će rad biti baziran na najznačajnijem djelu Preobraženskog, na Novoj ekonomici (Novaja ekonomika). Razlog je taj da se prikaže njegova teorija o metodi pogodnoj za analizu sovjetske privrede koja je ipak ovdje najbolje opisana i da se ujedno obriše prašina s te već zaboravljene knjige.

Djelo je kontroverzno, ali i zbog toga važno iz najmanje dva razloga. Prvi je razlog da je ono napisano 1926. kad je borba različitih frakcija u partiji uzela maha i kad vulgariziranje marksističke ekonomske misli polagano poprima one karakteristične crte koje će kasnije doći do izražaja u punom smislu.[i] Tih je godina još dopušteno izdavanje djela koja su imala kritičku notu prema službenoj liniji partije (pod vodstvom Trojke – Staljina, Zinovjeva i Kamenjeva). Tako se u napomeni djela, Naklada Komunističke akademije ograđuje od tamo iznesenih tvrdnji. Rečeno je da „taj rad izlaže poglede koje redakcija ne dijeli, a što se tiče teorijske argumentacije, radi se o pozicijama onih poznatih skupina drugova koji skreću s linije naše partijeˮ (Preobraženski, 1983:11, kurziv u originalu).

Prema tome, kao što ćemo vidjeti kasnije, djelo je bilo neprihvatljivo sovjetskom vodstvu iako je u većini slučajeva itekako nazivalo stvari pravim imenom i davalo odgovarajuća rješenja. Upravo nas ovo dovodi i do drugog razloga njegove važnosti. U Jugoslaviji je knjiga izdana 1983., dakle trideset i osam godina od revolucije. Da i ne spominjemo to da više ništa od istog autora nije prevedeno i da se opis njegove ekonomske misli obično svodi na jedva pola stranice u poznatijim knjigama koje se bave temom političke ekonomije.[ii] Pola stranice za marksističkog ekonomista čije knjige vrve točnim dijagnozama i prognozama! Sve ovo dokazuje da je ovaj način promišljanja marksističke ekonomske misli (kojeg je utjelovio Preobraženski) smetao jugoslavenskoj birokraciji kao i sovjetskoj. Ne bi bilo precizno sada postavljati apstraktna pitanja u smislu: što bi se dogodilo da su odmah prihvaćene kritike Lijeve opozicije, koliko bi života bilo spašeno, materijalnih gubitaka izbjegnuto itd. Međutim, treba itekako razdvojiti istinsko naslijeđe marksizma (i lenjinizma) u predstavnicima Lijeve opozicije i nastranu vulgarizaciju istog od Trojke i njenih sljedbenika. Proučavanjem ekonomskih spisa Preobraženskog, naravno i Trockog ali on, ponavljamo, ovdje nije tema, možemo naučiti ne samo kako postaviti prava pitanja prijelaznog razdoblja u nerazvijenoj zemlji nego i kako na njih dati prave odgovore. Naravno, ti spisi nisu ni dogme niti panaceja, ali principijelne tvrdnje u njima od najveće su važnosti. Nije potrebno izmišljati neke nove teorije (i na taj se način nerijetko vraćati onim misliocima koje su još klasici marksizma ispravno kritizirali), nego je potrebno prvo proučiti one teorije koje su se s pozicija ortodoksnog marksizma upustile u analizu sovjetske privrede, a onda na temelju njih dati odgovarajuće doprinose. Ovo tim više jer su jugoslavenski ekonomisti prvo u potpunosti slijedili sovjetsku školu (koja je naravno teorijski odbacivala analize Lijeve opozicije; ali samo teorijski jer je zbilja ipak bila neumoljiva što je onda rezultiralo raznim perverzijama ekonomske politike) da bi potom prihvatili neke ideje građanskih ekonomista i skrenuli u eklekticizam.

Velika je vrijednost knjige Preobraženskog, što ovaj rad i želi istaknuti, da ona nudi alternativu službenoj sovjetskoj školi ekonomske misli, alternativu koja se neposredno veže na lenjinizam, a čiji je prvi element upravo metoda analize.

Uvod

Djelo započinje razmatranjem očitog, naime je li nužna primjena marksističke metode pri analizi sovjetske privrede. Iako je odgovor očit, u njemu se krije nešto vrlo bitno što se obično vrlo lako može previdjeti. Naime, da metoda proučavanja historije društva općenito (historijski materijalizam) nije ista kao i metoda proučavanja jednog odnosa načina proizvodnje na određenom stupnju razvoja društva, dakle kapitalizma (metoda političke ekonomije).

Drugim riječima, ako nemamo na umu specifične razlike tih dviju metoda koje su samo naizgled jednake, tada se javlja „metodologijski problem budući da je sam materijal koji treba istražiti bitno drugačijiˮ (Ibid.:19).

Kapitalizam, ispravnije rečeno čisti kapitalizam kao bitna pretpostavka metode političke ekonomije, koji je Marx istraživao više nije predmet proučavanja u svojoj tendenciji nastajanja i razvitka. Nakon Oktobarske revolucije 1917. nastao je „prvi pokušaj konkretnog robno-socijalističkog[iii] ekonomskog sistemaˮ. Prema tome, prijeko je potrebno istražiti zakonitosti raspadanja kapitalizma, odumiranja kapitalističkih odnosa proizvodnje, ali i analizirati zakonitosti nove ekonomije koja zamjenjuje kapitalizam pritom noseći sva obilježja „mješovite privrede prijelaznog oblikaˮ. Stoga možemo uočiti kako se predmet istraživanja zaista izmijenio. Bila bi katastrofalna pogreška pretpostaviti da je Marxova metoda političke ekonomije istovjetna s historijskim materijalizmom. U više je navrata Marx dao do znanja da je politička ekonomija neraskidivom vezom vezana za robnu proizvodnju. Ukidanjem kapitalizma kao razvijene robne proizvodnje nestaje potreba za političkom ekonomijom. Ipak, ove se kolosalne promjene ne odvijaju preko noći pa se stoga postavlja pitanje mogu li se za analizu prijelaznog perioda iskoristiti neki elementi koje je Marx primijenio u svom poznatom životnom djelu.

Mi, dakle, imamo situaciju u kojoj jedan, kapitalistički, način proizvodnje ima tendenciju raspadanja, tendenciju koju je Oktobar započeo, dok je drugi, socijalistički, način proizvodnje još daleko od stabilizacije. Štoviše, on tek ostvaruje svoje prvobitne, elementarne, embrionalne početke i to ne na cjelovitom prostoru, nego samo u privrednom sektoru gdje su sredstva za proizvodnju nacionalizirana. On je socijalistički isključivo prema tendenciji svog razvitka i to razvitka koji je sve samo ne miran, bez teškoća i pravolinijski. Ovo preklapanje, ako se možemo tako izraziti, dvaju sistema od kojih svaki ima vlastite zakonitosti, mi zajedno s Preobraženskim moramo istražiti. I baš zbog te kompleksnosti predmeta istraživanja Preobraženski razmatra koje elemente Marxove metode političke ekonomije treba izdvojiti i primijeniti na trenutno istraživanje. On i dalje, naravno, ostaje na tlu marksističke metode što se tiče historijskog i dijalektičkog materijalizma, ali modificira metodu vezanu uz političku ekonomiju, metodu vezanu uz proučavanje robnog sistema.

Modificiranje te metode započinje prvo s njenom kratkom, ali konciznom analizom.

Metoda marksističke političke ekonomije

Zbog razumijevanja metode koju je Marx koristio u Kapitalu Preobraženski nam navodi i razrađuje neka mjesta iz tog djela gdje se Marx osvrće na pitanje metode. Pokazuje kako je Marx pojašnjavao da se primjena metode dijalektičkog materijalizma mijenja prema konkretnom materijalu koji treba proučavati. Ovdje on misli na onu poznatu Marxovu formulaciju iz njegova predgovora prvog izdanja Kapitala gdje stoji kako se čisti oblici prirodnih i društvenih pojava ne mogu promatrati na isti način. Prirodne se pojave mogu izolirati izvođenjem eksperimenata što za društvene pojave ne vrijedi. „Fizičar promatra prirodne procese bilo tamo gdje se oni pokazuju u najistaknutijem obliku i gdje ih najmanje mogu zamutiti utjecaji koji ometaju analizu, bilo praveći eksperimente pod uvjetima koji osiguravaju čisto odvijanje procesa, ako za to ima mogućnosti…kod analize ekonomskih oblika ne možemo se poslužiti ni mikroskopom, ni kemijskim reagensima. Njih mora zamijeniti moć apstrahiranjaˮ (Marx, 1947: L). Prema tome, za promatranje društvenih pojava moć apstrahiranja je krucijalna. Ovdje Preobraženski dalje razvija svoju misao i konstatira kako je i sama metoda historijskog materijalizma (dakle, metode koja je šira od metode političke ekonomije i koja ovu obuhvaća) zapravo „apstraktna metoda istraživanjaˮ. To iz razloga jer u „nedjeljivom sklopu društvenog organizmaˮ, marksist mora započeti istraživanje (i na ovo je Marx posebno obraćao pažnju) s analizom baze (u odnosu na nadgradnju) odnosno s ekonomijom i pritom apstrahirajući od svega ostaloga. Dakle, već ovdje vidimo metodu apstrakcije; Marx bazu, od koje započinju sva kretanja i koja je sama dinamična, ali koja u stvarnom životu ni na koji način nije izolirana od nadgradnje, nego su one kompleksno povezane i u međusobnom djelovanju, razdvaja, apstrahiranjem, od utjecaja nadgradnje na nju. Sljedeća je posebnost Marxove metode, piše Preobraženski, napredniji stupanj apstrakcije. Nakon što je odvojena (izolirana) baza kao materijal istraživanja, njena osobitost koju ima kao kapitalistički sistem zahtijeva dodatno apstrahiranje. Drugim riječima, „da bismo shvatili osnovni dijalektički zakon razvoja kapitalističke privrede te njezinu ravnotežu općenito, prvo se moramo izdići iznad svih pojava konkretnog kapitalizma što ometaju razumijevanje tog društvenog poretka i njegova razvoja u najčišćoj formiˮ (Preobraženski, 1983:20). Za pravilno razumijevanje zakona kapitalizma, mora se izgraditi koncept čistog kapitalizma. Ipak, tvrdi autor, to nije dovoljno tese ovdje još ne javlja značajna razlika između metode historijskog materijalizma i metode političke ekonomije Marxa (razlika na koju smo ranije upozorili). Razlika između tih dviju metoda nastaje onda kad analiza čistog kapitalizma „otkriva osobitosti te ekonomske strukture koje zahtijevaju apstraktno-analitičku metodu primjerenu osobitostima proučavanog materijala.ˮ

Kapitalizam (kao razvijena robna proizvodnja) zbog svojih osobitosti u potpunosti razvija i fetišizam robe koji ima za posljedicu postvarenje odnosa među ljudima i koji u punom smislu pridonosi tome da se „bit stvari ne poklapa s njezinim pojavnim oblicima.ˮ Osobitosti ovog sistema manifestiraju se u zbiru slučajnosti i suprotnih tendencija te ih je, smatra Preobraženski, moguće shvatiti jedino kritičkom i „dubokomˮ apstraktnom analizom osnovnog zakona sistema i oblika u kojem se javlja. Ovaj zakon koji dovodi u red čitav sistem, iako se naizgled upravo čini da ne postoji nikakav zakon, nikakav kauzalitet među pojavama, jest zakon vrijednosti. Tek nakon što je otkriven zakon vrijednosti kao središnji zakon kapitalizma i nakon što su iz njega izvedene ostale kategorije, tek se tada može pojmiti značaj sistema zajedno s njegovim tendencijama. Iz svega navedenoga Preobraženski zaključuje da je kapitalizam, taj posebni predmet istraživanja, moguće pravilno proučavati jedino „metodom apstraktno-analitičke dijalektikeˮ i tako da se pođe od koncepta zakona vrijednosti. Drugačijim se metodama u tom „teškom i višeslojnom kompleksuˮ istraživaču nije moguće snaći.[iv] Napredniji stupanj apstrakcije, „drugi stupanj apstrakcijeˮ, koji je temelj ove metode nije nužan jedino u sistemu gdje zakon vrijednosti još ne djeluje ni u sistemu gdje više ne djeluje (Ibid.:21).

Za proučavanje sistema u kojem zakon vrijednosti više ne djeluje potrebna je nova znanost jer sjetimo se, politička je ekonomija znanost koja vrijedi za razdoblje razvijene robne proizvodnje, kapitalizma. Ukidanjem zakona vrijednosti nestat će i potreba za političkom ekonomijom. Dakle, koja je to nova znanost, ako imamo na umu sistem u kojem zakon vrijednosti više nije jedini regulator? Odgovor na postavljeno pitanje bitan je jer nas vodi, što ćemo kasnije vidjeti, do znanstvenih metoda nužnih za istraživanje prijelaznog razdoblja odnosno razdoblja u kojem zakon vrijednosti i djeluje i ne djeluje.

Politička ekonomija i socijalna tehnologija

Preobraženski prvo definira političku ekonomiju kako bi onda došao do vlastite definicije socijalne tehnologije. Prva je „znanost koja otkriva zakone razvoja, ravnoteže i djelomično zakone raspadanja robnog i robnokapitalističkog načina proizvodnje, kao neplanskog i neorganiziranog načina proizvodnje.ˮ Prema tome, ako se ovaj neorganizirani i neplanski način proizvodnje zamijeni organiziranim i planskim sistemom, samim time pretpostavljene su i ostale zamjene poput zamjene robe proizvodom, vrijednosti mjerenjem radnog vremena, tržišta knjigovodstvom planske privrede, viška vrijednosti viškom proizvoda te, „na području znanostiˮ, političke ekonomije socijalnom tehnologijom ili znanošću „organizirane proizvodnjeˮ (Ibid.:22).

Drugim riječima, politička ekonomija proučava zakonitosti koje se manifestiraju u odnosima proizvodnje neorganiziranog oblika privrede i koji su ovome imanentni. Te zakonitosti, kao što smo prije napomenuli, imaju svoj korijen u zakonu vrijednosti. One se manifestiraju na način da se rezultat djelovanja središnjeg zakona (zakona vrijednosti) „uopće ne poklapa s težnjama, planovima, željama i očekivanjima činilaca proizvodnjeˮ i to zato što oni kalkuliraju u granicama vrlo uskog ekonomskog područja. Zajedno sa strukturnom osobinom sistema, a to je stihijska proizvodnja[v], ove ograničene kalkulacije presudno utječu na nemogućnost sagledavanja „posljedica u konačnom i objektivnom značenju svojih nekoordiniranih akcija, nastojanja i planova.ˮ Ovo je naslutio i dobro definirao i Adam Smith sa svojim učenjem o „nevidljivoj ruciˮ.

Međutim, postavlja se veoma važno pitanje: što se u vezi zakonitosti i stupnja organiziranosti mijenja nakon prijelaza društva na socijalističku proizvodnju? Gore smo vidjeli da bez obzira na to što ljudi činili, zakon vrijednosti je taj koji utječe na konačni ishod. Ljudi, iako im se čini da kontroliraju vlastiti ekonomski život, ipak nemaju kontrolu nad većim i širim događajima. Ovo se najčešće spoznaje za vrijeme kapitalističkih potresa i kriza. Preobraženski stoga pita „je li i ovdje djelatnost ljudi potčinjena nužnosti, postoji li i ovdje zakonitost na području društvenih odnosa?ˮ Odgovor je naravno potvrdan. Ako bi odgovor bio negativan to bi značilo napuštanje dijalektičkog materijalizma i označavalo bi povratak „filozofiji slobodne voljeˮ. Dakle, kao u prirodi, i u društvu postoji uvjetovanost, naizgled, nepovezanih pojava. Zakon se kao takav u socijalističkoj proizvodnji javlja „drugačijeˮ nego u kapitalističkoj, ali on ne nestaje, ne ukida se. Jedna od glavnih tvrdnji Marxa i Engelsa bila je da će u socijalizmu, a poslije u komunizmu, ljudi vladati „zakonima vlastite društvene djelatnostiˮ, a vladati se ne može nečim čega nema. U tom smislu je sloboda svijest o nužnosti. Spoznaja, kontrola i podvrgavanje zakona društvenog razvoja izuzetne su prednosti ukidanja kapitalizma.

Ovime dolazimo do ključne točke rasprave. Preobraženski konstatira da „ukoliko se zakonitost javlja drugačije, utoliko se mijenja i metoda spoznaje te zakonitostiˮ (Ibid.:23). Metoda političke ekonomije u socijalističkoj privredi više nije korisna jer političku ekonomiju zamjenjuje socijalna tehnologija.

Prije nego što damo punu definiciju socijalne tehnologije kako ju je zamislio Preobraženski, navest ćemo jedan primjer djelovanja različitih oblika zakonitosti koji proizlaze iz strukturne razlike između kapitalizma i socijalizma. Smatramo da će nakon toga biti puno jasniji zaključak da se pri ukidanju jednog sistema zakonitost ne ukida, nego se javlja u drugom obliku.

Pretpostavimo da u određenoj kapitalističkoj zemlji postoji nedovoljna proizvodnja kožne obuće u odnosu na postojeću efektivnu potražnju za tom robom na tržištu. Efektivna potražnja označava onu potražnju iza koje stoji kupovna moć. Disproporcija se javlja post factum, odnosno nakon što se javila povećana potražnja. Preobraženski konstatira kako se drugačije i nije moglo dogoditi u uvjetima opće neorganiziranosti proizvodnje i nepostojanja procjene „razmjera proizvodnje i efektivne potražnjeˮ. Ipak, u toj su zemlji utvrđene palijativne mjere za procjenu buduće potražnje koje mogu samo ublažiti, ali ne i ukinuti neizbježne fluktuacije.

Prva posljedica povećane potražnje jest povećanje cijena kožne obuće što onda utječe i na preraspodjelu nacionalnog dohotka. Ovo ima za posljedicu povećanje proizvodnje postojećih poduzeća kožne industrije, priljev svježeg kapitala i vjerojatno nove investicije. Ali, kao što ni činjenica nedovoljne proizvodnje nije bila poznata prije nego li je na nju „upozorilo tržišteˮ (detektiranjem povećane potražnje), tako i dodatna proizvodnja, u najvećem broju slučajeva, premašuje granice dodatne potražnje. Na taj način „etapu nedovoljne proizvodnje zamjenjuje etapa prekomjerne proizvodnjeˮ[vi]. Slijedom toga, cijene kožne obuće opadaju i nastaje nova preraspodjela nacionalnog dohotka i kapitala na različite grane industrije jer se u ovoj profitna stopa smanjuje pa kapital „bježiˮ u grane gdje je ona veća. Sve se odvija spontano, pod utjecajem ponude i potražnje čija je jednakost samo slučaj, a u pravilu se javlja disproporcija u jednom ili u drugom smjeru. Ova je spontanost, koja se naizgled čini takvom, zapravo djelovanje zakona vrijednosti. Tako „zakoni ljudske društvene djelatnosti u sferi proizvodnje stoje nasuprot agentima proizvodnje kao njima stranim, slijepim, nekontroliranim zakonima prirodeˮ (Ibid.:25). Usput rečeno, kao što kapitalizam ima vlastiti regulator za uspostavu ravnoteže (regulator karakterističan samo za ovaj sistem), tako je potrebna i posebna metoda za istraživanje i razumijevanje tog regulatora (time i samog mehanizma sistema).

Pogledajmo sada kako se zakonitost javlja u socijalističkoj privredi. I ovdje ćemo pretpostaviti da se potražnja obuće povećava. No, statističari socijalističke proizvodnje već su je unaprijed u osnovi uračunali „pomoću metoda izračunavanja masovne potražnje što ih je postavio taj oblik proizvodnjeˮ.[vii] Ovaj se izračun mogućeg povećanja potražnje, uvjetovanog povećanjem stanovništva i ostalim unaprijed predvidim razlozima, uzima u obzir pri utvrđivanju programa industrije koja se bavi proizvodnjom kožne obuće. Naravno, ovdje su uračunate i sve posljedice za druge vezane grane industrije koje iz toga slijede. I tu Preobraženski upozorava kako je već sama činjenica rastuće potražnje za obućom „objektivna činjenicaˮ, osim ako se društvo kolektivno ne odluči za noviji model cipela ili ako industrija svjesno ne potiče novu potražnju. Nadležni centri za regulaciju ekonomskog života ovoj se činjenici mogu prilagoditi, ali „je ne mogu ukloniti ili je ukinuti.ˮ Kako se provodi prilagodba izvan je naše teme jer to podrazumijeva čitav niz mjera od planske preraspodjele radne snage u susjednim granama industrije pa do oslobađanja novčanih i drugih rezervi za slučajeve oskudice, stoga se ovdje ovime nećemo baviti. Dakle, zakonitost i dalje ostaje prinudna činjenica, no ona se manifestira na posve drugačiji način nego u kapitalizmu. Dok se tamo ona manifestira putem tržišta i „upozorava na svoju pojavu post factumˮ, ovdje se ona spoznaje unaprijed, ante factum, „u svijesti regulirajućih organa društva.ˮ Baš je ta anticipacija zakonitosti karakteristično obilježje socijalističke privrede, a društvena moć nad proizvodnim snagama uspostavlja se kao rezultat „predviđanja mjerâ koje treba poduzeti, njihovih posljedica i pretpostavkiˮ. Prema tome, anticipacija jedne objektivne činjenice i samim time najveća mogućnost kontrole predstavlja njeno podvrgavanje društvu. Inače strana sila koja ljude zateče nespremne i koja se čini kao da je „pala s nebaˮ (pa se time javlja kao egzogena) i zbog toga nad njima vlada, odnosno oni su je nemoćni spriječiti, ovdje biva pripitomljena svjesnim, planskim naporom tih istih ljudi.

Nakon dva spomenuta primjera, Preobraženski daje vlastitu definiciju, po njemu, nove znanosti koja će zamijeniti političku ekonomiju. Već smo prije napomenuli da se ukidanjem robnog sistema čiji je regulator zakon vrijednosti, ukida i politička ekonomija. Ta nova znanost, socijalna tehnologija, jest „znanost o organiziranoj proizvodnji, organiziranom radu, znanost o sistemu odnosa proizvodnje gdje se ekonomska zakonitost ispoljava u novim oblicima, gdje nema postvarenja ljudskih odnosa, gdje s ukidanjem robe nestaje i robni fetišizam, gdje će predviđanje rezultata ekonomskih mjera i proučavanje onog što će biti veoma brzo zauzeti važnije mjesto nego što je procjenjivanje objektivnih posljedica, analiza onog što je bilo i zašto je tako biloˮ(Ibid.:26). Vrlo je važno istaknuti da Preobraženski ovom definicijom nije dao konačnu definiciju niti je definirao znanost koja već djeluje u razdoblju kad se on bavi teorijskim problemima sovjetske privrede. U prijelaznoj privredi, a takva je bila sovjetska privreda, nema govora ni o ukidanju robâ ni o ukidanju zakona vrijednosti. Prijelazna privreda podrazumijeva istovremeno postojanje elemenata prošlog, robnog, sistema i elemenata budućeg, socijalističkog, sistema. Upravo je glavna preokupacija autora ova koegzistencija i istraživanje zakonâ koji se javljaju u antagonističkom obliku. Dakle, već imamo jednu znanost – političku ekonomiju, koja predstavlja početnu točku. Ako kapitalizam i socijalizam i njima pripadajuće znanosti shvatimo kao dvije međusobno udaljene točke, završna je točka onda socijalna tehnologija. Ali to nipošto ne znači da je socijalna tehnologija jedina znanost koja služi za proučavanje sovjetske privrede. Ne, dok god postoji prijelazno razdoblje dotle će postojati i određena prijelazna znanost koju čine elementi i političke ekonomije i socijalne tehnologije. Preobraženski je tako morao odrediti završetak te linije, koja ima svojstvo sovjetske privrede, kako bi omeđio predmet istraživanja i odredio pripadajuće mu analitičke metode. Socijalna tehnologija ostvaruje prevlast nad političkom ekonomijom onim tempom i intenzitetom kojim i socijalistički sistem napreduje u odnosu na robni. Jedino u tom smislu možemo govoriti o socijalnoj tehnologiji kao budućoj znanosti.

D.B.

__________________

[i] Vidjeti Odgovor drugu Motilevu u vezi s kritikom zakona prvobitne socijalističke akumulacije. Tamo je, između ostalog, Preobraženski ustvrdio kako u Motilevljevu djelu Kurs političke ekonomije, ima podosta vulgarnih elemenata marksizma, a ipak je to djelo odobreno za korištenje na visokim školama (Preobraženski, 1983:200).

[ii]Vidjeti na primjer Dragičević A., Leksikon političke ekonomije –Drugi svezak, Informator, Zagreb, 1965: str. 148.; od istog autora Kritika političke ekonomije, Globus, Zagreb, 1984: str. 344-348

[iii]„Socijalistički princip i princip robne proizvodnje u našojse zemlji uzajamno bore, ali oni i kooperiraju na osnovi te borbe. Iz tog sam razloga već davno predložio da se naš sistem nazove robno-socijalističkim prijelaznim sistemom. Protiv takva opisa nisam čuo nijedan uvjerljiv argument, bez ozbira na to što je ,dvostruki’ izraz nezgrapan. Ali nezgrapnost tog izraza održava ,nezgrapnost’ naše privrede u cjeliniˮ (Preobraženski, 1983:209).

[iv]Ovaj koncept proučavanja (stupanj apstrakcije, zakon vrijednosti kao početna točka u izlaganju ekonomskih kategorija itd.) može izgledati kao apriorna konstrukcija, ali Marx je to imao na umu pa je napisao da se „način izlaganja formalno mora razlikovati od načina istraživanja. Istraživanje mora u tančine zagospodariti materijom, analizirati različne oblike razvitka i iznači njihov unutrašnji spoj. Tek kad je ovaj posao gotov, moći će se stvarno kretanje izložiti kako treba. Pođe li to za rukom, i bude li se život materije ogledao u ideji, onda ne mari ako će izgledati kao da imamo posla s kakvom konstrukcijom a prioriˮ (Marx, 1947:LXIII; kurziv D.B.).

[v]Ovdje se, kao i u cijelom radu, ima na umu isključivo čisti kapitalizam, to jest kapitalizam oslobođen bilo kakvih ograničenja, koji pretpostavlja slobodnu konkurenciju bez monopola. Preobraženskom je potpuno jasno da se u monopolističkom kapitalizmu „povećanje organiziranosti proizvodnje… predviđanje proizvodnje, pa donekle i efektivne potražnje, svakako se provodi bolje nego u uvjetima posve slobodne konkurencijeˮ (Preobraženski, 1983:25). Podsjetimo se kako smo prije govorili o onom drugom stupnju apstrakcije pri proučavanju kapitalizma.

[vi]Dobro je na ovom mjestu podsjetiti da je pojam prekomjerne proizvodnje ili hiperprodukcije jedan vrlo varljiv pojam, tj. ni ovdje se forma i sadržaj ne poklapaju. Evo što kaže Marx vezano uz tu temu: „Kakve upoće veze ima prekomjerna proizvodnja s apsolutnim potrebama? Ona ima veze samo s platežnosposobnim potrebama (misli se na efektivnu potražnju, D.B.). Nije riječ o apsolutnoj prekomjernoj proizvodnji – prekomjernoj proizvodnji samoj po sebi u odnosu prema apsolutnoj potrebi ili želji za posjedovanjem robe… Ali što je još čudnovatije kod prekomjerne proizvodnje – da pravi proizvođači one iste robe koja pretrpava tržište – radnici – oskudijevaju u njoj. Tu se ne može reći da bi trebalo da proizvedu stvari da ih stekli, jer su ih oni proizveli pa ih ipak nemaju. Ne može se reći ni to da određena roba pretrpava tržište zato što nema potrebe za tom robomˮ (Marx, 1972, II:405).

„U robnoj proizvodnji je pretvaranje proizvoda u novac, prodaja, conditio sine qua non. Neposredna proizvodnja za vlastitu potrebu otpadaˮ (Ibid.:406).

[vii]Razvojem statistike i srodnih znanosti te kompjuterizacijom, možemo s još većom sigurnošću ustvrditi legitimnost ove teze.

 

VN:F [1.9.22_1171]
Rating: 4.7/5 (12 votes cast)
Jevgenij Preobraženski – O metodi teorijske analize sovjetske privrede (prvi dio), 4.7 out of 5 based on 12 ratings

Leave a Reply

Advertise Here

Prijavite se na mailing listu Radničke borbe

Adresa e-pošte

Pogledajte grupu