Neproizvodni rad
Zašto smo posvetili jedan dio teksta onome što Marx naziva neproizvodni rad? Uostalom je logično da je neproizvodni rad naprosto sve ono što nije proizvodni rad, odnosno da je to onaj rad koji ne stvara višak vrijednosti pa ni kapital. Stvar je u tome što smo se, prolazeći kroz Marxove tekstove, a potom i tekstove njegovih kritičara, imali prilike uvjeriti da su njegove tvrdnje toliko izmasakrirane i toliko „nadograđivane” da poneki citat ili Marxovu misao čovjek koji je upoznat s originalom uopće ne može prepoznati. Prema tome, ovdje pušemo i na hladno te za svaki slučaj izvodimo definiciju neproizvodnog rada i navodimo njegove primjere. Zatim ćemo pokazati da je analiza tih kategorija zapravo analiza jedne te iste pojave, ali gledane iz različitih perspektiva.
Već smo napomenuli ključnu osobinu neproizvodnog rada; on ne stvara višak vrijednosti. To onda povlači za sobom da se predujmljeni novac ne oplođuje, ne pretvara se u kapital. Štoviše taj se novac na klasificira kao predujmljeni, nego kao potrošeni. Dakle, novac izdan na neproizvodan rad – to je potrošeni novac, neproizvodno potrošeni novac. Osoba koja je vlasnik novca i kupuje neproizvodan rad možda će, odnosno sigurno, dobiti usluge koje je htjela, ali će u novčanom smislu osiromašiti[i]. Njezina se, sve manja, suma novca javlja u obliku običnog prometnog sredstva (a koje se pretvara u upotrebnu vrijednost) u cilju dobivanja nečijeg rada. Drugim riječima, novac se troši u obliku dohotka. Ovdje nema velike razlike je li rad opredmećen u robi pa se kupuje na primjer kao cigara ili je to živi rad čiji se proizvod, cigara, zatim konzumira.[ii]
Sad smo vidjeli kako to biva iz perspektive kapitala i njegove personifikacije, kapitalista. Pogledajmo sada kako to izgleda iz perspektive radnika. Za neproizvodnog je radnika karakteristično što on ne proizvodi robu, nego samo upotrebnu vrijednost. Kad smo unajmili radnika da nam napravi cigaru koju ćemo konzumirati, tada nam je on proizveo upotrebnu vrijednost, a ne robu. Osim upotrebne vrijednosti, robu još konstituira i vrijednost koja se javlja u obliku prometne vrijednosti, a koja se pak ostvaruje tek na tržištu, tj. u odnosu prema nekoj drugoj robi (Marx, 1979a:300, 305). Cigara sama za sebe i namijenjena za konzumaciju, a ne prodaju –nije roba. Prema tome, neproizvodni radnik dobiva robu od kupca (robu koja se može razmijeniti za sve ostale robe; dakle novac), ali ovome isporučuje upotrebnu vrijednost.
Što se tiče proizvodnog radnika, njegova je pozicija upravo suprotna kapitalu. Sve proizlazi iz toga da je cirkulacija novca njegova vlasnika, radnika, takva da on taj novac troši na drugu robu ali radi potrošnje. Taj dio ulazi u cjelokupnu cirkulaciju koja se sastoji od razmjene robe, u obliku radne snage, za novac i potom se taj novac razmjenjuje za robu koja održava radnika na životu. S kapitalom je drugačije, on s novcem kupuje robu, radnu snagu, koja proizvodi novu robu s viškom vrijednosti ugrađenim u njoj i ostvaruje više novca njenom prodajom. Drugim riječima, tendencija je radnika da se nikad ne može obogatiti jer svoj novac neproizvodno troši[iii]. On svoj novac smanjuje iz dana u dan jer kupuje drugu robu koja pak nema tu sposobnost proizvodnje viška vrijednosti. S druge strane, kapitalist svoj novac oplođuje i prema njemu je ta djelatnost radnika posredno proizvodna jer ga, održavajući ga na životu, čini sposobnim i spremnim za daljnju proizvodnju viška vrijednosti. Stoga Marx zaključuje da je biti proizvodni radnik – nevolja. On proizvodi tuđe bogatstvo i „samo kao takvo oruđe za proizvodnju tuđeg bogatstva, njegova egzistencija ima smisla” (Marx, 1969:158).
***
Pogledamo li u cjelini proizvodni i neproizvodni rad, onda se jedan te isti rad javlja i kao proizvodni i kao neproizvodni. Evo nekoliko primjera: kuhari i konobari u nekom hotelu proizvodni su radnici ako oni proizvode (neposredno ili posredno) višak vrijednosti ili pretvaraju novac vlasnika hotela u kapital. Ali isti su ovi radnici neproizvodni onda kada su u odnosu prema potrošaču jer ovaj na njih troši svoj dohodak; oni su prema njemu u svojstvu „posluge” (Ibidem:103). Dakle, kuharica vlasniku hotela proizvodi robu i time (u vidu dokazivanja poante, Marx ovdje apstrahira od profita, pa ćemo i mi) vlasniku nadoknađuje fond iz kojega je on nastavlja plaćati. Usput, to je još jedan u nizu dokaza da radnik sam sebi stvara svoju plaću i da zapravo kreditira svog kapitalista. Ali ako potrošač kupi rad te iste kuharice da mu pripremi isto jelo kao i u prvom primjeru, onda je ona neproizvodan radnik i ne proizvodi robu zato što ga on troši (upotrebljava) ne kao rad uopće, nego kao sasvim konkretni rad. Za one koji možda i dalje ne vide glavnu razliku između razmjene kuharičinog rada za novac vlasnika hotela i potrošača, ona je u tome što potrošaču njen rad ne nadoknađuje njegov novac niti ga povećava. Zato Marx kaže da mu „ručak koji u hotelu pojede kao takav ne daje mogućnost da isti ručak po drugi put kupi i jede” (Ibidem:108). U isto vrijeme vlasnik hotela nadoknađuje i postojani i promjenjivi kapital te prisvaja višak vrijednosti. Sve ovo, da zaključimo ovaj dio teksta, dakle proizlazi iz toga unajmljuje li se rad kao element koji stvara vrijednost ili samo kao upotrebna vrijednost, kao konkretni rad.
Proizvodni i neproizvodni rad u trgovini
Analizu karaktera rada u trgovini otežava sama priroda trgovinskog kapitala kao jednog od oblika kapitala. Stoga, iako se čini da je mnogo truda bilo potrebno da se razotkrije proizvodnost rada u odnosu na kapital, ipak još više truda zahtijeva da se razotkrije karakter rada u trgovini. Mi se nećemo detaljno baviti analizom trgovinskog kapitala kako bi olakšali daljnje razumijevanje teksta, nego ćemo se zadržati na glavnim osobinama i u odnosu na njih prikazati je li rad u trgovini proizvodan ili nije. One koje zanima detaljna analiza Marxa spomenutog oblika kapitala, neka slobodnu uzmu Kapital II i III. Poteškoća na koju nailazimo, samo da spomenemo onu najuočljiviju poteškoću, kada pristupamo analizi trgovinskog kapitala jest da se on historijski pojavljuje mnogo ranije nego industrijski kapital. Štoviše, prvi je uvjet drugog. Ali isto tako prvi možemo u potpunosti shvatiti tek kad shvatimo drugi. Ovo je usko povezano s proizvodnjom viška vrijednosti i njegova preobražena oblika – profita. Dakle, trgovinski kapital ne proizvodi višak vrijednosti, ali ipak, kao kapital, ostvaruje profit i sada treba vidjeti na koji se način to događa. Ovu naizgled zagonetku i slične Marx rješava upravo u Kapitalu III.
Započet ćemo s tvrdnjom izuzetnog marksističkog ekonomista Rubina koji je odlično poznavao Marxov Kapital, kojeg uostalom ovdje navodimo u više navrata. Uoči analize proizvodnog rada u trgovini on pojašnjava kako je Marx na kraju Teorijâ o višku vrijednosti I objasnio da se njegova analiza proizvodnog rada odnosila jedino na proizvodni kapital (Rubin, 1978:270). Navest ćemo taj dio iz Marxova djela u potpunosti: „Mi ovdje imamo posla samo još s proizvodnim kapitalom, to jest s kapitalom koji djeluje u neposrednom procesu proizvodnje. Kasnije ćemo prijeći na kapital u prometnom procesu. I tek kasnije, pri razmatranju posebnog oblika koji kapital dobiva kao trgovinski kapital, moći će se odgovoriti na pitanje koliko su radnici koje on upošljava proizvodni ili neproizvodni” (Marx, 1969:315, kurzivi u originalu). Ovaj je citat bio nužan da bismo upozorili na naše djelomično neslaganje s Rubinom ili, možda bolje rečeno, da bismo razjasnili našu poziciju u odnosu na Rubina i tako čitatelju približili Marxovo mišljenje. Tu nije riječ o ispravnosti, nego o tome što mislimo da Rubin nije dovoljno jasno naglasio neke stvari.
Rubinova tvrdnja, koja je ispravna, ali može biti malo zbunjujuća, jest da je Marx uzimao za proizvodni rad jedino onaj rad koji je unajmio proizvodni kapital. Rad koji je unajmio trgovinski kapital, odnosno kapital u fazi prometa, nije proizvodan iz razloga što samo proizvodni kapital stvara višak vrijednosti. On ovdje, na temelju Marxova citata, uzima proizvodni rad u odnosu na proizvodni kapital. Međutim, Marx navodi da će se proizvodnost rada moći odrediti tek pri razmatranju trgovinskog kapitala, dakle u III. tomu Kapitala. Marx uistinu zauzima poziciju kakvu navodi Rubin, ali ipak daje dodatna pojašnjenja koja ovaj ne daje i baš ćemo njih ovdje navesti.
Krenimo prvo od pojmova proizvodni i trgovinski kapital. Vrlo je važno razumjeti sljedeće: kapital prolazi kroz sljedeće faze: prva je „neposredni proces proizvodnje” u kojem se stvara višak vrijednosti. Rezultat ovog procesa je proizvod. Tek ga njegovo „dopremanje” na tržište pretvara u robu. Treća se faza sastoji od dvije polufaze: roba ulazi u „jednostavni promet”, a izlazi u obliku novca. I ovo je „prvi moment običnog prometa”. Druga je polufaza pretvaranje novca u uvjete proizvodnje, što je promet novca (za razliku od prve polufaze gdje se odvijao promet robe). Sljedeća i završna faza kroz koju prolazi kapital jest „obnavljanje procesa proizvodnje” što se ovdje pojavljuje kao „reprodukcija prvobitnog kapitala i proces proizvodnje viška kapitala” (Marx, 1979b:5). U ovom jedinstvu procesa proizvodnje i prometa kapital poprima razne oblike koje ćemo sad navesti i koje Marx shvaća upravo tako, kao oblike koje on „navlači” na sebe i odbacuje, a ne kao neke nove kapitale. U okviru prometnog procesa, kapital poprima oblike novčanog i robnog kapitala. A u okviru procesa proizvodnje on poprima oblik proizvodnog kapitala. Ovi oblici, još jedanput napominjemo, nisu samostalne vrste kapitala čije „funkcije sačinjavaju sadržaj isto tako samostalnih i međusobno odvojenih poslovnih grana”. Oni su posebni oblici kapitala koji „ih uzima sva tri jedan za drugim.” Riječ je o industrijskom kapitalu, a Marx time označava onaj kapital koji obuhvaća svaku poslovnu granu u koju je ušao kapitalistički način proizvodnje (Marx, 1947:26). Nema ničeg čudnog u tome što i polaznu i završnu točku cjelokupnog prometa sačinjava novčani oblik industrijskog kapitala. Novac je ovdje samo predujmljen (novčani oblik kapitala) jer će se pretvoriti u veću vrijednost, u još više novaca – na tome je naglasak (Ibidem:30). Dakle, nema ničeg čudnog jer je novac i prvi oblik u kojem se kapital javlja.
Prema tome, svi su radovi unajmljeni od kapitala u fazi prometa neproizvodni bez obzira na materijalnost proizvoda[iv]. S druge strane, svi su radovi unajmljeni od kapitala u fazi proizvodnje proizvodni bez obzira na materijalnost proizvoda. Poteškoća koju smo naveli gore, da trgovinski kapital ne proizvodi višak vrijednosti, ali ostvaruje profit, ovdje se manifestira na način da te pojave nisu međusobno isključive. Drugim riječima, ne možemo jednostavno reći da je rad u fazi prometa neproizvodan iako on to zapravo jest. Vidjet ćemo u nastavku o čemu je riječ.
U skladu s gore napisanim, moramo imati na umu da je „kapital robne trgovine” ili trgovinski kapital samo robni kapital, dakle roba koja sadrži onaj višak vrijednosti, koji se treba pretvoriti u novac (to je realizacija viška vrijednosti). Ovaj je proces očito međusobno povezan, ali ono što ga čini naizgled nepovezanim jest razdvajanje i podjela funkcija. Funkciju u fazi prometa, umjesto proizvođača, preuzima trgovac i time potonjeg oslobađa dodatnog napora (i sredstava koja su za to potrebna) za prodaju robe krajnjem potrošaču. Ovako proces reprodukcije proizvođača ne mora prestati dok mu se ne vrati novac jer se on već oslobodio svoje robe te može započeti čitav proces iznova (Marx, 1948:234, 238). Ova podjela funkcija među kapitalima omogućuje veću i bržu ekspanziju društvenog kapitala, proizvodnju ukupnog viška vrijednosti. Proizvodni kapital ne ovisi mnogo o potrošačima jer to postaje briga trgovinskog kapitala. Naravno, time nipošto nije riješena opasnost krize. Štoviše, ona je povećana, ali je ovo tema za neki drugi rad.
Ono što Rubin podrazumijeva, a Marx detaljno navodi jest razlika između čistih trgovačkih prometnih troškova i specifičnih troškova „koji proistječu iz naknadnih procesa proizvodnje dodavanih u okviru prometnog procesa” (Ibidem:251). Misli se na špediciju, transport, skladištenje itd. Prema Rubinu se razlika između ovih vrsta troškova svodi na formalni i realni moment realizacije. Dakle, roba može stajati u skladištima, a da se njena kupoprodaja odvija u nekoj kancelariji (Rubin, 1978:273). Formalni je moment realizacije onaj idealni, kojim se ostvaruje pravo na prijenos, ali ne još i sam prijenos, kojim se robna vrijednost realizira, pretvara u novac[v]. S druge strane realni je moment onaj stvarni prijenos i ovaj je stvarni moment nastavak proizvodnog procesa u okvirima prometa. Zbog toga su radnici zaposleni ovdje – proizvodni radnici. Za Marxa nema dileme u vezi transporta kao realnog momenta realizacije. Rad radnika ovdje nije ostavio nikakvog traga na upotrebnoj vrijednosti, jer je na primjer cigara i dalje namijenjena za pušenje iako se prevozi brodovima, avionima ili vlakovima, ali je taj rad „ipak realiziran u razmjenskoj vrijednosti” što onda utječe na poskupljenje robe. U transportnoj industriji vrijedi i da se „rad utjelovljuje u robi iako nije ostavio vidljivog traga na upotrebnoj vrijednost robe” (Marx, 1969:315, kurziv D.B.). Prema svemu navedenom, vlasnik prijevoznog poduzeća recimo, nije trgovac pa time ni njegovi radnici nisu neproizvodni radnici.
Što se knjigovodstva tiče, tu Rubin izvodi neke zaključke koje je Marx donekle dao naslutiti. Glavna je tvrdnja da je rad knjigovođe „neproizvodan samo ako služi formalnoj metamorfozi vrijednosti – prelaženju prava vlasništva na proizvod, kupoprodajnom činu u njegovu idealnom obliku” i to zato što ga je unajmio kapital koji je u fazi prometa (Rubin, 1978:274). Ali kako je knjigovodstvo nužno i u realnim funkcijama proizvodnje, makar se one protezale i na promet, rad knjigovođe ulazi u proces proizvodnje. Na taj je način, prema Rubinu, rad knjigovođe u proizvodnom procesu proizvodan. Nama se ovaj način rezoniranja ipak čini pomalo zbunjujućim. Funkcija se knjigovođe proteže na područja i formalne i realne metamorfoze stoga je otežavajuće odrediti proizvodnost rada u svakom trenutku. Nije to slučaj kao s najamnim radnikom koji je u odnosu prema kapitalu i odnosu prema dohotku proizvodan, odnosno neproizvodan radnik. U prilog tome idu i sljedeća Marxova razmišljanja, a posebno ova tvrdnja iz Kapitala II: „ …ali proizvodnja i knjigovodstvo o proizvodnji ostaju različite stvari, baš kao i tovar na brodu i tovarni list. U knjigovođi je od proizvodnje izuzet jedan dio općinske radne snage, a troškovi njegove funkcije ne nadoknađuju se njegovim vlastitim radom, već odbitkom od općinskog proizvoda. Kako je s knjigovođom indijske općine, tako je i mutatis mutandis i s kapitalistovim knjigovođom” (Marx, 1947:101). Bit ove tvrdnje jest da se troškovi funkcije knjigovođe ne nadoknađuju njegovim vlastitim radom, nego se odbijaju od ukupnog proizvoda. Drugim riječima, ova funkcija mora biti minimizirana upravo jer je trošak, ali ne trošak u smislu proizvodnog radnika. Ako bi taj kapitalist unajmio, shodno povećanju proizvodnje, više radnika (koji su mu trošak, barem ih on tako gleda) on bi ostvario višak vrijednosti. Međutim, ako bi također unajmio više knjigovođa, višak se vrijednosti ne bi povećavao u planiranom omjeru. Zato Marx tvrdi, a ovo se svakako odnosi i na fazu kapitala u prometu u odnosu na fazu proizvodnje, da „podjela rada i osamostaljenje neke funkcije neće ovu učiniti funkcijom koja stvara proizvode i vrijednost, ako ona to već prije nije bila po sebi, dakle prije no što se osamostalila” (Ibidem).
Da bismo zaključili ovaj dio rada moramo se još vratiti na činjenicu da trgovinski kapital ne proizvodi višak vrijednosti, ali ostvaruje njegov preobraženi oblik – profit. Ono što se u prometnom procesu odvija, to je samo promjena oblika vrijednosti, ali, naglašava Marx, iako trgovinski kapital ne stvara vrijednost (shodno tome ni višak vrijednosti), ipak je posredno zaslužan za stvaranje viška vrijednosti. Drugim riječima, trgovinski kapital, prisvojivši funkciju koju kapital ima u svojoj fazi prometa, pomaže da se ta faza prometa vremenski skrati. Na ovaj se način čitav proces reprodukcije industrijskog kapitala ubrzava i omogućuje stvaranje veće mase viška vrijednosti. Trgovinski kapital „olakšava realizaciju viška vrijednosti” (Marx, 1948:243). Što se tiče pojave da trgovinski kapital ostvaruje profit, ovdje ćemo samo konstatirati da taj profit, naravno, dolazi od ukupne mase viška vrijednosti proizvedenog od cjelokupnog proizvodnog kapitala, no pitanje na koji se način to odvija prelazi granice ovog rada, stoga upućujemo čitatelja na prvu knjigu trećeg toma Kapitala. Dovoljno je napomenuti da se odgovor nazire u činjenici da trgovački kapitalist kupuje robu od industrijskog kapitalista ispod njene vrijednosti ili ispod njene cijene proizvodnje (Ibidem:248).
Prema tome, mi smo vidjeli da je neproizvodnost trgovačkih radnika posljedica to što njih zapošljava kapital u fazi prometa i da oni stavljeni u odnos prema višku vrijednosti utječu na smanjenje istog. S druge strane, vidjeli smo da bi bez trgovinskog kapitala realizacija viška vrijednosti bila kudikamo ograničenija i usporenija. Ali, pritom se slažemo i s Rubinom, Marx nije za proizvodnost rada uzimao kriterij društvene potrebe, pa čak ni potrebe koje ima kapitalu uopće. On se, u krajnjoj liniji, orijentira u odnosu na industrijski kapital čiji je proizvodni kapital, ponavljamo, oblik u procesu proizvodnje. Međutim, s gledišta trgovinskog kapitala ove tvrdnje ne stoje. Zato Marx svoje poglavlje zaključuje da se „industrijskom kapitalu prometni troškovi ispoljavaju kao neproizvodni troškovi i jesu to. Trgovcu se ispoljavaju kao izvor profita, koji profit – pod pretpostavkom opće profitne stope – stoji u razmjeru prema njihovoj veličini. Zbog toga predujam koji se ima izvršiti u ovim prometnim troškovima predstavlja za trgovinski kapital proizvodno ulaganje. Prema tome je i trgovinski rad koji on kupuje za njega neposredno proizvodan” (Ibidem:264).
Treće osobe koje ne ulaze u kategoriju proizvodnog i neproizvodnog rada
Nakon svega napisanog o proizvodnom i neproizvodnom radu čitatelj će možda postaviti pitanje obrtnika i seljaka, odnosno kvalifikacije njihovog rada. S jedne strane, on će biti u pravu što je pitanje proizvodnog i neproizvodnog rada proširio i na ovu klasu stanovništva, ali s druge strane, on neće biti u pravu ako misli da se i njihovi radovi trebaju uvrstiti u spomenutu kategoriju. Naime, rad nezavisnog seljaka i obrtnika ili zanatlije ne ulazi u Marxovu analizu proizvodnog rada i pojasnit ćemo zašto je tome tako.
Već smo ustvrdili da iza ispravnog koncepta proizvodnog rada stoji Marxova radna teorija vrijednosti vezana, bolje rečeno nadopunjena, njegovom teorijom viška vrijednosti. Dakle, razmjena raznih oblika koje rad poprima u tijeku proizvodnje i prometa unutar postojećih i radu vanjskih (egzogenih) okolnosti u vidu sredstava za proizvodnju kao kapitala; to je pozadina svega. Međutim kada se Marx dotiče seljaka i obrtnika on uočava da oni ne istupaju kao prodavači rada, za razliku od odnosa radnik-kapitalist opisanog u prijašnjim dijelovima rada, nego kao prodavači robe. Iako je roba opredmećeni rad ona ipak nije radna potencija, radna snaga ili živa sposobnost radnika. Ili, baš zato što je roba opredmećeni rad, a ne živi rad, rad njenog vlasnika ne ulazi u daljnju Marxovu analizu. Ovo postojanje živog rada doduše nije dovoljan uvjet, ali je nužan uvjet. Dovoljan uvjet jest da se rad razmjenjuje za novac kao kapital (Marx, 1969:311). Ovaj smo proces razmjene već analizirali, pa ćemo ga preskočiti. Bit je da obrtnici i nezavisni seljaci, iako su „proizvođači roba” ne spadaju u naše dvije kategorije zato jer njihova proizvodnja nije „potčinjena kapitalističkom načinu proizvodnje”.
Svjesni smo da ovom konstatacijom riskiramo pogrešno tumačenje pa je potrebno nekoliko riječi o poziciji obrtnika i nezavisnog seljaka u kapitalizmu. To su prije svega proizvođači koji rade vlastitim sredstvima za proizvodnju koja, prema tome, od njih nisu otuđena i u odnosu na njih egzogena. Ranije smo rekli da samo otuđena sredstva za proizvodnju koja djeluju kao nešto vanjsko prema radu, koji istovremeno poprima oblik robe, imaju potenciju kapitala. S druge strane, obrtnik sa svojom radnjom ili seljak sa svojim imanjem i ostalim uvjetima za rad može činiti što želi. Naravno, ako nezavisnom seljaku krene nabolje te on zaposli više ljudi, ovim se ljudima njegova sredstva za proizvodnju javljaju kao kapital, on kao kapitalist, a oni kao najamni radnici čiji je rad u tom slučaju proizvodan. Analogno je s obrtnikom. Ali ako obojici krene nagore tada njima itekako prijeti opasnost proletarizacije, odnosno da i nezavisni seljak i obrtnik postanu proleteri koji će morati prodavati jedino vlastitu radnu snagu da bi preživjeli. Ova tendencijska neizvjesnost unutar kapitalističkog sistema glavna je osobina njihove klasne pozicije[vi].
Ipak u analizi sitne buržoazije naizgled se javlja kontradikcija. Promatrajući je uočavamo da je njen član podijeljen na dvije osobe, odnosno da on utjelovljuje dvije klase. Prvo, on je posjednik sredstava za proizvodnju i kao takav – kapitalist, a drugo, on je radnik – „on je svoj vlastiti najamni radnik”. Sukus svega je da on eksploatira samoga sebe. A maloprije smo pokazali da on ne može raditi s kapitalom jer su sredstva za proizvodnju – njegova. No ova kontradikcija ipak vrijedi, kako kaže Marx, u ovom smislu: proizvođač stvara vlastiti višak vrijednosti[vii], ali okolnost da on taj višak vrijednosti može prisvojiti u obliku cijelog proizvoda svog rada, a ne netko treći, ta je okolnost njegovo vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (Ibidem:312, kurzivi D.B.).
Nakon što smo pojasnili u kom je smislu proturječna pozicija sitne buržoazije ispravna, još trebamo odgovoriti na pitanje zašto se ona uopće javlja kao takva. To jest zašto se razdvajanje funkcije radnika i kapitalista javlja kao nešto očito, normalno tamo gdje ono realno ne postoji. Marx konstatira da je to jednostavno zato što je u kapitalizmu razdvajanje sredstava za proizvodnju i neposrednog proizvođača uvjet sine qua non sistema pa se ono utoliko i čini normalnim. Tako je ovo, inače normalno, razdvajanje „zadržano kao odnos i onda kada jedno lice sjedinjuje različite funkcije”, sjedinjenje koje se u kapitalizmu javlja kao nešto izvanredno, nešto slučajno (Ibidem).
Historijske kategorije
Ovaj rad možemo zaključiti razmatranjem proizvodnog i neproizvodnog rada kao historijskih ekonomskih kategorija. Pitanje je što je Marx mislio pod time da su ekonomske kategorije historijske, odnosno prolazne, što podrazumijeva da one u nastaju određenim razdobljima, ali isto tako i nestaju. Za razliku od robe, novca, kapitala, kamate itd., proizvodni i neproizvodni rad kategorije su koje na prvi pogled nemaju samostalnu egzistenciju. Pogledamo li malo bolje vidjet ćemo da proizvodni i neproizvodni rad ne mogu stajati sami za sebe, odnosno ne može se naprosto reći da je ovaj ili onaj rad proizvodan, nego da se oni odnose prema nečemu. Stvar je metode koju ekonomisti koriste hoće li oni uočiti da se proizvodni rad odnosi prema društvu ili prema kapitalu projiciranom na društvo. Međutim lakše se shvaća da je kapital samostalna sila, iako i on ovisi prije svega o nekoliko glavnih procesa, nego da je to proizvodni ili neproizvodni rad. U tom smislu ove ekonomske kategorije nemaju samostalnu egzistenciju. Ipak, ova pojavna razlika ne ukida njihov historijski karakter. Kao što je Marx u Bijedi filozofije, poglavlje Metafizika političke ekonomije, konstatirao, ekonomske su kategorije samo teorijski izrazi, apstrakcije društvenih odnosa proizvodnje koji su isto tako proizvodi ljudi kao što su to razne robe. Prema tome, te su ekonomske kategorije tako dugotrajne koliko i odnosi koje izražavaju (Marx, 1946:94).
Tako proizvodni i neproizvodni rad ne odražavaju jednako robovlasničko društvo i kapitalističko društvo. Oni ekonomisti koji stavljaju između ta dva društva u tom pogledu znak jednakosti ograničeni su u svojim pogledima kao što je to uostalom i svojstveno građanskim ekonomistima. Staviti znak jednakosti značilo bi kapitalizam, svejedno je čini li se to svjesno ili ne, svrstati u vječnost i na taj način proizvodni rad koji proizvodi kapital izjednačiti s proizvodnim radom koji proizvodi uopće.
Društvo, društveni odnosi koji se razvijaju u proizvodnji materijalnog života, to su procesi koji se moraju uvijek imati na umu pri analizi pojmova političke ekonomije. Pri analizi proizvodnog rada Marxa ne zanimaju konkretni rad i njegovi rezultati, nije mu bitno proizvodi li radnik cipele ili cigare, nego mu je bitno proizvodi li taj radnik više vrijednosti od one koje je opredmećena u njegovoj radnoj snazi kao robi. Drugim riječima, Marx promatra društveni odnos nastao u određenom historijskom razdoblju koji se svodi na dominaciju opredmećenog (mrtvog) rada nad živim kojom ovaj prvi uvijek biva uvećanim za višak vrijednosti isisan iz drugog[viii].
Kao što smo već napomenuli, historijska je osobina neke ekonomske kategorije upravo njena prolaznost. Kapital se ne može vječno razvijati baš zato što on, naravno u kompleksnim odnosima s drugim ekonomskim kategorijama što će reći u daljnjem razvoju međuljudskih proizvodnih odnosa, stvara preduvjete za svoje prevladavanje. Srednjevjekovnu rascjepkanost i nepovezanost proizvođača kapital je ukinuo i tako pridonio dubokom povezivanju istih na svjetskoj razini te tako ljudski rad učinio zaista društvenim, iako se ta društvenost, kao što smo već konstatirali, ostvaruje ex post. Njegov je daljnji razvoj imao, i još ima, za posljedicu koncentraciju i centralizaciju sredstava za proizvodnju i tako stvaranje preduvjeta, infrastrukture za društveno planiranje[ix]. Utjecaj se kapitala i kapitalističkog načina proizvodnje u punom smislu osjeća upravo na primjeru proizvodnog rada. Tek je razvojem kapitalizma ljudski rad doživio promjene u drastičnom smanjenju radnog vremena potrebnog za proizvodnju određenog proizvoda. Smanjivanjem potrebnog rada (u ukupnom radnom vremenu) stvaraju se uvjeti za veću dokolicu na višem stupnju nego ikad prije. No ta se dokolica u kapitalizmu ne može ostvariti jer se smanjenje potrebnog rada koristi za povećanje viška rada koji je zapravo temelj proizvodnog rada jer stvara višak vrijednosti, oplođuje novac i time ga pretvara u kapital. Dakle, time što kapital sve više radi na povećanju proizvodnosti radi svoje koristi, on zapravo stvara preduvjete za svoje ukidanje. Njegov je utjecaj na neku zemlju zato takav da je ona toliko bogatija koliko je njeno stanovništvo proizvodno, odnosno bogatija je što manje radnika proizvodi što veći višak vrijednosti. Drugim riječima, udio proizvodnih radnika u ukupnom stanovništvu pokazatelj je razvoja kapitalističke zemlje. Ali je ključna osobina kapitalističkog razvoja, koja je ujedno i njegovo ograničenje za daljnji ljudski razvoj, tendencija kapitala s jedne strane da konstantno smanjuje potrebno radno vrijeme ili udio proizvodnog stanovništva, a s druge strane tendencija da se pri danoj stopi potrebnog rada upotrijebi što više proizvodnog rada (Marx, 1969:160)[x]. Veća proizvodnost radniku olakšava radni proces na taj način što ga više prikiva za kapital, a što samo znači da dodatno otežava radni proces.
Oslobođenjem od jarma kapitala ljudi bi nastale proizvodne snage po prvi put upotrijebili u korist društva, a njihov bi rad tada postao uistinu proizvodan rad – rad za društvo u cjelini. Daljnjim smanjenjem potrebnog rada oslobodila bi se količina slobodnog vremena za duhovni razvoj čovjeka u punom smislu pa je Marx s pravom zaključio da tek tada započinje ljudska povijest. Prvi korak ljudske povijesti zato mora biti ukidanje kapitala kao već prevladanog odnosa načina proizvodnje.
D.B.
Literatura
1. Marx, K. (1946), Beda filozofije – odgovor na Filozofiju bede g. Proudhona, Kultura, Beograd
2. Marx, K. (1947), Kapital II, Kultura Zagreb
3. Marx, K. (1948), Kapital III, Kultura, Zagreb
4. Marx, K. (1961), Kapital I, Cankarjeva založba, Ljubljana
5. Marx, K. (1969), Teorije o višku vrijednosti I, tom 24, Marx-Engels dela, Prosveta, Beograd
6. Marx, K. (1979), Glose na marginama ‘Udžbenika političke ekonomije’ Adolpha Wagnera, tom 30, Marx-Engels dela, Prosveta, Beograd
7. Marx, K. (1979), Osnovi kritike političke ekonomije II, Prosveta, Beograd
8. Rubin, I. (1972), Essays on Marx’s Theory of Value, Chapter 19, Black and Red, Detroit. Dostupno na: http://marxists.org/archive/rubin/value/ch19.htm
9. Rubin, I. (1978), Ogledi o Marxovoj teoriji vrijednosti, Stvarnost, Zagreb
[i] Postoje i usluge koje su nam nametnute poput činovničkih usluga koje zapravo same ne proizvode ništa, „ni duhovno ni materijalno”, ali su nužne zbog socijalnih odnosa. Zato je glavni zahtjev revolucionarne buržoazije bio reduciranje troškova države na održivi minimum za kapital. Danas je buržoazija i od toga stvorila biznis (ponajviše se to manifestira kod policije i vojske) stoga se više ne zalaže minimiziranje uloge države, osim naravno kad dođe do krize (Ibidem:210).
[ii] „U jednom slučaju stoje kupac krojačkog rada i krojački radnik samo kao kupac i prodavač jedan prema drugom. Jedan plaća novac, drugi isporučuje robu, u čiju se upotrebnu vrijednost moj novac pretvara. To bi bilo sasvim isto kao da sam kupio kaput u radnji”(Ibidem:216).
[iii] „Radnik može sebi pribaviti meso samo ako je proizveo najamninu kojom može meso platiti… Kod te klase samih proizvodnih radnika pokazuje se, dakle, kao ,neproizvodni rad´ onaj koji oni obavljaju za same sebe. Ovaj neproizvodni rad nikad im ne daje mogućnost da isti neproizvodni rad iznova ponove ako prethodno nisu proizvodno radili” (Ibidem:109).
[iv] Rubin ovdje navodi vlastiti primjer: „[Za razliku od klaunova rada] rad je blagajnika u cirkusu, koji prodaje ulaznice za klaunovu predstavu, neproduktivan jer kapital ga je unajmio u fazi cirkulacije: on samo pomaže u prenošenju ,prava na gledanje šoua´… ” (Rubin, 1972; dostupno na http://marxists.org/archive/rubin/value/ch19.htm).
[v] „Faza prometa kapitala ne znači ‚stvarni’, ‚realni’ promet i distribuciju proizvoda, tj. proces stvarnog prijenosa iz ruku proizvođačâ u ruke potrošačâ… Funkcija je prometa kapitala samo da prenese pravo vlasništva nad proizvodom s jedne na drugu osobu, samo transformacija vrijednosti iz robnog u novčani oblik, samo realizacija proizvedene vrijednosti. To je idealni ili formalni prijelaz, ali ne i realni” (Ibidem).
[vi] Ova neizvjesnost uvelike determinira obrasce političkog i socijalnog ponašanja sitnoburžoaske klase.
[vii] Ovo je odgovor na potencijalno pitanje čitatelja stvara li onda sitna buržoazija višak vrijednosti, ako je on ranije spominjan isključivo u odnosu kapitalist-radnik.
[viii] „Kao što vidimo, Marx u definiciji proizvodnog rada potpuno apstrahira njegov sadržaj, konkretni, korisni karakter i rezultat rada. On rad razmatra samo s aspekta njegova društvenog oblika. Rad organiziran u obliku kapitalističkog poduzeća jest proizvodni rad” (Rubin, 1978:267, kurzivi u originalu).
[ix] Naravno, konačna pobjeda principa planiranja ne dolazi evolucijski, nego revolucijski ali to zasad nije naša tema.
[x] Potvrdu ovog fenomena vidimo danas u drastičnom povećanju proizvodnosti u posljednjih pedeset godina s jedne strane i konstantnom radnom vremenu od osam sati te čak povećanju dobne granice za mirovine s druge strane.