Trenutni vlasnik željezare Sisak, Commercial Metals Company (CMC) sa sjedištem u Teksasu, odlučio je prodati ili zatvoriti tvornicu. Ovim činom je egzistencija 1.130 radnika dovedena u pitanje. Sisačka željezara je prodana američkoj kompaniji 20.srpnja 2007.godine, koja ju je kupila s ciljem proširenja svojih poslovnih aktivnosti u industriji čelika. U vrhu kompanije su zaključili da im se ne isplati više ulagati u proizvodnu liniju jer za postizanje profitabilnosti treba dosta vremena i ulaganja, a proizvodna linija nije temeljni biznis kompanije. Prema tome, u ovom trenutku, profitabilnije im je tvornicu prodati ili pak zatvoriti. CMC je o tome obavijestila vrh Vlade, te se ovih dana očekuju detalji. Ministar gospodarstva, Popijač, iznenađen je tom odlukom kompanije, jer je ona već dosta sredstava uložila u željezaru, ali je dodao kako se kriza i dalje osjeća, a to se vidi i po ovakvim odlukama.

Ovaj primjer prodaje poduzeća je tipičan u kapitalizmu. Kompanija je prvotno kupila poduzeće kako bi proširila svoje poslovanje s ciljem ostvarivanja još većeg profita. Međutim, u toku zadnjih nekoliko godina došlo je do previranja na raznim tržištima, kompanija je ‘prisiljena’ (dioničari to zahtijevaju) rezati troškove. Tako je odlučila riješiti i problem željezare Sisak i to zbog nekoliko razloga. Prvi, kako je navela, je taj da to nije temeljni biznis kompanije, stoga sredstva i hitne mjere spašavanja nisu usmjereni u periferni biznis. Drugi  razlog, kojega kompanija nije navela, je taj da je Hrvatska mala i slaba država koja ne može velikoj kompaniji ništa. Prema tome, kompanija nije prisiljena sjesti za pregovarački stol i razmisliti o nastavku proizvodnje. Jedino što vlada može jest zbrinuti radnike. Treći, koji je povezan s prvim razlogom, kapitalističke je prirode. Ukupna profitabilnost kompanije, gledajući i željezaru u njenom portfelju, nije zadovoljavajuća ili je nema.

Većina radnika je neugodno iznenađena ovom odlukom uprave. Radnici tvrde kako se, dolaskom Amerikanaca, situacija bitno poboljšala. Naime, plaće nisu nikad kasnile, sve se više radnika, i to mladih, zaposlilo, konačno, kako su plaće bile redovne, dobar dio radnika je uzeo kredite, ženio se te kupovao stanove i kuće. Sada se situacija drastično promijenila – uskoro će ostati bez plaća, a onda neće moći otplaćivati kreditne rate što će dovesti u pitanje i samu egzistenciju. Uprava kompanije kaže da je svjesna situacije i posljedica, ali da su prilike na tržištu nepovoljne. Prema tome, treći razlog je ovdje vidljiv. Kapital nije briga za radnika, niti on njemu daje neke nesebične poklone (poput većih, redovnih plaća, bonusa…). Ova kompanija se prilagodila hrvatskoj situaciji, jer u trenutku kad u državi veliki broj firmi kasni s plaćama ili ih uopće ne isplaćuje, za radnike u Sisku božićni poklon je kad im je plaća redovna. Dakle, kapital se brine da je radnik zadovoljan minimalno onoliko da stvara višak vrijednosti maksimalno. Upravo u trenutku kad je CMC objavila da ima u planu zatvoriti pogon, radnici su mogli zaključiti da je politika kompanije prema njima bila ništa drugo do perfidna politika kapitala prema radu. Radnici mogu biti zbunjeni i iznenađeni, kako je moguće da neka kompanija koja ulaže tolika sredstva i isplaćuje redovne plaće, sada ‘odustaje’ od njih. Radnici bi puno bolje znali na čemu su, da je njihov predstavnik bio otpočetka uključen poslovanje kompanije i da je imao uvid u poslovne knjige. I zato je zahtjev otkrivanjem poslovnih knjiga kapitalista svojim radnicima, jedan od najosnovnijih prijelaznih zahtjeva. Radnici moraju biti upoznati s poslovanjem poduzeća u kojem rade, kako ne bi bilo ovakvih neugodnih iznenađenja.

S druge strane, Vlada pokušava činiti jedino što joj je preostalo, a možda još i više. Izborna je godina, stoga je logično da će  Vlada, kroz usta ministra Popijača, učiniti sve da radnici ne završe na ulici. Ili barem odugovlačiti dok ne prođu izbori. Teško je za vjerovati da je Vlada spremna za zbrinjavanje ovih radnika iz nekih drugih razloga. Koliko je radnika i radnica završilo na cesti zadnjih godina? Radnici koji su završili na cesti nisu uplaćivali doprinose također godinama, a to Vlada ‘nije primijetila’, a sada odjednom je toj istoj Vladi stalo? Tako je ministar pojasnio da će surađivati sa sindikatima u svim daljnjim koracima u cilju očuvanja radnih mjesta i proizvodnje. Međutim, željezara je prije rata imala preko deset tisuća radnika. Desetak posto, možda i manje, ih sada radi, ali ministar je odlučan u tome da zadrži radna mjesta. S druge strane proizvodnja će se nastaviti ukoliko naiđe sljedeći kupac, dok Vladu naravno niti najmanje ne zanima nacionalizacija ove strateški važne industrije. Nadalje, ministri i sindikati će ovih dana saznati detalje te će pokušati utjecati na neke odluke da ne budu negativne.

Ovaj slučaj je još jedan primjer međuzavisnosti države, kapitala, rada i njihovih uloga na tržištu. Profit je glavno mjerilo,  a država je tu da osigura okvir u kojem će se on ostvariti. Vidjet će se u narednim danima, ali nije isključeno da ovi radnici, za razliku od radnica Trimota, Kamenskoga i drugih, dobiju nekakvu pomoć od države i to samo zato jer se sve ovo odvija dva mjeseca prije izbora.