Na nedemokratskim izborima 2012. ponovo je pobijedio isti korumpirani režim koji već četiri godine provodi razaranje privrede, uvećava nezaposlenost i guši sve kritičke glasove.
Sve poluge vlasti su poslužile opstanku režima. Zloupotrebljavale su se predsjedničke ovlasti i ministarska moć radi dobivanja kako jeftinih reklama o otvaranju novih radnih mjesta, tako i skupih kredita za pokrivanje već nagomilanih dugova i uništenih radnih mjesta.
Nisu se libili ni da dva dana pred izbore podijele besplatne dionice ‘Telekoma Srbija’. Dokazali su se dostojni jednog Slobodana Miloševića i ne bi nas trebalo začuditi ukoliko budu spremni postaviti Slobinog pionira, Ivicu Dačića, za premijera kao nagradu za njegovu, ali i ne samo njegovu poslušnost.
Čitav represivni i propagandni aparat vladajućih krugova još je od prošlih izbora gušio svaku kritiku usmjerenu protiv kreditne ekonomije, privatizacije, tržišne reforme, dizanja cijena i školarina, partitokracije i korupcije.
Od kupovine nevjernog Tome Nikolića i raskola u Srpskoj radikalnoj stranci, pa sve do financiranja kampanje omraženog Mlađana Dinkića, tajkunski kapital je osigurao stanje u kojem prave opozicije nije bilo ni na vidiku za one koji su šestog svibnja izašli na glasanje.
Koliko je i što rađeno sa glasačkim listićima prije, tokom i poslije glasanja, kako bi se osigurala vlast, ne bi u tom kontekstu ni trebalo biti iznenađujuće.
Ipak, gorka je istina da je i prije toga sve bilo unaprijed sređeno. Svi oni koji su proteklih par godina sjedili u opoziciji učestvovali su u vlasti od devedesetih na ovamo: čelnici SNS i SRS tokom devedesetih, funkcionari Preokreta tokom devedesetih i dvijetisućitih (Čeda samo poslije 5. listopada, ali je Vuk bio i sa Slobom i poslije Slobe u nekoj fotelji), Koštunica i kao predsjednik i kao premijer.
Nije stoga čudno da su glasovi rasuti, da je glas za dvije najveće partije manji, da su radikali ispod praga, da je toliki broj namučenih ljudi glasao za mračnu klerikalnu opciju Dveri, da je još više njih sa gađenjem poništilo listiće i da su ministar policije i ministar ekonomije iz prethodne Vlade najveći pobjednici u doba represije i ekonomske krize.
Opozicija je ta koja je dozvolila da do toga dođe, jer je bila suštinski ista i nije ponudila nikakvu pravu alternativu. Sada kad traži preispitivanje rezultata izbora i priča o mrtvima na izbornim listama, kada je postalo jasno koliko je narod izgubio u nju povjerenje – vidi se vrhunac tragedije našeg tzv. demokratskog sustava.
Da je opoziciji stalo do vlasti naroda, ona bi taj narod digla protiv izborne krađe kako je to urađeno 5. listopada. Ako radikali šute jer su svjesni da im je baza premorena i demoralizirana, slušat ćemo naprednjake i ‘narodnjake’ kako nam pjevaju tužne pjesme o izdaji i krađi samo par dana nakon najavljivanja pregovora o novoj vladi sa Dačićem, odnosno svoje velike pobjede.
Vrhunac je cinizma što će svaka neregularnost na ovim izborima ostati nerasvijetljena upravo zbog višegodišnje lojalnosti opozicije sistemu. Ako već nikada nisu najavljivali proteste i štrajkove protiv krađe društvene imovine ili građana Srbije, sada ne mogu biti u stanju ni da odbrane svoje privilegije.
Demokracija pod demokratskom vladom i demokratskom opozicijom postaje farsa. Parlament je leglo bandita. Činjenica da ni on ne može sastaviti Vladu sve do nakon predsjedničkih izbora govori o jačanju izvršnog aparata vlasti nad svima ostalima. Svi čekaju povratak vođe kako bi nastavili da bezobzirno pljačkaju i izvlače korist od bezakonja. Na ulicama nitko ne smije da pisne – tko god nešto pokuša da kaže izvrgava se ruglu.
Zato, u situaciji u kojoj je krađa sveopće političko i ekonomsko stanje zemlje, naravno da krađe koja bi išta mogla promijeniti nije moglo biti.
Problem je jedino u tome što bezobzirnost u krađi priprema uvjete za propast lopova, kad-tad. U nadi da će ih spasti od dužničkog ponora, lopovi se oslanjaju na mnogo ozbiljniju mafijašku ekipu iz Bruxellesa – ali čak i ta mafija dolazi pred narodni sud.
Demokracija na kredit
Trijumf antikapitalističke ljevice na grčkim izborima istog tog šestog maja pokazao je što znače narodni bijes i narodni otpor. Dvije trećine naroda je glasalo, a dvije trećine tih glasača bilo je protiv pljačkaškog diktata Evropske unije, MMF-a i Svjetske banke, koji prebacuje teret krize evropskog financijskog sustava na radni narod Grčke.
Ipak, politička scena u Grčkoj je bila toliko polarizirana da je formiranje vlasti čak i za moralnu pobjednicu izbora, koaliciju radikalne ljevice SIRIZA-u, bilo nemoguće. Zato će sljedećeg mjeseca biti ponovljeni izbori.
Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da će radikalna ljevica pokupiti ravno četrdeset posto na izborima. Glas za radikalnu desnicu izgleda da će opasti. Ukoliko tako i bude, ljevicu ovog puta ne bi zaustavio ni bonus od 50 mandata koji je sada otišao umjerenoj desnici kao prvoj partiji na izborima.
Naprotiv, najvjerojatniji scenarij bila bi neka vrsta lijeve vlade uz narodni ustanak na ulicama i na radnim mjestima Grčke, a protiv pokušaja da se na narod svali teret svjetske ekonomske krize. Grčka bi odbila plan Trojke da se iz krize vadi proračunskom štednjom i represivnim zakonima kojima se gazi pravo na protest i štrajk.
Grčko odbijanje otplate vanjskog duga izazvalo bi daljnju krizu eurozone, koja tone u dugove i financijske malverzacije. Zahtjev za nacionalizacijom banaka i korištenjem njihovog kapitala ne za stjecanje profita, već za pokretanje privrede s punom zaposlenošću i demokratskom radničkom kontrolom biti će poziv koje će eksploatirane i ugnjetavane dići na noge protiv tiranije kapitala širom evropskog kontinenta.
To će dovesti do daljih političkih podjela u Evropi. Bilo kakva nada da će izbor novog francuskog predsjednika, umjerenog ljevičara Françoisa Hollandea, suštinski promijeniti Europu nabolje se, štoviše, pokazala kao zabluda. Hollande je odbio da se susretne s predstavnicima grčke ljevice u trenutku u kome je ona dobila priliku da nakon izbora sastavi novu vladu. Tako je pokazao da mu je draže savezništvo sa desnom kancelarkom Njemačke Angelom Merkel.
Dođe li do daljnjeg pucanja bankarskog sistema u Europi, politički vrh kapitalističke Europe vjerojatno će primijeniti kombinaciju proračunskih rezova i nacionalizacije banaka kao put iz krize. Španjolska je već primorana da spašava jednu svoju banku nacionalizacijom. Cijena te sitnice mogla bi iznositi i 15 milijardi eura izvučenih iz narodne blagajne. Za čitav neisplativi dug u španjolskom sustavu minimum za spas bio bi 128 milijardi eura.
Drugim riječima, srpska tajkunska vlast se kocka sa (ne)uspjehom EU da se snađe u situaciji opće krize i političkih podjela. Režim je u Srbiji dobio izbore na kredit, ali će morati otplatiti svoj dug. To će sutra podrazumijevati iste mjere koje vlasti sprovode u Grčkoj i Španjolskoj danas.
Opozicija koja nije spremna da stane takvom režimu na put ne samo na riječima, već i na djelu, na ulicama i radnim mjestima, nema budućnost. SRS je već ispao iz parlamenta, a SNS i DSS doživjeli su krupan poraz. LDP također je izgubio uporišta u dva najveća grada zemlje upravo zbog podrške politici vlade.
Demokracija mora biti narodna ili je neće biti
Politička polarizacija koja je vidljiva svuda u Europi je na embrionskom nivou već u najavi i u Srbiji. Bijeli listići su pokazali koliko ljudi bi glasalo za progresivnu alternativu režimu: više od 4 posto.
Nešto manje ljudi je bilo spremno svoje povjerenje dati radikalnoj desnici – Dverima.
Dveri igraju na strah i bijes pregaženih i besperspektivnih u dezindustrijaliziranoj zemlji, kanalizirajući ga ne protiv tajkuna ili profitnog sustava, već protiv onih koji su drugačiji: onih sa stabilnim radnim mjestom, onih tamnije kože ili nekršćanske vere, onih druge seksualne orijentacije …
Brane ‘naciju’, ‘porodicu’, ‘veru’ i spremni su da pregaze svakoga tko im stoji na putu, pa i sve ono što u sustavu koliko-toliko dozvoljava izražavanje raznolikosti, tj. bilo kakvu demokraciju.
Svjesno imitiraju Otpor! u metodama uličnih protesta i rječniku (”Spasi Srbiju i ubij se, Borise …”): oni su udarna šaka antidemokratske revolucije.
Ne žele braniti i proširiti demokraciju odozdo, na radnim mjestima i na lokalu, već je revolucionarnim metodama ukinuti. Dobivaju novac od krupnog kapitala i izgrađuju masovni pokret smrvljenih za obranu tradicionalnih vrijednosti i u cilju obrane sustava.
Tako je jedan od njihovih glavešina, Boško Obradović, prije par mjeseci na jednoj lokalnoj televiziji rekao kako narodu treba staviti do znanja da Dveri neće dizati životni standard, već da je došlo vrijeme štednje kako bismo se izbavili iz krize. Sve je to klasična formula za fašizam koji jača.
Njihov izborni rezultat nije im donio mandate u parlamentu, ali sa krahom raznih desnih opozicija – na prvom mjestu SRS – Dveri predstavljaju opasnost koja tek dolazi i koja jača u sjenci autoritarne države. Dobivši mandate u lokalnoj vlasti širom zemlje, ova nova snaga na srbijanskoj političkoj sceni prijeti ponavljanjem novog ciklusa destruktivnog bjesnila nalik onom iz devedesetih godina. Situacija u Makedoniji, govori o tome koliko je stvar opasna.
Ako želimo zaustaviti daljnju propast pod ovim režimom i da istovremeno zaustavimo rast protofašističkih i fašističkih (masovnih) pokreta, biti će potrebno mnogo više od bojkota izbora ili poništavanja listića.
Sve dok demokracija lebdi između oligarhije koja vlada iza zavjese, uz dozvoljavanje određene doze formalnih sloboda, ona ne može da bude vlast naroda, već vlast nad njim. Pravo na protest, na slobodu govora, na okupljanje, na glas i izbor predstavnika, sve je to pravo koje nam dozvoljava da stvorimo pokret koji je nezavisan od oligarhije i koji samim tim predstavlja prijetnju vladavini moćnika.
Zato je potrebno stvoriti narodni pokret u obranu svih demokratskih prava i uvlačiti najšire slojeve onih koji svakodnevno trpe posljedice vladavine oligarhije. To ne samo da će stvarati prostor za aktivnu solidarnost svih potlačenih, već će ih ohrabriti da se odlučno suprotstave svakoj nepravdi u društvu i da produbljuju suštinu demokracije. Jer prave demokracije nema dok je ona samo formalno pravo i dok postoji jedan zakon za moćnike i drugi za sve nas ostale. Demokracija mora biti narodna i neposredna ili je neće biti. Svatko tko je pokušava ukinuti je neprijatelj naroda: od tajkuna i buržoaskih političara do fašističkih huligana na ulicama.
Zato Marks21 učestvuje u kampanji Pravo na Protest. Svjesni smo da je svaka borba za osnovna prava i odskočna daska za revolucionarni i antifašistički narodni pokret otpora i novu lijevu, radničku partiju, nalik na ljevicu u Grčkoj.
Podsjetimo: kada je nakon sloma Wall Streeta 1929. kapitalizam doživio svoj najveći krah u dvadesetom stoljeću, diktatura i fašizam trijumfirali su od zemlje do zemlje, dok ih sistematska pohlepa nije dovela do rata sa čitavim čovječanstvom. Narodni otpor je tada poprimio oblik široke, svjetske borbe protiv diktature i fašizma, za neposrednu, narodnu demokraciju. Ljevica je svuda stala na čelo tog pokreta.
Isto će biti ako se danas ponovi dubina krize iz tridesetih. Zato je potrebno i danas organizirati narodni otpor. Ono što će sutra biti u Grčkoj ili Francuskoj, doći će prekosutra i kod nas. Vlastodršci i fašisti su već organizirani – a ti?
Redakcija Solidarnosti, lista organizacije Marks21
Narodnim otporom protiv tajkunske, demokratske prevare!,
29 svibnja, 2012 at 23:15
“Narodni otpor je tada poprimio oblik široke, svjetske borbe protiv diktature i fašizma, za neposrednu, narodnu demokraciju. Ljevica je svuda stala na čelo tog pokreta.”
To je zapravo istina, ali istina koja je to postala nakon što je prekršen savez Staljina i Hitlera. Ako me sjećanje iz školskih klupa ne vara, komunističke partije diljem Evrope, uključujući, naravno, i jugoslavensku, pozvale su na oružani otpor protiv fašizma i nacizma tek kada je taj brkati šestoprstaš popušio savez koji mu je jamčio dijelove Poljske, Finske, baltičkih zemalja i tko zna što još. Osim toga, koliko, dakle, pamtim iz škole, ne sjećam se da su Tile i drugovi s ljevice, bilo tko i bilo gdje od njih javno ustali, zavapili i demonstratuivno napustili redove komunističke partije.
Molim vas, nemojte odgovarati na ovaj komentar jer je on čisto trolanje koje zajedno sponzoriraju Coca Cola i Pfizer.
30 svibnja, 2012 at 00:36
Ivane, zadovoljan sam. Ovaj komentar je dobar i zaista nije trolanje, drago mi je da ćemo moći pokušati voditi normalnu raspravu. Potpisivanje pakta sa Hitlerom i uopće odnos komunističkih partija prema fašizmu bila je ogromna izdaja staljinizma i znak potpune promašenosti i sramote politike koju je diktirao Kremlj. Štoviše, dosljedni boljševici koje je Staljin proganjao i zatvarao i ubijao od početka su najžešće kritizirali ovakvu politiku. Dovoljno je samo ovlaš proletjeti kroz neke tekstove Trockog po pitanju fašizma i borbe protiv njega. Trockisti nisu niti stigli “demonstrativno napustiti partiju”; bili su izbacivani i proganjani.
30 svibnja, 2012 at 19:04
Za niz komunista koji su „javno ustali, zavapili i demonstrativno napustili redove komunističke partije“ mi ni danas ne znamo mnogo jer su većinom pobijeni od strane staljinista ili fašista („Dido ili Djido“), a arhivi su još pod ključen. No za jednog se besumnje zna, no o njemu se ništa nije moglo saznati u „Tilovoj školi“. To je Živojin Pavlović, jugoslovenski komunist iz Pariza, koji je budući oženjen imućnom Francuskinjom, izdržavao aparat KPJ u ovoj zemlji. Posle staljinske čistke u SSSR-u, Španiji i svuda po Evropi, gde su revolucionari likvidirani kao „trockisti“ a da ponekad to nisu bili, on je javno ustao i kao istinski komunist „zavapio“, tako što je u Beogradu 1940.g izdao čuvenu knjigu „Bilans sovjetskog termidora“, gde su popisani svi Staljinovi zločini poznati u tom trenutku. Na zahtev sovjetske ambasade beogradska vlada je knjigu zaplenila i spalila. Kažu da je samo dva primeraka saćuvano, od kojih je jedan, bar od 1969.g, uskrsnuo u Narodnoj biblioteci u Beogradu. Po izbijanju rata Živojin Pavlović je, kao i druga dva jugoslovenska komunista, Pavle Bastajić i Mustafa Golubić, od ambasadora Ljube Mrava tražio i dobio pasoš da se vrate u svoj rodni kraj. Pavle Bastajić, iz Like, teško je bio razočaran: Staljin je od njega tražio da ide u Mexico i ubije Trockog, što je on odbio, iako je dobro znao šta to znači. Uhapsile ga i ubile ustaše u Kerestincu. Mustafu Golubić je u Beogradu uhapsio Gestapo, mučio i ubio 1941.g. Živojina Pavlovića su ubili staljinisti prilikom bežanja iz Užica, ujesen 1941.g.u obližnjem selu odakle je Pavlović bio rodom. Ubili su ga Slobodan Penezić Krcun i Milovan Djilas. Ubili su komunistu, i to Titovi staljinisti, koji su od početka ustanka bezuspešno trčali za Dražom da bi s njim stvorili „nacionalni front“, dok ovaj, sledeći svoj klasni instinkt , nije partizanima nabio nož u ledja i zajedno s Nemcima naterao ih da beže sa oslobodjene teritorije u užičkom kraju. Njegova knjiga se danas može čitati na Internet marksističkoj biblioteci. Samo ovo jedno ime je dovoljno da pobije Ivanovo tvrdjenje.
30 svibnja, 2012 at 20:29
Ivan:
“To je zapravo istina, ali istina koja je to postala nakon što je prekršen savez Staljina i Hitlera. Ako me sjećanje iz školskih klupa ne vara, komunističke partije diljem Evrope, uključujući, naravno, i jugoslavensku, pozvale su na oružani otpor protiv fašizma i nacizma tek kada je taj brkati šestoprstaš popušio savez koji mu je jamčio dijelove Poljske, Finske, baltičkih zemalja i tko zna što još. Osim toga, koliko, dakle, pamtim iz škole, ne sjećam se da su Tile i drugovi s ljevice, bilo tko i bilo gdje od njih javno ustali, zavapili i demonstratuivno napustili redove komunističke partije.”
Fair enough. No, da ne bude zabune, antifasizam zapadnih “demokrata” nije imao nista manje licemjerni i instrumentalni karakter od onog staljinista: americki politicki establishment bio je pun odusevljenja za Mussolinija tako dugo dok politika sila Osovine nije usla u direktni konflikt s interesima “demokratskog” imperijalizma. Francuska i Britanija nisu ni pricekale da Franco zauzme preostalu trecinu Spanjolske pod kontrolom Republike 1939 prije nego sto su diplomatski priznale njegovu vladu. Dobar dio francuske i britanske vladajuce klase jos se do Hitlerovog marsa u Prag u ozujku 1939. nadao uciniti Hitlera svojim junior-partnerom u Evropi. Iz njihove perspektive, Hitler i njegov rezim imali su samo jedan (glavni) nedostatak: nisu prihvatili ulogu francusko-britanskog junior partnera u Evropi i umjesto toga usli su u direktan konflikt s francuskim i britanskim interesima. To je sva mjera i sav sadrzaj Churchillovog “antifasizma” (koji je bio protivnik “appeasementa” zato sto nikada nije vjerovao ce se Hitler htjeti podciniti primatu britanskih interesa u Evropi). Churchill je jos poslije WWII fasizmu otvoreno priznavao historijsku zaslugu suzbijanja sirenja socijalistickih revolucija u Evropi medjuratnog perioda.
Poslije WWII, Amerikanci su koristili naciste za svoje prljave operacije u Latinskoj Americi (najeklatatntniji pojedinacni primjer je uloga SS-Hauptsturmführera Klausa Barbiea, poslije rata poznatijeg po ne posve nezasluzenom nadimku “lyonski koljac”, jednog od glavnih organizatora U.S.-financiranih vojnih udara u Boliviji 1970 i 1980 – u Boliviju je doveden poslije rata u reziji americkih tajnih sluzbi). I tako se moze dalje ad libitum…
31 svibnja, 2012 at 15:00
Ako je točno to što navodi R.P., a nemam potrebe u to sumnjati, onda svakako ispada da teza iz gornjeg članka: “Ljevica je svuda stala na čelo tog pokreta.” – zapravo nije točna.
Ljevica je, ako sam dobro razumio, u to doba bila predstavljena tek neznatnom trockističkom manjinom i možda još ponekim lijevomislećim intelektualcem ili skupinom takvih koji, svakako, nigdje nisu bili na čelu niti jednog relevantnog pokreta otpora. Zaključak je, dakle, da je “na čelo tog pokreta” stao gotovo svatko, osim ljevice. Ili je i Staljin ljevica i Tito zajedno s njim?
Nisam baš načistu što smatrate ljevicom.
31 svibnja, 2012 at 19:02
Slažem se da je rečenica o levici vrlo neodredjena, ni ja ne znam šta su autori hteli reći. To bi trebalo njih pitati. Uostalom, ja nimalo ne stojim iza ovog teksta: “narodni otpor”, “narodna demokratija”, “produbljavanje suštine demokratije”, borba za “pravu demokratiju” itd. – to su za mene fraze malogradjanske levice koje nemaju veze s marksizmom, niti sa klasnom analizom do koje trockisti nastoje doći.
Problem Tita, Staljina i jugoslovenske revolucije 1941-45 je, pak, sasvim realan problem i Ivan, kao i mnogi drugi, s pravom postavljaju to pitanje, implicitno ili direktno. Nadam se da će RB postupno pristupiti teorijskom i historijskom objašnjenju tog pitanja, koje nije nimalo lako, i sa kojim se do sada niko nije uhvatio u koštac.
1 lipnja, 2012 at 02:46
Malo je to suviše jednostavno prikazano. Staljinističko vodstvo ne negira činjenicu kako je ogromna radnička masa činila članstvo tadašnjih partija, čije impulse i volju staljinističko vodstvo nije baš nikada moglo u potpunosti kontrolirati. Ne može se relativizirati uloga KP Jugoslavije npr. u orgniziranju otpora i revolucije, kao niti značaj obrane SSSR-a, i dalje radničke države iako degenerirane i dominirane od strane staljinističke birokracije, za konačni poraz fašizma itd.itd. Da ne spominjemo republikanske borce u Španjolskoj ranije…U borbi protiv fašizma ljevica je zasigurno bila na čelu pokreta. Staljinističko vodstvo je počinilo strašne političke zločine (kao potpisivanje pakta za Hitlerom), no to ne negira značaj pokreta politički organizirane radničke klase – ljevice – u sukobu s fašizmom. On se ne može nikako poistovjetiti samo s politikom i odlukama vodstva. Reći da ljevica nije postojala osim malog broja dosljednih boljševika-lenjinista bilo bi ipak pretjerano sektašenje. Inače, fraze prisutne u ovom tekstu kao što su “narodna demokracija” (narodno-frontovska oportunističke retorika u duhu staljinističke koncepcije o dvije faze revolucije)niti meni se baš ne sviđaju previše.
1 lipnja, 2012 at 20:07
Znači, Druže, po tebi bi, uz malu logičku nadopunu na njenom kraju, sporna rečenica: “Ljevica je svuda stala na čelo tog pokreta”, trebala glasiti: “Ljevica je svuda stala na čelo tog pokreta, a njoj na čelu bilo je staljinističko vodstvo, s čijim odlukama ne treba povezivati organiziranu radničku klasu koja je ili provodila odluke vodstva (zatvarala, streljala, prijavljivala, sudila, nadzirala) ili pasivno promatrala posljedice tih odluka.”
E, sad, ako rečenim nisam pogodio bit, s ovim sigurno jesam: i ti, dakle, potvrđuješ da je na čelu onogo što ti nazivaš ljevicom bilo staljinističko vodstvo, koje je ili ljevica, pa su onda, dakle, i Staljin i Tito osvjedočeni ljevičari (egzekucije – vidi R.P. komentar), ili to vodstvo, Staljin i Tito nisu bili ljevičari, što znači da su, makar u ruskom i jugoslavenskom slučaju, ljevicu vodili dokazani zločinci.
U vezi s tim ne smije se okolišati i relativizirati. Treba donijeti jasan i nedvosmislen stav: staljinisti su ili ljevica ili nisu. Ako jesu, rat je u Rusiji dobiven pod vodstvom ljevice ili, pak, nisu ljevica i tada treba jasno reći da su Rusiji slobodu donijeli staljinisti zajedno s ljevicom kojoj su bili na čelu.
2 lipnja, 2012 at 18:17
Ovisi kako definiramo pojmove. Prije svega, da budemo iskreni, ljevica je jedan prilično mutan i bezvezan pojam (uz neke ostale koji se pojavljuju u ovom tekstu). On bi valjda trebao uključivati sve od lijevih liberala, preko anarhista, socijaldemokrata, do staljinista. S druge strane mora se istaknuti kako je staljinističko vodstvo izdalo temeljne principe komunizma i marksizma uopće – dakle s time se ne može relativizirati. Staljinističke partije su time, u skladu s njihovom vezanosti uz staljinističko vodstvo,napustile temeljne principe komunizma, usprkos činjenici požrtvovnosti i herojstva njihove obične radničke baze i njezinog doprinosa u borbi protiv fašizma.
Opet, ne bi se nipošto smjelo stavljati znak jednakosti između Staljina i Tita, niti apstraktno poistovjetiti KPJ i bilo koju tipičnu staljinističku partiju. Organizirajući NOB i ostvarujući uski kontakt sa širokim masama KPJ je postala djelomično ovisna o impulsima masa, te je vodstvo uslijed tog pritiska i razvoja situacije bilo natjerano da ide mnogo dalje nego što bi inače išlo. Da je KPJ bila tipična staljinistička partija (i ništa drugo osim tipična staljinistička partija) koja je slijepo provodila odluke Moskve nikada ne bi došlo do 1945, a još manje do 1948. S druge strane to zasigurno ne znači niti da je KPJ postala prava revolucionarna nestaljinistička partija. U politici se potrebno posebno paziti izricanja jednostranih stavova i jednostranih crno-bijelih shema….
2 lipnja, 2012 at 23:00
Druže, na početku si rekao: “ljevica je jedan prilično mutan i bezvezan pojam” i time zauzeo jedan jednostran stav u crno-bijeloj maniri. A na kraju zaključuješ upravo suprotno: “U politici se potrebno posebno paziti izricanja jednostranih stavova i jednostranih crno-bijelih shema.” Osim toga imam dojam da tim zaključkom, zagovaraš, nažalost, posvemašnje realtiviziranje. Znači li to da i o Trockome ne smijemo zauzeti jednostran stav ili bi on k ipatrebao biti izuzetak?
2 lipnja, 2012 at 23:20
Ivan : „Treba donijeti jasan i nedvosmislen stav: staljinisti su ili ljevica ili nisu. »
Kad neko hoće da živi i razmišlja iznad klasa, njegovo jedino sredstvo je formalna logika, crno-beli odgovori DA ili NE, on o PROTIVUREČNOSTIMA u prirodi, društvu i ljudima neće ništa da zna, historijski dogadjaji , kao Drugi svjetski rat ili revolucija, ne posmatraju se kao složen HISTORIJSKI PROCES, već kao sukob nadklasnih kategorija poput Slobode, Zločina i sličnih, karakterističnih za FORMALNO SUDSKI PROCES. Pa kad se ispostavi da pomoću tih opštih, dakle apstraktnih kategorija nije moguće razumeti živu zbilju, naš sugovornik nadmeno zahteva sa svoje visoke nadklasne pozicije, gotovo sudnice, da mu trockisti daju « jasan i nedvosmislen stav : staljinisti su lijevica ili nisu » ?
Ali ko ste vi, gospodine, da zahtevate odgovor od trockista ? Ko ste vi da sebi prisvajate pravo da uopšte sudite staljinistima ? I kako kaže Drug : šta to znači « lijevica » ? Ili je i to neki nadklasni pojam ?
Polazeći od interesa radničke klase, trockisti su najoštrije osudjivali staljinizam, upotrebljavajući pri tome i izraz « kontrarevolucija », ali kad ustaše i četnici povedu krstaški rat protiv « crvenih zločinaca », oni su na strani staljinista, pa čak i kad bi to bilo plaćeno njihovim vlastitim glavama. Staljinisti su zločinci kad ubijaju stare boljševike i komuniste kao Živojin Pavlović, a ljevica kad razbijaju hitlerovu soldatesku, četničke i ustaške bande, kad sude i streljaju kontrarevolucionare kao Draža Mihajlović. Pa kako naš sagovornik voli formalno jasne i nedvosmislene stavove, možemo mu odgovoriti : « staljinisti jesu levica i nisu ». Oni su ponekad revolucionari, ponekad zločinci. Kao sitnoburžoaska politička struja oni su pokazali sposobnost amplituda od krajnje levice do krajnje desnice. Zavisi s koje tačke gledišta se stvar posmatra, zavisi u kom momentu i kojim povodom se prosudjuje o njihovoj delatnosti, zavisi o kojem staljinistu je reč, da li je radnik ili aparatčik, da li kao pripadnik OZNE proganja kontrevolucionare ili revolucionare, da li kao komunistički špijun iz Mikadovog ili Hitlerovog kabineta dobija najpoverljivije informacije o njihovim ratnim planovima ili kao gepeuvski ubica likvidira Ignjata Rajsa, njihovog kolegu, jer se ovaj odlučio raskinuti sa Staljinom i prići Četvrtoj internacionali.
Mnogi jugoslovenski komunisti, članovi KPJ, dakle sledbenici Staljinove Kominterne, išli su u Španiju da se bore. Jedni, kao « grupa studenata iz Praga » (Ratko Pavlović Ćićko, Veljko Vlahović, Lazar Udovički ) išli su iz nesumnjivih revolucionarnih pobuda. Vlajko Begović, Titov konfident, bio je u Španiji kao pukovnik NKVD, sa zadatkom da likvidira trockiste i sve one komuniste koji bi posumnjali u Staljinovu genijalnost. Na koje staljiniste se pitanje odnosi ? Prvi su levica, od kojih neki imaju pritajene simpatije za partiju Lava Trockog, i u toku jugoslovenske revolucije dali su nesumnjivi doprinos pobedi revolucije, ali i pobedi Titove KPJ, koja je bila vodeća partija. Vlajko Begović je bio provereni staljinski progonitelj revolucionara, spreman na hladnokrvno ubistvo, za što se dobijaju medalje i činovi unapredjenja. I on je doprineo Titovoj pobedi. Kako je moguće dva tako različita politička profila « staljinista » staviti pod istu etiketu ? A to upravo bi Ivan hteo da čuje od trockista, da bi sebi lakše održavao kibicersku, tj. trolašku poziciju. Za fašiste, koji imaju jasno odredjen klasni stav, razlike izmedju trockista i staljinista nema, jer svi su oni potekli iz Lenjinove škole. Ali za nekog ko nema klasno odredjen stav, koji ne učestvuje u klasnoj borbi ni na jednoj strani, jer nije siguran u njihovu moralnu bezgrešnost, jer su mu potrebne unapred overene garantije da se revolucija neće izroditi, odgovor nikako nije zadovoljavajući. Sad je na našem sagovorniku da se češe po glavi : « ali to nije nikakav odgovor, ja sam tražio jasan i nedvosmislen stav » ! Pa traži ga sam, manje trolaj i više uči !
Ipak, sve ovo ne umanjuje legitimnost Ivanovog pitanja u vezi karaktera jugoslovenske revolucije. O tom potom.
3 lipnja, 2012 at 00:51
“Ko ste vi da sebi prisvajate pravo da uopšte sudite staljinistima ?”
Kakvo glupo pitanje. To je kao da ja tebe pitam tko si ti da sudiš o meni ili Draži Mihajloviću. Sudi i budi spreman da ti se sudi, riječi su jedna pametne žene.
“Staljinisti su zločinci kad ubijaju stare boljševike i komuniste kao Živojin Pavlović, a ljevica kad razbijaju hitlerovu soldatesku….”
Zar nije Staljin razbijao Hitlerovu soldatesku zato što je Adolf prekršio dogovor i napao SSSR? Dakle, iz čiste refleksne reakcije, a ne nošen svojim ljevičarstvom? Uostalom, ne sjećam se da je Staljin javno ukazao na zlo nacizma kada je Hitler zauzimao Poljsku, Češku ili anektirao Austriju. Nije čak ni taj sramotni dogovor s Adolfom doveo u pitanje.
Osim toga, vjerujem da ti je poznato, tvoj jeftini i neodrživi argument rado koriste oni koji žele relativizirati ulogu Draže Mihjalovića u 2. svj. ratu.: Draža je, kažu oni, antifašist kad spašava američke pilote, za što je dobio najviši američki orden, a fašist kad naređuje klanja i etnička čišćenja.
“Za fašiste, koji imaju jasno odredjen klasni stav, razlike izmedju trockista i staljinista nema, jer svi su oni potekli iz Lenjinove škole.”
Staljinisti potekli iz Lenjinove škole? A ja sam mislio da su potekli iz bolesne i nakazne prirode brkatog maloumnika. Po meni bi staljiniste ipak kudikamo prikladnije bilo povezati s ruskim carizmom – ali tko sam ja da sudim.
3 lipnja, 2012 at 10:13
“Ko ste vi da sebi prisvajate pravo da uopšte sudite staljinistima ?”
Pitanje nije glupo jer nije lično. Ivan kao politički analitičar ili historičar ima pravo svakako da sudi o historijskim ličnostima, mada su njegove analize na očajno niskom nivou. Budući da njegovo stanovište izražava vrlo dosledno nedoslednost sitnoburžoaske inteligencije, suočene sa izborom izmedju “dva zla”, staljinizma i fašizma, jer 1941. godine druge alternative nije bilo, moj prekor se odnosi na to stanovište: komunisti su 1941., i to posle 22. juna, otišli u šume; metod provociranja “narodnog ustanka” putem individualnih atentata i amaterskih terorističkih akcija protiv nemačke vojske bili su naličje Staljinovog oportunizma iz doba pakta sa Hitlerom: oni su skupo koštali u Hitlerovim odmazdama (sto civila za jednog vojnika), kao i u životima požrtvovanih komunista. To su obilato koristli četnici u Srbiji u antikomunističkoj propagandi, kako bi sedeli po seoskim kućama, jeli gibanicu i čekali da se Englezi iskrcaju na Jadransko more. Sitnoburžoaska inteligencija je čekala da vidi šta će se dogoditi kod Staljingrada, da bi se opredelila tek 1944. godine – naravno, tako što će stati na stranu pobednika. Oni koji su, dakle, više od tri godine ćutali i kibicovali nemaju nikakvo moralno pravo da sude komunistima, pa bili ovi i staljinisti.
Drugo je pitanje – a ono je glupo i bespredmetno -šta bismo mi lično učinili, kako bismo se ponašali, da smo u to vreme živeli, a nismo.
Staljin, Molotov, Vorošilov, Kjubišev su poticali iz stare boljševičke garde, i kao takvi bili Lenjinovi učenici. To što ništa nisu naučili, što su se grupisali na liniji lične nesposobnosti i zavisti, te počeli zastupati interese aparatčika protiv radnika, tj. protiv trockista, druga je priča.
3 lipnja, 2012 at 15:02
“Oni koji su, dakle, više od tri godine ćutali i kibicovali nemaju nikakvo moralno pravo da sude komunistima, pa bili ovi i staljinisti.”
Moralno pravo? Što je to moralno pravo? Kako si utvrdio mjeru nečijeg prava na prosudbu. I zašto bi bilo tko morao u bilo čemu sudjelovati da bi o tome imao pravo suditi? Evo, primjerice, ja nisam sudjelovaou tzv. domovinskom ratu, a o njemu mislim da je bio jedna obična krvava namještaljka.
“Drugo je pitanje – a ono je glupo i bespredmetno – šta bismo mi lično učinili, kako bismo se ponašali, da smo u to vreme živeli, a nismo.”
Ja bih se sigurno držao po strani, gledajući pritom svaki način da izbjegnem osobnu pogibiju. Uz napomenu, naravno, da u se tom izbjegavanju svakako ne bih koristio postupcima koji drugima nanose štetu njihovoj imovini, životu ili slobodi.
A što se tiče Staljina, Molotova, Vorošilova i Kjubiševa mislim da je riječ o isključivo o oportunistima i karijeristima željnima vlasti i moći – bolesnicima koji ni u kojem zamislivom slučaju ne mogu biti nazivani ljevicom.
4 lipnja, 2012 at 11:36
E pa lepo,da se ovom i ovakvom raspravom ne bi zloupotrebljavao prostor RB i vršila diverzija, tj. bacala u zasenak neuporedivo važnija tema, kao naprimer podrška Jadrankamenovim radnicima, treba na nju staviti tačku. Ivanova iskrenost mi daje do znanja da njegova filozofija za ratno doba u mirnodopskim prilikama znači “Živi i pusti druge da žive”. Ni s leva, ni s desna tu niko nema pravo bilo šta da zameri. Takvi se obično ne mešaju u politiku, no bilo kako bilo, našem sagovorniku možemo samo poželeti puno sreće u životu.
4 lipnja, 2012 at 14:36
R.P., slažem se: podrška Jadrankamenu važnija je tema od ove naše jalove rasprave. I ja tebi želim puno sreće u životu.
5 lipnja, 2012 at 21:21
“Ja bih se sigurno držao po strani, gledajući pritom svaki način da izbjegnem osobnu pogibiju. Uz napomenu, naravno, da u se tom izbjegavanju svakako ne bih koristio postupcima koji drugima nanose štetu njihovoj imovini, životu ili slobodi.”
:-):-):-)…lijepo za cuti. Upravo to je bila linija tzv. “gradjanstva”, t.j. onog njegovog manjeg dijela koji nije otvoreno stao na stranu fasista (kad se sve zbroji i oduzme pizdinog dima poptpunog nesposobnog i nevoljnog organizirati bilo kakvu vrstu otpora istome). Macek se isto tako “drzao po strani”, “izbjegavajuci osobnu pogibiju”. Fini gradski svijet i “liberalni demokrati” u “unutrasnjem egzilu” takodjer su se “drzali po strani” i gledali kroz prozore kako Pavelicev olos Zidovima prisiva Davidove zvijezde na kapute i kako im sinovi doma donose fotografije s “trofejima” s ustaskih safarija po Kordunu i Lici.
Upravo to njihovo “drzanje po strani” je “mjera mog prava na prosudbu”. “Drzanje po strani” u vrijeme u kojem fasisticki rezim uvodi rasne zakone i otvoreno organizira fizicko istrebljenje citavih narodnosnih skupina je PASIVNA KOLABORACIJA. Pasivni kolaboracionisti trebali bi po mojoj “prosudbenoj mjeri” nakon rata imati tocno jedno pravo: pravo drzati jezik za zubima, ako ih ne misle izgubiti. Politicka prava? Not a chance in hell…
6 lipnja, 2012 at 13:33
Pasivni kolaboracionist – kakav divan termin. A, moram priznati, i onaj “pizdin dim”…nema što.
E, sad, da vidimo malo to s tim pasivnim kolaboriranjem (ne bih o onom dimu jer rasprava o tome ne pristaje mojem liberalističkom svjetonazoru).
Dakle, po tebi, pasivni kolaboracionist bio bi onaj koji aktivno ne sudjeluje u zločinima ali ih podupire svojom pasivnošću.
To je, naravno, legitimno gledanje na pretpostavljenu situaciju. Međutim, na to se može baciti pogled i iz drugog, nasuprotnog kuta. Naime, ista ta pasivna individua jednakim intenzitetom istodobno ne sudjeluje ni u oružanom obračunu sa zločincima, što znači da ih, analogno tvom rezonu, podupire svojom pasivnošću pa bi smo je, s punim pravom, mogli nazvati i PASIVNIM ANTIFAŠISTOM.
Nema, jasno je, načina da se ta dva pojma smisleno razlikuju: pasivni kolaboracionist isto je, dakle, što i pasivni antifašist. Štoviše, sjetio sam se još jedne zgodne usporedbe koja dovodi u pitanje tvoje etiketiranje: svakog vegeterijanca koji ne čini ništa aktivno na sprečavanju mesožderstva može s nazvati pasivnim mesožderom.
Daljnje problem je i prostorni intenzitet tog termina. Riječ je o tome da je pitanje koliko daleko mora biti neprijatelj s kojim bi se valjalo obavezno obračunati da bi se nekome mogla prišiti uloga pasivnog kolaboracioniste? Drugim riječima, jesi li ti pasivni kolaboracionist ako u ovom trenutku ne činiš ništa protiv fašističke vlasti u Siriji ili protiv vlasti Republike Srpske koja je stvorena na čistom i neupitnom genocidu? Možda se, po tebi, pasivno kolaboriranje može prikačiti samo ako je riječ o zbivanju unutar posve određenog državnog teritorija, onog čiji je podanik naša sporna, pasivna individua? Ako je o tome riječ, znači li to da je i sam moral i na njemu utemeljena obveza postupanja definirana i ograničena državnim granicama? U tom bi slučaju, kada i ako dođe do fašizma u Hrvatskoj, moj pasivni kolaboracionizam prestao u trenutku napuštanja zemlje ili ako bih imao nesreću da se dio u kojem živim, umjesto oslobođenja od svake hijerarhijske vlasti, pripoji nekom drugom Levijatanu. Ako tome nije tako, ako moralna obveza aktivnog obračunavanja sa zlom nema teritorijalna ograničenja, onda i ja tebe, s punim pravom, mogu nazvati Dodikom pasivnim kolaboracionistom ili pasivnim kolaboracionistom djelovanja Wall Streeta.
I, na koncu, valjalo bi rastumačiti tvoj i moj stupanj kolaboriranja s ovim “našim”, domaćim režimom pod kojim živimo. Dakle: društvo se urušava, R.P plače za radničkom klasom koja ostaje bez egzistencije, a ti? Ti bacaš boju na neku ambasadu, potpisuješ peticije, uređuješ blog i odlaziš na javne prosvjede. Strašna stvar. Netko bi mogao reći da si pasivni kapitalist, istina nešto malo manji od mene. Ok, sad ćeš ti reći da je to što ti radiš samo korak na putu koji će jednog dana donijeti neki novi, bolji svijet. Ok. Ali sve dok taj svijet ne dođe, i ti si, prika, pasivni neoliberal, istina nešto manji od mene.